Generacije su živjele i odrastale uz Olivera Dragojevića. Svi koji smo imali tu privilegiju, vjerojatno od nikoga nećemo pronaći veću količinu utjecaja na svoj život i podneblje, od onog kojeg smo dobili kroz svaku njegovu notu i stih. Svoja dva života; onaj javni na pozornici i onaj privatni uz prijatelje, obitelj i ribolov, spajao je u pjesmi. Vela Luka je bila njegov opjevani dom, a more mjesto radnje i život do zadnjeg daha. Uspio je u svojoj veličini i zbog svoje skromnosti i jednostavnosti. Upravo zbog toga, mnogi mu se žele odužiti. Jedna od ideja je podsjetnik na Olivera kakvog svi pamtimo; njegov lik s gitarom, koji nas čeka, odmah čim s mora iskoračimo na rivu Vela Luke.
Na ovaj spomenik pažnju nam je skrenuo fotograf Romeo Ibrišević, koji nas je uputio na autora. Stoga smo krenuli k izvoru, tačnije prema akademskom slikaru i kiparu Izvoru Orebu.
– Ova priča traje više od godinu dana. Njegovi prijatelji su tili napraviti spomenik, ali da bude normalno da se prepoznaje tko je, a ne da se ljudi pitaju tko je to, nego da je Oliver – Oliver i ništa više ni manje od toga. Supruga Emilija Karlavaris i ja smo akademski slikari i kipari i koautori i taj stil zovemo „NORMALIZAM“, gdje je normalna figura i skulptura – kazuje nam uvodno Oreb, koji je Olivera i osobno poznavao, a jedno vrijeme su i surađivali.
– Ja sam autor Oliverove pjesme “Moja Emilija”, koju sam posvetio svojoj dragoj supruzi s kojom sam, evo 47 godina. A to su vam bili prvi tekstovi koje je Oliver snimio na veloluškom dijalektu – kaže Oreb koji je osim ove, za Olivera napisao i pjesme Moj Brodiću, Jo da mi je…
– Ova skulptura predstavlja Olivera, onako kako ga samo poznaju more i Vela Luka, a to nije moguće uz klavir, nego uz gitaru i na koloni. To je prirodno, a na kraju krajeva njegova djeca i supruga bili su oduševljeni i samo da se tako i napravi – kazuju nam, gotovo u glas Izvor i gospođa Emilija.
– Nismo autori ideje na ovoj fotografiji, već je meštar fotograf Romeo Ibrišević, no to je mala skica u terakoti koja bi sad trebala biti izrađena s naše strane kroz ovu godinu, najkasnije na jesen. Ne znam hoće li to investitori moći, ali upravo je sad pravo vrijeme – pojašnjava nam umjetnik.
– Spomenik je trebao biti već postavljen, ali tbog korone se sve poremetilo. To nije predviđeno za kamen, već broncu, ali nažalost neće biti postavljen na obali, blizu njegove kuće, iako smo mi to predlagali. Međutim postoji Park Olivera Dragojevića uz njegovu memorijalnu kuću, tako da će ovo što vidite, biti tamo – poručuju nam supružnici, a mi se nadamo da će Oliverov spomenik i to upravo ovakav, jednostavan i normalan, kakav je i sam bio – osvanuti baš na veloluškoj rivi, uz more, kamo pripadaju Oliver i svaka njegova pisma.
/Jurica Gašpar/
