U organizaciji Matice Boke i Centar za kulturu Tivat sinoć je u galeriji ljetnjikovca „Buća – Luković“ promovisana monografija „Kapetan Ilija Damjanović“, publiciste Nebojše Raša.
„Kapetan Ilija Damijanović je oličenje zajedništva, bokeljskog duha, bokeljskog načina života, koji baštini i Matica Boka. Kapetan Damijanović je bio veliki crkveni dobrotvor katoličke i pravoslavne crkve, drugovao je istovremeno i sa bokokotorskim episkom Kirilom i don Nikom Lukovićem“ – kazao je između ostalog u uvodnom izlaganju predsjednik UO Matice Boke, Željko Komnenović.
Monografiju su predstavili novinar i publicista Siniša Luković i autor Nebojša Rašo.
„Smatram da objavljivanje ove knjige je početak vraćanja duga koja ova zajednica a prije svega ovaj Grad pa onda i Boka cijela imaju prema kapetanu Iliji Damijanoviću i njegovom djelu. Ova zjednica bi trebala na viši i ozbiljniji način da se oduži tom čovjeku, ako ništa drugo ono makar da njegovo ime nosi jedna ulica u ovom gradu“ – kazao je Luković predstavljajući podvig, kapetana Damjanovića koji je našao najtraženijeg admirala na svijetu u Prvom svjetskom ratu i njegovu flotu.
Četvrtog decembra navršiti će se 101 godina od kada je kapetan Ilija Damjanović na jugu Južne Amerike našao tada najtraženiju na svijetu flotu brodova na čelu sa admirlom Maksimilijanom fon Špea. U tom momentu za njim je tragalo 56 britanskih brodova, podsjetio je Luković.
Argentinski trgovački parobrod „Rawson“ pod komandom Bokelja, kapetana Ilije Damjanovića iz Lepetana, plovio je na redovnoj pruzi Buenos Aires – Patagonija – Tiera del Fuego. Kod zabačenog ostrva Pikton uz čileansku obalu, Damjanović je toga jutra otkrio ono što čitava impozantna Ratna mornarica Bitanske imperije nije mogla učiniti već više od mjesec dana – njemačku Istočno-azijsku eskadru, pod komandom admiral Maksimilijana fon Špea. Ovaj snažni sastav njemačkih ratnih brodova već je četiri mjeseca stvarao haos po britanskim trgovačkim pomorskim komunikacijama na Tihom okeanu, a Špeovi brodovi u bici kod Koronela, 1. novembra 1914 prosto su „pomeli“ britansku ratnu eskadru pod komandom kontraadmirala Kristofera Kredoka, a koju je Admiralitet u Londonu poslao u vode južnog Pacifika sa zadatkom da zaustavi Nijemce. Špeova eskadra Britancima je tada nanijela jedan od najtežih poraza u njihovoj vojno-pomorskoj istoriji.
Šamar koji je slavnoj Kraljevskoj mornarici „opalio“ njemački admiral Špe, morao je po svaku cijenu biti osvećen, jer osim poraza u pitanju je bio i nacionalni ponos. Britanski Admiralitet stoga je u vode sa istočne i zapadne strane Južne Amerike, poslao čak 56 ratnih brodova sa zadatkom da nađu Nijemce i unište ih, ali su oni mjesec dana bezuspješno tragali za njemačkom eskadrom koja je predstavljala ogromnu prijetnju za britanski civilni pomorski saobraćaj. Niko od Britanaca nije uspio da nađe Njemce pred čijim se topovima 4.decembra 1914 pojavio nenaoružani trgovački parobrod “Rawson” pod komandom kapetana Ilije Damjanovića.
Hrabri bokeljski pomorac odmah je znao sa čime je suočen pa je, nakon što je kraće vrijeme pratio njemačke brodove da bi se uvjerio u kojem smjeru plove, skrenuo u jedan od bezbrojnih kanala u razuđenoj južnoameričkoj obali i na taj način se sakrio Špeovim brodovima koji su ga svakog trena mogli vrlo lako potopiti. Podatke o poziciji i kretanju njemačke eskadre kapetan Damjanović je proslijedio jednom britanskom ratnom brodu.
„Zahvaljujući podacima koje im je obezbjedio bokeljski kapetan, Britanci su 8.decembra 1914, spremno dočekali Špeovu flotu kod Foklandskih ostrva i potpuno je uništili u velikoj bici, u kojoj su osim admirala Špea i njegova dva sina stradalo 2200 njemačkih mornara“ – kazao je Siniša Luković.
Za svoje djelo, kapetan Damjanović je dobio pismenu zahvalu od britanskog poslanika u Buenos Airesu, kao i pismo zahvale od briatnskog Admiraliteta iz Londona, a gradske vlasti Buenos Airesa jednoj od najvećih avenija u glavom gradu Argentine, dale su ime Eliasa Damjanovitcha.
„I pored velikog podviga kapetan Damijanović nije dobio odlikovanje od Engleza, koji su odlikovali jednu svoju farmerku i njene dvije služavke koje su živjele na Folklandskim ostrvima, koje su sa farme pratile Špeove brodove i javljale Frederiku Doventonu što se događa dok njegovi brodovi nisu postigli baro spremnost kako bi mogli isploviti. Velika Britanija ipak više cijene podvige svojih podanika nego nekoga koje za njih bio stranac, iako im je on mnogo više doprinio…“- zaključio je Luković.
„Mi Bokelji često volimo da se hvalimo našom istorijom pomorstva, a imamo i zašto. Bokeljski pomorci plovili su pod raznim zastavama svijeta dajući doprinos razvoju tih država, borili se sa gusarima bili učesnici mnogih poznatih pomorskih bojeva…Međutim spremni smo da mnoge zaslužne pomorce predamo zaboravu.
Kapetan Ilija Damijanović osim ovog podviga ploveći na brodovima kompanije „Mihanović“ u toku Prvog svjetskog rata, između Evrope i Amerike, sukobljavao i sa njemačkim podmornicama, pomagao svoje sunarodnike, Crnu Goru i Srbiju u ratovima. Sakupljao je pomoć za kupovinu zvona za crkvu Svete Nedjelje u Jošici, a crkvi Svetog Antona u Lepetanima, kojoj su bili kao porodica zavjetni poklonio je zvono. Za svoj doprinos stvaranju države Južnih Slavena 1935. odlikovan je ordenom Belog Orla. Sa dolaskom njemaca u Boku 1941. kapetan Damijanović, strahujući za svoj život, morao je uništiti veliki dio značajne dokumentacije…“ – kazao je autor Nebojša Rašo.
Marija Maja Damjanović, jedna od unuka kapetana Ilije Damijanovića, čiji je i otac takođe bio kapetan, izrazila je ponos na njegovo djelo i dokumentaciju koju posjeduju, te otkrila, da je njen djed bilježio anegdote i pisao pjesme šaljivog karaktera. Ona je izrazila veliku zahvalnost svim učesnicima večeri kao i opštini Tivat koja je pomogla štampanje knjige.
Promociji su prisustvovali generalni konzul Srbije Slobodan Bajić, konzul Srbije Zoran Dojčinović, komandant Mornarice Crne Gore Darko Vukovic i članovi porodice Damjanović.
Kapetan Ilija Damijanović bio je predsjednik Srpsko-hrvatske iseljeničke stranke, član udruženja „Društvo Srbija“ u Buenos Airesu, pomagao štampanje časopisa „Jadran“, član udruženja „Branitelja sloge“, lični prijatelj sa predsjednicima vlada Argentine, Paragvaja i SAD, kršteni i vjenčani kum brojnih iseljeničkih porodica. Pomagao je Crveni krst Srbije i Crne Gore i borce na Solunskom frontu.
Po povratku u Boku godinama je predsjedavao „Bokeljskom organizacijom iseljenika“ čije je sjedište bilo u kotorskoj kafani „Dojmi“. Bio je zaslužan za otvaranje prve pošte u Lepetanima.
