Za pravdu se vrijedi boriti, ona nije samo daleki, utopijski ideal, već nešto što je stvarno i čemu je vrijeme
Aktivistkinje NVO ANIMA- Centra za žensko i mirovno obrazovanje iz Kotora, učestvovale su u Osmomartovskom maršu koji je u Podgorici održan pod sloganom “Vrijeme je za pravdu”.
Pridružile su im se i aktivistkinje i SOS mreže iz Nikšića i Bara, sa kojima su kasnije zajedno, u prostoru NVO “Spektra” održale radionicu na temu sekularizma. Uz vodeće parole organizatora -Centra za ženska prava (CŽP), koje pozivaju na solidarnost žena, na hrabrost i odvažnost posebno u borbi protiv mizoginije, femicida i ekonomske diskrimuinacije, iz Anime su parolama ukazale: “Odvojite državu od crkve”, “Žena nije tvoje vlasništvo”, “Pravo u zakone, pravdu u sudove”, “Politička trgovina radi i nedjeljom”, “Ni kurve ni svetice – građanke”,
-Član 14. Ustava Crne Gore definiše i reguliše odnos između države i crkve tj odvojenost vjerskih zajednica od države. Sekularna država počiva na vrijednostima slobode, jednakosti, individualnosti i punog poštovanja dostojanstva čovjeka. Smatramo da Crna Gora treba da bude zemlja u kojoj svi imaju jedanaka prava: u njoj ne treba da postoji nadmoć jednog uvjerenja nad drugim i čvrsto se zalažemo da polje politike i polje djelovanja crkvenih institucija budu odvojena, poručuju iz Anime.
Marš je na Trgu nezavisnosti okupio brojne aktiviskinje/aktiviste nevladinog sektora koji se bave ljudskim poravima i slobodama, kao i nekolicinu državnih zvanika/ca koji su ih svojim prisustvom podržali. Svojim feminističkim I slobodarskim parolama i zastavama pridružile su im se i grupe iz Ukrajine, Turske, Palestine, a zavijorile su se i jugoslovenske zastave pa i zastava SKOJ-a. Uz antifašističke pokliče, praćene dobošima ritam-sekcije žene su prodefilovale ulicom Slobode i bulevarom Svetog Petra Cetinjskog do mosta Blaža Jovanovića, a zatim ulicom Stanka Dragojevića i Bokeškom ulicom do Trga nezavisnosti.
Obraćajući se ispred Centra za ženska prava Anita Stjepčević iz kazala da je vrijeme za pravdu i za društvo koje ne diskriminše, ne marginalizuje. Potsjetivši da se žene u Crnoj Gori već generacijama bore za zakone koji će suzbiti i kazniti diskriminaciju, likovna umjetnica Tanja Markuš upozorava da, iako te zakone imamo, pravda izostaje.
Zastupajući i prava žena sa invaliditetom, Marina Vujačić, izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom naglasila je da se ženama sa invaliditetom oduzima pravo da budu viđene kao samostalne i svestrane individue, ali da njihova “snaga, otpornost i ljubav ne smiju biti umanjene usljed strahova i nerazumijevanja društva”.
Studentkinja Sara Jovanović ukazuje da je postalo prirodno da razumijemo šta je nepravda, ali ne i šta je pravda, te da zaslužujemo pravdu, a njena saborkinja Alma Novalić dodaje da “pravde nema bez suočavanja sa odgovornošću”.
Đe ja tačno živim i za šta se tačno borim
Žene često zbog nepravde odustaju od aktivizma, posebno kada femicid u Crnoj Gori i okruženju ne nema zakonske preventive i ne nailazi na pravednu presudu. U posljednjih pet godina u Crnoj Gori ubijeno je 15 žena, na šta je pažnju skrenula Marija Jovanović iz Udruženja Spektra.
– Za pravdu se vrijedi boriti, ona nije samo daleki, utopijski ideal, već nešto što je stvarno i čemu je vrijeme…Ali onda sam pomislila: “Duboko osuđujemo, ali nije bilo elemenata zločina iz mržnje”. Pomislila sam: “Ali, kosti su bile slomljene, ali…nasilje je bilo prijavljeno”, pomislila sam na ožiljke koji ostaju, pomislila sam na djevojčce koje su pokrivene modricama, na dječake koji ne smiju da zaplaču, pomislila sam na kičmu moje majke i na suze moje sestre. Pomislila sam na zabranu abortusa, pomislila sam na prećutana silovanja, pomislila sam na Zimritu Nerdu, na Nou Milivojev, na to što je živjela samo 18 godina, pomislila sam na Šejlu Bakiju, 19 godina, pomislila sam na Mašu Amini i na j….u policiju za moralnost koja ju je ubila. Pomislila sam na policijsku brutalnost u Beogradu i svuda drugo, pomislila sam na glad, na siromaštvo, na Ukrajinu, pomislila sam na Palestinu, pomislila sam na genocide. Pomislila sam: Đe ja tačno živim i za šta se tačno borim?! Pomislila sam: njih više nema i njih više nikad neće biti i ono što je nama Pravda, njima više ništa ne znači i za malo sam odustala… Sami sigurno ne možemo, ali zajedno – ako svi nešto uradimo – onda će jednog dana da bude dovoljno, poručuje Jovanović.
“Međunarodni dan žena odjekuje glasovima koji su se kroz istoriju suprotstavili nepravdama i vodili nas putem dostojanstva i ravnopravnosti. Međutim, ovaj dan je i podsjetnik na glasove koje je nepravda utišala i koje nastavlja da guši, uprkos promjenama za koje smo se izborile“, saopštile su aktivistkinje Centra za ženska prava povodom Osmomartovskog marša.
/M.D.P./
