Ni nakon što je prošlo više od 14 godina od momenta kada je nekadašnji Mornaričko-tehnički remontni zavod „Sava Kovačević“, popularni Arsenal u Tivtu, prestao sa radom jer ga je Vlada prodala kao plac za gradnju stanova za prodaju na tržištu kompaniji Adriatic Marinas, još nije završen proces likvidacije te firme koja je egzistirala i poslovala duže od jednog vijeka.
U međuvremenu, država je na ovaj ili onaj način, potrošila sva sredstva koja je likvidacioni tim prihodovao prodajom preostale pokretne imovine Arsenala nakon zatvaranja tog vojnog brodogradilišta u julu 2007.godine, kada je bez posla ostalo oko 470 ljudi. Stoga niko od tih radnik ili njihovih nasljendika neće dobiti ništa od likvidacije firme u kojoj su radili, iako je posebnim sporazumom koji je Sindikat Arsenala 2007. potpisao sa Vladom i Opštinom Tivat, bilo predviđeno da radnici međusobno podijele novac preostao nakon potpunog administrativnog gašenja vojne ustanove MTRZ „Sava Kovačević“.
„Postupak likvidacije VU MTRZ „Sava Kovačević“ Tivat je i dalje u toku jer postoji neriješen sudski spor sa firmom „Cofis“ koji se trenutno nalazi pred Apelacionim sudom, ali i nedostatak odluka osnivača u vezi sa imovinom izuzetom iz nadležnosti likvidatora. Dio imovine koji je ostavljen u nadležnost likvidatora je odavno riješen. Završetak procesa je neizvjestan jer zavisi od završetka sudskog spora sa firmom „Cofis“, a zatim i odluka osnivača.”- objašnjeno je “Vijestima” u Ministarstvu odbrane (MO) zašto se ni 14 godina nakon zatvaranja Arsenala, ne nazire pravni kraj ove firme i sa njime, i regulisanje svih obaveza prema onima koji iz tog procesa nešto očekuju.
Iz ove rečenice međutim, tek mogu da se naslute dimenzije potencijalne afere koja se krije iza svega- kontroverzne prodaje Arsenala u novembru 2006.o strane stadašnje Vlade Crne Gore, kanadskom biznismenu Piteru Manku, za 3,26 miliona eura. Naime, produkt tog aranđžmana koji je u djelo sproveo tadašnji premijer Milo Đukanović (DPS) je i činjenica da je uz objekte Arsenala koje je u međuvremenu skoro sve srušila da bi na njihom mjestu gradilo nautičko-turistički centar Porto Montenegro, Mankova fima Adriatic Marinas dobila i 174 stavke pokretne imovine Arsenala, procijenjene vrijednosti 5.476.975 eura. Svu tu imovinu, među kojom su najvrijednija bila dva plutajuča doka Arsenala, Adriatic Marinas je u vrlo kratkom periodu preprodao trećim licima, ali PDV koji je na tu robu trebao biti naplaćen, već desetak godina opterećuje proces likvidacije Arsenala i ne dozvoljava da se on završi.
To uostalom, potvrđuje i odgovor MO „Vijestima“ u kojem iz resora ministarke Olivere Injac pominju da je za završatak likvidacije Arsenala, osim okončanja spora sa „Cofisom“ potrebna i „odluka osnivača“. Problem je međutiom tak što osnivač VU MTRZ „Sava Kovačević“ Tivat, nije Vlada Crne Gore koja je prodala imovinu te firme i zatvorila je, već Državna zajednica Srbija i Crna Gora, odnosno njeno Ministarstvo odbrane iz Beograda. To piše i u najnovijim izmjenama Rješenja o registraciji MTRZ u Centralnom registru Privrednog suda iza aprila ove godine, kada se upisao njen najnoviji likvidator, Vladan Martić.
„Iz poslovnih knjiga VU MTRZ „Sava Kovačević“ Tivat u postupku likvidacije, isknjižena je pokretna imovina koja je predata kompaniji Adriatic Marinas – Porto Montenegro, Tivat. Pokretna imovina isknjižena je po knjigovodstvenoj vrijednosti, bez nadoknade”- kazali su “Vijestima” iz crnogorskog Ministarstva odbrane. Ističu a je likvidacija najvećeg privrednog kolektiva u Tivtu “otpočela i odvijala se u specifičnim uslovima, počevši od same registracije Ustanove kao privrednog društva, do ograničenja u raspolaganju imovinom koje je imao likvidator.”
“Naime, preko 85% knjigovodstvene vrijednosti imovine nije bilo pod kontrolom likvidatora, te s tim u vezi, nije mogla biti predmet prodaje.”- poručuju iz MO.
Ono što jeste bilo u njihovoj nadležnosti, likvidatori Arsenala, a do sada ih je bilo čak pet (kapetan bojnog broda Vučeta Stanišić iz Mornaricve VCG, odnosno službenici MO Savo Milašinović, Budo Vuković, Marako Drobnjak i aktuelni, pukovnik dr Vladan Martić ) su prodali na licitacijama i pritom je kod svake prodate stavke mašina, alata i opreme, od kupaca uredno naplaćen i PDV. Likvidatori su prodali opremu koja je knjigovođstsveno bila vrijedna oko 4 miliona eura, a po osnovu naplačenog PDV-a, u državnu kasu se od toga slilo preko 250 hiljada eura. Nema međutim, pouzdanog podataka da li je I ako da koliko, država novca od PDV-a prihodovala prilikom preprodaje trečim licima Arsenalove pokretne imovine koja je 2006. praktično poklonjena Adriatic Marinasu.
Nekoliko miliona eura prihodovanog novca na računu MTRZ u likvidaciji, u međuvremenu je skoro potpuno potroešno, kako za plaćanje troškova rada samog likvidacionog tima i uprave, tako i nenamjenski jer su naredbama bivših DPS rukovodsatva, Ministarstva odbrane, iz ovih sredstava koja su trebala da pripadnu otpuštenim radniciuma, u mežuvremenu uzimane i nenamjenski trošene pare. Naime, likvidaciona uprava je po naredbi iz MO, prilikom zatvaranja transakcije sa tadašnjim vlasnikom Adriatic Marinasa, Piterom Mankom, izdvojila 130 hiljada eura za plaćanje usluga jedne hrvatske firme koja je dio opasnih hemikalija iz Arsenala izvezla i uništila u specijalizivanom postrojenju u Austriji. Obaveza uklanjanja tih hemikalija bila je na državi kao prodavcu imovine Arsenala koju je kupio Mank, ali se Vlada ovdje „ogrebla“ o novac i interese bivših radnika ugašenog tivatskog bojnog brodogradilišta. Još drastičniji je primjer uzimanja 300 hiljada dolara iz likvidacione mase Arsenala kojima je Vlada usmjerila da bi preko državne firme „Yugoimport-Mont“ Podgorica, što je poslije primijenio ime u „Montenegro Defence Industry“, mogla u potpunosti kontrolisati vojnu fabriku „4.novembar“ (sada „Tara“) u Mojkovcu. Nju je država ubrzo privatizovala, prodajući je švajcarskoj kompaniji BTI, a za stvarenje formalnih preduslava da se ta transakcija završi, poslužila su i sredstva koje je država uzela iz likvidacione mase tivatskog Arsenala. „Vijestima“ u vrijeme dok je Ministarstvom odbrane rukovodio Predrag Bošković (DPS) nisu željeli da saopšte ko je i kada tražio i dozvolio ovakvo nenamjensko korišćenje novca koji je trebao da pripadne bivšim tivatskim brodoremonterima. U vrijeme kada su te odluke donošene i realizovane, resorom odbrane, pored Boškovića, rukovodili su i DPS-ovi funkcioneri Boro Vučinić i Milica Pejanović-Đurišić.
Iz MO kojeg sada vodi ministarka Injac, „Vijestima“ nisu precizno odgovorili koji su konačni finansijski efekti proceda likvidacije Arsenala, istakavši smao da se „uslijed dužeg trajanja postupka likvidacije finansijski efekti svakako umanjuju.” Indirektno je potvrđeno da prethodna rukovodstva tog resora, niti Vlada koje je predvodio DPS, nisu imala razumijevanja za predloge koji su dolazili od likvidatora da se proces ubrza i završi dok još ima što da se raspodijeli radnicima:
“Tokom 2010. godine, tadašnji likvidacioni upravnik kbb Vučeta Stanišić, uputio je nadležnima predlog likvidacije MTRZ po skraćenom postupaku što je, kao mogućnost, predviđao tadašnji Zakon o privrednim društvima. Predloženo je preuzimanje sudskih sporova, finansijske dokumentacije i preostale imovine od strane MO, uz donošenje neophodnih odluka od strane osnivača. Na predlog nikada nije dobijen zvaničan odgovor. Takođe, od 2010. do 2017. godine, u više navrata inicirani su predlozi za rješavanje ključnih problema koji su ostali neriješeni, a koji se tiču imovine izuzete iz nadležnosti likvidacionog tima. U predmetnom periodu Vlada nije inicirala odluke i aktivnosti da riješi ovo pitanje.”
A “predmetno pitanje” je i više nego krupno jer je neko iz Vlada koje su predvodili Milo Đukanović, Željko Šturanović Igor Lukšić i Duško Marković prethodnih godina morao da donese formalnu odluku da se pokretna imovina Arsenala vrijedna skoro 5,5 miliona eura koja je praktično pokonjena Adriatic Marinasu, otpiše a sa njom i poreska potraživanja na ime PDV-a od oko million eura. Niko do sada od DPS čelnika Vlade ili MO, nije prihvatio da tako nešto uradi, iako je Vlada u međuvremenu svojim zaključcima donosila brojne druge odluke o kojima je dodjeljivala djelove nekadašnje pokretne imovine Arsenala raznim drugim institucijama, poput Doma zdravlja Tivat, Instituta za metalurgiju, kao i samoj Mornarici VCG. Ta imovina koja je “pokrivena” odlukama Vlade o njenoj dodjeli trećim licima, neuporedivo je manje vrijednosti od one koja je 2006. poklonjena kupcu Arsenala, a do danas nije zvanično otpisana iz državnih bilansa.
ADRIATIC MARINAS ODMAH PRODAO DOKOVE U INOSTRANTSTVO
Prema ugovoru koji su novembra 2006. potpisali Milo Đukanović i tadašnji vlasnik Adriatic Marinasa Piter Mank, novi vlasnik koji je za 3,26 miliona eura kupio osmadesetak objekata tivatskog vojnog brodogradilišta i dobio pravo da 90 godina koristi oko 300.000 kvadrata zemljišta na obali i preko pola miliona kvadrata akvatorijuma, uz to je pride dobio i skoro 5,5 miliona eura vrijedne 174 stavke pokretne imovine Arsenala. Pored ostaloga, Adriatic Marinas je dobio oba plutajuća doka – veliki kapaciteta 12 hiljada tona i mali kapaciteta 3.500 tona, sinhro-lift kapaciteta 900 tona, oba Arsenalova remorkera, četiri peniše za naftu i ulje, niz raznih tokarskih strojeva, bušilica, rendisaljki, brusilica, cirkulara, glodalica, dizalica raznih kapaciteta, pumpi, kompresora, elektro-agregata, dizel-električnu centralu, rezervoare za naftu, ulje i komprimirani zrak, mašine za ručno savijanje lima, korpe za prenos ljudi i tereta, ultrazvučne aparate za mjerenje debljine limova, rentgen aparat za kontrolu varova, portafluks aparat za magnetno ispitivanje, više dinamometara i mikrometara, protivpožarno vozilo i vatrogasnu opremu. Skoro sva ta sredstva Adriatic Marinas je u međuvremenu preprodao na domaćem ili inostranom tržištu gdje su naprimjer, završila oba plutajuća doka Arsenala- veliki 2008. u Njemačkoj, a mali 2009.u Holandiji. Samo za dokove je Adriatic Marinas od kupaca uzeo ukupno oko 5 miliona eura, ali država nije naplatila PDV na tu transakciju.
“Shodno članu 25 Zakona o porezu na dodatu vrijednost PDV se plaća po stopi od 0% na izvoz proizvoda/usluga iz Crne Gore.”- objasnili su “Vijestima” iz porava carina i prihoda Crne Gore zašto država iz ovih transakcije nije imala fiskalnih prihoda, napominjući da je “na osnovu carinskih deklaracija i podataka kojima raspolaže Uprava, izvoznik oba plutajućeg doka bio je doo Adriatic Marinas Tivat.”
Iz ovog državnog organa su saopštili da mi VU MTRZ “Sava Kovačević” likvidaciji ni Adrioatic Marinas, u ovom trenutku nemaju nemaju dospjelih neizmirenih poreskih i carinskih obaveza prema Upravi prihoda Crne Gore.
Da bivše vojno brodogradilište u likvidaciji nema neizmirenih poreskih i carinskih obaveza, potvrdili su nam i iz MO uz napomenu da su “sve dosadašnje obaveze prema poreskom sistemu države izmirene.”
VEĆ 12 GODINA SE SUDE SA “COFISOM”
Crnogorska filijala kompanije „Cofis“ iz Beograda sa kojom likvidaciona uprava Arsenala još uvijek ima aktivni sudksi spor, tužbu protiv MTRZ pokrenula je još 2007 optužujući ga za kašnjenje remonta pet starih raketnih čamaca tipa „Osa I“ koje je SCG 2004 prodala Egiptu.
Prije isporuke kupcu, brodovi su remontovani u Tivtu a originalni ugovor izmedju Arsenala i “Cofisa” iz 2004, bio je vrijedan 2.313.700 dolara i podrazumijevao je da tivatsko vojno brodogradilište posao na egipatskim brodovima obavlja uskladjeno sa dinamikom po kojoj je beogradska firma trebala da ispunjava neke svoje obaveze – nabavku materijala i opreme, sukcesivno plaćanje radova itd. U samom startu, posao je kasnio skoro godinu dana jer “Cofis” nije Arsenalu u ugovoreno vrijeme dostavio nove glavne pogonske motore tipa M-504B koje je trebalo ugraditi na egipatske raketne čamce. Prva tri motora koja je trebalo ugraditi u prvi brod kasnila su pet mjeseci, dok su rezervni djelovi za topove AK-230 kalibra 30 mm i sredstva komunikacije isporučena Arsenalu sa godinu dana zakašnjenja. Kasnije su počeli i problemi sa štrajkovima radnika Arsenala koji su se na taj način pokušali boriti protiv odluke Vlade Crne Gore da tivatsko vojno brodogradilište proda Piteru Manku. U međuvremenu, na egipatskim brodovima su se stalno otvarali novi, neophodni dodatni radovi mimo originalno ugovorenih, pa je Arsenal “Cofisu” ispostavljao nove fakture, a beogradska firma ih, iako je većinu uredno potpisala i prihvatila, nije platila. Zbog kašnjenja posla na prva dva broda, remont preostala tri egipatska raketna čamca Arsenal je prepustio samom “Cofisu” i njegovim partnerima koji su za to koristili djelove kapaciteta tivatskog vojnog brodogradilišta i opet za sebe “vezali” dio radnika Arsenala koje je MTRZ tada namjeravao da zaposli na za njih vrlo perspektivnom stranom tržištu u Libiji.
Beogradska firma je tužbom tražila odštetu od 5,93 miliona dolara, a Arsenal je u narednih par godina uzvratio kontratužbama za neplaćene radove, neplaćeni zakup kapaciteta, izgubljenu dobit i ostalo, sve u ukupnom iznosu od 1,92 miliona eura i 1,14 miliona dolara. Privredni sud je prvostepeno prvi put presudižo potpuno u korist “Cofisa” koga inače, zastupa advokat Nikola Martinmović iz Podgorice, ali je ta odluka “pala” na Apelacionom sudu koji ju je oborio i vratio na ponovni postupak. U ponovljenom postupku, Privredni sud je potpuno prihvatio tužbene zahjtejve Arsenala i presudio u korist tivatske firme kojoj je “Cofis” trebalo da nadoknadi svu štetu. Privredni sud je pritom, potpuno odbacio odštetne zahtjeve “Cofisa”, pa čak i one koje ni sam Arsenal nije sporio. Stoga je “Cofios” ulođio žalbu Apelacionom sudu i taj je maratonski sudski spor još u toku.
