Piše: Slavko Krstović – Boka News
Što u daljoj prošlosti, što u skorije vrijeme o pomorcima sa područja današnje tivatske opštine ispisane su divne, antologijske priče; nisu, a i ne treba da budu zaboravljeni vrhunski meštri „Arsenala“; popisani su i sportisti grada i u vremenu kada boljih u Crnoj Gori nije bilo i kada su bili iza drugih; slikari su dobili svoju monografiju, ali ljudi od nauke i pera s kraja 19. i u prvoj polovini 20. vijeka nekako su skrajnuti. Kao da nisu sticali diplome u Beču, Gracu, Frankfurtu, Cirihu, Zagrebu, Beogradu, kao da im savremenici nisu ukazivali ogromno poštovanje, kao da se nisu bavili poezijom i prozom, prevodilačkim radom, kao da … Zato ovi redovi.
Čisto da se zna koga smo to imali, a sve sa nadom da će čitaoci portala „Boka News“ produžiti spisak koji slijedi.
Dr Antun Fažo
Antun Fažo polaže 1912. godine u Carskoj kraljevskoj velikoj gimnaziji u Kotoru ispit zrelosti i to sa odlikom. Dvije godine kasnije, u Beču je revizor „Jugoslavije“, društva jugoslavenskih slušalaca trgovačkih nauka u Beču, a o njegovoj doktorskoj tezi vijest objavljuje „Nardona Svijest“.
„Politika naše valute“. (Dr. Antun Fažo iz Tivta)
Dr. Antun Fažo iz Tivta (Boka Kotorska) objelodanio je svoju disertaciju na njemačkom jeziku za postignuće doktorata na pravnom i državoznastvenom fakultetu sveučilišta u Zürichu pod naslovom „Die Vaiutapolitik Jugoslaviens (1914.-1923.)“. Knjiga je štampana u mjesnoj Srpskoj štampariji na 142 str. Zanimat će sve privredne domaće i strane krugove. Mladom doktoru i naše čestitke.
„Narodna Svijest“, br. 48, str 4, 18.11.1924.g.
U istim je novinama objavljena i vijest o formiranju „Slobodne Bokeške Plovidbe“ pod upravom dr Faža.
Novo parobrodarsko društvo
Novo parobrodarsko društvo osnovano je u Boki sa sjedištem u Tivtu pod nazivom „Slobodna Bokeška Plovidba“. Upravitelj je društva g. dr. Antun Fažo, a društvo će se baviti prevozom putnika i robe po Sredozemnom Moru i u tu svrhu je već nabavilo svoj prvi parobrod od 2500 tona od društva „Messagerie Maritimes“ u Marselji. Iz Kotora je već otputovala posada koja će dovesti parobrod u naše vode. Parobrod će dobiti ime „Antun Ivović“.
„Narodna Svijest“, br. 9, str. 2, 28.02.1929.g.
Dr Slavo Svoboda (1919- 2008.g.)
Svoboda je rođen u češkom gradu Kašperske Hory, ali se zbog smrti oca ubrzo doselio u majčin rodni Tivat. Školuje su u Tivtu, Kotoru, Zagrebu i Pragu gdje diplomira i doktorira pravo.
U godinama prije II svjetskog rata, za vrijeme zagrebačkih studentskih dana, sportski je saradnik sarajevske „Jugoslovenske Pošte“ i „Sportskih novosti“ iz Zagreba, a na njegovo pisanje zamjerke imaju Kotorani.
„Naročito tendenciozno piše o ‘Jugoslovenu’. Tako je i pretposlednji broj ‘Sportskih novosti’ donio jedan njegov tendenciozni napis o funkcionerima ‘Jugoslovena’ kao i o samom klubu, koji da niže poraze i t. d. Istina je da je ‘J’ imao nekoliko neuspjeha sa svojim mladim i novim igračima, ali zašto se taj isti S. Svoboda ne pozabavi i sa silnim uspjesima svoga kluba /„Arsenal“ op. a. / u Mostaru, Splitu i Sarajevu?“, pitao se I. M u „Glasa Boke“ septembra 1937. godine.
U isto vrijeme Slavo Svoboda objavljuje literarne crtice u „Sokoliću“, listu za sokolski naraštaj.
Stražar na brodu
Slika iz pomorskog života
Tužna je bila njegova sudbina. Nekada je bio jak i snažan; pod njegovim pramcem pjenilo se more Mediterana i Atlantika. Bio je nekad kolos i ljudi su mu se divili, a danas? Današnje njegovo lice je nekako tužno, sam je u zalivu vezan lancima za pramac i krmu. Preko njega vide se crvene mrvlje, a pri moru trava. Davno je otslužio svoje, a bio je to brod od 30.000 tona. Nekada su njegovi strojevi tačno i jako lupali, nekada je bio pun putnika, robe i posade. A danas? Danas su na njemu četiri čovjeka, koja ga čuvaju, čuvaju poslednje što još ima …
Zadimljen prostor u kome tri čovjeka za stolom igraju karte. Debeli „kogo“ (kuhar) Ive ima najviše sreće; za njegove masne ruke kao da se lijepe asevi. Stari Jure je stari pomorac i uvijek izvali po koju originalnu psovku, a treći strojar Ante je najjači i najviše je toga proputovao i zna da priča najviše zgoda iz pomorskog života. Po strani sjedi zamišljen njihov „kapetan“ stari barba Andrija koga su oni nazvali kapetanom, jer im je bio zapovjednik. On je uvijek bio ćutljiv i miran, a za uzrok toga oni nisu znali.
Kada su bile lijepe večeri, oni su ležali sami na palubi ovoga gvozdenog kolosa i dugo pričali svoje zgode iz pomorskog života. Barba Andrija je stalno bio zamišljen i sjedio je po strani. Teško je bilo ovim ljudima, jer su oni u sebi osjećali neko poniženje. Zašto da budu na brodu koji ne putuje. U duši im je bilo kao da nisu mornari i stoga su patili.
I tako jedne večeri „kogo“ se okuražio pa je zapitao barbu Andriju:
„Kapetane, hoćete li nas pustiti da izađemo malo na kopno!?“
„Samo ’ajte,“ odgovorio je „kapetan“, a ja ću ostati sam na straži.
Oni su se svi začudili dobroti „kapetana“ i nakon nekoliko minuta brodski čamac je lagano napuštao nijemi brod. Prema dugom mjesečevom tragu on se činio nekako svijetliji i ponosniji, i kada je strojar Ante pogledao samo je uzdahnuo „šteta!“
Uskoro su sve zaboravili. Dobro dalmatinsko vino odmah je učinilo svoje. Pjevali su i pjevali dok nisu promukli. Ušla je i jedna druga grupa, kojima se nije sviđala njihova pjesma u kojoj su oni htjeli da daju sve od sebe, da zaborave nevolje, kao eto skoro svi pomorci.
„Začepite te labrnje!“ čuo se jedan glas.
„Ko je to rekao?“ povikao je jaki Ante dignuvši se na noge i uhvativši jednu bocu za vrh.
„Ko je neka se javi ako ga je rodila majka,“ poviče Ante još jače, stisnuvši pesnicu, „neka izađe!“
Nato izađe iz obližnje grupe jedan kojega je Ante odmah udario bocom. Tada su skočili i drugi, ali Ive i Jure bili su na mjestu i počeli su da mlate.
„Policija“, začu se jedan glas, „ide policija!“ I zbilja za par sekundi već su upali policajci; Ante je zgrabio još jednu bocu, razbio njome svijetlo i sva tri su preko čitave hrpe polomljenih čaša i flaša, te prevrnutih stolova, pobjegli napolje.
*
Stari Andrija ostao je sam na brodu. Požurio je odmah u svoju kajitu i izvadio iz ormara novo novcato kapetansko odijelo. Kada ga je obukao zadovoljno je stavio na glavu kapu i ponosno je izdignute glave izašao na palubu. Sada je on važno gledao oko sebe i pozdravljao prinoseći ruke k kapi. Uzdigao se na kapetanski most, ušao u kormilarnicu, važno se okrenuo, izvadio žviždaljku i zažviždio. To je značilo da se odvežu konopi „Lagano naprijed“, glasila se nova zapoved.
„Svom snagom napred,“ rekao je glasno i izašao je na kapetanski most. S vremena na vrijeme otvarao je usta kao da guta svježi zrak na brodu koji juri … A brod je stajao na svom mjestu.
*
Ante je sjedio na krmi barke. Ive i Jure su veslali prema brodu:
„Dobro smo prošli,“ rekao je nakon dulje stanke Ante. Uto je pogledao prema brodu.
„Pst!“ i pokaza rukom prema brodu.
„Pazi kapetana“ rekao je Jure, pa on je zbilja kapetan.
Nijemo su se uspeli na palubu i pozdravili kapetana, kao pravog kapetana. Tračak stvarnosti.
Drugih dana bilo je opet sve po starome. Andrija je opet bio obučen kao običan mornar. Znali su sada svi da je kapetan pa ga više nisu prezirali! A što se desilo u njegovu životu to nisu nikad saznali. Dani su prolazili jednolično i Andrija je često ostajao sam na nijemom kolosu. Da li se opet oblačio nisu znali…
„Sokolić“, br. 11, str. 288- 289, 11.1938.g.
Svoboda se bavio i enigmatikom, a prve križaljke i slovne mozaike objavljuje takođe u „Sokoliću“. Radmi vijek proveo je u sportskom novinarstvu i zagrebačkim „Sportskim novostima“ u kojima je bio urednik izdanja, urednik fudbalske rubrike i pomoćnik glavnog urednika, a Tivćani ga posebno pamte kao poklonika bućanja, pa nakon njegove smrti na Bućarskoj olimpijadi dodjeljuju „Plaketu Slavo Svoboda“ ekipi koju najviše krasi fer-plej.
Mirko Kostić
Majci
Znam, Majko, uvek kad pada hladno veče,
Tebe sputava bol, i na um pada ti Preza;
Pomisao na moje patnje, glad i bedu srce ti seče
I radi nagosti moje hvata te jeza.
Posvunoć ka nebu glavu dižeš,
Moliš se dušom prepunom vjere strasne,
Pa ipak srce ti stane i beznadno uzdišeš,
Čim spaziš da neka zvezda nebom gasne.
Znam, Majko, redovno kad sviće zora,
Oči su tvoje orošene i poput voska žuto ti je lice,
Skrhana od strašnih snova pitaš se: Zar još i ovaj dan mora
Sin moj čamiti bolan u okovima od bodljikave žice?
Čežnjivo čekaš moje pismo, da te za trenut od zle misli odaleči,
I kad napokon primiš kartu punu setne ironije,
O, Bože, s kakvom li skepsom čitaš tiskane reči:
Zdravo sam, Majko, i dobro mi je.
Preza, 28.10, 1941.g.,Mir. Ko. (Mirko Kostić)
„Preza“- logorski zabavnik, br. 1, str. 16, 01.11.1941.g.
Uz ove, da se pomenu još neki ljudi koji su visoko obrazovanje stekli do II svjetskog rata:
Špiro Tomanović– Sa diplomom Filozofskog fakulteta u Gracu, stečenom 1893. g., predavač matematike u Kotoru, a 1913. postaje direktor Državne Velike Gimnazije na Cetinju.
Krsto Kostić– Do Velikog rata profesor Gimnazije na Cetinju.
Dr Branko Rusović– Na hirurškom odjeljenju državne bolnice u Sarajevu radio pet godina, potom dvije godine, do tragične smrti 1940., bio upravnik Banovinske bolnice u Bijeljini.
Dr Ernest Stipanić– 1940. g. diplomirao sa odličnim uspjehom na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Poslije II sv. rata predavao je matematiku na univerzitetima u Beogradu, Moskvi i Parizu. U sekciju tehničkih nauka Naučnog društva NR Crne Gore za vanrednog člana izabran je 1950.g.
Maca Š. Tomanović– Diplomirala na beogradskom Filozofskom fakultetu 1940.g. i vjerovatno je prva dama sa teritorije današnjeg Tivta koja je stekla fakultetsko obrazovanje.
Petar Tomanović– 1939. godine diplomirao elektrotehniku na Tehničkom fakultetu Beogradskog univerziteta, ali se u jednom izvoru navodi da je završio mašinstvo. Poslije II svjetskog rata, 1945. godine, imenovan je za ministra građevina u Vladi Crne Gore.
PRIMJER VRIJEDAN HVALE
Anto Staničić (1909-1991.g.)
Osnovnu i srednju školu Anto Staničić je završio u Dubrovniku, a u Zagrebu je studirao ekonomske nauke, da bi se 1937. godine zaposlio u beogradskoj Agrarnoj banci. Novinar u Radio Beogradu bio je od 1948. do 1978. godine.
Prvu knjigu, „Priče na granici istine“, objevljuje 1951. godine, a njegov literarni opus, uz najpoznatije djelo „Mali pirat“, čine „Ratni brod Velika sultanija“, „Bambusov štap“, „Tamo gdje se talasi razbijaju“, „Afrikanac“, „Galebovo gnezdo“, „Kojim putem, Afrikanče“, „Priča o Sunici“, „Beskućine kuće“, „Binga“, „Minuš“ i „Đerdan priča za djecu“.
Nagradu „Politikinog zabavnika“ za najbolje djelo za mlade dobio je za roman „Galebovo gnijezdo“ 1981. Godine, a deceniju kasnije dobio je povelju i nagradu „Zmajevih dečijih igara“.
Anto Staničić nit’ je skrajnut, nit’ zaboravljen. Krajem 2018. godine premijerno se izvodi pozorišna predstava „Mali pirat“, koju su producirali Centar za kulutru i Gradsko pozorište iz Podgorice. Naredne godine, opštinski Sekretarijat za kulturu i društvene djelatnosti i Centar za kulturu, po zamisli sekretarke, mr Dubravke Nikčević, i direktora Centra, Nevena Staničića, obilježavaju 110 godina od rođenja čuvenog pisca za djecu.
U sklopu „Evropskih dana kulturne baštine“ đake OŠ „Drago Milović“ sa piščevim djelom upoznaje Neven Staničić, Centar za kulturu objavljuje reprint tri Staničićeva romana- „Mali pirat“, „Bambusov štap“ i „Galebovo gnezdo“, a na kući u kojoj je Staničić rođen postavljena je spomen ploča, koju su otkrile mr Dubrvaka Nikčević i piščeva kći Mirjana Gaj.
„Tivat poslije otkrivanja spomen-ploče i reprint izdanja, pomalo prerasta u sredinu dovoljno snažnu i moćnu da prepozna, ali i prizna svoje velikane. Nažalost, do sada nije bilo tako i nije to samo specifičnost našeg grada. Obično male sredine ne poznaju svoje veličine, a kad postanu dovoljno veliki onda su ih i svjesni. Zato sam zadovoljan time što smo 110 godina od njegovog rođenja svjesni da smo u našoj sredini imali i imamo jednog od najvećih dječijih pisaca, Anta Staničića. On je trenutno zastupljen u školskim lektirama u Srbiji, a u Crnoj Gori nije, pa se postavlja logično pitanje: čiji je Anto Staničić pisac? Da li je on pisac srpske književnosti ili ćemo biti spremni i dostojni da ga prozovemo crnogorskim piscem? Knjige su štampane na latinici i ćirilici, poštujući jezik na kojem je pisao Anto Staničić. Ova tri romana koja su po sadržajima najviše posvećena Boki uvili smo u dizajnersko rješenje sa mapom, spremni da Anta po drugi put iz Tivta pošaljemo u svijet“, riječi su Nevena Staničića, izgovorene na promociji reprint izdanja romana Anta Staničića.
-kraj za sada-
/Slavko Krstović/
