Najaslađe je zabranjeno voće. Kažu to brojni ljubitelji prstaca, koji se ovom delicijom otkako je zabranjena u Hrvatskoj ali i ostalim zemljama Evropske unije jedino mogu zasladiti u Neumu.
Izlov prstaca zbog devastacije podmorja strogo je zabranjen i jedino je dopušten u bosanskohercegovčkom teritorijalno moru od Velikog škoja do Kleka. Stoga nije nikakvo čudo kada u Neumu uz magistralu ugledamo natpis prodaja ribe i prstaca ili pak na reklamnim panoima restorana uz janjetinu, odojak, ćevape stoje i prstaci na buzaru. Ipak, prstaci su za one dubljega džepa jer se kilogram prodaje za 100 konvertibilnih maraka ili četristotinjak kuna. Kupci su uglavnom iz Hrvatske ili drugih evropskih zemlja, koji na putovanju prema Dubrovniku zastanu i kupuju prstace.
Međutim, ovakva kupovina nosi veliki rizik na granici, jer ako carina i policija na Kleku i Bistini otkrije prstace, vlasnika će kazniti kao da ih je on sam ulovio. Predviđena novčana kazna za pravnu osobu je od 25.000 do 200.000 kuna, a od 7000 do 30.000 kuna za fizičku osobu, pa se često u policijskim biltenima može pročitati kako je policija oduzela prstace na graničnim prijelazima Kleku i Bistrini.
’Sve je regularno’
Tako je sigurnije, naravno ako imate novca, prstacima se osladiti u nekom od neumskih restorana gdje porcija od dvadeset do trideset deka košta oko 80 KM-a (320 kuna). Od milja ih zovu i “dalmatinski ćevapi“. Stoga ne začuđuje rezerviranost neumskih ugostitelja i trgovaca prema ovoj temi. Svi se oni pribojavaju javno progovoriti o lovu i prodaji prstaca premda je u njihovoj državi dopuštena.
Uvjeravaju nas kako su prstaci koje oni prodaju isključivo iz BH-mora, da nemaju veze s Hrvatskom…
– Evo, pogledajte, ovo su bosanski prstaci gdje piše da su hrvatski. U nas ih je dozvoljeno loviti. Regularno smo ih nabavili od naših školjkara i što je tu problem – rekla nam je prodavačica u jednom neumskom trgovačkom centru gdje se prstaci prodaju uz ostale plodove mora, kamenice, mušule, ribu.
Otkriva nam da su kupci u najvećem broju hrvatski državljani, a u sezoni znaju zastati i stranci. – Bosanci rijetko kupuju prstace, em što su im skupi, em što baš i ne vole školjke – reći će.
Da bi se ulovila ta mala smeđa školjka veličine tek kojih pet centimetara, mora se devastirati obala jer je glavni alat za prstace, koji žive u stijenama – čekić. Osim toga tu su i novi alati koji se posljednjih godina primjenjuju za vađenje prstaca pod morem, što uzrokuje još veću devastaciju bez mogućnosti oporavka. Lov na prstace mnogima je jedini izvor prihoda u vremenu krize i recesije, bez obzira što je riječ o “ilegalnom“ poslu.
– Već desetak godina lovim prstace, posebno u sezoni – rekao nam je jedan ribar iz neretvanskog priobalja, kazavši da ih distribuira po čitavoj Dalmaciji. Zbog svojih afrodizijačkih svojstava prstaci su izuzetno traženi.
Zabrana ih je učinila još poželjnijima a njihova konzumacija posljednjih godina postala je svojevrsni statusni simbol među gastronautima dubljega džepa.
Stanislav Soldo/Slobodna Dalmacija
