Ciklus slika „Milost“ akademske slikarke Žane Bajić iz Splita, koji se ovih dana, u sklopu Tripundarskih svečanosti, može vidjeti u Gradskoj galeriji Kotor, imaće i svoju literarnu dimenziju u knjizi koju autorka polako piše i priprema za objavljivanje.

U razgovoru za Boka News promišlja na temu umjetnosti i smisla života, te zaključuje da je njena misija da povezuje ljude kroz univerzalne vrijednosti ljepote, plemenitosti, razumijevanja…

– Moja misija je da kroz umjetnost ljudima približim spoznaju da smo svi jedno, ma koliko ponekad mislili da to nismo, jer u velikoj mjeri zavisimo jedni od drugih. Treba gajiti toleranciju i oprost, pružati podršku jedni drugima, a ne se udaljavati. Evo, vidite, večeras na otvaranju izložbe ljudi su bili povezani, sabrani u istom osjećaju, kao jedno i sve je bilo lijepo. Sve se može, samo treba imati malo dobre volje – kaže Žana.

Njen životni put je počeo u Kotoru, gdje je rođena i zato je susret sa dragim ljudima i ovdašnjom publikom doživjela vrlo emotivno. Ali, nije samo to u pitanju. Umjetnica smatra da je upravo njezine slike posvećene Ženi kao Majci , kao Božanskom Biću, u duhovnoj vertikali s Majkom BoŽjom vode tamo gdje treba da budu. Bez obzira što su je životne okolnosti odvele van Boke Kotorske, Žanino naslijeđe vezano za majku Peraštanku, za Gospu od Škrpjela – Zaštitnicu, duhovno je prati i štiti, što se vidi i kroz slike “Milosti”.

Slike su nadahnute zahvalnošću zbog tihog prisustva milosti, koje je osjetila u vrijeme pandemije korone, kada se našla na samom rubu života.

– Nekada se dogodi da vas vodi onaj unutarnji glas. Ja uvijek imam tu intuiciju koju poštujem i kojoj vjerujem. Što sam starija, sve jasnije osjećam da je ona glasnija. Zato joj se jednostavno prepuštam, a ova izložba „Milost“ prostor je u kojem ona vodi mene. Prvi put ne moram da razmišljam kako ćemo i gdje ćemo dalje; ove slike same traže svoj put i biće tamo gdje bude trebalo – kaže Žana Bajić.

Izložba „Milost“ prvi put je otvorena prošle godine u staroj jezgri Splita, u Velom Varošu, u crkvi Svetog Mikule (Svetog Nikole), koju je u XI vijeku dala sagraditi žena – splićanka Nemira, kći Mesagalina. Posebnu simboliku nosi i činjenica da je izložba otvorena u maju, mjesecu posvećenom Majci Božjoj, a samo otvaranje upriličeno je u četvrtak, 22. maja, na Dan Svete Rite, upravo onako kako je autorka i željela.

– Moja prijateljica se molila Svetoj Riti dok sam bila na respiratoru, moleći da mi bude darovana nova snaga i povratak životu. Zato u svemu ovome ima toliko simbolike i zato kažem, neka me Ona vodi. Nakon toga pozvana sam na Prvu nedjelju Adventa, na otvaranje izložbe u svetištu bazilike Čudotvorne Gospe Sinjske u Sinju, što je bilo posebno lijepo iskustvo.

Ovo je treća izložba ovog opusa i za mene ima posebno značenje, jer se održava u mom rodnom gradu. Puštam da me slike vode i idem kao njihova tiha pratnja. Srećna sam kada se vraćam u Boku, a posebno mi znači što je ovo moja prva izložba u Kotoru. Ovdje sam rođena i ovdje je bio moj prvi udah, a danas se u istom prostoru susreću taj prvi život i ovaj novi, koji mi je darovan kao Božja milost. Sve doživljavam kao divnu simbiozu emocija, sve me je duboko dotaklo i još jednom potvrdilo kako nas, ponekad, nešto nevidljivo, ali snažno, ipak vodi – ističe umjetnica.

Ovih 12 slika nisu samo umjetnost, one pričaju Žaninu ličnu priču.

Nekad bih rekla da je ovaj opus slika kao dvanaest ženskih apostola, a nekad, u nježnijoj simbolici, da su to dvanaest zvjezdica na kruni Majke Božje, pa ću se možda prije zadržati na toj usporedbi. Zanimljivo je i to da je ova izložba nastala u svega godinu dana, u dvanaest mjeseci. Ja to nisam planirala ,samo sam znala na samom početku da ću naslikati dvanaest slika.

U tom periodu stvaranja događalo se mnogo toga što je inspirisalo  svaki moj naredni korak, počela sam stvarati i zapisivati svoju ličnu, intimnu priču. Zato mi je posebno drago što imam izložbu upravo ovdje, jer ovdje je počeo moj život. Koliko god prolazili kroz životne katarze, koje nisu uvijek lake, jer svako od nas ima svoj put i svoju sudbinu i s godinama sve jasnije shvatam koliko je važno zahvaljivati i praštati. Na kraju našeg životnog puta treba očistiti dušu, skidati kroz život sloj po sloj, jer ljudi koji nam dolaze u život dolaze nam s razlogom, kao naši učitelji. Svi dobijamo svoje lekcije, i zato nema mjesta zamjerkama, jer zamjerke truju dušu. To je danas moj životni moto – objašnjava Žana Bajić.

Ona je 2008. godine objavila dječju knjigu “Pjesma moja, boja tvoja”, koju je ilustrovala likovnim radovima djece iz vrtića Kotora i Splita.

Ono što me također vezuje s Bokom je knjiga pjesama za djecu “Pjesma moja – boja tvoja”, kojom sam željela spojiti Split i Kotor kroz vrtiće Radost i Cvit Mediterana. Tako je nastao jedan kulturni most, mjesto gdje univerzalni jezik umjetnosti postaje razumljiv svima, a posebno je predivno što to rade upravo djeca. Zamolila sam ih da ilustriraju knjigu, a zatim smo za svaku pjesmu iz Splita i Kotora odabrali po jedan rad. Knjigu je tiskao Don Srećko Majić – “Gospa od Škrpjela”, a ovo je bila njegova 50. jubilarna knjiga – kaže Žana.

Žana Bajić završila je Assenza Art Academy, članica je HULU Splita i predsjednica Hrvatskog društva umjetnika Nanael. Takođe je praktičar metode fraktalnog crtanja – terapije umjetnošću koju je razvila ruskinja Tanzilija Polujahtova, klinički psiholog.

-Neverbalnom metodom, koristeći likovne elemente liniju i boju, otkrila sam način kako iskazati unutarnja stanja osobe. Ovo je terapija kroz crtanje koja posebno pomaže u ovim vremenima djeci, ali naravno i odraslima. Imam certifikat trećeg stupnja i vodim radionice fraktalnog crtanja u Splitu. Na ovim slikama, nacrtanim linijama na licima žena, nastojala sam izraziti ono što je nevidljivo unutar njih, njihove emocije i unutrašnja stanja – dodaje umjetnica.

Svojim stvaralaštvom, kao producentkinja dokumentarnih filmova “Hrvatska rapsodija – Maksim Mrvica” (2011) i “Modri kavez” (2015), Žana je povezala likovnu, muzičku i filmsku umjetnost. U prvom filmu nadahnuta muzikom Tonćija Huljića koju je komponovao za Maksima Mrvicu, naslikala je ciklus slika “Rapsodija”, dok je drugi film propratila likovnim opusom “Dubina rastanka”. Sve njene slike, kaže, nadahnute su glazbom, osim izložbe “Milost”, koja je nastala u tišini, kroz introspektivnu kontemplaciju stvarala se u miru.

U Crnoj Gori je Žana Bajić prvi put izlagala 2009. godine u Kulturnom centru u Tivtu, a par godina kasnije je održano multimedijalno veče, inspirisano glazbom sjevenoameričkih indijanaca. Pored njene izložbe “Na krilima Vakan Tanke” (Vakan Tanka je indijanski duh), nastupili su Melanie Storm i Goran Karan, kao “odjek” Festivala “Red Rock&Crafts” u Splitu.

Da je “ženska linija” uvijek aktivna, pokazuje i umjetnička saradnja Žane i njene kćeri redateljke Brune. Zajedno su ostvarile  dokumentarni film “Modri kavez”, koji je kćer režirala, a majka producirala.  Film je 25. aprila 2016. godine, povodom 167 godina postojanja Srednje pomorske škole u Kotoru, prikazan u Kinu Boka u Kotoru i Centru za kulturu u Tivtu.

Kako je Brunin otac bio pomorac, ona je odrastala bez te muške figure u svom djetinjstvu, pa je u tome našla inspiraciju za njen dokumentarni film o emotivnom životu pomoraca “Modri kavez”. Već deset godina  vodi interaktivnu stranicu na facebook-u posvećenu pomorcima, a nosi naziv kao i film. Ljudi, pretežno pomorci su oduševljeni stranicom, još uvijek se gleda film, a i traži se njena knjiga za djecu „Modri horizonti i njihovi čuvari“. Stranica povezuje generacije i naraštaje, a posebno je dirljivo kada se žene pomoraca, majke, sestre tu mogu pronaći da iskažu emociju ispraćaja muža ili oca, sina, brata, ali i da podijele radost kada se voljeni vrate s mora, s dugih putovanja. Sve što moja kćer radi, radi s lijepom emocijom – primjećuje Žana.

Sjećanje na majku i Perast

Rođena sam u Kotoru, a moja majka je bila Peraštanka. Moji roditelji su se zaljubili, i iz te ljubavi sam se ja rodila. Međutim, ubrzo su se razveli, i život sam nastavila sa bakom. Napustila sam tada taj lijepi grad, ali me život, kroz ove slike, ipak vratio u zaljev Gospe od Škrpjela. Kada sam se jednog dana ponovo našla u Perastu i Kotoru, sve je bilo toliko emotivno; vidjeti otok, more i mjesto gdje sam prvi put udahnula živo To je osjećaj koji se teško opisuje riječima – prisjetila se Žana u razgovoru za Boka News.

/Mirjana D. Popović/