U vihoru Prvoga svjetskog rata, na dan 21.studenoga 1916. godine, od posljedica upale pluća, bolesti koja i danas, nakon 100 godina, nije baš bezazlena, umire austrijski car i ugarsko-hrvatski te češki kralj, Franjo Josip I. Umire u bečkom dvorcu Schönbrunnu,u sobi koja se nalazila uz onu u kojoj se 18. kolovoza 1830. godine rodio. Ima u tome neke simbolike. Blizina mjesta rođenja s mjestom smrti i u ovom slučaju podsjeća nas na prolaznost ljudskoga života, sjećanje je to na blizinu kolijevke i groba. Život nam se čini kao prijelaz iz jedne u drugu sobu. Za njega je taj prelazak trajao 86 godina.
„Dosta je vladao, al’ dosta i podnio. Nije bilo vladara koji je pretrpio toliko brige i kušnja, koliko On. Bilo kao vladar, bilo kao otac, muž, brat, stric! Zločinačka ruka posizala je za životom Njegovim i Njegovih najmilijih. Pri svemu tome nalazio je najveću utjehu razabranjem u vjeri, u Bogu pa je – odan potpuno volji Božjoj – sve podnio sa strpljivošću – i poniznošću, koje i najmanjeg patnika čini velikim.“ (List Dubrovačke biskupije, Službeno glasilo i za biskupije Kotorsku i Hvarsku, br. 11, Dubrovnik, 30. 11. 1916., godina XVI, str. 134.) Njegovo je vrijeme bilo zlatno doba Habsburške monarhije, za njega osobno među najtežim u životu njezinih monarha. Nije doživio kraj Prvoga svjetskoga rata te pogube ljudske naravi (Držić), a bio je njegovim protagonistom. Protagonist koji rat nije želio, a svi drugi oko njega željeli su ga više nego on. Potpisujući objavu rata 28. srpnja 1914. godine, zapisao je: „Ja sam učinio sve najbolje što sam mogao, ali sada je sve gotovo.“ Iskustvo rata u prvim linijama bojišnice, uz feldmaršala Josipa Radetzkog na fronti pokraj Santa Lucije (Verona) protiv pobunjenih Talijana iskusio je još kao mladić od 17 godina, samo nekoliko mjeseci prije nego što je postao car. Znajući za njegove posljedice, napisao je: „A sada je sve gotovo.“ Dogodio se raspad i propast carstva i kraljevstva, čija se veličina krila u akronimu: Austria Europae imago, Onus unio – Austrija je slika pokušaja ujedinjenja Europe. Taj pokušaj, ne bez napora, traje još i danas.
Nakon 1815. godine austrijski carevi nose i titulu „Gospodar Kotora“. Grada koji je bio više od 100 godina u sastavu velikog carstva od 55 milijuna ljudi. Vladari toga carstva i kraljevstva ponekad su se krunili s četiri krune: austrijskom, mađarskom, češkom i onom Svetoga Rimskoga Carstva.
Nakon poraza Napoleona, Bečkim kongresom 1814. – 1815. u Europi se određuju nove granice država. Protagonisti kongresa su pet priznatih velikih sila: Francuska, Engleska, Pruska, Rusija i Austrija. Rusija se odrekla protektorata nad Crnom Gorom i Bokom. Srbi u Beču uzalud borave od 15. prosinca 1814. do 1. lipnja 1815. godine. Ruski car nije ih htio ni saslušati. On je smatrao da je turski sultan legitimni vladar Srbije.
Mirom u Campoformiju 17. listopada 1797. godine Boka ulazi u sastav Austrije i u njoj ostaje do Požunskog (Bratislava) mira 25. prosinca 1805. godine. Nakon 1805. godine nastupa vrijeme neizvjesnosti i nesigurnosti u Boki. U kratkom razdoblju od devet godina smjenjuju se mnoge vlasti. Austrijski general Milutinović 1814. godine dolazi u Boku i tako započinje druga austrijska vladavina koja traje do 1918. godine. Od revolucionarne 1848. godine pa do 21. studenoga 1916. godine Bokom vlada car, kralj i gospodar Kotora Franjo Josip I. „Potoci suza i krvi Evropom su tekli, kad si mlađahan prijestolje zasio; potoci krvi i danas Evropom teku kada trudan u grob silaziš. Ali znaj, da sa tvoje uspomene niko neće izbrisati najmilijeg ti naslova miroljubiva vladara.“ (don Niko Luković, Govor u slavu Cara i Kralja Franja Josipa I., Kotor 1916., str. 7.). Prva i druga austrijska, a od 1867. godine austrougarska vladavina, nisu bile okupatorske, kako u historiografiji u negativnoj konotaciji često čitamo i to u najvećoj mjeri od politike ili viška patriotizma ovisnih povjesničara. Pobjednici pišu povijest, a gubitnici je za kaznu čitaju. Damnatio memoriae – brisanje sjećanja – još od antičkih vremena do danas nailazi na društvenu primjenu. Prva i druga austrijska, odnosno austrougarska vladavina Bokom plod su dogovora i pravnog ugovora velikih sila. Domicilno stanovništvo nije pružalo nikakav otpor, već naglašenu dobrodošlicu. Istina, pravoslavno stanovništvo u Boki više je bilo naklonjeno Rusiji, ali ona nije njima jer je štitila svoje interese. Katolici i pravoslavni u Boki tražili su zaštitnika od još prijeteće Turske, koja sve više postaje bolesnik na Bosporu.
Vraćajući se u povijest stoljećima unatrag, odrednica okupator mogla bi biti primjerenija za jednu drugu vladavinu. Nemanjin sin, Sava, u biografiji svoga oca zauzimanje primorskih gradova Svača, Ulcinja, Bara, Budve itd. Definira kao osvajanje (okupacija). Drugi njegov sin, Stefan, piše: „Izmenio slavu njihovu u obraz zapustenija“ (Sima Ćirković, Crna Gora u doba Nemanjića, u: Istorija Crne Gore 2, Tom 1, Titograd, 1970., str. 3.). Kotor, vidjevši sudbinu prethodnih gradova, ponaša se diplomatski, nije pružao otpor, već se predao. Posljedica okupacije Nemanjića bila je zlatno doba u njegovoj povijesti. Ni vladavina Mletačke Republike nije bila okupacija, već je Kotor biblijskih sedam puta tražio njezinu zaštitu.
A sada pogledajmo kakvo je raspoloženje bilo u Boki pred carev prvi dolazak u Dalmaciju 1875. godine i za vrijeme posjeta Boki kotorskoj.
Kada je 2. prosinca 1873. godine car proslavljao 25. godišnjicu vladavine, ondašnji kotorski biskup Juraj Markić (1870. – 1879.) napisao je, uz ostalo, u poslanici vjernicima sljedeće riječi: „O Bokelji, djeco moja, priključite se proslavi te i ovom prigodom iskažite ljubav, vjernost i poštovanje prema vašem vladaru, jer nikada u tome niste željeli biti drugi u odnosu na ostale podanike njegovog slavnog žezla.“ (La Dalmazia cattolica, N. 48, Zara, 30. studenog 1873., Godina IV, str. 385.) Biskup Markić bio je u prijateljskim odnosima s carem. Kada je vlada u Beču donijela odluku o ukidanju Kotorske biskupije 1872. godine biskup Markić zatražio je audijenciju kod cara, koju je ubrzo i dobio. Izložio je caru vrlo emotivno razloge protiv takve odluke vlade. Car ga je saslušao, ustao i rekao biskupu: „Otiđite, monsinjore, miran na Vaš tron. Dajem Vam riječ da se Kotorska biskupija neće ukinuti dok moja kuća bude vladala.“ Zatim je ispratio biskupa, više nego što to car čini. I u ime kotorske općine 30. travnja 1872. godine caru je bilo upućeno pismo – zamolnica da se izbjegne ukidanje Kotorske biskupije, a potpisali su ga gradonačelnik Špiro Bjeladinović, kao i vijećnici: Luka Peci, Lazar Berber, Enriko Matareli, Tomo Lipovac, dr. Tripo konte Smekja i tajnik Đunio.
Molba je završavala ovim riječima: „Vaše Apostolsko veličanstvo! Potpisana općinska uprava grada Kotora, u ime građana obaju Crkava, grkoistočne i rimsko-katoličke, ponizno se prigiba k nogama Vašega trona i moli Vaše Visočanstvo da u nijednom slučaju ne dozvoli da Kotorska biskupija bude ukinuta.“ (Ibidem) Za vrijeme bolesti biskupa Markića, koja je bila ozbiljna, svaki dan na kotorsko poglavarstvo dolazio je telegrafski upit iz dvorskog ureda u kojem se tražio izvještaj o njegovom zdravlju. Kada je 3. siječnja1879. godine javljena biskupova smrt, u audijenciji kod cara bio je engleski veleposlanik. Car je tada izjavio: „Izgubio sam jednog vrlo vrijednog biskupa.“ Engleski veleposlanik dao je ovu carevu reakciju u javnost pa je poznati dnevni list „Times“ pisao o biskupu Markiću.
U sklopu posjeta pokrajini Dalmaciji, Franjo Josip I. boravio je u Kotoru tri dana od 2. svibnja 1875. godine, a u Boki, uključujući Budvu i Paštroviće, do 9. svibnja.
Car je u Kotor došao iz Dubrovnika jahtom Miramar. Na kotorskoj rivi dočekale su ga kotarske, općinske i vojne vlasti te mnoštvo naroda. Nakon protokolarnih pozdrava i carskog odgovora Franjo Josip 1. uputio se prema palači Gregorina (današnji Pomorski muzej) u kojoj je odsjeo. U palači je primio izaslanike okolnih općina, katoličkog biskupa i pravoslavnog vladiku, kao i predstavnike vojnih vlasti. Odmah nakon toga car se na vlastiti zahtjev pješice uputio do tvrđave svetog Ivana. Poslijepodne u 6 sati upriličeno je posluženje (sobet) za mnogobrojne uzvanike. Na večer, u 8 sati, odbor za doček (općinsko vijeće i mnoštvo naroda) pozvao je cara na gradsku rivu da promatra osvjetljenje gradskih zidina i bliže okolice. Prolazeći ulicama grada, uz pratnju bakljonoša, stanovništvo je uzvikivalo: „Ura!“ i „Živio car Franjo Josip!“ Pri povratku u palaču Gregorina gradska glazba odsvirala je carsku himnu, a car je s prozora pozdravio mnoštvo okupljeno na trgu. Zatim je čitav grad utihnuo i samo su se mogle vidjeti gradske straže na vratima. Za vrijeme boravka cara u gradu vlasnici trgovina samoinicijativno su ih držali zatvorenima.
Na dan 3. svibnja car je primio crnogorskog knjaza Nikolu I., na njegov zahtjev. U pratnji knjaza Nikole, koji se spustio putem Njeguši– Kotor do Crnogorskog pazara, bilo je 12 perjanika koji su pješačili ispred knjaza i šest perjanika otraga na konjima. Uz njega je jahao i pobočnik Savo Petrović, kao i mnogobrojni Crnogorci koji su pješačili, svi u narodnim nošnjama. Knjaz je odsjeo u kući gradonačelnika Špire Bjeladinovića. Nakon sat odmora uputio se u posjet caru s kojim se zadržao u duljem razgovoru. Car je također u kući boravka knjaza uzvratio posjet. Još dok je car Franjo Josip bio u Zadru knjaz je tražio prijem ovim riječima: „Zaštita koju Njegovo Veličanstvo ne prekida da daje crnogorskom narodu nalaže mi dužnost da se udružim sa onima koji se vesele danas dolaskom Vašeg Veličanstva u prijestolnicu Dalmacije. U toj namjeri prije nego što dođem da predam Vašem Veličanstvu moje poštovanje kada dođem u Boku kotorsku delegirao sam senatora St. Radonića koji će biti tumač mojih osjećaja i zahvalnosti kojima sam nadahnut prema Vašem Veličanstvu.“ (Ignjatije Zloković, Posjeta Franja Josipa Boki kotorskoj i njene političke i privredne posljedice, u: Godišnjak Pomorskog muzeja u Kotoru, XI, Kotor, 1963., str. 193.). Car je u palači priredio carski objed uz mnogobrojne uzvanike među kojima je bio i crnogorski knjaz sa svojom pratnjom. U Kotoru je car posjetio katedralu i pravoslavnu crkvu sv. Nikole, pregledao tamnicu, topničku kasarnu, vojničku bolnicu, općinsku zgradu te je posjetio škole. Katedrali je darovao veliki barokni ostenzorij (pokaznica), rad poznate augsburške zlatarske škole iz 1700. godine. Istoga dana car je s balkona palače, s velikim zanimanjem, promatrao kolo sv. Tripuna. „Izvornost prizora običaja i mimičnih koraka tako je zanimala cara da je opetovano pokazao svoje zadovoljstvo.“ (Povjestni dnevnik o putovanju Nj. C. I KR. AP. VEL. Franja Josipa I. po Kraljevini Dalmaciji, Zadar 1878., str. 249.) Kolo sv. Tripuna car je imao prigode još jednom vidjeti u Beču 1908.godine kada je proslavljao 50. godišnjicu vladavine. Tada su nastupili Hrvatska bokeljska glazba i Bokeljska mornarica. Prigodom posjeta crkvi sv. Ivana u Budvi car je također poklonio srebrni liturgijski komplet za vodu i vino (gostarice), kao i baroknu bijelu misnicu. U Budvi je odsjeo u kući Mađarevića.
Osim Kotora, car je posjetio i obližnje općine Muo, Prčanj, Perast, Dobrotu, Risan, Herceg Novi i Grbalj. I u Grblju je bio vrlo svečano dočekan, posjetio je općinski dom, a na putu prema Kotoru, skoro sve do grada, Grbljani su ga uz put pozdravljali odjeveni u narodne nošnje. Car je bio i u Castel Lastvi (Petrovac), kao i u mnogobrojnim okolnim utvrđenjima sve do granica s Crnom Gorom i Turskom. Na konju je jahao i po 13 sati. Pu tovao je još i jahtama Fantasija i Miramar. Prigodom posjeta Krivošijama 7. svibnja stanovnici su se ponudili da mu oni budu straža i pratnja, što je car i prihvatio. Takva njegova odluka bila je riskantna i s negodovanjem je bila primljena u Beču zbog prethodnog ustanka 1869. godine, kada je Austrija donijela odluku o novačenju stanovnika ovih predjela zadirući i poništavajući tako privilegije ustanika o služenju vojske izvan vlastitih granica. Krivošijani su dočekali cara pod oružjem, pozdravljali ga plotunima iz pušaka, a zatim je govorio knez Ćato Samardžić. On je poslao i brzojav carici Elizabeti (Sissi) da je car stigao u Krivošije i da su mu Krivošijani čuvari. Brzojav su potpisala 24 krivošijska glavara. Carica je knezu brzojavno zahvalila. Put do crkve Pokrova Bogorodice na Dragalju, koju je car tom prigodom posjetio, bio je zastrt strukama (vuneni prekrivač za tijelo). S obje strane zastrtog puta stajale su djevojke s gorskim cvijećem (Ignjatije Zloković, Ibidem, str. 194.). Na Dragaljskoj ravnici njegovo veličanstvo je pozdravio jedan starac od 80 godina ovim riječima: „S današnjim danom iziđe naše sunce. Mi ljubimo zemlju na kojoj Tvoje veličanstvo hoda, zemlju koju cijenimo kao svetu.“ U ime cara odgovorio je barun Gabrijel Rodić: „Njegovo je veličanstvo oprostilo časovite zablude prošlosti i da očituje nadu da će oni ubuduće ostati vjerni, odani i privrženi podanici, pamteći današnja uvjeravanja.“ (Povjestni dnevnik. Ibidem, str. 265. – 266.). Pobuna u Boki predstavljala je pokušaj obrane privilegija. Bila je legitimni prosvjed i demonstracija nezadovoljstva. Zacara su to bile „časovite zablude prošlosti“ i sasvim je mirno prihvatio ponudu da mu upravo ti pobunjenici budu pratnja i zaštita. U ovoj gesti dolazi u prvi plan hrabrost cara, a možda još i više etika njegovih podanika. Godine 1869. nije bila pobuna protiv cara i države, već obrana principijelnosti. Iste one puške koje su tu principijelnost branile sada brane i čuvaju monarha, čija je vlada ili on, svejedno, pokušala oduzeti privilegije. Carska se ne poriče, to je bio princip. U ljudskoj je naravi da se čovjek teško privilegija odriče.
Nakon povratka u Risan car je na jahti Miramar priredio svečani prijem za određeni broj uzvanika. Za vrijeme boravka u Boki podijelio je više odlikovanja. Najznačajnija su odlikovanja dobili biskup Juraj Markić, vladika Gerasim Petranović i predsjednik Dalmatinskog sabora Stjepan Mitrov Ljubiša, koji je bio u carevoj pratnji.
Njegovom zaslugom, carskim ukazom 1870. godine, bila je osnovana Bokokotorska eparhija. Najveći novčani dar car je dao za završetak nove crkve na Prčanju koju je 1875. posjetio i za nju izdvojio 10.000 fiorina. Kada je 1896. godine požar uništio pravoslavnu crkvu sv. Nikole, koja je do dolaska Francuza pripadala katolicima, car i vlada su za izgradnju nove dali 100.000 kruna (Dionisije Miković, Srpsko-Pravoslavno Bokokotorsko vladičanstvo, Dubrovnik, 1908., str. 86.). Taj iznos ekvivalent je za oko 30 kilograma zlata. Iz zahvalnosti temeljni kamen je bio postavljen na carev rođendan 18. kolovoza 1902. godine.
U Boki gotovo da nema niti jedne crkve i crkvene kuće koja se gradila ili obnavljala u vrijeme njegove 68-godišnje vladavine, a da nije dobila financijsku potporu, bilo njegovu bilo njegove vlade. One su se odnosile jednako na katoličku i pravoslavnu crkvu. Ističemo veoma opsežnu obnovu katedrale sv. Tripuna od 1898. do 1907. godine, koja je urađena potporom cara i njegove vlade. Komemorativna ploča s njegovim imenom i danas resi njeno pročelje. Nije izostajala zahvalnost jednih i drugih. Godine 1871. arhimandrit Atanazije Čurlić iz manastira Savine, tražeći 3.000 fiorina za obnovu konaka, uz ostalo piše: „…koji ne prestaje (manastir) i neće prestati moliti Boga za zdravlje i dugovremeni život Njegovog Carskog Kraljevskog Apostolskog Veličanstva, našeg najmilosnijeg imperatora i kralja, Frana-Josifa I i cijelog avgustjevšeg doma austriskog.“ (Goran Žarka Komar, Boka kotorska, Ćirilski spomenici, 17. 18. 19. vijeka, Herceg-Novi, 2009., str. 632.).
U gotovo svim najznačajnijim mjestima Boke nalazila se njegova bista. Danas je sačuvana samo jedna – u Perastu.
U kotorskome Vojnom parku nalazila se bista koju je izradio glasoviti njemački skulptor Anton Dominik Fernkorn (1813. – 1878.). Na bisti je pisalo: „Nach der Natur modellirt in Wien von Ant. Ritt. von Fernkorn in Maj 1862.“ Ovaj kipar izradio je spomenik banu Jelačiću u Zagrebu, kao i knezu Mihajlu u Beogradu. U Katoličkoj crkvi u kanonu mise nakon spominjanja imena pape i biskupa, spominjalo se i carevo ime „…et Imperatore ac Rege nostro Francisco Josepho I…“
Najljepši izrazi poštovanja i sinovske odanosti i zahvalnosti prigodom careva dolaska bilo je kićenje gradova, mjesta, postavljanje slavoluka, pucanje pušaka, topova i mužara, zvonjenje zvona, vatrometa, kao i sjajne umjetničke večernje rasvjete kuća i obala. U tome su se svi natjecali, želeći biti što više inventivni i originalni, ne žaleći ni znatnijeg troška jer i prigoda je bila jedinstvena, a čast obvezujuća. Takav je doček bio caru priređen u Boki, 3. svibnja. Putopisac koji je cara pratio po cijeloj Dalmaciji uspoređuje Kotorski zaljev s Bosporom, s tim da Kotorskom daje prednost zbog gordih i visokih planina, s toliko kontrasta u biljnoj vegetaciji. Prije nego što je putopisac započeo opis ove bokeljske noći, odmah na početku izjavljuje: „Razsvitu, pak, bogatiju sveopću i umitniju od sinoćne mnim da nije moguće pojmiti… Nije dakle čudo što uživasmo sinoć jedan prizor kojega do sada nikada ne vidiše u Boki, i koji mislim jedva da će se moći već ikada ponoviti.“ (Povjestni dnevnik, Ibidem, str. 252.)
Umjetnim vatrama bilo je osvijetljeno gotovo 13 milja morske obale. Na prozorima svih kuća duž obale svijeće i raznobojni lampioni, a na obali iluminacija spojena kao u jednu vatrenu liniju. I tjesnac Verige bio je zatvoren barkama na kojima je bila postavljena rasvjeta, da lanac od Kotora, Mula, Prčanja, Stoliva, Kostanjice, Morinja, Strpa, Risna, Perasta, Ljute i Dobrote ne bi bio prekinut. Dolaskom jahte Fantasija, na kojoj je bio car s njegovom svitom, svako ga je mjesto pozdravljalo pucanjem iz pušaka, mužara, vatrometom (prsnjačom) i zvonjavom zvona. Carsku su jahtu pratila dva parobroda Adria i Lucifer, pune uzvanika, a na druga dva broda svirale su dvije glazbe. Na stotine manjih i većih okićenih i rasvijetljenih brodica sjeklo je u cik-cak liniji mirnu, kao ulje, morsku površinu u kojoj se osvijetljena obala zrcalila. Muljani su došli jahti u susret s konvojem ribarskih barki, kojima je na provama (pramac) na velikim rešetkama gorjela luč za ribarske svjećarice. Svi su se divili brzini kojom su Muljani veslali prateći carsku jahtu do granice njihova mjesta. Na Prčanju isti prizor. U brdu na staroj crkvi, cijelom njenom dužinom velika slova Ž. F. J. učinjena od stotina uljanih svijeća. Baklje u rukama stanovnika su se lelujale na pozdrav. Gledaocima se Prčanj čini beskonačnim. Stalno se otvaraju novi vidici. U Stolivu veliko iznenađenje. Osvijetljen i Donji i Gornji Stoliv. Svi su zapazili neobično okićenu i osvijetljenu kuću Ivanovića. Iznad Gornjeg Stoliva velika iluminirana slova Ž. F. J. Sve zadivljuje njihova veličina. Svako slovo bilo je visoko 180 stopa (60 m), a inicijali su se protezali u duljini od 517 stopa (oko 180 m). Idejni tvorac i izvođač bio je Augustin Milatović. U Risnu velike vatre po planinskim vrhovima i sjajna rasvjeta obale. Perast kao iz bajke, dominira 55m visoki zvonik crkve sv. Nikole sjajno osvijetljen stotinama uljanica, a kuće osvijetljene lampionima svih boja. Među njima se ističe kuća Viskovića. Oravac, Ljuta i Dobrota, posvuda ista, a uvijek različita slika. Crkva sv. Mateja tako je osvijetljena da izgleda kao buktinja, a Kotor kao velika medalja u lancu dugom 12 milja. Putopisac navodi da je njegovo pero slabo da sve osjećaje i doživljaje stavi na papir. Zatim dodaje: „Nakon povratka i izlaska s jahte, koju je ponovno dočekalo veliko mnoštvo naroda iako je noć poodmakla, car se zahvalio pratnji, osobito kotorskom načelniku Špiru Bjeladinoviću uvjeravajući ga da nikada nije vidio rasvjetu i noć od ove ljepšu.“ Ponavljajući ovu carevu izjavu putopisac završava opis ove bokeljske noći (Povjestni dnevnik, Ibidem, str. 252.-258.)
Poslije ovoga, istina u nešto skromnijem obliku, bio je priređen doček i Bokeljska noć 1936. godine engleskom kralju Eduardu VIII i godine1959. maršalu Josipu Brozu Titu.
Sasvim sigurno da se o životu i radu cara i kralja Franje Josipa I. može pisati i na drugi način, kao uostalom o svim vladarima, imperijima i državama. Svaka medalja ima svoje lice i naličje, kao po nekom pravilu, lice medalje je ljepše. Pokušajmo pretpostaviti da je tako u većini slučajeva i kod ljudi.
Prekjučer u noći prelećela je tužna vijest širom prostranog našeg Carstva. da je
Uzvišeni i Preljubljeni naš Vladar, Cesar i Kralj
FRANJO JOSIP I.
ispistio svoju plemenitu dušu.
Taj kobni dogadjaj duboko se kosnuo srca svakog državljanina, jer nam je njim otrgnut UZOR VLADAR,
brižljivi, pravedni i miroljubivi otac,
koji je cio svoj život posvetio samo na dobro, sreću i blagostanje svojih milih naroda i vazda vruće nastojao, da im u blagodati mira osigura dane bolje budućnosti. U toj općoj tuzi pozivljem Vas da svi skupa odamo vidnim znakom oduška svom bolu i da zajedno s milijunima naših sugragjana pomolimo se Previšnjemu
za pokoj Njegove Plemenite duše.
Neka je vječna slava Njegovom Carskom Kraljevskom Apoštolskom Veličanstvu Premilostivom Cesaru i Kralju Franji Josipu I.
Kotor, 23. Novembra 1916.
Upravitelj općine Grbaljske M. LAZAREVIĆ
Učinjeno dobro ne smije se zaboraviti pa i onda kada je nakon njega uslijedilo i nešto loše. Zahvalnost ne prestaje smrću onoga kome smo tu zahvalnost dužni jer ona je moralna i etička, pa i pravna kategorija za one koji za dar i učinjeno dobro znaju. Jedno je sasvim sigurno, car Franjo Josip I. obilježio je jednu epohu kao niti jedan monarh toga vremena. I danas, nakon toliko vremena, zaslužuje da ga se sjetimo u našim molitvama koje upućujemo Caru careva u kojemu sve živi.
Pax aeterna luceat ei!Pax aeterna luceat ei!
Don Anton Belan
/Hrvatski glasnik/
