Prema predanju, tehnika izrade čipke u Dobrotu je stigla pomorskim putem, da li je donio neki pomorac, trgovac ili sveštenik nije sigurno, ali se u Dobroti pominje još od 12 vijeka a država Crna Gora ju je 2013. godine prepoznala zaštitila je kao nematerijalnu kulturnu baštinu.
Naša sagovornica, profesorka u penziji, Nada Radović, važi za najpoznatiju vezilju a svoje umjeće sticala je od 1964. godine kada ju je izradi dobrotske čipke učila Anđica Đurović.
„Ja sam od Anđice učila prije skoro 60 godina a prije pola godine, na moju veliku radost, pozvala me njena unuka, da me pita da li je mogu naučit izradi dobortoske čipke. Dovela je i drugaricu, Prčanjke dvije, meni puna duša, prave Bokeljke a jedna od njih direktan potomak moje učiteljice veza“
Izrada dobrotske čipke, kako kaže, nije jednostavana „Ako se radi pun vez za jedan santimetar neophodno je pet do šest sati veza dok je vazdušasti nešto kraći, za centimetar njegove izrade potrebno dva, dva i po sata rada“.
Svoje radove profesorka Nada radi otprilike po tri mjeseca a inspiraciju nalazi svuda oko sebe. Jedan od novijih motiva koje je izvezla jeste motiv školjke palasture.
„Na radiju sam čula da je školjka palastura u izumiranju, a ja ih pamtim kada su se iz našeg mora izranjale i po nekoliko metara duge. Bila sam baš tužna kada sam to čula i onda sam odlučila da uradim plasturu sa svim sadržajima morskog blaga našeg prostora.“, kaže nam ova Dobroćanka i objašnjava svoj rad „Tu je riba, tu je koral, biser, trava, tu je meduza, tu je zvijezda. Bogata unutra urađena a kostur je palastura“
Svoje mnogobroje radove, ova vrijedna vezilja podijelila je u tri bajke „Prvu bajku sam posvetila ženama koje nikad nisu ime svoje ostavile kao znak da su postojale. Druga bajka je posvećena kotorskim pjacama. To je Karampana, Sat, Pompa… to nije zatvorena priča, na njoj i dalje radim. Onda sam išla na simbole svijeta koji su isto vrijeme i naši simboli… Ni to nije zatvorena priča jer sam uz to uradila i palasturu koja je dio ovog kraja. Tu je zatvoren priča, bajka Lovćenu u kojoj se nalaze radovi poput Jezerskog vrha, kapele i Mauzoleja“
Alat kojim stvara ova remek dijela su naprstak, šivaća igla, male nožice, mekana podloga preko koje ide paus papir na kome je naslikana slika po kojoj se radi vez.
„Ta slika se prvo odradi mostićima da bi oni čuvali konac da ne leti jer onda se ne može raditi. Prethodno se nacrta pa se sa slike prenese na paus papir i tu se radi“, objašnjava Nada.
„Ako je ovo djelo tradicije našeg kraja onda moramo, bez obzira gdje da idemo da učimo da znamo da nove elemente ne smijemo unositi u tradicionalno dijelo. Ne smijemo jer ćemo ga izgubiti“ napominje ona, i kaže da uvijek podstiče mlađe da uče i čuvaju tradiciju „Ako neko neće da ti neko kaže nešto, slušaj ga i kradi od njega. Kradi zanje ako neće da ti ga da. A ja sam, kao prosvetar, naučena sam da moram sve što znam da ponudim djeci“
Sačuvani radovi dobrotske čipke su neprocenljive vrijednost „Ovo što ja radim može da ima cijenu ali je ja ne prodajem. Ja svoje čuvam da poklonim Kotoru, Tivtu, Budvi…našim krajevima Crne Gore“
Iako već vijekovima veze, vrijedna profesorka ne odustaje od svog umjetničkog rada „Ja sam ovo vrijeme iskoristila za čipku, odradila nekoliko zaista posebnih dijela jer to više nije ručni rad, to je umjetnički rad. Nisam još stala, i dalje tražm, i dalje otkrivam novo“.
Osim kao profesorku i vezilju, Nadu Radović, širom Boke prepoznaju i po izradi stare delicije, dobrotske torte u čiju čast je napisala knjigu koja će ubrzo biti objavljena.
/Milica Cvijović/
https://bokanews.me/featured/28518/
