Istaknuti gastronomski stručnjak i književnik Veljko Barbieri predstavio je u srijedu u Zagrebu svoj novi “Veliki kuharski kanconijer”, objavljen u izdanju VBZ-a i najavljen kao gastronomsko remek-djelo s više od 300 recepata koje predstavlja krunu Barbierijevih napora na polju gastroliterature.
Predstavljanje je u dupkom punom Društvu hrvatskih književnika (DHK) vodila književnica Lada Žigo, koja je istaknula kako je riječ o novoj zbirci esejističkih tekstova o hrani tog majstora gastroliterture, koji čitatelja uvode u inspirativan svijet čarobnih mirisa i okusa, u knjizi opremljenoj fantastičnim fotografijama i slikama o hrani.
“To nisu samo recepti, to su pompozni eseji o hrani, to je jedna velika šarena knjiga puna života, okusa i mirisa, pa čak i zvukova iz arheološkog carstva Veljka Barbierija”, rekla je Žigo. Obuhvaćajući i mit i bajku, realizam, esejistiku, i povijest i hranu, stilom koji bi se mogao nazvati ‘barbierizam’, Veljko Barbieri pompozno obuhvaća i isprepliće sve te žanrove donoseći alkemiju jela, dodala je.
Barbieri je istaknuo kako je u njegovu cjeloživotnom zanimanju za istraživanje i pisanje o hrani odlučujuće bilo djetinjstvo, kada je počeo postupno stjecati svijest o vrijednosti hrane te počeo razmišljati o hrani kao o nečemu vrijednom i nečemu što ne pripada isključivo bogataškim stolovima.
Kasnije, i kroz studij i kroz izučavanje hrane kao izričaja u ljudskoj civilizaciji, prihvatio se zadaće “spoznavanja spoznajne snage hrane”, rekao je, prihvaćajući filozofska uvjerenja da se kroz hranu može spoznavati svijet. “O tome najbolje govori i činjenica da su se hranom na taj način bavili ne samo filozofi, nego i različiti umjetnici”, napomenuo je, dok je literatura o hrani ili hrana kao tema literature prastara – i može se “osjetiti” još u grčkoj i rimskoj literaturi.
“Ta nit je ujedno i moje uranjanje u ne samo mediteranski bazen, jer kultura je na Mediteran djelomice došla sa sjevera, tako da ovdje ima puno slavonskih krajeva, ima puno Panonije. Uranja se u jedan bunar vremena koji ima puno slojeva u kojima se susrećemo s poprilično značajnim osobama. Ali ispod tih taloga i tog praha, teško je nazrijeti njegovo dno. Ova knjiga je vjerojatno dotaknula svoje dno ali sasvim sigurno ne ono dno koje nam poručuje hrana kao ravnopravna – ne umješnost, nego umjetnički izričaj ljudskog roda”, kazao je.
Veljko Barbieri (1950.) prozaik je, autor brojnih romana, zbirki pripovjedaka, pjesama i eseja, kazališnih, radio i tv-dramskih djela u kojima se bavi europskom i sredozemnom baštinom, posebice Dalmacijom. Romani su mu prevedeni na devet jezika. Najpoznatiji mu je roman “Epitaf carskog gurmana” (1983.), koji gastronomiju uzima kao polazište i ishodište borbe pojedinca za slobodu.
Kao pisac i gastropisac, Barbieri od 1980-ih godina do danas surađuje s mnogim hrvatskim, talijanskim, njemačkim i slovenskim tjednicima i časopisima, a od njegovih kolumni nastale su brojne knjige i kuharice, koje su zabilježile velik uspjeh i dobile značajne domaće i strane nagrade. Među njima se izdvajaju one Gourmandove, zatim nagrada na sajmu knjiga u Barceloni za najbolju književnost o hrani (2003.) te nagrada za najbolju knjigu o gastronomiji Sredozemlja u Švedskoj (2005.).
Na Hrvatskoj radioteleviziji Barbieri je godinama vodio svoj već kultni serijal o povijesti hrane kao povijesti civilizacije.
“Veliki kuharski kanconijer” najavljen je kao kruna Barbierijevih napora na polju gastroliterature, u kojem na samo sebi svojstven način istražuje i promiče gastronomiju kroz iznimno zanimljive tekstove visoke književne razine.
Jelena Ivanišević s Instituta za etnologiju i folkloristiku, koja se bavi istraživanjem fenomena pisanja o hrani, ocijenila je kako je Barbieri jedan od autora koji nesumnjivo zaslužuje posebno mjesto unutar hrvatske književnosti. “Prije Veljka Barbierija hrvatska književnost nije poznavala takav oblik kulinarske proze ili gastronomskog eseja. U tome leži genijalnost Barbierijeve erudicije, koja točno uočava prazninu u medijskom i književnom prostoru bavljenja hranom”, rekla je Ivanišević.
Barbierijevi tekstovi o hrani stvaraju jedno posve novo književno područje pripovijedanja o hrani, napomenula je, “na način da vas zavedu onako kako vas niti jedna kuharica na svijetu ne bi mogla zavesti”.
“Možda ćete misliti da je ovo na tragu nečeg što ste već čitali i bit ćete u pravu – ti tekstovi su ništa manje zavodljivi od svih tekstova kanconijera koje smo imali priliku čitati u posljednjih 15-ak godina”, napomenula je nadalje Ivanišević.
“Barbieri u kulturnu povijest prehrane ulazi kao povjesničar amater ili kao književni arheolog okusa i naše kulture prehrane. On nas vraća Mediteranu kao presudnom dijelu hrvatske povijesti, pri tom nikada ne upadajući u popularnu zamku autohtone kuhinje. U tome je sva slojevitost Barbierijevih tekstova”, zaključila je.
Književnik i gurman Ivica Prtenjača novu je Barbierijevu knjigu opisao kao ultrazvuk koji daje uvid u presjek čitave autorove osobnosti: “Pada mi na pamet nekoliko odrednica, a to su obilje, pisanje, vremeplov, putopis i, naravno, mit”, rekao je Prtenjača. U njoj Barbieri pokazuje svoje golemo kulinarsko znanje, i to znanje cijele jedne povijesti, cijeloga jednoga svijeta, ponajprije Mediterana, dodao je.
