Udruženje boraca NOR-a i antifašista Tivat u saradnji sa Mornaricom Crne Gore, u četvrtak 10.decembra 2015.godine, održaće komemorativni skup posvećen najvećoj tragediji na moru Crne Gore – potapanje broda “Cetinje”, koji je naišao ne zaostalu minu 10. decembra 1944. godine

U 10 sati je polaganje vijanaca na mjesnom groblju u Donjoj Lastvi, a u 10,15 satri ukrcavanje na brod , polazak na mjesto potapanja broda “Cetinje” i polaganje vijenca u more.

Pozivamo potomke stradalnika i sve zainteresovane građane da prisustvuju obilježavanju ovoga datuma i time odaju pomen žrtvama fašističkog terora – kaže se u saopštenju kojeg potpisuje predsjednik Udruženje boraca NOR-a i antifašista Tivat Dragiša Ćosović.

Tragedija parabroda „Cetinje“

Dana 10.decembra 1944., dakle prije 71. godine dogodila se jedna od najvećih tragedija u trgovačkoj mornarici na istočnom Jadranu – potonuća parobroda »Cetinje« koji je stradao, naletjevši na minu u Tivatskom zalivu.

»Cetinje« je bio mali putnički brod od 100 BRT koji je prije Drugog svjetskog rata pripadao »Zetskoj plovidbi« a.d. sa Cetinja. Čelični brod dug 30,8 i širok 5,3 izgradjen je 1903 godine, mogao je primiti 250 putnika, a brzinom od 10 čvorova pogonila su ga dva klipna parna stroja ukupne snage 280 konja. Pod imenom »Nettuno« u vlasništvu Barskog društva brod je početkom 20.stoljeća plovio na Skadarskom jezeru. U Prvom balkanskom ratu služio je za tegljenje barži sa ratnim materijalom, a upravo na ovom brodu je crnogorski prestolonasljednik Danilo Petrović 22. travnja 1913. potpisao sporazum sa Esad-pašom o predaji Skadra Crnoj Gori.

U Prvom svjetskom ratu brod je atriljerijom je nadomak Skadra, potopila austro-ugarska vojska. Austro-Ugari su nedugo potom izvadili »Nettuno« sa dna jezera, nadjenuli mu novo ime »Pionier« i koristili ga za svoje vojne potrebe. Kraj rata brod je dočekao u luci Bar gdje je djelimično oštećen, ostao narednih nekoliko godina do 1925 kada ga je Barsko društvo prodalo Brodarskom preduzeću a.d. »Boka« iz Kotora, (kasnijoj »Zetskoj plovidbi« a.d. Cetinje). Brod je dobio ime »Cetinje« i do početka Drugog svjetskog rata korišten je na redovnim putničkim linijama u zalivu Boke kotorske.

Oslobodjenje Boke u poznu jesen 1944 godine »Cetinje« je dočekao na mrtvom vezu u Dobroti gdje ga je 12-člana posada na čelu sa zapovjednikom, kapetanom Božom Paparelom, osposobila za vožnju.

Pored zapovjednika Paparele iz Dubrovnika, posadu »Cetinja« činili su i upravitelj stroja Luka Kostić iz Krtola, prvi oficir palube Ivo Tomić iz Dobrote, prvi oficir stroja Tonko Karaman iz Dubrovnika, noštromo Josip Katelan sa Prčanja, kormilari Gracija Rizoniko i Tripo Radoničić sa Prčanja, odakle je bio i kuvar Petar Marković. Vodja stroja bio je Krsto Marković iz Stoliva, a mornari na brodu su bili Anton Katalin iz Prčanja, Mato Marković iz Stoliva i Mihailo Jovanović iz Dobrote.

»Cetinje« je bio prvi brod koji je nakon oslobodjenja, uplovio u luku Kotor iz koje je inače, 5.decembra 1944. godine parobrod krenuo na obnovljenu i tada jedinu putničku liniji zalivom na relaciji Kotor-Prčanj-Stoliv-Perast-Risan-Kamenari-Tivat-Djenovići-Herceg Novi.

Svoje prvo i jedino putovanje na toj liniji »Cetinje« je obavio 9.decembra, a rano jutro narednog dana zateklo ga je u tivatskoj luci gdje su se na brod ukrcali brojni putnici, kako civili, tako i vojnici – partizani, Italijani iz čuvene divizije »Garibaldi« i zarobljeni Njemci. Precizna evidencija nije vodjena, ali je na »Cetinju« u 8 sati kada je isplovio iz Tivta bilo preko 200 ljudi. Dok je rominjala lagana kiša, parobrod je mirno plovio po uzburkanom zalivu valjajući se na valovima nošenim jakim jugom, da bi u 8.50 sati kada je bio na sred Tivatskog zaliva, odjeknula ogromna eksplozija. Na mjestu gdje je bio pramac »Cetinja« podigao se ogromni gejzir vode, a očevici su kasnije govorili da je brod nošen inercijom mašina, nakon eksplozije koja mu je raznijela pramac, komandni most, dimnjak, jarbol i veći dio nadgradja, skrenuo 90 stepeni u odnosu na dotadašnji kurs i potonuo za manje od 5 minuta.

Strahovita detonacija koja je razorila »Cetinje« odmah je ubila i većinu njegovih putnika pa su mornari iz više vojnih i privatnih brodića i čamaca koji su se iz Tivta i sa hercegnovske rivijere odmah uputili na mjesto tragedije, uspjeli spasiti samo nekoliko ranjenika medju kojima i teško povrijedjenog kapetana Paparelu. Pored njega, preživjela su još samo tri člana posade i sedam putnika. Zvaničan bilans potonuća parobroda prema podacima partizanskih vlasti je 87 poginulih, ali povjesničari koji su kasnije istraživali tu tužnu epizodu govore o najmanje 193 žrtava. Tijela koja su pokupljena iz mora kasnije su sahranjena u kolektivnu grobnicu na mjesnom groblju u Donjoj Lastvi kod Tivta.

Iako je 2. i 3.decembar 1944. godine improvizovanim minolovkama kojesu vukli motorni jedrenjaci »Ljubomir« i »Durmitor«, Štab »Mornaričke stanice Boka« obavio čišćenje od sidrenih protivbrodskih mina četiri prolaza na ruti Tivat-Djenovići, u komandi partizanskih snaga u Boki nisu znali da su Njemci petnaestak dana ranije, neposredno pred svoje povlačenje, u vode zaliva bacili ukupno 82 na dnu ležeće magnetske mine. Upravo takva izuzetno razorna mina sa magnetnim upaljačem koji se aktivira kada iznad mine prodje brod metalne konstrukcije, uništila je parobrod »Cetinje« i sa njim u smrt odvela skoro 200 ljudi.

Kako je preživio kapetan Paparela

»Odjeknula je strahovita eksplozija, koja je bila tako jaka da sam skupa sa zapovjedničkim mostom, bio dignut u vazduh i bačen u more. Kada sam izašao na površinu, po kojoj su plivali drveni predmeti, prašina od uglja, mrlje nafte i ulja, uhvatio sam se grčevito za neki predmet, mislim da su to bila vrata kormilarnice. Oko sebe sam vidio nekoliko davljenika koji su dozivali u pomoć. Nijesam bio u stanju da bilo kome pomognem jer mi je bila prelomljena desna noga. U trenutku potpune malaksalosti, osjetio sam da me je jedna ruka uhvatila za kabanicu i izvukla u čamac koji je mislim, bio iz Bijele. Kada sam polovinom tijela ušao u čamac, potpuno sam se onesvijestio i ne znam što se sa mnom dalje dešavalo dok se nijesam osvijestio u vojnoj bolnici u Meljinama.« – zapisao je kapetan Božo Paparela prije četrdesetak godina, u tekstu »Moja sjećanja na katastrofu parobroda Cetinje« koji je objavljen u Godišnjaku Pomorskog muzeja u Kotoru.