U galerijskom prostoru srednjevjelovnog ljetnjikovca “Buća-Luković” u Tivtu, sutra 22. januara u 19 sati, biće otvorena izložba slika Jovana Kadža Karadžića. Umjetnik iz Nikšića tivatskoj likovnoj publici predstaviće se sa tridesetak radova.
Karadžić je završio je čuvenu hercegnovsku Umjetničku školu, odsjek vajarstvo u klasi slikara i vajara, akademika Voja Stanića. Studirao u Zagrebu, a pored vajarstva bavi se intenzivno i slikarstvom.
Već više od decenije uspješno se bavi i edukacijom djece i odraslih, kroz rad u Umjetničkoj radionici Ars u Nikšiću. Do sada je izlagao samostalno i kolektivno u skoro svim galerijama u Crnoj Gori, kao i širom bivše Jugoslavije, od Ljubljane pa do Skoplja.
O njegovom radu likovni kritičar Miljan Coko Marović je napisao:
,,Ovo što Kadžo pokazuje, govori da je on dodirnuo dah likovne poezije jednog likovnog naboja, koji se pretvorio u veliku snagu crnogorske umjetnosti. Osjetio je Lubardu, Milunovića, kao i druge velikane čiji je slikarski duh bio prisutan u Hercegnovskoj školi. Figura je vrlo snažan i dominantan faktor. Ima izbalansiran osjećaj da malo pomjeri realnost, što govori o snazi i smjelosti ovog umjetnika da na ovakav način, koloristički i sadržajno, te slike do kraja definiše. Njegov govor je isključivo likovni. Naravno, ljudi ovih prostora su opterećeni naracijom. Željeli bi da im slika priča.”
Izložbu Jovana Karadžića u Tivtu otvoriće pozorišni umjetnik Obren Nenezić.
„Kontrola letjenja Srbije i Crne Gore – SMATSA“ iz Beograda, raspisala je tender za nabavku i instalaciju novog radio-navigacionog uređaja na aerodromu Tivat – lokalajzera. Ponude se podnose do 10.februara kada će u Beogradu biti održano i javno otvaranje, a da bi se uopšte konkurisalo na ovaj tender, zainteresovani ponuđači prethodno po propozoicijama, moraju obići samu lokaciju u Tivtu gdje će biti instalira novi uređaj koji je dio tzv. ILS-a, odnosno sistema za instrumentalno slijetanje aviona. Novi lokalajzer boljih performansi, na aerodromu Tivat zamijeniće postojeći takav uređaj iz daleke 1993 godine, marke „Thomson 381“ sa antenskim sistemom od 25 elemenata.
Novi lokalajzer biće ugrađen u isti objekat u blizini praga piste 32 tivatskog aerodroma gdje se sada nalazi taj uređaj i mora biti kolociran sa DME uređajem za mjerenje daljine „Fernau 2020“, postavljenim prije dvije godine,a koji se takođe nalazi u istom objektu. Lokalajzer inače, mora neprekidno raditi bez ljudske posade, 24 sata dnevno, 365 dana u godini i imati minimalni radni vijek od najmanje 15 godina. Ponuđač treba da isporuči i instalira uređaj u roku od 12 mjeseci nakon potpisivanja ugovora, te da obezbjedi obuku osoblja SMATSA, rezervne djelove i tehničku podršku za održđavanje novog lokalajzera.
Instaliranje novog lokalajzer jedan je od najznačajnijih segmenata višemilionskih investicija SMATSA u unapređenje opreme tivatskog aerodorma, a koja predviđaju izgradnju novog kontrolnog tornja, kupovinu najsavremenije radio-komunikacione opreme, kao i instaliranje nove automatske meteorološke opreme.
Prenosimo saopštenje iz Zajednice Italijana Crne Gore, povodom održavanja kotorskog karnevala u vrijeme korizme
U toku je polemika u gradu Kotoru oko datuma održavanja tradicionalnog kotorskog karnevala. Kako je sve u vezi karnevala poteklo iz Italije još od drevnog Rima pa na ovamo i proširilo se po cijelom svijetu, prirodno je da svoje mišljenje o problemu iznesemo i mi – Zajednica Italijana Crne Gore.
O karnevalu se sve zna, iako možda ne znaju baš svi, o porijeklu karnevala, o značenju imena karneval i o tome da se u većini zemalja svijeta slavi u periodu između Epifanije i Korizme, odnosno da se karneval završava dan prije početka četrdesetodnevnog posta. Priznajem da ima i izuzetaka ali – od par hiljada gradova koji imaju karnevale, desetak ili dvadesetak izuzetaka i nije nešto što bi uzdrmalo pravilo i u svakom slučaju svi ti izuzeci imaju svoje povijesno opravdanje. A kod nas? Od pet, šest gradova ili mjesta koji održavaju karnevale gotovo svi su izuzeci i pri tom uglavnom bez ikakvog povoda. Jednostavno, organizacioni odbori su tako odlučili, jer naravno, niko njih neće učiti što je to tradicija, znaju oni. A možda bi ipak trebalo, tradicija znači nastavak prošlosti, onoga što se kroz stoljeća pokazalo dobro i izdržalo probu vremena, samo i tu uvijek postoji problem referentne tačke od koje, za neke, počinje povijest. Iskreno, ne mogu da shvatim suštinu polemike koja se razvila.
Krinka
Crkva traži od Opštine kao organizatora pomjeranje datuma karnevala tako da se završi do početka Korizme. Zahtjev potpuno legitiman, jer zaboga, mi smo zemlja koja poštuje slobodu govora i nikada ne oskrbljujemo one koji koji nam nisu po volji, zahtjev opravdan jer se bazira na povijesnoj tradiciji i poštovanju osjećaja vjernika i uz to još i pristojan. Međutim, ono što je zanimljivo u ovoj polemici su reakcije na zahtjev crkve. Imamo zahtjev jedne strane koji druga strana kojoj je upućen treba da razmotri i da odgovori na njega pozitivno ili negativno, naravno uz suvisle argumente. A kako se odgovara i uz koje argumente na prost zahtjev da se pomjeri datum karnevala? Umjesto da se iznesu argumenti protiv pomjeranja datuma , odmah se kreće na crkvu potežući njene grijehove od postanka do danas; a gdje su do sada bili, a zašto se crkva u proteklih 70 godina nije oglasila, a zašto je pomjeren datum proslave Sv. Tripuna, a zašto su od crkve napravili suvenirnicu, poteže se inkvizicija, vrijeđa se biskup, traži se odvajanje crkve od države (!)…
A trebalo je samo odgovoriti na zahtjev i kazati razlog zašto se može ili ne može promijeniti datum. Ma kakve veze ima za datum održavanja karnevala što se crkva nije oglasila ranijih godina, pa oglasila se sada. Kakve veze ima datum proslave Sv. Tripuna sa pomjeranjem datuma karnevala, kakve veze imaju suvenirnica ili inkvizicija, suština priče je, postoje li ili ne valjani argumenti da se ne prihvati zahtjev crkve? Po meni ne postoje jer ih niko nije iznio. Pa zašto onda polemika u kojoj se ne polemiše sa stavom već sa crkvom? Iz inata? ( neće oni nama…) Iz neznanja? ( ma kakva Korizma…) Zato što volimo da smo mimo svijeta? (Pa i oni tamo ne poštuju…). Vjerovatno ima od svega ovoga po malo, samo, iskustvo nas uči da inat nije nikome dobra donio.
Maskembal
Zato vam kao Kotoranin i predsjednik Zajednice Italijana predlažem da prihvatite zahtjev crkve i pomjerite datum održavanja karnevala, ne možete pogriješiti. U tom pravcu ohrabruje i odgovor predsjednika Opštine Aleksandra Stjepčevića, kulturan i obećavajući, tako da vjerujem da dogodine neće biti polemike, doduše pitanje je da li će biti karnevala, jer znajući našu narav, nešto me je strah. Ipak mislim da će na kraju prevagnuti razum i da će zahtjev crkve svi prihvatiti što bi, uz malo dobre volje i bez inaćenja bio civilizacijski čin kakav priliči Kotoranima. Nije teško biti fin kada se hoće” – navodi se u saopštenju, predsjednik Zajednice Italijana Crne Gore, Aleksandar Dender.
Saobraćaj u mjestu Zavala, na ulazu u Budvu na jadranskoj magistrali, više nije u prekidu, već se odvija jednom trakom, a tako će biti i narednih dana dok nadležne ekipe potpuno ne očiste put.
Druga traka, kako je saopšten, nije otvorena iz bezbjednosnih razloga.
Uz podsjećanje da se zbog odrona u mjestu Zavala saobraćaj se obavlja jednom trakom naizmjenično, iz Automoto saveza Crne Gore vozačima savjetuju alternativne putne pravce Podgorica-Cetinje-Njegusi–Kotor i Podgorica-Niksic-Vilusi–Grahovo-Lipci.
Udruženje boraca narodnooslobodilačkog rata i antifašista Herceg Novi, povodom 72 godine pogibije heroja Nikole Đurkovića, Sava Ilića, Daša Pavičića i Stijepa Šarenca danas su posjetili spomeniku na Podima, zаseok Tušupi, a zatim spomenik Palim borcima u Savinskoj dubravi, gdje su položili cvijeće.
Nа spomen obilježju nа Sаvini, mjestu gdje se nаlаze posmrtni ostаci pаlih borаcа, cvijeće je položio i predsjednik opštine Milаn Vаjаgić.
U spomen pаlim borcimа, Novljаni su glаvnom trgu, trgu nа kome su nаcionаlisti igrаli “krvаvo kolo” oko odjeće izginulih borаcа, dаli ime Nikole Đurkovićа, ulici u Igаlu ime Sаvа Ilićа, osnovnoj školi u Novom ime Dаšа Pаvičićа, а ulici kojа spаjа Kаrаču i Sаvinu, ime Stijepа Šаrencа.
Spomen ploča
Podsjećanje
Iz knjige „Revolucionаrni pokret i NOR u hercegnovskom krаju 1918-1945. (hronologijа dogаđаjа)”, аutori: dr Đuro Vujović, Mаrijа Crnić-Pejović, Svetozаr Seferović, Bаnko Bulаjić, Herceg-Novi 1984.
Nа inicijаtivu Nikole Đurkovićа, 20. jаnuаrа je došlo do susretа predstаvnikа risаnsko-krivošijske i hercegnovske grupe ilegаlаcа, među kojimа su bili i svi člаnovi Mjesnog komitetа. Devetnаestog jаnuаrа uveče, Nikolа Đurković, Sаvo Ilić, Stojаdin Soldаtović i Dušаn Mаlešević krenuli su iz Risnа, još iste noći prije zore stigli su nа Pode i sаstаli se sа Dаnilom-Dаšom Pаvičićem i Lukom Mаtkovićem. Sljedeće noći Stijepo Šаrenаc je stigаo nа Pode, а Lukа Mаtković je Stojаnа Soldаtovićа i Dušаnа Mаleševićа odveo u susjedni Sušćepаn, gdje su se svi nаšli sа Ilijom Kišićem. Nа tаj nаčin ilegаlci su se podijelili u dvije grupe: grupu Mjesnog komitetа, kojа se smjestilа u jednoj stаji u Podimа (zаselаk Tušupi) i imаlа zаdаtаk dа donose zаključke o dаljoj političkoj-pаrtijskoj аktivnosti u zаpаdnoj Boki, i grupu Mаtković, Kišić, Soldаtović, Mаlešević, kojа je trebаlo dа se pozаbаvi vojnim pitаnjimа.
Nа nesreću, neprijаtelj je sаznаo o prisustvu ilegаlаcа, pа je 21. jаnuаrа rаno ujutro stotinаk okupаtorskih vojnikа, oko 50 četnikа Grаhovskog bаtаljonа i 150 nаcionаlistа Antikomunističkog bаtаljonа „Orjen” opkolilo i nаpаlo grupu Mjesnog komitetа u Podimа. U nerаvnoprаvnoj borbi poginulа su svа četiri člаnа Mjesnog komitetа, s Nikolom Đurkovićem nа čelu.
Nаkon pogibije člаnovа Mjesnog komitetа, sluge okupаtorа su nа glаvnom trgu u Herceg-Novom zаigrаle kolo oko odjeće izginulih (trg dаnаs nosi ime Nikole Đurkovićа), veseleći se smrti bokeljskih rukovodećih komunistа i vjerujući dа je zа svа vremenа osigurаnа vlаstokupаtorа i izdаje.
Članovi komisije časnici obalne straže Grčke stižu danas u Velu Luku preuzeti prvi od 6 naručenih brodova. Naime proteklog tjedna uspješno su u nazočnosti naručitelja I inspektora Klasifikacijskog društva Bureau Veritasa obavili primimopredajna ispitivanja, te će po tehničkom prihvatu od strane grčke obalne straže u Veloj Luci biti transportiran u Grčku, gdje će uslijediti konačna primopredaja naručitelju. Brod je duljine preko 25 m, maksimalna brzina 32 čvora, smještaj za posadu od 6 članova, kao I poseban prostor za prihvat 25 unesrećenih osoba na moru. Opremljen je suvremenim navigacijskim i komunikacijskim uređajima, opremom za pronalazak i spašavanje utopljenika u moru.
-Svojom izvedbom brod ispunjava najstrože uvjete klase za brze plovne jedinice i sposoban za plovidbu pri stanju mora 6 kaže Dino Donjerković i dodaje – Projekt je dijelom financiran iz sredstava EU u sklopu programa osiguranja vanjskih granica, dijelom sredstvima Republike Grčke.U ovom trenutku brodogradilište radi pod punim kapacitetom, zaposleno je dodatnih oko 50 radnika te angažirana kooperacija za potrebe realizacije ugovora s Grčkom obalnom stražom kao i ugovorenih poslova za isporuku opreme za spašavanje hrvatskim, talijanskim i ruskim brodogradilištima istakao je na kraju director prodaje Grebena Dino Donjerković.
Velolučki Montmontaža Greben sa 170 radnika počeo je gradnju brodova za naručitelja grčku obalnu stražu s kojim je početkom prošle godine potpisao ugovor vrijedan 13,38 milijuna eura. Iako je Grebenu prijetio stečaj, uz podršku države I gospodarske diplomacije danas imaju osiguranih 200 milijuna kuna poslova za prošlu I slijedeće dvije godine.Svima koji su sudjelovali u spašavanju Grebena I očuvanju radnih mjesta neizmjerno smo zahvalni kaže predsjednik Uprave Montmontaža Greben Mladen Žanetić, a posebno smo zahvalni ministarstvima gospodarstva, financija I vanjskih poslova, gospodarskoj diplomaciji I hrvatskom veleposlaniku u Grčkoj.
Poto: Dino Donjerković
Kako ni u svojim najboljim godinama taj škver nije prelazio godišnju razinu od 50 milijuna kuna prihoda, jasno je kako ta tvrtka, ali I mnogi drugi gospodarstvenici balansira između lakog upadanja u stečajni ambis i poslovnog uzleta. Na primjeru Grebena očito je ključ uspjeha u hrabrosti menađmenta, strpljenju I povjerenju radnika, te sluhu i pomoći države.
Danas je u Tivtu potpisan Memoranduma o saradnji između Opštine Tivat i Društva prijateljstva Narodne Republike Kine i Crne Gore. Memorandum o saradnji ispred Opštine Tivat potpisao je Predsjednik opštine Ivan Novosel, a ispred Društva prijateljstva mr Samir Hadžić.
Ovim dokumentom utvrđeni su pravci odnosa saradnje između Opštine Tivat i Društva prijateljstva koji treba da rezultiraju uspostavljanjem pobratimskih odnosa sa nekim od gradova NR Kine.
Inače opština Tivat je zajedno sa opštinom Budva i Bijelo Polje izabrana kao jedna od tri opštine u Crnoj Gori sa kojima će gradovi u NR Kini uspostaviti pobratimske odnose.
Potpisivanje Memoranduma
U drugoj polovini aprila se očekuje i posjeta zvanične delegacije NR Kine Crnoj Gori, koja će tom prilikom posjetiti i opštinu Tivat i tada bi moglo doći i do zvaničnog potpisivanja Memoranduma o uspostavljanju pobratimskih odnosa između opštine Tivat i nekog grada iz provincije Senčuan, koja se smatra najbogatijom provincijom u NR Kini.
Centar za kulturu Tivat potpisao Memorandum o saradnji sa Društvom prijateljstva Kine i Crne Gore
Potpisivanje Memoranduma
U Centru za kulturu Tivat je danas je potpisan Memorandum o saradnji između Društva prijateljstva NR Kine i Crne Gore i Centra za kulturu Tivat. Memorandum su potpisali ispred Društva prijateljstva NR Kine Mr Samir Hadžić, a ispred Centra za kulturu Tivat vd direktor Vojislav Kaluđerović.
Dvije strane će omogućiti međusobnu razmjenu znanja, ideja, informacija i aktivno promovisati razmjenu mišljenja u svim oblastima saradnje sa NR Kinom posebno kulturi. Radiće se na izgradnji praktičnih odnosa kroz saradnju na različitim projektima.
Istaknuto je da će se kroz formu civilne diplomatije zajednički raditi na unapređenjui razvoju kulturne saradnje sa NR Kinom kroz uspostavljanje, kontakata, izgradnju platforme za saradnju i uspostavljanje pragmatične kulturne saradnje, razmjeni kadrova i drugih oblasti, sa ciljem stvaranja povoljnih uslova za postizanje što boljih rezultata i zajedničkog razvoja.
Potpisivanje Memoranduma
Potpisivanje Memoranduma omogućava dalje jačanje međusobnog razumijevanja i povjerenja, uspostavljanje partnerskih odnosa, promovisanje i razmjena saradnje dvije zemlje.
“Ovo predstavlja priznanje našeg dosadašnjeg dobrog rada, a svakako i jedan korak naprijed za Centar. Ovo je potvrda da kultura ne zna za granice i da je oduvijek spajala ljude na svim meridijanima. Zahvalio bih se Društvu prijateljstva NR Kine i Crne Gore i predsjedniku društva, Samiru Hadžiću na ukazanom povjerenju sa nadom i željom da ova saradnja potraje sto duže na obostrano zadovoljstvo.” – kazao je v.d. direktora CZK Tivat Vojo Kaluđerović
Kako je saopšteno iz Direkcije za saobraćaj, na dijelu puta kroz Budvu gdje se juče odronio dio brda naizmjenično se saobraća jednom trakom, i tako će biti još nekoliko dana dok se ne očiste obje kolovozne trake. Do sada je uklonjeno oko 200 kubika kamenja i zemlje sa magistrale.
Vozila su se ranije danas naizmjenično propuštala, zbog gužvi i bezbjednosti s obzirom na to da odron, koji je juče oko 12 časova zatrpao put još nije u potpunosti saniran.
Radovi na uklanjanju stijena, kamenja i zemlje odvijaju se usporeno i nije poznato kada će tačno biti uklonjeni.
Kada se obavlja utovar stijena, kamenja i zemlje saobraćaj na ulazu u Budvu se potpuno zatvara.
U sklopu projekta „Hrvatska 365“, Turistička zajednica Grada Zadra uz potporu Ministarstva turizma RH i veleposlanstva Japana u Republici Hrvatskoj, od 23. do 25. januara organizuje prvi Tuna & Sushi Festival.
– Cilj i svrha događaja je povezivanje gospodarske, gastronomske i turističke ponude zadarske regije s Japanom i japanskim tržištem. Tvrtke iz zadarske regije su najveći izvoznici tune u Hrvatskoj. Prema kumulativnim pokazateljima, u 2014. godini zabilježen je porast od 53 posto u dolascima i 35 posto u ostvarenim noćenjima japanskih gostiju u Zadarskoj županiji. Ovim događajem popratit ćemo i podržati te trendove i iskoristiti priliku još više pridonijeti prepoznatljivosti naše regije u Japanu, ističu iz gradske turističke zajednice.
Uz sve to, smatra se da je velika prednost manifestacije i termin jer je siječanj, tijekom kojeg se tuna izlovljava i obrađuje u uzgajalištima, idealno razdoblje za poticanje razvoja atraktivne i konkurentne destinacijske ponude usmjerene k japanskom i širem dalekoistočnom tržištu poput Kine i Koreje na temelju specifične tendencije posjeta europskim destinacijama izvan tradicionalno udarnih turističkih mjeseci.
Ovaj projekt predstavlja početak dugoročne suradnje koju idućih godina planiramo prilagoditi i modificirati kao spoj i razmjenu iskustava kulturnih, povijesnih i prirodnih resursa zajedno s gastronomskim doživljajem, kao i stručnom izobrazbom i usavršavanjem kulinarskih vještina hrvatskih kuhara uz pomoć japanskih sushi majstora, najavljuju iz TZ-a.
Mnogi ugledni gosti doći će u Zadar poput veleposlanika Japana, Francuske, Australije i Republike Koreje, zatim uvaženi gospodarstvenici japanskih kompanija te predstavnici turističkih tvrtki s dalekoistočnih tržišta. Cijeli događaj popratit će posebnom reportažom nacionalna japanska televizija NHK i japanski mediji stacionirani u Europi.
S hrvatske strane pridružit će im se ministar turizma Darko Lorencin, predstavnici Grada Zadra i Zadarske županije, Sveučilišta u Zadru te domaći gospodarstvenici. Poseban doprinos Tuna & Sushi Festivalu dat će tvrtke za uzgoj tuna – “Kali Tuna”, “Jadran Tuna” i “Pelagos” sa zadarskog područja te “Sardina” iz Postira na Braču.
Kameni blok uzidan u pročelju crkve sv. Šimuna u Tivtu
Drvene kavije
Clip
Tune - foto Turistplus.hr
Kad bi barke pričat znale
Kad bi barke pričat znale
Kad bi barke pričat znale
On line izložba Latinsko jedro - Foto Zoran Nikolić
Kad bi barke pričat znale
Fašinada cup 2015
Mirna, plava pučina, mala primorska mjesta, jutarnja izmaglica nad vodom i glas talasa – slike i zvuci srećnog djetinjstva, zaljuljani u malim, drvenim barkama.
A svaka 82 od njih, kao čovjek, ima svoje ime, službu, sudbinu…
Ovo je priča o malim, običnim barkama i njihovim vlasnicima…
Za mene su barke sastavni dio života i porodične istorije, jedan pogled na barku je pogled u djetinjstvo. Oduvijek sam bila fascinirana primorskim pejzažima i opčinjena smirujućom bonacom i nježnim, plavim izmaglicama u Boki. U tim su slikama barke uvijek imale svoja mjesta. Život primoraca, bez njih bio bi nezamisliv. I kakva bi to, molim vas, djetinjstva bila? Kakve bi pjesme zaljubljeni pjevali, da nije njih – malih barki? Dakle, moja ljubav za barke nije usamljenička.
Kad bi barke pričat znale
Barke, mandraći, tiraduri, čine i specifičnu funkcionalnu i građevinsku karakteristiku bokokotorskog priobalja. Kažu da danas u Boki ima oko 2000 ponti, mandraća, privezišta, koji su nastajali u vrijeme gradnje privatnih kuća van utvrđenih primorskih gradova. Gradili su ih vlasnici kuća koje su bile daleko od gradskih luka, prvenstveno od Kotora. I upravo je taj dio kotorsko-risanskog dijela Boke, zbog svojih ne samo kulturno-istorijskih, nego i prirodnih vrijednosti, uvršten na UNESCO-vu listu Svjetske baštine.
Igor Perić piše: „Barke, uronjene u bajkovite pejzaže; vezane u mandraće, usidrene na ribarskim poštama ili ulovljene sred zaliva dok im prove lebde – ni na nebu, ni na vodi – u ramu plavetnila, vizuelni su sadržaj prožet osjećajem nostalgije, jer bilježe prošlost koja nestaje.”
Maja Đurić autor
Čini mi se da je bilo sasvim prirodno, pa i očekivano, snimati barke. No, nisam bila inspirisana samo time što barke vraćaju u djetinjstvo, ili što sam najljepše trenutke djetinjstva doživjela upravo na maloj drvenoj barci; niti samo zato što se naša kuća nalazi uz samu obalu, u marini, pa su tako u našem dvorištu i oko njega, osim naše, bile i brojne, tuđe barke; i one su, kao i mi, sanjale zimi sunčane dane i pučinu, i čekale proljeće; sa njim su dolazili vlasnici i vraćajući barkama život, dotjerujući ih da budu ljepše i u novim bojama, odlazili opet na pučinu. Tamo gdje barka zaista „živi”… Ova morska saga ima svoj zaplet u ljepoti individualnih priča, jer, svaka je barka priča za sebe. Ona, kao čovjek, ima svoj karakter, istoriju i svoju sudbinu. I, kao što kažu da kućni ljubimci obavezno liče na svoje vlanike, tako, bar se meni čini, i barke liče na svoje vlasnike. Barke, prije svega, liče na svoje graditelje, na majstore kalafate (il calafato, ital.). Kad barku neko kupi i „uzme pod svoje”, ona počne ličiti na njega. Obični, naši ljudi: majstori kalafati, marinaji (il marinaio, ital), barkajoli (maestro d’ascia, ital.)… svi oni daju svojim barkama i izgled i karakter i sudbinu. Barke bez njih ne bi bile barke, nego mrtvi predmeti, kao ljuske od oraha; a ni oni, opet, bez barki, ne bi bili oni isti ljudi koje znamo, srijećemo, kod kojih kupujemo ribu ili sa kojima po moru plovimo.
Kad bi barke pričat znale
Snimila sam jednom barku, koja je nosila ime TVT 1; ta fotografija je negdje objavljena i nedugo zatim, javio mi se dondo Špiro Kaluđerović – vlasnik upravo te barke. Zato što je imao veliku želju da mi ispriča priču o njoj. TVT 1, prava ljepotica, prema kazivanju donda Špira, stigla je iz Dalmacije u Tivat prije 150 godina. Kao uzoran radnik, dondo je od Lučke kapetanije, 1989. godine, dobio baš tu barku za nagradu! Danas je ona u vlasništvu Špirovog unuka Saše i, čini se, sve više liči na novog vlasnika! Tako je, ustvari, pod uticajem donda Špirove storije, počelo ovo moje zanimanje za portrete barki. Što ih duže posmatram i snimam, to ih više volim. Ali, i lakše shvatam zašto su neodvojive od lica, ruku, osmijeha, koraka, glasa… svojih vlasnika.
Kad bi barke pričat znale
Vinko Vujović iz Stoliva, vlasnik je, možda, najstarije barke u Boki: njegov stari guc ima oko 180 godina i član je porodice kroz tri generacije. Sagrađen je na Korčuli i pretrpio je brojne popravke. Vinko pripovijeda da su njegovi preci, kad su barkom prevozili poljoprivredne proizvode do pijaca u Kotoru i Herceg Novom, često koristili latinsko jedro, koje i danas postoji, kao i već izbišan jarbol od drveta. Vinkov otac bio je vrsni stolar i barkariol, te je redovno održavao barku, što je doprinjelo njenoj dugovječnosti. Nekad je imala broj 33, a danas se, između ostalog, koristi tokom Fešte od Kamelija za donošenje cvijeća u Stoliv.
Majstori kalafati, otac i sin – Petar i Nenad Bokovac, imaju porodičnu radionicu u Baru za izradu barki od drveta. Od umijeća kalafata zavise estetske i plovne karatkeristike barke. Petar Bokovac je otvorio radionicu šezdesetih godina XX vijeka. U njoj su izrađivani i čamci dugi do 17 metara, a teški i 42 tone! U radionici repariraju jedrilice, jedrenjaka, korčulanke… Međutim, najzanimljivije je da na osnovu stare arsenalke, sagrađene u tivatskom Arsenalu prije više decenija, izrađuju nove barke i to sa lantinima – drevnim jedrima trouglastog oblika. Poznato je da je u Arsenalu svojevremeno sagrađeno 180 čuvenih arsenalki, a do danas je u plovnom stanju sačuvano svega desetak.
Kad bi barke pričat znale
Još jedan zaljubljenik i majstor, Zoran Nikolić (63), koji aktivno vodi i veoma popularni blog o drvenim barkama, na Prčanju ima barku staru 43 godine, naslijeđenu od oca. U očevim dokumentima piše da je barka sagrađena kod čamčara Petra Vukovića iz Bijele, avgusta 1971. godine.
Majstor Žarko Bubonja iz Perasta, profesionalni je brodograditelj – čamčar, koji se i nakon penzionaisanja bavi ovim rijetkim zanatom. Žarko je zanat izučio 1952. u Mašinsko-industrijskoj školi Remontnog zavoda „Sava Kovačević” u Tivtu. Radio je i jedra i krošnje za čuveni brod „Jadran”. Danas mu pomažu i uče od njega sin i unuci.
Dragan Gudelj, takođe iz Perasta, vlasnik je barke (guca) Nemirna KO 27, koja je stara 85 godina, a napravljena je 1929. godine, u Malom Lošinju na Korčuli. Bila je najbrža barka na jedra u Boki, a u Draganovom vlasništvu je 15 godina. Ova barka je tokom fašinade uvijek prva u povorci. Vremenom sam, upoznavajući barke i njihove vlasnike, upoznala mnoge od naših barkariola i marinaja, i ostala zadivljena njihovom povezanošću. Kad razgovarate sa tim ljudima, bilo bi nevaspitano ne pitati ih za zdravlje njihovih barki, za stanje u kojem su, za izgled, za snagu.
Na primjer, starina Jozo Kitić
(74) iz Prčanja, ponosan je na svoju barku guc u marini Kordić, koja je prije 58 godina sagrađena na Korčuli, ali je drvo za nju ponijeto iz Boke! I naravno da će vam o njoj rado i nadugo pripovijedati.
Jednako lijepe i romantične priče o svojim barkama, ispričali bi vam i: Dragan Ivović, Tonći Dabović, Anton Šenk…
I, zaista, sve njihove drvene ljepotice zaslužuju veliku ljubav i divljenje.
Zanimljivo i važno je to što se ova ljubav i vezanost za drvene barke, mada nam se svako malo učini da će se i one zaboraviti kao mnogo toga, obnavlja ili ponovo rađa, zahvaljujući mladim ljudima. Valjda se oni, na vrijeme tj. veoma rano, zadoje ovom ljubavlju prema moru i plovidbi.
Kad bi barke pričat znale
Tako je, recimo i to, najmlađi vlasnik lijepe arsenalke TVT 134, Darko Bujković iz Budve, star jedva 16 godina! Njegova je arsenalka napravljena 1966. godine, a ima svu njegovu pažnju i brigu, smještena u mandrać pred kućom u Krašićima. Na mnogim fotografijama pred vama, vidjećete i starost i ljepotu ovih divnih plovila, ali tek bi uz njihove „biografije”, mogli potpuno razumjeti njihovo trajanje i značaj koji su imale i imaju u životu stanovnika malih, primorskih mjesta.
Šta su sve ove drvene ljepotice preturile preko svojih pramaca, šta su doživjele i vidjele, koliko su toga pretrpjele i podnijele! Vijerne kao najbolji prijatelji i odane kao iskrene dragane. Barka i njen vlasnik imaju vrlo „ozbiljnu vezu”; ustvari, više je to – uspješan brak: pun nježnosti i brige, svađa i mirenja, ljutnje i ljubavi. Ali, barke bez vlasnika samo su nijeme daščice, nemušto drvo, prekobrojni i nikom važni predmeti.
Bez vlasnika barke umiru. Jer, njima treba njega, održavanje, zaštita, reparacija, farbanje… i to svake godine! Kako to nije uvijek slučaj, mnoge od barki koje sam snimala, danas „plove” samo na mojim fotografijama. A mogle bi trajati dugo, dugo. Ponajviše zahvaljujući majstorima kalafatima, neke od barki opstaju u vlasništvu nekoliko generacija, pa traju i do dva vijeka.
U Mediteranskom Brevijaru Predrag Matvejević bilježi: „Riječ barka, koju su prihvatili gotovo svi narodi, ne zna se čija je bila. Pretpostavlja se da dolazi iz staroga Egipta. Egipćani su je također od nekog preuzeli. Rabili su je Feničani i Puni, Grci i Rimljani. Najstarija barka zvala se, u mnogim jezicima, drvo (na arapskom al’ud od čega dolazi leut, na italijanskom i španjolskom legno i leno).” To samo potvrđuje jednu simpatičnu priču: kada su pitali jednog starog majstora koliki je vijek barke, on je odgovorio da jedna drvena barka može trajati dok god u šumi ima drveta. Drugim riječima – dok je ljudi i majstora, biće i barki!
