Tivatska marina Porto Montenegro već nekoliko dana domaćin je jednom od najinteresantnijih brodova što su pohodili Boku Kotorsku u posljednjih desetak godina. Na mulu 1 Arsenala, visokotehnološka dvojarbolna jedrilica „Samurai“ je zaista impresivan prizor. Njen crno ofarbani trup dugačak 43 metra svojim fluidnim linijama jasno stavlja na znaje posmatračima da je ovo nesvakidašnji brod i da su ga konstruktori svojevremeno „crtali“ da bude pravi trkački „bolid pod jedrima“.
Naime, aktuelni „Samurai“ život je počeo 2003 u francuskom brodogradlištu JMV Industries, gdje je izgrađen kao ultrabrza dvojarbolna jedrilica – škuna pod imenom „Mari-Cha IV“. Brod je dizajnirao jedan od najreenomiranijih svjetskih konstruktora brzih regatnih jedrilice, Filip Briand, a prilikom izgradnje ove impresivne jedrilice primijenjena su najnovija riješenja i vosoko-tehnološki materijali poput karbonskih vlakana, titanijuma i sličnog. Dobijen i rezultat na kraju je bio spektakularan – jedrilica duga 43 metra sa tzv. naginjućom kobilicom, sa dva visoka karbonska jarbola visine po 45 metara i ogromnom površinom jedara, a koja je postizala vrtoglavu maksimalnu brzinu od preko 40 čvorova ,što više priliči nekom jakom motornom gliseru nego brodu koga pogoni snaga vjetra. U desetak godina svoje trkačke karijere ovaj impresivni brod je pod simenima „Mari-Cha IV“ i „Senso I“ na raznim takmičenjima bukvalno „pomeo“ svu konkrenciju uspostavio mnoge rekorde za jedrilice svoje klase koji stoje i dan-danas.
Danasnji SAMURAI nekada kao regatna jurilica MARI CHA IV
Ovaj brod za čak dva dana je u oktobru 2003 „skresao“, do tada važeći rekord u najbržem prelsku Atlanstkog okeana jer je današnji „Samurai“ iz Amerike do Evrope došplovio za samo nešto više od šest dana, bilježeći prosječnu brtinu veću od 20 čvorova. Ovaj impresivni jedrenjak i dalje drži rekorde na regatama od Gvadelupe do Antigue, od zapadne obale SAD do Havaja kao i na regati “Rolex Transatlantic Challenge Record.”
SAMURAI u Porto Montenegru
Nakon zapanjujuće uspješen regatne karijere, brod je prije dvije godine dobio novog vlasnika koji je odlučio da ga rekonstruiše i nekadašnjeg punokrvnog trkača, pretvori u nešto malo sporiji, ali i dakje izuzetno brz jedrenjak-luksuznu jahtu. Izazovan posao povjeren je holandskom brodogradilištu za jahte Royal Huisman koje je od aprila 2014 do ljeta prošle godine sprovelo transformaciju nekadašnje ogoljene regatne jedrilice u visokotehnološku luksuznu, udobnu i dalje zapanjujuće brzu, jahtu sa pogonom na jedra. Brod je dobio novi izgled, drugačije nadgrađe, opremu kakva se podrazumijeva na jahtama za krstarenje, te sistem od 24 hidraulična vinča kojima se podižu i trimuju jedra, a koji danas mijenje nekada brojnu regatnu posadu. U svemu se ipak izuzetno vodilo računa da se dodavanjem novih težina što manje naruše trkačke karakteristike broda, pa je tako u Japanu dizajnirani namještaj za opremanje unutrašnjosti broda urađen od ultralaganih materijala, a u opremanju “Samuraia” obilno su korišteni titanijum i drugi slični egzotični metali.
Premda su i mnogi drugi ljubitelji tradicije i baštine ukazivali na vrijednost i smisao konobe u onom njenom izvornom obliku, danas se konoba sve više stavlja isključivo u kontekst jela i pića, pod krovom savremenih ugostiteljskih objekata koje nose ime konobe, premda im je, ne rijetko, samo to sveto ime zajedničko.
Konoba je mjesto u kojem se izražava poštovanje prema ljudskom radu, umijeću stvaranja i umjetnosti življenja. To je mjesto koje prima slatke plodove loze izrasle iz zemlje natopljene slanim kapima znoja. U tom se mjestu događa ta čudna transformacija iz grožđanog soka u vino koje se na tom istom mjestu odgaja i njeguje mjesecima ili godinama. Među njenim zidovima osjećaju se mirisi tek otvorenih bačava, svjetlucaju iskre mladih vina i zvone pjesme čvrstih glasova. U središtu svake konobe jest čovjek, težak, vinogradar i podrumar, a vino je kao i konoba samo njegov odraz.
Težakova ljubav prema vinogradu i grožđu, konobi i bačvi prenijet će se i na vino, a ljubav sadržana u vinu podijeljena s drugim ljudima stvorit će radost. Težakova konoba napunjena njegovim vlastitim trudima i radosnim ljudima, istinska je konoba i ono što ona jest.
Priča o konobi
Mnogi su skloni reći kako je konoba simbol prošlog načina života, u kojem se živjelo drugačije, u kojem su na snazi bili neki drugi sustavi vrijednosti, drugi alati, materijali i tehnologije, drugim riječima ona bi trebala predstavljati nešto mrtvo. Ali kako i kada je umrla konoba i je li uopšte umrla i može li umrijeti ikada? Onog trenutka kada neka konoba ostane bez svog težaka, kada iz nje ishlape njeni mirisi, kada utihnu glasovi i pjesme, možemo reći da je ona izgubila dušu. I njeno tijelo nije besmrtno; ono često nestane, biva uništeno ili preobličeno pod pritiskom novih interesa. Međutim još uvijek postoje one konobe koje su sačuvale i tijelo i duh, neke više, neke manje, ali u tim preostalim izvorima života živi vjera da konoba u svojem izvornom obliku i funkciji neće umrijeti nikada.
Blago onima koji uspiju pronaći te oaze života, te izrazom poštovanja, postaju dio besmrtne konobe. Rasatom vinogradarstva i vinarstva, stare tradicionalne konobe iščezavaju, a njihov duh se danas pokušava dočarati u ugostiteljskim objektima koji nose ime konobe, od kojih su ipak rijetki oni koji su uspjeli sačuvati izvoran oblik i namjenu. Upravo ti rijetki sačuvani primjerci konoba zaslužuju biti prepoznati, pogotovo njihovi težaci koji su svoje generacijske muke baštinili do danas oduprijevši se teretu novog i modernog. Možda bi i činjenica što su te težačke utjehe ostale rijetke trebala umnožiti njihovu vrijednost pogotovo u kontekstu baštine i tradicije. Trebalo bi svakako nastojati predstaviti upravo tu baštinu rijetkih preživjelih konoba, koje govore jezikom starine, čiji stanovnici još uvijek nose mirise davnih jematvi i pričaju mitove koje samo rijetki mogu razumjeti. U tim mitskim konobama nema jelovnika, vinskih karti i pisme na struju. To su konobe bez konobara.
Konoba
U njima svaki detalj ima svoju priču, koju može ispričati samo onaj koji je s njima živio kroz godinu kroz godine. Te se priče ne mogu nadomjestiti, naučiti ili prepričati u nekom drugom zamjenskom ambijentu. One se mogu čuti i doživjeti samo iz usta onih koji su ih stvarali; težaka, u njihovim očevim i djedovim tradicijskim konobama.
Premda su i mnogi drugi ljubitelji tradicije i baštine ukazivali na vrijednost i smisao konobe u onom njenom izvornom obliku, danas se konoba sve više stavlja isključivo u kontekst jela i pića, pod krovom suvremenih ugostiteljskih objekata koje nose ime konobe, premda im je, ne rijetko, samo to sveto ime zajedničko.
I ne možemo se, kao i u mnogim drugim stvarima, izdignuti ili možda uroniti u ono bitno, smisaono, filozofsko, već se zadržavamo na onom ispraznom, prolaznom i sebičnom. A tko će ispričati priču?
U svojoj kultnoj knjizi “U potrazi za izgubljenim Mediteranom” pokojni Anatolij Kudrjavcev se pita: “Konobo moja, što je ostalo od tebe?”, te zaključuje:
“…Raskoš današnjih jelovnika i preobilje prehrambenih ponuda nove proizvodnje i suvremene trgovine još uvijek su nemoćni skorojevići u usporedbi s mirisima i okusima starine što boravi u mašti rijetkih preživjelih konoba. Ali najčudesniji stanovnici tih mitskih prostorija su bačve i njihova rodbina – barili, kace… Stoga su i mnoge krčme preuzimale raspored konobe ne bi li gostima pružile njezin duhovni slijed i materijalne prednosti lišene svih etika…”
Priča o konobi
Ne treba dakle dopustiti da konoba postane ono što ona nije. Konobu težaka, njezin smisao, a pogotovo njezinu priču, trebamo sačuvati i zaštiti prvenstveno od nas samih, barem još onoliko dugo, koliko nam bude potrebno da shvatimo njenu ulogu u našim genetskim modifikacijama.
Novoformirana NVO „Crnogorska organizacija za razminiranje” (Montenegrian demining organization -MDO) obavila je u petak svoju prvu veću akciju – vađenje sa dna mora u Herceg Novom, dvije stare avionske bombe.
Riječ je o tzv.probojnim avio-bombama njemačke proizvodnje, svaka težine 125 kilograma, a koje su se na dnu mora u blizini hridi Karatoč na prilazima gradskoj luci Škver u Herceg Novom, nalazile preko 70 godina. Na postojanje tih bombi u relativno plitkom moru u blizini novske gradske luke, građani su do sada više puta bezupsješno upozoravali nadležne, a državna javna ustanova RCUD iz Bijele koja se iz budžeta finansira upravo za sprovođenje ovakvih poslova, nije našla za shodno da tokom 15 godina svog postojanja, ukloni ta neeksplodirana ubojna sredstva (NUS) što su se nalazila na udaljenosti od samo 50-tak metara od gradske luke Škver. Inače, svaka od uklonjenih bombi ima punjenje od 60 kilograma visokorazornog eksploziva.
“Akcija na Karatoču izvedena je prijavi gradjana, koji su u nekoliko navrata prijavljivali NUS na ovoj lokaciji državnim institucijama. Uklanjanje prijavljenog NUS-a su izveli podvodni demineri, uz podršku logističara. Postoji sumnja da se na istoj lokaciji nalazi jos NUS-a. U narednom periodu planiramo da izvrđimo izvidjanje i da ih, ako se NUS tu nalaze, lociramo ih i identifikujemo, kako bi smo ih u nekoj sljedećoj akciji ukonili.”- rekli su aktivisti NVO “Crnogorska organizacija za deminiranje”.
Inače, potrebna sredstva za sprovođenje akcije na Karatoču što je 15 godina nije preduzeo iz državne kase plaćani RCUD, opremu i ljudstvo obezbjedili su kompanija “Big Blue Montenegro” iz Herceg Novog i restoran “Ribarsko selo” sa Žanjica. Mjesto izvođenja akcije tokom vašenja avio-bombi obezbjeđivala je policija, a bombe su preuzeli i dalje na lokalitet gdje će one biti kontrlisano uništene, transportovali pripadnici Tima za NUS Direktorata za vanredne situacije MUP-a Crne Gore.
Iz NVO “Crnogorska organizacija za deminiranje” je saopšteno da je jedan od glavnih ciljeva te neprofitne organizacije da “poveže drzavne institucije, privatne kompanije, stručne ljude, domaće i strane investitore i međunarodne fondove, kako bi se obezbijedila neophodna sredstava i znanje za sistemsko i trajno rjesavanje problema NUS-a i ostalog opasnog otpada na kopnu i vodi.”
“U tom cilju, već smo razvili saradnju sa privatnim kompanijama u Crnoj Gori koje se bave poslovim razminiranja i uklanjanja otpada, privatnim kompanijama koje su voljne da finansiraju naše projekte, pojedincima i sportskim klubovima koji su voljni da daju doprinos našim akcijama, kako znanjem, tako i ljudstvom i opremom. Takođe, na dobrom smo putu da ostvarimo saradnju sa međunarodnim fondovima koji finansiraju ove aktivnosti.”- saopštili su iz te NVO.
Pulski Uljanik dogovorio je izgradnju prvog luksuznog kruzera na svijetu, sa čak šest zvjezdica. Vrijedan je oko 200 milijuna eura, a bit će namijenjen plovidbi polarnim područjima! Tako će se uskoro kruzerom moći posjetiti daleku Antarktiku. Cijena – prava sitnica, oko 150 hiljada dolara po osobi! Prvi putnici zaplovit će 2018., kada će Uljanik završiti gradnju.
Sve kabine, njih 114, imaju balkon. Ima apartmana i od 100 četvornih metara, a najmanja kabina ima 30 kvadrata. Brod će biti dugačak 160 metara, ali će prevoziti samo 240 putnika, kako bi im se mogli ispuniti svi zahtjevi. Na tri putnika dolaze čak dva člana posade.
Na natječaj za izradu tog zahtjevnog broda koji će putnicima omogućiti da helikopterom posjete svaki dio Antarktike, javila su se i španjolska i talijanska brodogradilišta. Pobijedio je Uljanik, koji odavno radi specijalizirane brodove i potvrđen je kao fleksibilno brodogradilište kada je riječ o zahtjevima naručitelja.
Serđo Pajković, direktor prodaje, ističe kako Uljanik ima 400-500 inženjera od koji je velik dio projektanata koji su spremni na sve izazove.
No ovakav brod još nisu izradili. Pogonit će ga motori koji, kada je riječ o ekološkim standardima, svjetska brodogradnja još nije vidjela. Trup, pak, mora imati sve potrebno za lomljenje leda.
Sigurnost mora biti neupitna. Brod ima dvije strojarnice – ako jedna i izgori, sigurno može stići u luku, kaže voditelj projekta Atif Softić.
Australska tvrtka koja je naručila kruzer u svojoj floti ih ima 20-ak, ali samo za plovidbu rijekama. Ovo im je prvi kruzer za plovidbu polarnim područjima i prvi na svijetu tako visoke ICE-klase!
Seizmološki zavod Crne Gore sinoć je u 22.47 minuta, registrovao zemljotres srednje jačine, u zaleđu Herceg-Novog, sa epicentrom 5 km zapadno od Kruševica (Crna Gora). Jačina zemljotresa u hipocentru (žarištu) iznosila je 3,3 jedinice Rihterove skale, što odgovara epicentralnom intenzitetu od V-VI stepeni Merkalijeve skale (MCS).
Žarište ovog zemljotresa locirano je na dubini od 7 km.
Na osnovu numeričkog modela promjene intenziteta sa rastojanjem u ovom regionu, magnitude zemljotresa i dubine hipocentra, ovaj zemljotres je mogao izazvati samo manje materijalne štete u epicentralnom području.
H.Novi - Abrum za Praznik mimoze 2016.-foto M.Dobrilović
1 od 34
H.Novi - Abrum za Praznik mimoze
H.Novi - Abrum za Praznik mimoze
H.Novi - Abrum za Praznik mimoze
H.Novi - Abrum za Praznik mimoze
H.Novi - Abrum za Praznik mimoze
H.Novi - Abrum za Praznik mimoze
H.Novi - Abrum za Praznik mimoze
H.Novi - Abrum za Praznik mimoze
H.Novi - Abrum za Praznik mimoze
H.Novi - Abrum za Praznik mimoze
H.Novi - Abrum za Praznik mimoze
H.Novi - Abrum za Praznik mimoze
H.Novi - Abrum za Praznik mimoze
H.Novi - Abrum za Praznik mimoze
H.Novi - Abrum za Praznik mimoze
H.Novi - Abrum za Praznik mimoze
H.Novi - Abrum za Praznik mimoze
H.Novi - Abrum za Praznik mimoze
H.Novi - Abrum za Praznik mimoze
H.Novi - Abrum za Praznik mimoze
H.Novi - Abrum za Praznik mimoze
H.Novi - Abrum za Praznik mimoze
Abrumom, pozivom na učešće u predstojećoj fešti Praznika mimoze vesela povorka danas je dijelila cvijet mimoze ulicama Herceg-Novog.
Lijepo vrijeme izmamilo je brojne Novljane i njihove goste na jutarnju kafu gdje su ih dočekali žuto zeleni tonovi i cvijet mimoze. Pozivajući dođite na feštu, klovnovi i maškare prolaznicima su dijelili mimoze.
Posebno veselo bilo je na trgu „Nikole Đurkovića“, gdje se uz nastup klape Stari kapetan, abrumavalo, plesalo, pjevalo…
Kako najavljuju organizatori abrum će biti održan i sutra u jutarnjim i ranim popodnevnim satima, kada će karnevalska povorka pozivati domaće i goste, na feštu 47. Praznika mimoze, koji će biti svečano otvoren na Trgu „Nikole Đurkovića“ u petak 5. februara, prigodnim programom i koncertom Hari Mata Harija od 21 sat.
U subotu 6. februara od 11 sati je Fešta mimoze, ribe i vina duž hercegnovske rivijere, a u večernjim satima od 21 sat Maskembal u Institutu Igalo.
Na Trgu će biti postavljen karneval nazvan „Prilično Dvolični“. Tamo će stajati do kraja Praznika mimoze, 21. februara kada će biti spaljen.
Kotorska biskupija i grad Kotor slave svog zaštitnika Svetog Tripuna 3. februara.
Iz Kotorske biskupije pozivaju sve poštovaoce Svetog Tripuna na Svetu misu 3. februara kao i na vanjsku proslavu 7. februara (nedjelja).
Ove godine 19. juna biće proslavljeno 850 godina posvete katedrale Svetog Tripuna.
Odlukom Kotorske biskupije od 2000. godine, Sveti Tripun slavi se vanjskom proslavom, procesijom ulicama grada prve nedjelje nakon trećeg februara, jer je to neradni dan.
Program proslave
februar 2016. – utorak. u 18 sati – Mornari prenose relikvijarij do oltara u Katedrali. Večernja misa, Svijećnice (Kandelore) i kađenje moći. Mornari drže stražu pored moći.
3. februar 2016. – srijeda, Sveti Tripun, Sveta misa u 10 i 18 sati. Mornari – kopljanici, drže počasnu stražu pored moći
7. februar 2016. – nedjelja, Vanjska svečanost-procesija
9,20 sati – Odred podružnice Kotor, s Gradskom muzikom Kotor, ispred Glavnih gradskih vrata dočekuje odred mornara podružnica Tivat i Herceg Novi, kao i Gradsku muziku Tivat.
9,40 sati – Ispred Doma Bokeljske mornarice, formira se Glavni odred Bokeljske mornarice, koji s gradskim muzikama Kotora i Tivta prolazi ulicama grada do Trga Svetog Tripuna.
9,50 sati – Raport Admiralu Bokeljske mornarice ispred Katedrale i pozdravni plotun.
10,00 sati – Na trgu ispred katedrale Mornarica pleše kolo u čast Svetoga Tripuna
10,30 sati – Svečana pontifikalna Misa, koju će predvoditi mons. Antun Škvorčević, biskup požeški
Procesija ulicama grada.
Tripundanske svečanosti završavaju se u nedelju 14.februara spuštanjem zastave sveca sa katedrale.
Tradicionalno obilježavanje Dana sjećanja na poginule mornare u “Pobuni mornara u Boki 1918.“ održaće se u ponedjeljak 1. februara 2016. u Đenovićima u 15,30 sati. Mjesto okupljanja i održavanja ceremonije je plato ispred Mjesne zajednice Đenović.
U organizaciji Bokeljske mornarice, podružnica Herceg – Novi, biće položeni vijenci u more i na spomen ploči u Đenovićima. Vijenac u more ove godine položiti će ambasadorica Poljske u Crnoj Gori Irena Tatarzyńska.
Ohrabreni Velikom oktobarskom revolucijom, ustajući protiv osvajačkog rata koji vode Nemačka i Austrija protiv Slovena, buneći se protiv nepodnošljivih uslova života na ratnim brodovima i surove discipline, tačno u podne 1. februara 1918. godine dizanjem crvene zastave na krstašu “Sankt Georg” započela je Pobuna mornara u Boki Kotorskoj.
Pobunom je ukupno bilo obuhvaćeno oko 6.000. ljudi. Po dolasku ratnih brodova, razarača i torpiljarki iz luke Pula, pobuna je poslije tri dana ugušena.
Ukupno 250 mornara upućeno je na redovni sudski postupak, a 43 na prijeki sud. U zatvoru je umrlo deset mornara. U toku pobune poginulo ih je dvoje.
Pobuna mornara 1918.
Četvorica mornara osuđena su na smrt strijeljanjem: Franc Raš, mornarički vodnik iz Češke, Anton Grabar, mornar iz Poreča u Istri, Jerko Šižgoric, artiljerac iz Žirja kod Šibenika, i Mate Brničević, artiljerac iz Jasenice u Poljicama kraj Splita.
Strijeljani su u Škaljarima, Kotor, 11. februara 1918. godine
Kraj sedmice donosi nastavak viših temperatura u odnosu na klimatološki prosjek, a jedina promjena bit će južina danas i u nedjelju.
Ni početak februara neće donijeti zimu. Prva sedmica februara biće natprosječno topla, osobito u prvom dijelu koja će biti bez padavina. Nešto promjenjivije uz malo niže temperature moglo bi biti u drugom dijelu. Većim dijelom sedmice dominirat će jugo.
Vrijeme danas
Malo do umjereno oblačno sa dužim sunčanim intervalima, a poslijepodne ili krajem dana postepeno naoblačenje. Ujutru po kotlinama magla ili sumaglica. Vjetar slab do umjeren južnih smjerova, krajem dana i tokom noći ponegdje u pojačanju. Najviša dnevna temperatura vazduha od 9 do 16 stepeni.
I zvanično – legenda crnogorskog vaterpola, Nikola Janović oprostio se od igračke karijere. Kroz reprezentaivni i klupski vaterpolo kapiten ’’ajkula’’ je dao veliki doprinos promociji naše države i umnogome je zaslužan za uspjehe crnogorskog sporta. Za kraj donio je Crnoj Gori još jednu medalju, srebrnu sa upravo završenog Evropskog prvenstva u Beogradu.
’’Želim prvo da se zahvalim medijima za izuzetnu saradnju tokom cijele karijere. Donio sam odluku koja je bila teška. Ovo nije iznenadna odluka za mene, ja sam o ovome razmišljao i prije Evropskog prvenstva. Vidio sam tokom priprema da sam potrošen, fizički i emotivno. Već sam bio u problemu da odradim trening, a kada to vrhunski sportista osjeti, onda je trenutak da povučeš kočnicu. Ono što sam žarko želio, to sam i uspio, da zajedno sa mojim saigračima, stručnim štabom, cijelim Vaterpolo i plivačkim savezom, navijačima, medijima, dođemo do cilja. Znate da nije bilo lako, bilo je dosta osporavanja da li ova generacija nakon 2013. godine može do još jednog uspjeha. Pokazali smo da to nije tako, Crna Gora ima igrače koji su svjetska klasa. To smo pokazali u Beogradu, kada se sve sabere bili smo najbolja reprezentacija. Vratili smo se u svjetski vrh, momci su vratili samopouzdanje, energija je tu, homogenost je tu. Obezbijedili smo olimpijsku vizu’, poručio je Janović.
Janović je kazao da je reprezentacija u dobrim rukama, na pravom kolosjeku…
‘Što se mene tiče dao sam sve od sebe, posljednji atom snage. Osjetite da više ne možete. Reprezentacija je sada u dobrim rukama, na pravom kolosjeku. Odlazim spokojan. Ali, uvijek ću biti tu. Deset godina igram za ovu reprezentaciju, osam godina sam praktično kapiten, i uvijek ću se osjećati tako. Kao dio ove reprezentacije, biću uvijek uz njih. Ima još dosta posla da se uradi, ovi momci i dalje zaslužuju jednu sjajnu podršku. To su sjajni momci, sjajni igrači, sjajni borci…’, naglasio je Nikola i veliku zahvalnost uputio navijačima.
’’Još jednom veliko hvala svim našim navijačima koji su svih ovih godina bili uz nas. Oni su najbolji navijači na svijetu, ne zbog brojnosti, već zato što su bili uz nas uvijek, i kada smo slavili uspjehe i kada smo imali loše rezultate. Njihovo srce kucalo je u mojim grudima kad god smo igrali i borili se za ovu zemlju. Siguran sam da će i dalje nastaviti tako da navijaju. Hvala svim mojim saigračima, koji su mi pomogli da zbog njih budem duplo bolji. Hvala VPSCG koji je uradio sve da isprati ovako moćnu reprezentaciju, i tako će biti i u budućnosti. Siguran sam da će vaterpolo reprezentacija imati perspektivu. Želim da se zahvalim svim mojim trenerima koji je svaki na svoj način doprinio da stasavam kao igrač’’, istakao je kapiten ‘ajkula’.
Momenat koji je obilježio karijeru u pozitivnom smislu?
’’Osvajao sam medalje sa SR Jugoslavijom, sa Srbijom i Crnom Gorom, nezavisnom Crnom Gorom, ali momenat koji je na mene ostavio najveći utisak je zlatna medalja nakon referenduma sa EP u Malagi 2008. godine. To je donijelo neku homogenost, ne samo sportsku, već i vjeru da taj hendikep gabarita koji kao država imamo, u sportu ne treba da imamo. Vidjeli smo kako mali može da pobijedi velikoga. To je medalja koja je udahnula vjeru svima, svim našim sportistima, cijelom narodu. Uz uvažavanje svih naših sportista mislimd a je vaterpolo reprezentacija tome najviše doprinijela. Osvojili smo četiri medalje, svaka ima svoju težinu, svaka je ostavila dubok trag, ali ovu bih izdvojio posebno.’’
Nikola Janović
Na pitanje za čim najviše žali, Nikola je odgovorio…
’’Uvijek ima momenata za kojim žalite. Kao sportista, ma koliko god osvojili medalja, smatrate da ste mogli još više. To je i draž vrhunskog sporta, da uvijek želite da budete bolji. Ostaje žal za propuštenom šansom na OI u Pekingu i Londonu za osvajanje medalje. Ali, kada sve saberem, malo je toga za čim žalim, a mnogo više toga zbog čega sam ponosan.’’
Budućnost?
’’Nemam neki specijalan plan. Želim da se odmorim, imam problem da više i skočim u bazen’’, kroz osmijhe je rekao Nikola i nastavio…
’’Želim da se baš dobro odmorim, nakon toga ću vidjeti i razmisliti šta dalje. Najlogičnije je da ostanem i dalje u sportu. Nemam strah od bilo kakvog angažmana. Sa nekim svojim igračkim autoritetom mogu da pomognem crnogorskom sportu. Mislim, da ima dosta stvari koje mogu da se urade.’’
Janović se osvrnuo i na reakciju njegovog nekadašnjeg saigrača, sada selektora Vladimira Gojkovića.
’’Nijesam ga pripremio za ovo, ali mislim da je predosjetio. Ja danas završavam i igračku karijeru, raskinuo sam ugovor sa Jadran Carinama iz Herceg Novog. Hvala i njima na korektnosti i razumijevanju koje su imali. Gojković kao nekadašnji vrhunski igrač me razumije. Bilo mu je žao, ali me u potpunosti razumije.’’
Janović je naglasio da dešavanja u finalu EP nijesu uticala na njegovu odluku da ubrza završetak karijere.
‘Znamo svi šta se dešavalo u finalu i na to je stavljena tačka. To nije jedina nepravda u karijeri koja je mene zadesila, to jest nas. Medalja za mene ima simboličan značaj. Bitno je da smo se vratili, da smo pokazali kroz posljednje tri utakmice da smo bili ubjedljivo najbolja reprezentacija na turniru. Ovo je bila odluka koju sam ja donio bez obzira na rezultat na EP.’’ Na pitanje da li ostaje žal što sa matičnim klubom Primorcem nije osovjio neku titulu, Nikola je odgovorio…
’’Ostaje žal sa takvim nekim stvarima, ali sam sa klubovima osvojio veliki broj trofeja. Ja sam dijete Primorca i najviše sam sezona tamo proveo od 1994. Godine, ukupno sedam. Ali, tada je bila zajednička liga, teško je bilo osvojiti trofej. Bili smo nekoliko puta jako blizu, ali nijesmo uspjeli.’’
Proteklih dana pokrenuta je inicijativa od strane jedne navijačke grupe da se širom naše države pokrene peticija da Nikola pormijeni mišljene i zaigra u Riju.
’’Hvala puno navijačima na tome, uvijek su bili uz nas. Ta inicijativa pokazuje koliko su oni uz našu reprezentaciju, koliko su bili svih ovih godina. Ali, ovo je moja konačna odluka. Da postoji jedan promil šansi da osjećam da mogu da igram, ja bih igrao ne ovu godinu nego još deset za Crnu Goru. Zato ih molim da me razumiju i sportski i ljudski. Odigrao sam veliki broj šampionata, igrao sam Olimpijske igre, i taj momak koji će mene naslijediti biće nova nada, donijeće neku novu energiju. Ponosan sam što sam svih ovih godina predstavljao Crnu Goru, borio sam se za nju najbolje što sam mogao.’’ Nikola je prokomentarisao i rekaciju porodice na njegovu odluku.
Nikola Janović
’’Svi me razumiju. I Mlađan je vrhunski sportista i on me razumije. Važno je i kad imate veliku karijeru,da znate i kada je dosta. Tu me podržava i porodica i moji saigrači koji maksimalno razumiju moju odluku. Uvijek ću biti uz njih koliko god mogu’’, za kraj je istakao kapiten Crne Gore Nikola Janović.
U svojoj bogatoj igračkoj karijeri Nikola ima još zlato iz Malage 2008. godine, srebro sa EP u Ajndhovenu 2012, srebro sa Svjetskog prenstva u Barseloni 2013, u Svjetskoj ligi sa Crnom Gorom osvojio je zlatnu i srebrnu medalju. Sa reprezentacijom Srbije i Crne Gore ima zlato sa Evropskog prvenstva 2001. u Budimpešti i zlato sa Svjetskog šampionata 2005. u Montrealu.
Predsjednik VPSCG Srđan Kovačević zahvalio se kapitenu na svemu što je uradio za promociju crnogorskog vaterpola i naše države.
’’Poslije velikog uspjeha u Beogradu koji je napravila naša reprezentacija osvajanjem drugog mjesta, skupili smo se da se zvanično oprostimo od našeg kapitena Nikole Janovića koji je odlučio da prestane da se profesionalno bavi vaterpolom. Iskreno, bilo je nekako iznenada, ali uz puno razumijevanja da se Nikola umorio, da je osvojio što se moglo osvojiti, ali uz obećanje da će ostati sa nama, sa neke druge pozicije, pomogne da se nastavi sa ovim uspjesima, tačnije da se i u Riju napravi veliki rezultat. Žao nam je što još jednom nije smogao snage da bude u bazenu makar do Olimpijskih igara. Znate koliko je Nikola napravio za crnogorsku reprezentaciju, i ja mu se javno zahvaljujem. Naravno, da će Vaterpolo i plivački savez, veoma brzo, da se oprosti i zahvali Nikoli na drugi način.’’
Nikolin prvi trener u karijeri bio je Petar Porobić, sadašnji direktor VPSCG.
’’Nikola je počeo sa plivanjem, zatim je prešao na vaterpolo. On je već sa deset godina na jednom takmičenju pokazao svoj talenat. Tada se već vidjelo da će biti vanserijski igrač. Dosta smo borbi zajedno vodili da bi ostvarili neke ciljeve, od titule svjetskog prvaka do porođajnih muka oko stvaranja našeg saveza, stvaranje reprezentacije. Željeli smo da igra još, makar taj period do Olimpijskih igara, ali ga u potpunosti razumijemo, shvatamo njegovu odluku. To je njegovo lično opredjeljenje, iako smo svi željeli da je promijeni. Nikola je uvijek davao maksimum da motiviše igrače, da ih pokrene. Uvijek smo sve te neke probleme zajednički rješavali, a nadam se da će tako biti i u budućnosti. Naša ekipa je najiskusnija, i nakon Rija imaćemo težak zadatak da je podmladimo. Na tome moramo odmah da radimo, naši planovi sud a se odmah okrenemo mladim igračima. Potrebni su nam i uslovi za to. Preko noći nije lako stvoriti kalibre Nikole Janovića. Nadam se da smo svi spremni, motivisani i željni da na tom planu radimo, i da stvorimo preduslove, da ova ekipa što prije sačuva svoj kvalitet kako za Rio tako i za ono poslije Rija’’, zaključio je Porobić.
Igračku karijeru počeo je 1994. u Primorcu iz Kotora, a igrao je još za Crvenu Zvezdu, Bečej, Jadran Herceg Novi, Posilipo i Jug. Osvojio je veliki broj nacionalnih šampionata i Kupova sa klubovima u Srbiji i Crnoj Gori, nezavisnoj Crnoj Gori, Hrvatskoj i regionalnoj Jadranskoj ligi. U izboru Crnogorskog olimpijskog komiteta 2013. godine biran je za najboljeg sportistu Crne Gore.
