Da uzgajališta ribe nisu potrebna Bokokotorskom zalivu smatra 69% učesnika anketa
Naučnici, poručuju zaliv nije povoljno mjesto za uzgoj ribe
Ribe je u moru sve manje, te je njen uzgoj u kontrolisanim uslovima neophodan kako bi se stanovništvo zdravo hranilo. No, da li je baš neophodno da se ta riba uzgaja u zalivu kakav je Kotorski, pitali smo naučnike biologe, uzgajivače, donosioce odluka, Morsko dobro i čitaoce/čitateljke portala Boka News.
Dok uzgajivači smatraju da su uslovi u Zalivu idealni za uzgoj ribe i da uzgajališta treba da ostanu tu gdje jesu, naučnici su zauzeli stav da su uzgajališta potencijalni zagađivači mora, te preporučuju njihovo izmještanje na otvoreno more. Donosioci odluka, pak, balansiraju između dobrobiti za opštu zajednicu, egzaktnih nalaza biologa, poslovnih interesa uzgajivača i evropskih standarda u marikulturi. Koja je prava mjera- pokazaće vrijeme, mada nije za zanemarivanje ni 25 -godišnja praksa prvih marikulturista u Kotorskom zalivu, koja već donosi dragocjena iskustva.
Anketa koju smo sproveli imala je za cilj da utvrdi mišljenje i stavove građana/ki u vezi sa ovom djelatnošću, proizvodnje hrane u zatvorenom eko-sistemu. Da uzgajališta ribe nisu potrebna Bokokotorskom zalivu smatra 69% učesnika ankete, dok ostalih 31% odgovaraju potvrdno.
Na pitanje: “Da li uzgajališta ribe treba izmjestiti na otvoreno more?”, potvrdno je odgovorilo 67% anketiranih, njih 23% smatra da ih ne treba izmještati, dok su 10% njih neopredijeljeni, jer smatraju da nam uzgajališta ribe ne trebaju.
Da uzgajališta u velikoj mjeri zagađuju more na mjestima gdje se nalaze, smatra 55% ispitanika/ca, njih 19% smatra da umjereno zagađuju more, a da ona uopšte ne zagađuju more, izjasnilo se njih 26%.
Posebno su zanimljivi slobodni odgovori na otvoreno pitanje: “Kako vidite budućnost marikulture na Crnogorskom primorju”, gdje jedni apeluju: “Pustite ljude da rade i plaćaju porez”, a drugi dodaju: “Moramo nešto proizvoditi, ne možemo živjeti samo od ekologije. Zato i na otvorenom i u zalivu treba da imamo izgajališta. Ako ponuda bude veća, valjda i cijena bude pristupačnija za naše građane”.
Ima i onih koji smatraju da “profit diktira ponasanje homo sapijensa, a ne ekološka svijest, te “savjetuju” da se pojača kontrola nad već postojećim farmama mušalja i ostriga, a nikako da se povećava broj uzgajališta ribe… “Jer, dok mušlje i ostrige filtriraju vodu, ribe je zagađuju”.
Neki od ispitanika odobravaju poslovanje uzgajališta ribe, “ali ne u Boki Kotorskoj, zbog njene specifičnosti”, te sugerišu ograničen razvoj na otvorenom moru, uz procjenu gdje je najmanja šteta, “premjestiti bazene van Boke”. Ima i onih koji izjednačavaju štetni uticaj uzgajališta ribe na Boku sa zagađenjima koja prave kruzeri. Mnogi upućuju na korišćenje pozitivnih primjera iz iskustva uzgoja ribe na otvorenom moru “od Norveške pa do Mediterana”, posebno Italijana (“ispred Malte postoje veliki bazeni, vide se iz aviona, a more je stalno nemirno), kao i da je „pravljenje podvodnih grebena po uzoru na hrvatsko priobalje jedini način kako povećati riblji fond u zalivu“.
Jedan od anketiranih vjeruje “da će država preko europskih fondova podržati marikulturu i uzgoj ribe”. Drugi, čini se stručniji, imaju konkretne predloge:
“Potrebna su nam uzgajališta koja se sele s jedne na drugu lokaciju. Obala ne smije biti uzurpirana od strane uzgajivača, jer za sve potrebe prehrane, skladištenja i eksploatacije, koncesionar treba da koristi ponton / baržu. Sve operacije koje zahtjevaju dovoz i odvoz na kopno obavljati isključivo preko komercijalnih pristaništa. Na ovaj način značajno se smanjuje okupacija obale, povećavaju operativni troškovi, ali i dobija sigurno upravljanje resursima i osigurava mogućnost Kontrole kvaliteta i poštovanje procedura HACCP standarda.”
Građani apeluju i na standarde za održavanje higijene i za ishranu ribe u kavezima.
“Uzgajilista ribe treba maksimalno forsirati na otvoreno more, u zalivu svesti na minimum i to na lokacijama đe su jače struje -kurenti radi ispiranja kaveza, odnosno da bi riba živjela u što čistijoj vodi. I naravno nakon određenog perioda pomjerati kaveze da se dno ispod kaveza polako pročisti od taloga, hrane i izmeta. Treba poštovati standard, mislim da su Norvežani u tome daleko napredovali. Zna se broj jediniki u m3 zapremine kaveza, ako ih je previše, žive u sopstvenom izmetu i nemaju mjesta za kretanje, grizu repove jedna drugoj, ali zbog veće zarade ide se na što veći broj jedinki u bazenu -kavezu , to treba kontrolisati. Takodje i hrana za ribe, što je bolja i čistija to je skuplja, opet zbog zarade ide se na jeftiniju, razne koncetrate za tovljenje i slično- to utiče na kvalitet ribe, a i na zagađenje oko bazena”.
Takođe, upozoravaju i na faktor bezbjednosti pomorskog saobraćaja. “U Zalivu uzgajališta smetaju za obalnu navigaciju, smetaju za prilaz obali sa mora, a i obratno moru sa obale. Smetaju i noćni reflektori koji svijetle oko bazena za noćnu navigaciju, a i ribarima koji love ribu pod svijeću na tradicionalni način. Doduše, na otvorenom moru je sve teže za rad, a pogotovo kad su nevremena, mrtvo more, jugo, bura, sidrenje kaveza zbog nevremena, dubine mora, prilaz kavezima na otvorenom moru itd.”
Morsko dobro: Pitanja koja ste nam uputili nisu u našoj nadležnosti
Na set pitanja koje smo uputili Javnom preduzeću za upravljanje morskim dobrom Crne Gore, dobili smo odgovor da nisu u njihovoj nadležnosti, i uputili su na s na Ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva – Direktorat za ribarstvo. Pitali smo:
- Koje kompanije i kada su dobile koncesiju od Morskog dobra za uspostavljanje uzgajališta ribe u Boki?
- Kada ističe koncesioni ugovor za uzgajališta?
- Na osnovu kojeg dokumenta ili odluke je MD dalo u koncesiju dio obale i mora u Boki za uzgajališta ribe?
- Naučnici upozoravaju da su uzgajališta ribe zagađivači, za razliku od uzgajališta školjaka, planira li MD da u narednom periodu ponovo da u koncesiju dio mora i obale za uzgajališta ribe i kakav je zvanični stav po tom pitanju MD, s obzirom na specifičnosti Boke Kotorske kao zaliva?
Uzgajivači iz COGImar d.o.o. – Stav o izmiještanju uzgajališta ribe neodrživ i nedovoljno jasan
Pioniri marikulture u Boki sa iskustvom dugim 25 godina, braća Ilija i Goran Guskić, vlasnici porodične firme „COGImar“ d.o.o. sa sjedištem u Ljutoj, uzgajaju brancine i orade u 28 kaveza različitih oblika i namjena na petogodišnjoj koncesiji ukupne površine 17752 m2, koja važi do kraja 2027. godine. Pridržavaju se zadatih gabarita, ne odstupaju od geografskih koordinanti koje su im postavile nadležne službe Ministarstva poljoprivrede prilikom produžavanja koncesije 2022. godine. Riba se uzgaja na 10348 m2u kavezima čiji je maksimalan obim 12m, a u ostalom dijelu uzgajaju školjke (kamenice), koje su, po preporuci stručnjaka, uključene u proizvodnju kao najveći biofilteri mora. Za ovih dvije ipo decenije rada i uzgoja nisu imali nijedan ekološki incident.
Dajući primjer uzgajališta ribe u Hrvatskoj, od kojih je pola njih smješteno u malim ekosistemima, sličnim Bokokotorskom zalivu (Mljet, Neum, Ston…) i to na 15m dubine, oni naglašavaju da je uzgajalište „COGImar“-a postavljeno na dubini od 30m na mjestu sa jakim podvodnim strujama i u dijelu akvatorija u kojem ne smeta plovnom putu. Po mišljenju stručnjaka za akvakulturu, napominju Guskići, jedan mali restoran na obali, koji nema kanalizacioni sistem, mnogo više zagađuje more nego uzgajalište ribe njihovog formata, te zaključuju da nema razloga da se ono izmješta na otvoreno more.
-Stav o izmiještanju uzgajališta ribe van zatvorenih ekoloških sistema sasvim je neodrživ i nedovoljno jasan kako bi uopšte mogao biti razmatran. Šta više, naše dugogodišnje iskustvo i poznanstvo sa naučnicima i profesorima akvakulture u Hrvatskoj dokazuje upravo suprotno – tamo niti jedno uzgajalište ribe nije izmješteno. Naprotiv, ovaj način uzgoja po istom principu i dalje se razvija i njeguje.
Hrvatska za tako skladan razvoj može zahvaliti subvencijama, jer je upravo značaj proizvodnje ribe prepoznat od strane države, što sa nama u Crnoj Gori, nažalost, nije bio slučaj (iako znamo da je riblji fond u drastičnom padu).
U hrvatskim vodama postoji oko 50 uzgajališta koja datiraju prije našeg, od kojih je pola smješteno u manjim ekosistemima nego što je Bokokotorski zaliv (to su npr. Mljet, Neum, Ston…) Takođe ističemo podatak da su njihova uzgajališta postavljena na 15m dubine, a naše čak na 30m i to u dijelu akvatorija u kojem ne smeta plovnom putu (na lokaciji blizu Orahovca inače je predviđen prostor za marikulturu). O idealnom položaju uzgajališta svjedoči kvalitet mora, jer se nalazi pod snažnim uticajem rijeke Ljuta i podzemnih voda, te su i sami eksperti za uzgoj ribe iz Italije konstatovali savršen položaj za razvoj uzgajališta. Ova činjenica dalje implicira da je zbog visoke koncentracije kiseonika i bočatih voda kvalitet mesa naše ribe izuzetan, što potvrđuju i redovne analize kao i pozitivni komentari svih naših redovnih potrošača (poput tržnih centara, hotela, restorana…) Taj kvalitet u konzumaciji ogleda se kroz boju mesa ribe, njenu tvrdoću, svježinu, trajnost…
Ispod samog uzgajališta, koje naši ronioci svakodnevno kontrolišu, konstatovano je da postoji više ribe iz prirode nego u cijelom Kotorskom zalivu, te se ova lokacija s pravom može tretirati kao zaštićena mikro-zona autohtonih vrsta riba. Dokaz ovoj tvrdnji jeste i uzgoj kamenica u blizini kaveza, koje uspijevaju isključivo u čistom moru, objašnjava Goran Guskić.
Godišnje proizvedu 100-120 tona konzumne ribe- potrebe stanovništva mnogo veće
-Potrebe za ribom za ishranu stanovništva u Crnoj Gori kreću se od 400-450 tona godišnje, a mi proizvedemo oko 100-120 tona, konkurencija možda isto toliko, a onaj ostatak se uvozi. Potreba za ribom je ogromna, mi uvozimo od Hromarisa oko 100 tona godišnje, da bismo dopunili ponudu. Samo brancina i orade Crnoj Gori fali oko 200 tona za prošlu godinu, najviše ih traže velike trgovine, to je artikl vezan uglavnom za turizam. Kako se u Crnoj Gori riblji fond dramatično smanjuje (u posljednje vrijeme se počinju proglašavati zone zaštite od izlova, što svakako pozdravljamo), riba kao najzdraviji konzumni proizvod postaje deficitarna. Interesantan podatak je i to da ribu koja se prodaje u Crnoj Gori najvećim dijelom konzumiraju turisti, te se samim tim može smatrati da se naša riba jednim dijelom maltene izvozi, kaže Guskić.
Koristimo organsku hranu
-Koristimo isključivo organsku hranu za uzgoj ribe zahvaljujući saradnji sa najpoznatijom firmom u ovom dijelu Evrope, Skretting iz Verone, koja je i sama član najveće svjetske organizacije koja se bavi kontrolom kvaliteta organske hrane za hranjenje ribe – Global G.A.P. Na tako kvalitetnoj hrani ne štedimo novac, bez obzira na visoku cijenu, jer nam je kvalitet proizvoda koji nudimo kupcu apsolutno na prvom mjestu, napominju iz COGI-ja. Dragocjena saradnja sa marikulturistima u Italiji i Hrvatskoj, rezulturalo je time da su postali crnogorski predstavnici „Cromaris“-a, najvećeg hrvatskog brenda za uzgoj morske ribe. Način na koji biraju mlađ, hranu i uslove uzgajanja, izdvaja ih kao proizvođače svježe ribe.
Sistemi „potopnih kaveza“ neisplativi za crnogorski akvatorij
-Postoje posebni sistemi u zemljama EU, takozvani sistemi potopnih kaveza koji bi eventualno mogli izdržati izazove koje nameće otvoreno more. Pa ipak se takvi sistemi u našoj zemlji nikako ne bi isplatili, sve i da zamislimo najidealnije uslove na otvorenom moru u kojima nema ekstremnih vremenskih neprilika, plovnih objekata i ostalih izazova. Olujni talasi koji su svakodnevna pojava na otvorenom moru u kratkom roku pokvare potopne kaveze čiji se sistem redovno mora popravljati, te ulaganja u redovne popravke tolikih sistema momentalno projekat otpisuju kao izvodljiv i isplativ. U tom slučaju cijena uzgajanja bila bi mnogo viša, a proizvod koji bi se nudio cjenovno bi premašio sva očekivanja. Ni u Hrvatskoj takav sistem još uvijek nije ugledao svjetlost dana. Jedan eksperimentalan projekat ovog tipa na našem primorju o kojem govorimo, a koji smatrate optimalnim, dokazao bi našu teoriju koje se držimo vođeni velikim iskustvom, argumentuje Guskić.
Akvaponija i uzgoj morskih krastavaca na organskom otpadu
-Upoznati smo i sa novim popularnim sistemom uzgoja ribe koji se odvija u plitkim zatvorenim bazenima u kojima se u isto vrijeme uzgaja i povrće odnosno salata. Ovaj sistem poznat je i kao sistem akvaponija (dakle, simbioza biljaka i ribe), što potvrđuje naš stav da organski otpad nije štetan po sredinu i može biti od velike koristi. Zbog izgradnje potencijalnih turističkih kompleksa već smo iskusili preseljenje kaveza sa bivše lokacije u Ljutoj na aktuelnu lokaciju. Utvrdili smo da je nakon 6 mjeseci od izmiještanja upravo teren ispod nekadašnjih kaveza u potpunosti obnovio svoju floru. Ističemo važnost i kvalitet hrane za ribu koja je biorazgradiva i koja ne remeti niti uništava podmorje. Eksperimentalni proces u kojem već duže vrijeme učestvujemo zajedno sa Institutom za biologiju mora, podrazumijeva upravo sadnju morskih krastavaca. Eksperiment još uvijek traje.
Dažbine i benefiti
Za zakup dijela obale Morskom dobru plaćaju godišnju rentu u iznosu od 1.898,49€, a Ministarstvu poljoprivrede (Vodoprivredi) plaćaju unaprijed 14.050€ za petogodišnji zakup dijela akvatorija. izradu elaborata kod licencirane agencije svakih pet godina po pet i više hiljada eura, te se tako, zajedno sa ostalim taksama, skupi toga poprilično. Pored toga ulagali su i u uređenje obale, podizanje objekta, za uvođenje struje, vode. Sidrenje kaveza koštalo ih je oko 100 hiljada eura, a sve to nije jednostavno platiti iz svog džepa, za sada bez povoljnih uslova za konkurisanje na evropske projekte.
– Naša osnovna djelatnost je proizvodnja ribe, od čega država ima velike benefite – prošle godine smo za PDV uplatili preko 1.300.000 eura u Budžet Crne Gore. Oko 70 posto toga se vraća Opštini Kotor, a pedeset porodica živi od ovog uzgajališta. Na prostoru koji smo iznajmili i dobili dozvolu za tih 17.000m2 sa sve školjkama, mi proizvedemo 100 tona ribe vrijednosti milion eura. Ako ovo nije održivi razvoj, onda ne znam šta je. Zamislite turizam bez svježe ribe, kad ne bismo imali orade i brancine…, zaključuje Goran Guskić.
Društvena odgovornost
“Za punih 25 godina, do dana današnjeg, na uzgajalištu COGImar nije zabilježen niti jedan ekološki incident, što je dokaz našeg profesionalnog i odgovornog odnosa prema ekološkoj sredini. O tome svjedoči i naše učešće u brojnim akcijama čišćenja podmorja. Svojim splavom-dizalicom i ekipom ronilaca izvukli smo iz mora skoro 30 tona raznoraznog otpada”, poručuju Guskići.
Naučna savjetnica za oblast marikulture IBM Kotor, dr Milica Mandić: Zaliv nije povoljno mjesto za uzgoj ribe
Jedini “recept” za održivi razvoj je da se na moru, u njegovoj blizini, bilo gdje u prirodi, ili na ulici, ponašamo kao u svojoj kući, cjeneći čistoću i zdravlje kao imperativ razvoja, smatra dr Milica Mandić iz IBM Univerziteta Crne Gore.
-Specifičnosti Bokokotorskog zaliva, odnosno Kotorskog u kome se nalaze dva postojeća uzgajališta ribe, potvrđuju da zaliv nije povoljno mjesto za uzgoj ribe, odnosno da je uzgajališta neophodno izmjestiti na otvoreno more, gdje su povoljne dubine i gdje je izražena dinamika vodenih masa koja povoljno utiče na razgradnju nagomilane organske materije. Negativan uticaj uzgajališta ribe na morski ekosistem varira u zavisnosti od različitih faktora – prije svega specifičnosti područja, udaljenosti uzgajališta od obale, maksimalne dubine ispod kaveza, hidro-dinamičkog režima (strujanja morske vode), stepena primarne produkcije, kapaciteta proizvodnje, karakteristika vrsta koje se uzgajaju itd, kaže za Boka News dr Milica Mandić. Institut za biologiju mora je tokom 2019. i 2020. godine sproveo veoma detaljna istraživanja brojnih parametara mora, sedimenta i životnih zajednica morskog dna u cilju procjene nivoa uticaja uzgoja ribe u zalivu, pri čemu je utvrđeno da je došlo do neprihvatljivih promjena, te da je uzgajališta neophodno izmjestiti. Kao predstavnici nauke o moru u Crnoj Gori, poslenici IBM imaju svoje mjesto u svim značajnim komitetima za ribarstvo i akvakulturu, naučnim tijelima i radnim grupama koje učestvuju u izradi strategija, planova upravljanja i donošenju mjera očuvanja resursa i zaštite morske sredine Jadrana i Mediterana.
Koji su to razlozi protiv uzgoja ribe unutar Zaštićenog područja?
-Višak hrane akumulira se na morskom dnu i može značajno izmjeniti hemijske procese razgradnje i asimilacije hranljivih materija. Nepojedena hrana i produkti metabolizma riba su glavni otpad koji nastaje tokom procesa uzgoja. Njihovim nagomilavanjem u sedimentu dolazi do značajnog povećanja nivoa ugljenika, fosfora i azota, što kroz sekundarne procese razgradnje dovodi do povećanja eutrofikacije, što može značajno poremetiti ravnotežu unutar populacije riba ali i cijelog ekosistema.
Organska materija koja se akumulira na dnu stvara stanje bez kiseonika
Kod uzgajališta koja se nalaze na povoljnim dubinama (odnosno kod kojih je dubina ispod kaveza oko 30-40 metara), gdje su strujanja morske vode dovoljno jaka da utiču na razgradnju organske materije, a koja ujedno imaju dobar menadžment, uticaj može biti slabog do srednjeg intenziteta i prihvatljiv. Oporavak stanja sedimenta i bentosa u tim slučajevima često je relativno brz nakon glavne sezone izlova ribe. Čak i u slučajevima dobrog upravljanja dešava se da se organska materija sakuplja ispod farmi u značajnijim količinama, posebno pred kraj perioda rasta (prije dostizanja konzumne veličine), odnosno kada je biomasa u kavezima na vrhuncu. Suprotno tome, u slučajevima kada je uticaj uzgajališta na morski ekosistem visok, kakav je slučaj u našem zalivu, javljaju se anaerobni uslovi koji ostaju u sedimentu te stvaraju uticaj koji može biti trajan i imati opseg veći od 100 metara od ivice zadnjeg kaveza.
Organska materija koja se akumulira na dnu stvara anaerobno stanje, stanje bez kiseonika, dolazi do pojave gasnih mjehurića iz morskog dna, pojave bjeličaste skrame na površini sedimenta, pri čemu je živi svijet dna na tim lokalitetima vrlo oskudan i to samo u užem priobalnom dijelu, dok je ispod kaveza skoro beživotno stanje. Ovakva situacija je indikator kritičnog stanja sredine i neophodnosti hitnog uvođenja mjera sanacije. Prevazilaženje negativnog uticaja uzgajališta ribe, kada se ustanovi da je anaerobno stanje ispod kaveza dugoročno, može se postići jedino izmještanjem u područja sa većom dubinom i izraženom hidro dinamikom vodenih masa. Ovo je problem koji predstavlja jedno od najvažnijih ekoloških pitanja sektora marikulture u svijetu.
-Kako je došlo do toga da se u Zaštićenom području ustanove uzgajališta ribe, uprkos negativnom stavu nauke i struke iz IMB?
–Institut nikada nije bio i neće biti protiv razvoja marikulture, sve dok takva vrsta proizvodnje ima prihvatljiv uticaj na životnu sredinu. Naučna mišljenja Instituta na osnovu kojih su uzgajališta ribe postavljena prije nekoliko decenija podržavala su uzgoj ribe na području zaliva u malom obimu, u veoma ograničenim kapacitetima i u svrhu započinjanja ove vrste proizvodnje hrane u Crnoj Gori, sa obavezom izmještanja u slučaju proširenja kapaciteta i povećanja proizvodnje. Ipak, tokom godina i decenija došlo je do značajnog proširenja uzgajališta koja su uslovila neprihvatljive promjene u morskoj sredini, zbog čega ih je neophodno izmjestiti i započeti revitalizaciju koja će sigurno trajati godinama.
Redovni programi praćenja stanja i nivoa uticaja – obaveza investitora
-Problem nije samo kod uzgoja ribe, već što se nakon dobijanja dozvola za bilo koju vrstu aktivnosti koja može imati uticaj na morski ekosistem ne sprovode redovni programi praćenja stanja i nivoa uticaja, što je obaveza svakog investitora u skladu sa zakonom. Redovan monitoring stanja propisan je svakim Elaboratom procjene uticaja na životnu sredinu i u njemu su jasno definisani parametri koje je neophodno pratiti, dinamika sprovođenja analiza i način dostavljanja istih nadležnim institucijama. Suština je da se eventualne promjene utvrde na vrijeme, kako bi se moglo adekvatno reagovati, prevenirati ili umanjiti uticaj.
Da li je korist od proizvodnje morske hrane u dva uzgajališta u Kotorskom zalivu veća od štete prouzrokovane otpadnim materijama?
–Proizvodnja hrane bi trebalo da bude prioritet svake zdrave nacionalne politike. I treba da bude jednako korisna i stanovništvu i proizvođačima. Svaka proizvodnja hrane ima manji ili veći uticaj na životnu sredinu, ali ne smije biti izgovor za zagađenje, naprotiv. Po podacima kojima Institut raspolaže (broj i veličina uzgojnih kaveza, stopa smrtnosti, količina mlađi koja se koristi kao nasad), maksimalna proizvodnja ribe na dva postojeća uzgajališta je oko 400 tona po uzgojnom ciklusu. Koliko će se proizvesti ribe, zavisi od brojnih faktora (pojave eventualnih bolesti, bijega ribe iz kaveza, i sl.), a zvanična proizvodnja je oko 140 tona u 2022. godini (Monstat).
Da li je i, ako jeste, na koji način je moguće izmještanje ribnjaka iz Zaliva na otvorenom; ko bi trebalo da donese i da sprovede jednu takvu odluku?
-Izmještanje ribnjaka i način na koji će se to realizovati je u nadležnosti Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede (Direktorat za ribarstvo). Institut je naučna ustanova, koja svoja mišljenja bazira na osnovu rezultata istraživanja, a ne pretpostavki. Naša je obaveza da o pitanjima zagađenja govorimo otvoreno i jasno, što činimo kako u ovom slučaju, tako i u slučaju uticaja kruzera na morski ekosistem Boke. Tokom poslednjih nekoliko godina sproveli smo i vrlo detaljna istraživanja brojnih lokacija na otvorenom moru, kao potencijalno pogodnih za razvoj marikulture, te predložili one koje su pogodne za uzgoj ribe. Istraživanja su urađena u skladu sa međunarodnim standardima i metodama definisanja lokacija za marikulturu koje su preporučene od strane Svjetske organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO). Dodatno, uzgoj ribe u recirkulacijskim sistemima na kopnu je tehnologija koju preporučujemo zbog ograničenosti prostora i specifičnosti obale.
Da Kotorsko-Risanski zaliv bude zaštićeno područje VI kategorije
Istraživanja koja sprovodimo na području zaliva su veoma brojna i intenzivna, a na osnovu rezultata istih predložili smo zaštitu Kotorsko-Risanskog zaliva kao zaštićenog područja VI kategorije u skladu sa Zakonom o zaštiti prirode. Koliko će se naš glas čuti u ovom slučaju, ostaje da vidimo.
Uzgoj morskih krastavaca ne donosi očekivane rezultate
-Do izmještanja ribnjaka, odnosno u prelaznom periodu, Institut je predložio i sproveo eksperimentalni uzgoj morskih krastavaca ispod kaveza za uzgoj ribe, kako bismo utvrdili da li je moguće umanjiti nivo zagađenja. Ekološki značaj ovakvog uzgoja ogleda se u smanjenju organskog sadržaja, reciklaži hranljivih materija, filtriranju sedimenta i bio-remedijaciji zagađenih područja, pri čemu su se morski krastavci hranili isključivo nus-produktima uzgoja ribe, odnosno bez dodavanja bilo kakvih supstanci koje bi dodatno uticale na nagomilavanje organske materije na morskom dnu. Na žalost, nivo zagađenja je ostao isti, čak u pojedinim sezonama značajno rastao, što je zavisilo od temperature i biomase ribe u kavezima, kaže Milica Mandić.
O statusu domaćih istraživača i naučnika
-Saradnja sa kolegama iz regiona i šire je nešto što je već decenijama standard u svim oblastima istraživanja. Kako bi rezultati istraživanja bili uporedivi, koriste se standardizovane metode na nivou Sredozemnog mora. Ono što mogu odgovorno da tvrdim je da imamo dovoljno odličnih stručnjaka za sve oblasti kojima se bavimo u Institutu i da niko bolje od nas ne može poznavati naš zaliv i naš dio Jadrana. Dok god budemo više cijenili strane eksperte od sopstvenih, teško da možemo očekivati napredak, ističe Mandić.
Katarina Burzanović, dir. Direktorata za ribarstvo: Nema izmještanja bez izmjena planskih dokumenata
Da bi se preduzele bilo kakve mjere u vezi upozorenja naučne branše da su uzgajališta ribe zagađivači, nužno je prethodno sprovesti zakonsku proceduru i usvojiti planska dokumenta- ovo je zvanični stav Direktorata za ribarstvo.
-Sve nadležnosti Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede (čiji je Direktorat za ribarstvo sastavni dio) ogledane su prostorno – planskom dokumentacijom – Prostornim planom Područja posebne namjene za Morsko dobro i Prostornim planom posebne namjene za Obalno područje Crne Gore, kojima su utvrđene zone za marikulturu. Shodno tome, da bi se moglo postupati po upozorenjima naučnika, ista moraju biti reflektovani u prostorno-planskoj dokumentaciji, projektima marikulture, kao i dokumentima o procjeni uticaja na životnu sredinu, kaže za Boka News Katarina Burzanović, direktorka Direktorata za ribarstvo.
Članom 68 Zakona o morskom ribarstvu i marikulturi je definisano da „lokacije za obavljanje djelatnosti marikulture, na predlog Instituta za biologiju mora, utvrđuje Ministarstvo u okviru utvrđenih zona za marikulturu“.
Dozvola za bavljenje “integralnom multi-trofičkom akvakulturom”
-Ukupno je 23 preduzetnika – privrednih društava koja se bave uzgojem riba i školjki ispunilo sve uslove propisane Zakonom i dobilo dozvolu za marikulturu. Od ukupno 23 uzgajivača koji uzgajaju školjke (jednu ili dvije vrste), dva uzgajivača su registrovana i za gajenje ribe po principu tzv. Integralne multi-trofičke akvakulture.
Inicijalne dozvole za marikulturu za dva privredna društva koje se bave uzgojem ribe su izdate u 2014. za jedno uzgajalište, dok je za drugo izdata 2017. godine. Dozvola za marikulturu se po Zakonu najduže može izdati minimalno na godinu, maksimalno na 5 godina, sa mogućnošću produženja, objašnjava Burzanović.
Da bi dobili dozvolu, uzgajivači ribe i školjki treba da budu registrovani za obavljanje marikulture u CRPS; da su prethodno pribavili saglasnost na Projekat o tehničko-tehnološkim uslovima marikulture sa elaboratom o ekonomskoj opravdanosti investicije, ta da imaju dozvolu za obavljanje marikulture.
Prije izdavanja saglasnosti na Projekat marikulture i dozvole za marikulturu, uzgajivač je dužan da pribavi (i plati) vodnu saglasnost/vodnu dozvolu (u skladu sa Zakonom o vodama), veterinarsko-sanitarnu saglasnost (registrovanje za primarnu djelatnost kod Uprave za bjezbjednost hrane, veterinu i fitosanitarne poslove); dužan je da uradi skicu lokacije sa ukupnom površinom uzgajališta, te pribavi dokument o procjeni uticaja na životnu sredinu za uzgoj ribe i drugih morskih organizama (u skladu sa Zakonom o procjeni uticaja na životnu sredinu), saopšteno je iz Direktorata za ribarstvo.
Iskustva iz Hrvatske – moguć uzgoj ribe na otvorenom moru
Da je moguć uzgoj ribe na otvorenom moru uvjerio se novinar Boka News-a. Naime, na uzgajalištima kod otoka Vrgada, Zadarski akavtorij, na otvorenom moru uspješno se godinama uzgaja bijela riba, brancin i orada. Među više uzgajališta duž Jadrana u Hrvatskoj ne otvorenom moru je i uzgajalište smješteno u blizini uvale Lamjana na otoku Ugljanu. Riba se uzgaja u plutajućim kavezima.
Crna Gora – Držvni organi nijemi posmatrači
Očigledno da postojeća proizvodnja nije dovoljna, te se riba dodatno uvozi, a do sada donosioci odluka nisu podržali niti sproveli nijednu inovaciju, kako bi proširili proizvodnju i na otvoreno more, s obzirom na stav naučnika da u zatvorenim eko-sistemima višak hrane za ribe zagađuje morsko dno. Izmještanje kaveza za uzgoj ribe na otvoreno more kao i njihovo dalje održavanje je skupo. Za to su potrebna ulaganja u stvaranje povoljne poslovne klime za konkurisanje naših uzgajivača za projekte koje podržava Evropska unija, što sada nije slučaj, najviše zbog “raskoraka” između domaćih dozvola koje se daju na pet godina i evropskih, koje važe za 10 godina.
U vrtlogu potreba, profita, nauke, održivog razvoja, u Crnoj Gori svi moraju dati pun doprinos, posebno državni organi, u sinergiji sa proizvođačima, koji bi sveobuhvatnom kontrolom iz svojih nadležnosti trebali biti aktivni učesnici a ne nijemi posmatrači.
Možda u Zalivu koji je zaštićeno područje Svjetske prirodne i kulturne baštine ribnjaci ne izgledaju lijepo, ali kako su naša stvarnost u doglednom periodu, za očekivati je da se njihovi vlasnici strogo pridržavaju zadatih gabarita, poštuju pravila o korišćenju kvalitetne hrane za ribe i da “pometu za sobom” ono što zaprljaju.
/Team Boka News/
* Projekat – Society Against Corruption in Montenegro – Project Partners: Balkan Investigative Reporting Network and Civic Alliance
