Za Crnu Goru me vežu prijatelji: Duško Ivanović i Luka Pavićević sa kojima sam igra u svoje vrime
Košarkaškom asu Dinu Rađi je izuzetno drago što je došao u Kotor i par dana, koliko je proveo ovdje kao učesnik CIM Foruma, osjećao se izuzetno dobrodošlim – ljudi su ga na ulici zaustavljali, slikali se sa njim, a zanimljiv mu je bio susret na parkingu, gdje ga je Kotoranin oslovio sa “velemajstore”. Naziv grada je izgovorio “po bokeški”, sa akcentom na zadnjem slogu, što je izazvalo ovacije oduševljene publike koja je u sali KC “Nikola Đurković” pratila panel pod naslovom “CIM Inspiracija: Zakucavanje”,. Razgovor sa njim je vodila vrsna novinarka Olivera Kovačević.
-Meni je ovo jako simpatično, neko ko želi nešto vidit, nešto naučit, mislim da apsolutno može na ovom Forumu. Prisustvovao sam na par tih panela gdje su priče jako interesantne, pogotovo priče koje se tiču modernih vremena u kojim živimo, vidim da se mišljenja raznih ljudi u dosta toga slažu s mojima, kaže Dino za Boka News.
Priznaje da mu se dopada naslov panela, a na fonu onoga što je svim košarkašima najdraži, najlakši i najatraktivniji način za dobijanje poena (zakucavanje je vrsta šuta u košarci kada se igrač odrazi te pusti loptu kroz koš iznad obruča, a takav pogodak vrijedi dva boda), ima tu i simbolike za životnu mudrost.
Malo mu je žao što zbog reflektora uperenih u lice nije vidio publiku sa scene, možda bi među prisutnima prepoznao i neka draga lica iz starih dobrih vremena. Od mlađe generacije sportaša u publici su bili i braća Draško i Uglješa Brguljan, vaterpolo reprezentativci Crne Gore.
-Mene u prvom redu za Crnu Goru vežu prijatelji: Duško Ivanović i Luka Pavićević sa kojima sam igra u svoje vrime, Ratko Vujović, moj dugogodišnji prijatelj iz Kotora, kojeg nisam vidija s obzirom na “koronu” i nemogućnost putovanja dugo vremena, tako da sad dosta vremena provodim s njime, baš se nekako ugodno osjećam, kaže Dino, koji prijatelje smatra životnim bogatstvom. To su ljudi kojima se obraća kad mu je teško, neko s kim se zajedno smije, ko ga razumije, ko je pozitivan. Ove “pozitivne” posebno bira u zrelim godinama, to su oni koji ga usrećuju i čim ih vidi, nasmije se od srca.
Kad je u pitanju profesionalni sport, Dino ističe rad i disciplinu.
-U bilo kojem sportu, ne samo u košarci, postoje tri stvari, to je: “Rad, rad, rad”. Onako kako treniraš, tako igraš, to je uvijek tako. Sve drugo je floskula, smatra doajen jugoslovenske košarke, koji po okončanju karijere 2003. godine nije krenuo uobičajenim putem u “trenerske vode”.
-Ubija bih se kad bih imao posla sa dvanaest ovakvih kakav sam ja, objasnio je Dino razlog zašto ne trenira mlade košarkaše.
Igrao je sa velikim igračima, kakav je i on – sa Draženom Petrovićem, Tonijem Kukočem, Vladom Divcem, Sašom Đorđevićem, cijelom plejadom vrhunskih sportista, a imao je najbolje trenere – Boža Maljkovića, Dušana Dudu Ivkovića, Krešimira Čosića, Zorana Moku Slavnića, Svetislava Karija Pešića.
Sjeća se svog “zlatnog tima”, sa kojim je provodio više vremena nego sa porodicom, povjerenje je bilo temelj odnosa među njima, a svako je imao svoju ulogu. Navodi primjer Duška Ivanovića, koji je u to vrijeme bio stariji od ostalih, bio je “etabliran”, oženjen, porodičan čovjek, ali je bio primjer discipline i rada. Dražen Petrović im je stalno davao pozitivne “inpute”, dokazujući na djelu i van košarke da je najbolji igrač. Trenere pamti kao jako velike autoritete, “vojno nastrojene” u disciplini, radu, redu, te nije bilo mogućnosti “iskakanja iz kolosjeka”. Najstrožiji je, kaže, “bija Kari Pešić”, možda zato što su oni tada bili najmlađi.
KK “Jugoplastika”, sa kojim je osvojio tri uzastopne titule prvaka Jugoslavije, bio je jedan od najboljih evropskih klubova, a Dino to pripisuje i činjenici što nisu imali stranog igrača, svi su bili domaći, većinom rodom iz Splita. Mada je i sam igrao za strane timove, ističe važnost faktora osjećanja patriotizma.
-Igrati za reprezentaciju države mora biti neko ko je odatle, neko ko se naježi kad sluša himnu, a ne neki Amerikanac koji je došao radit za pare, poručuje Dino.
Splićanin Dino Rađa bio je uspješan NBA igrač, osvajio je dvije olimpijske medalje a sa “Jugoplastikom” je dva puta osvajao titulu evropskog prvaka i prvaka Jugoslavije, igrao je u “Romi” i tada je bio najskuplji igrač Evrope, za Boston Celtics je odigrao 224 utakmice, igrao je i za Panathinaikos i Olimpiakos. Sa reprezentacijom Jugoslavije osvojio je olimpijsko srebro 1988. godine, dvije zlatne i jednu bronzanu medalju na evropskim prvenstvima. S hrvatskom reprezentacijom je osvojio srebro na Olimpijskim igrama 1992. godine, bronzu na Evropskom prvenstvu 1993. godine, bronzu na Svjetskom prvenstvu 1994. godine i bronzu na Evropskom prvenstvu 1995. godine. Oženjen je i ima tri sina, svi se rekreativno bave sportom, a najmlađi je “zagrijan” za fudbal. Dino Rađa se u slobodno vrijeme bavi ribolovom, voli da svira gitaru, a hobi su mu motori.
Ne voli da gubi u basketu od sina
-Sada više ne igram košarku, imam malo zaj**** karakter – i kompliciran i dobar, ali nije nikako loš. Ili sam najbolji, ili nisam tu. Moje tijelo ne može više podnijeti da radim stvari sto posto, hrskavice su potrošene, ligament su se istanjili, diskovi su malo iskočili vani i sad moraš se tome prilagoditi, a ja se ne mogu prilagoditi. Ne mogu ja da podnesem da mene dobije moj sin na basket, priznaje Rađa.
/Tekst i foto: M.D.Popović – Boka News/
