Uz prepoznatljivi dalmatinski zvizdan i temperaturu ravnu toplinskom valu, u kilometarskim je kolonama stotine vozača strpljivo čekalo da konačno stignu do kućice Granične policije na međunarodnom Graničnom prijelazu Gornji Brgat. Kolona u smjeru susjedne BiH počinje samo 70- 80 metara od kružnog toka kod brgatske crkve Svete Ane. Do novog prijelaza nabraojili smo čak 124 vozila, te izbliza svjedočili prvom ovogodišnjem “padu” računalnog sustava na svim hrvatskim graničnim prijelazima.
“Skuhani” vozači
‘Blackout’ je trajao 45 minuta, dovoljno za kilometarsku kolonu. Ljubazni carinik se tješi i poluglasno priča da je kolaps još veći prema Sloveniji i Srbiji. To baš i ne pomaže vozačima koji se gužvaju kao u konzervama sardina. Tu pod nastrešnicom vrućina je dijelom podnošljiva, ali je nesnosna pod suncem koje peče ogoljeli krš. Uz prodornu buku zrikavaca, vozači negoduju, nemoćni pred diktatom EU- birokracije koja inzistira na skeniranju svih osobnih isprava. Sliježući ramenima, policajci pojašnjavaju:- Ne možemo pješice!- ali umorni vozači ne shvaćaju da to znači da ne mogu kao nekada, ručno bilježiti podatke iz putovnica i osobnih iskaznica.
Jedan policajac govori:- Nekad bilo! Sad je to prošlo svršeno vrijeme rada na granici. Preostaje samo nada da sustav neće pasti. Samo je strpljenje lijek. Ili okreni volan i odgodi put za drugi dan.
Konačno, kolona kreće. No, vozače iz smjera Hrvatske nervira to što se iz smjera BiH ulazi brže, u dvije kolone dok oni brzinom puža mile ka Ivanici. Nervoza je velika, valjda samo granično područje sprečava da uz izljev agresije ne doše i do incidenta. Vozači na repu kolone svjesni su da ih čekaju sati na vrelom asfaltu, ali su nervozniji oni što su u trenutku pada sustava bili nedaleko granične rampe.
Neizdrživo u koloni
-Čekamo 2 i pol sata. Ljetovali smo u Igalu. Bilo je lijepo, ali nam je prisjeo izlet u Dubrovnik- kažu Banjalučani Dada i Branko Šteka. Slično govore i Županjci Darko i Ela Vincetić:-Tri sata u koloni! Ne znam kako smo izdržali. Ovo je zasjenilo sve ljepote odmora! I nama u BiH, na granici na Savi padne nekad sustav, ali nikad nismo čekali tako dugo- pričaju.
Iz suprotnog smjera u vozilu BiH- registracija vozi Sarajlija Senad Hodović i pun rezignacije, priča:- Od Sarajeva do granice tri sata, na Ivanici još toliko! Ali, na odmoru sam u Cavtatu, more će isprati znoj. Čeka nas Božji raj. Da nije tako, nema sile zbog koje bi tako dugo čekali!
Prije sezone su sugrađani išli u Trebinje zbog jeftinije spenze ili restorana. Neki i zbog cigareta. Ljeti su Dubrovčani u koloni prema Trebinju rijetki. S hrvatskim tablicama samo su rent-a-car vozila. Ima i dva izuzetka: u metalik srebrnom Mercedesu je Sara Kezele iz Zvekovice:- Brat i muž su na Ivanici, moram po njih. U koloni sam od 10.35 točno do 13.40 sati! Mislila sam da je s izgradnjom novog prijelaza bolje. Ali, ni lani nije bilo ovakvih gužvi. Nikad više u ovakvoj koloni!
I Zoran Jerić je u koloni, čeka tri sata:- Ne bih u BiH da ne moram. Zvao sam MUP i žalio se na kolonu. Odgovaraju mi da rade svoj posao, ali ne i zašto povremeno nisu dvije kolone za izlaz iz Hrvatske?
Od carinika se doznaje kako promet preko GP Gornji Brgat godinama raste:- I dalje će rasti, a bolje neće biti do studenog, kad završavaju ulazni granični punkt. Stranci ne znaju da je, koliko jučer, tu kuda voze, bilo brdo. Isjekli su ga za novi prijelaz. Sve koji se vraćaju s izleta u Mostar upućujemo na Čepikuće, ali stranci to ne znaju upisati u GPS. No, s njima je lako, problem su naši ljudi. Odmah viču “što ste spori, što ne radite”!
Raspoloženi pekar
U vozilu švicarskih tablica je Siniša Puhović sa suprugom i troje djece. Nakon odmora u Tisnom, došli su na izlet u Dubrovnik te produžili za Crnu Goru:- Volio bih da mogu eure potrošiti ovdje, ali vrijeme trošim u koloni. Šteta! Zašto nam prije nisu rekli za GP Čepikuće, gdje nema gužvi? Sad je kasno!- govori, a Nikšićanin Mile Đikanović kao jedini u vozilu s MNE- tablicama u koloni, sâm i vidno umoran, znojnog čela i suhog grla, tiho govori kao na ispovijedi:- Na Čilipe sam vozio sestru. Putuje u Njemačku. Za ovo mi se ne može odužiti, nemoguće!
Umorni vozači redom odbijaju razgovor. Ipak nađe se i pričljivih. Jedan od njih je Milan Begenišić, pekar zaraznog osmijeha:
– Iz Trebinja svako jutro krećem u 4,30 i tad uopće nema gužvi. Radim do 11 sati i kad krenem natrag, čekam 10- 20 minuta. Ali, gužva nikad nije bila kao danas. Zadovoljan sam više no duplom plaćom nego u Trebinju, ali da je ovako svaki dan, dao bih otkaz. Jer, da je plaće i tri puta veća, nema tih para koje mogu platiti ovo čekanje! – žali nam se Milan.
/A.K./
