34.2 C
Kotor

Slušaj online radio

Nekad je srdele jeo narod, a danas je najviše jedu tune

Srdela

Treba proći još nepunih mjesec dana da se na bancima peškarija nakon mrijesta opet zasrebri srdela i druga sitna plava riba te nakon dvomjesečnog lovostaja zamirišu gradele, brudetići i frigadure od te skromne ali guštože ribe, koju domaći i talijanski plivaričari na Jadranu love 100 tisuća tona godišnje, ili trećinu od ukupnih količina srdele u Europi, podaci su iz Grupacije ribolova Hrvatske gospodarske komore.

Hrvatska od toga moru uzme 60 tisuća tona, a lovostaj, od ove godine produžen još mjesec dana u dogovoru s Italijom i Slovenijom, ne znači, međutim, da se ponegdje srdelom neće tržiti, jer se kao legalni prilov priznaje u ribolovu drugim tipovima mreža. To su ipak zanemarive količine, te i ponuda srdelice, zvane i “mandalinskom”, na šibenskoj peškariji, primjerice, dolazi iz takvog ulova, objašnjava Frane Popov, profesionalni ribar iz Tribunja, izdanak poznate ribarske obitelji na čelu s njegovim djedom, također Franom. Pogađate, 27-godišnji unuk poznat je kao Mali Frane, da ne bude zabune.

U izvoz za 4 kune

Zabranjena je zapravo, precizira, upotreba mreže plivarice ili srdelare od 15. prosinca do 15. veljače, namijenjene isključivo lovu sitne plave ribe u značajnim količinama. Prestanak lovostaja neće označiti i puni ribolov jer je do kraja veljače dopušteno najviše pet izlazaka na more, također s limitiranom ukupnom količinom ulova od 3,5 vagona po brodu. To se ničim neće odraziti na uobičajenu cijenu od 20-ak kuna za kilogram, napominje Popov. Koja razlika od prosječne cijene srdele od tri kune, koliko ribari prodaju svoj ulov, s time da, napominje Frane, najviše postignu za veliku, ne tako čestu srdelu koja ide u izvoz – čak četiri kune. Kao u onoj TV reklami, “to još nije sve” od lovostaja, jer na proljeće će, zbog zaštite inćuna u intenzivnom mrijestu, čitav mjesec svibanj plivaricama opet biti zabranjen rad.

No, i te su restrikcije, koje Hrvatska već četiri godine s dobrim rezultatima na stanje fondova srdele i inćuna provodi u suradnji sa susjedima na moru, pravo “perje nebesko” prema onome što je naumila Europska komisija: prepoloviti ukupan jadranski ulov sitne plave ribe hrvatske i talijanske flote na 40-50 tisuća tona, što bi bio pravi potop jednog i drugog ribarstva. U HGK-u to tumače skrovitom namjerom da se na tržište uvedu jaki igrači, svjetski uvoznici koji bi profitirali popunjavajući prazninu svojom ribom ulovljenom u drugim morima.

Srdela i inćun najvažniji su domaći morski resurs, a Hrvatska je za njegovu zaštitu od 2014. godine do danas zatvorila trećinu ribolovnog mora i proširila lovostaje. Ribolovni napor ublažen je za četvrtinu, ulov je dvadeset posto smanjen u odnosu na 2014., ove godine potpuno je za plivarice zabranjena Jabučka kotlina, zabrana ribolova u većini unutarnjih kanala s tri mjeseca proširena je na devet mjeseci, a povrh svega, “svitliti” sa srdelarom ne smije se više od 180 dana u godini pri čemu je tijekom jednog mjeseca dopušteno najviše 20 ribolovnih dana.

Pritisak iz Bruxellesa

Namjeru Europske komisije da uvede novi, drastični plan upravljanja srdelom i inćunom omeo je Parlament, lani u studenome, najviše zahvaljujući aktivnostima zastupnice Ruže Tomašić, ali to ne znači da je Bruxelles odustao od pritiska. Ma koliko hrvatske ribarske vlasti bile uvjerene da će sadašnje mjere, kao plod suradnje znanosti i politike biti dovoljne, te kako 2021. godine EK neće još više postrožiti režim ribolova na srdelu, čega se pribojava i Frane Popov.

– Ako se to dogodi, uvest će ribolovne kvote za svaki brod, prema bruto registarskim tonama, govori, negodujući pomalo i zbog sadašnjih restrikcija. Ipak, kako je sada, priznaje, dade se živjeti, samo da ne bude gore. Jer, Hrvatska je vlastitim planom odredila limit od 100 tona mjesečno za svaki brod, bez obzira na veličinu, i to pogoduje plovilima poput njegova.

Sa svojim drvenjakom, 17-metarskom “Kraljicom mira” Popov je među 15 posto najmanjih plovila u plivaričarskoj floti od 160 brodova koji su lani izvukli 61 tisuću tona, od čega je bilo 80 posto srdele. Provede li EK svoj naum, ispaštat će najviše oni, jer će se kvote dijeliti po bruto-tonaži, dakle prema kriteriju veličine, a i da se gleda tzv. povijesni ulov, manja plovila opet su u nepovoljnom položaju.

– Najmanji uvijek dobiju najmanje potpore, u najgorem scenariju dodijelit će nam kvote s kojima nećemo moći opstati i ribolov nam se neće isplatiti. Ja bih ovaj posao volio raditi cijeli život, volim ga i radujem se svakom ribolovu, no bojim se da ćemo stradati mi koji smo ovdje od tradicije u ribolovu. Još od djetinjstva sam u kaiću, s mrižicama i tunjicom i jedan sam od onih koje su tjerali u školu, a meni se baš nije dalo – govori ovaj brodski strojar i šestu godinu kapetan “Kraljice mira” naslijeđene od oca.

Riba – sardele

Najveći ulov

Nije mu jasno kako uopće opstaju veliki brodovi s jakim motorima, oni koji love i troše kao tri manja broda, poput njegova.

– Samo za gorivo potroše 100 tisuća kuna i mjesec počinju s tolikim minusom! Uz limit od 100 tona srdele mjesečno, trošak im je barem 50 posto, a to je previše za rentabilno poslovanje – postavlja Frane pitanja na koja je odgovor zasad maglovit. Ili će postati jasno čemu služe veliki tek ako se s bruxelleskim namjerama ostvare strepnje malih plivaričara.

– Doduše, oni ulove najviše i da nema njih, manji brodovi ne bi dosegli ni četvrtinu sadašnjeg ulova od 60 tisuća tona. Što će biti – teško je reći, sliježe ramenima i dodaje da je najveći mjesečni ulov otkako je on kapetan, bio 85 tona. A inače, kada je bolji ribolovni mrak, izvuče se 50-60 tona i nama je to odlično – veli Frane. Poput većine plivaričara slaže se da su ograničenja ribolova popravila veličinu srdele i poboljšala pecaturu, te se sada lovi veća srdela nego prije uvođenja lovostaja i drugih mjera za ograničavanje ribolovnog napora. Doduše, svima s malim plovilima dušu bi dalo da se kanali otvore za ribolov jer se srdela tu natisne više nego na otvorenom i bude veća, što je naročito dobro zimi po težem vremenu, pa ne treba daleko ploviti.

A od svih restrikcija, jer će se za nekoliko postotaka rezati i sadašnji godišnji ulov cijele hrvatske flote, najviše bi Frane pozdravio one koje bi dovele do veće cijene ribe uz manje izlazaka na more. To će izgleda, biti samo pusti san i njegovom naraštaju, kako kaže ovaj kapetan, jedan od najmlađih. Njegov šura i imenjak Frane Ferara, također tribunjski paron, još je mlađi i oni su iznimke od pravila u domaćem ribolovu da stariji odlaze u mirovinu a da ih nema tko naslijediti.

Sve se mijenja u našoj zemlji, dosta toga i dramatično, osim navike Hrvata da im riba baš ne prija. Od te silne količine srdela, građani konzumiraju, naime, svega dva-tri posto, trećinu pojedu tune u uzgajalištima, a ostalo ide u preradu i izvoz. Europski prosjek je 20 kilograma ribe godišnja per capita, a u nas je za stolom ima dvostruko manje. A kako bi i bilo drugačije, kada nam je glavno geslo: “Nema ribe do pečene janjetine!” Kako bi rekao Frane Popov, čija obitelj srdelu troši na stotinu načina, “kao i vlastitu muku” uostalom:
– Pari mi se da in je teško čistiti… Pa je onda lakše kupiti bokun mesa!

Najčitanije