Reprezentativna fotomonografija „Tivatski spomenar“ autorke, istoričarke umjetnosti u penziji, Marije Mihaliček, u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Boki Kotorskoj, promovisana je sinoć u koncertnoj dvorani Muzičke škole u Tivtu.
Ova knjiga od 380 strana donosi preko 320 starih fotografija Tivta iz perioda od kraja 19. vijeka do početka sedamdesetih godina 20. stoljeća, nekoliko desetina reprodukcija starih karata i katastarskih mapa, te tekstove o topografiji, geografskim karakteristikama obale Tivatskog zaliva, nasljeđu i kulturnoj baštini ovog kraja, Pomorskom Arsenalu, Mornaričko-zanatlijskoj školi, Mornaričkom parku, Pučkoj školi, duhovnosti i tradiciji nekadašnjeg Tivta, etnografskom nasljeđu, životu i običajima u stara vremena, muzičkoj tradiciji i pozorišnom amaterizmu Tivćana, te njihovom bavljenju sportom, ali i motive i teme iz svakodnevnog života mještana s kraja 19. i iz prve polovine 20. vijeka.
Mihaliček, koja je i predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Boki Kotorskoj, podsjetila je na istorijat te kulturne organizacije.
„Ogranak u Boki Kotorskoj je jedan od 130 ogranaka koje Matica hrvatska iz Zagreba ima u gotovo svim gradovima Hrvatske i izvan nje, u Evropi i svijetu, na prostorima gdje žive Hrvati. Ideja očuvanja identiteta kroz njegovanje tradicije, običaja, jezika ispoljava se u kulturnoj misiji Matice hrvatske, koja je najstarija kulturna ustanova u Hrvatskoj, stara 183 godine. Proizašla je iz Matice utemeljene 1842, koja odigrava važnu ulogu u buđenju nacionalne svijesti u drugoj polovini 19. stoljeća. Istražujući prošlost Matice hrvatske u Boki Kotorskoj, otkrila sam da je misija najstarije kulturne institucije hrvatskog naroda na prostoru Boke i Crne Gore u prošlosti bila široko prihvaćena. Njezino članstvo nisu činili samo Hrvati. Članovi su bili i mnogi Bokelji druge vjere i druge nacionalnosti, koji su prihvatali i cijenili kulturnu misiju, a koja je potom preko knjige i časopisa dopirala do bokeljskih i crnogorskih intelektualaca. Matica hrvatska u Tivtu imala je organizirani ogranak već 1897. godine“, istakla je Mihaliček.
Ona je u proteklom periodu, s mnogo ljubavi prema rodnom gradu, sakupljala pisane materijale i foto-svjedočanstva o prošlosti Tivta, a za potrebe izrade monografije „Tivatski spomenar“ privatne fotografije iz porodičnih albuma ustupile su joj i mnoge starosjedilačke porodice Tivćana, što je za širu javnost jedinstvena prilika da dobije uvid u način života i atmosferu tivatskog kraja u posljednjih nešto više od vijeka.
„Spomenar donosi bogati memorijski kolaž prošlosti Tivta od kraja 19. do kraja šezdesetih godina 20. stoljeća. Molim vas da ga prihvatite kao moj lični odabir – asocijacija uspomena, sjećanja i najbližih okružja koje sam uramila u tematske cjeline: topografija, obalom Tivatskog zaliva, naslijeđe i baština, Pomorski arsenal, Mornarički park, Pučka osnovna škola, duhovna tradicija, život i običaji, nošnja, glazbena tradicija, Tivćani i sport. Smatrala sam da tekstualni zapisi do kojih sam došla mogu korespondirati sa starim razglednicama i fotografijama i naglasiti autentičnost, zato sam ih i uvrstila u spomenar. Tekstualni zapisi, citati, započinju od Kotoranina Timoteja Cizile, benediktinca iz 17. stoljeća, o Tivtu kao mjestu gdje se prave dobra vina, maslinovo ulje, uspijeva svakovrsno voće, a krase ga otmjene palače kotorske gospode“, istakla je Mihaliček, naglašavajući da je u ovoj monografiji „željela ostaviti kroz fotografiju i pisanu riječ upravo ono što je znak – što je on znak sjećanja, privrženosti, odanosti i ljubavi“.
„Tivat je moj zavičaj. Dobar dio života nisam živjela u njemu, ali sam se vraćala roditeljskoj kući u Mrčevcu. Mogla sam pratiti mijene koje su ga oblikovale – od malog mjesta sa značajnom industrijom do današnjeg turističkog centra. Prema toj pojavi imam podijeljena osjećanja. Ne mogu reći da mi ne prija sjaj novih tivatskih vizura, a istovremeno tugujem za nestankom svake prizemne porodične kuće i cvjetnog dvorišta koje se bespomoćno predaju pred višespratnicama od betona, stakla i inoksa. Pred tim prizorom osjećamo kako se, uporedo s mijenjanjem fizionomije mjesta, mijenja i njegov duh. Zato sam ‘Tivatskim spomenarom’ nastojala zabilježiti ne samo nekadašnji izgled, nego i nešto od načina života, običaje, tradicije. Prije nekoliko decenija Tivat je disao drugačije, a vrijeme mu je donijelo očekivane, ali i neočekivane kulturološke promjene. Zato je važno ne zaboraviti“, zaključila je ona.
Direktorica Gradske biblioteke Tivat Vesna Barbić naglasila je značaj ove fotomonografije sa izdavačkog i kulturološkog stanovišta.
„U izdavačkom smislu ovakve su knjige vrijedne, jer danas više ne pravimo fotoalbume. Ove fotografije s obrubljenim paspartuima, na reckanim bijelim okvirima… Danas takvih fotografija ne samo da nema, nego pretpostavljam da ničeg sličnog u budućnosti neće biti. I zato je ovo jako važan poduhvat. Vi ste intimnu istoriju jednog mjesta spakovali u jedan fotoalbum plus priče. To je neprocjenjivo za kulturnu baštinu“, kazala je ona.
Na emotivno putovanje kroz prošlost i prisjećanje na jedan autentični stari Tivat koji polako nestaje u tokovima globalizma i modernog kapitalizma, prisutne je poveo profesor Neven Staničić, referirajući se na teme obrađene i predivne stare fotografije prikazane u knjizi Marije Mihaliček.
„Tivćani, do ovog trenutka, nisu bili poznati po tome da vole ustupati porodične fotografije, tako da je ovo jedan zaista veliki i sveobuhvatan Marijin poduhvat – da uspije okupiti toliko darovalaca da bi ih stavila u jednu knjigu koja predstavlja kapitalno izdanje. Nije samo za čitanje, prije će biti za razgovor i prisjećanje – što sam sa sobom čitalac, što u nekom društvu. Marija se u uvodu ovog izdanja ogradila da može biti i drukčijih tumačenja, drugačijih shvaćanja sadržaja, što zapravo za ovakvo izdanje predstavlja pravo bogatstvo. Imao sam puno nostalgije i lijepih emocija srećući se s podacima, odnosno fotografijama ovdje. Da ne bi ostalo samo na osjećaju, ovdje se vidi jedan ozbiljan naučno-istraživački rad. Ipak se susrećemo s jednom istoričarkom umjetnosti koja je iza sebe ostavila značajnu izlagačku i autorsku karijeru. Primjećujemo da ovdje na jednom mjestu, makar iz mog iskustva, imamo napokon potpis svih fotografa i fotografskih ateljea koji su se bavili Tivtom kao objektom, kao mjestom, modelom. Nabrojani su do kraja i meni je zadovoljstvo da ih napokon imamo i možemo se suočiti s njima, pored ostalog, i kroz neko zajedničko traganje za novim izvorima i susretanje s istorijskom fotografijom Tivta“, naglasio je Staničić.
/S.L./
