Noštromo palube i peškador sa leuta i danas vrše oblaže mrežom
Pravo je zadovoljstvo, i danas veoma rijetko, vidjeti tradicionalnog ribara na djelu, a takvu priliku smo nedavno imali pri susretu sa Ferdom Petovićem, ribarom staroga kova sa Mula. On je u dvorištu porodične kuće na obali mora oblagao mrežom staru konstrukciju vrše. Koristio je gotovu, kupovnu najlonsku mrežu, koju je ušivao plastičnom iglom, modernim alatom koji mu je donijelo novo doba, dok u sebi duboko čuva sjetne uspomene na tradiciju i slavnu ribarsku prošlost Mula.
-Ova vrša stara je 15-ak godina, prethodna mreža se pokidala i sada ušivam novu. Vrša se nekada smatrala više alatom za neke ribarske gušte, ne za ribara da bi se prehranio, nego može biti za jednu klasu ljudi koji su bolje živjeli, da bi sami uhvatili malo ribe, tu odmah ispred svoje kuće. Mještani Boke su s obale bacali vrše. Sačuvao sam ribarske igle iz toga vremena, alate nisam. Nekad se mreža morala plesti, nije bilo gotovih, kao danas. U moju mladost sam zatekao končane mreže koje su se morale sušiti na pristanište u Dobrotu ili na rivu na Muo, zato se i napravila riva, da bi se mogle sušiti ribarske mreže. Onda su po cijeli dan dvojica-trojica morali da dežuraju i prebacuju, premeću mreže da se suše i ako bi došla kiša, brzo se moralo pokupiti, jer pamučna mreža, ako ostane mokra, za tri dana će se usmrđeti i brzo će početi da truli, objašnjava nam dondo Ferdo, koji je penziju zaradio na „Jugooceaniji“, gdje je preko 30 godina radio kao „noštromo palube“. Poslije je niz godina radio „na stranca“.
Počeo da riba kao osmogodišnji dječak
-Od osam godina sam krenuo na ribanje, morao sam da zarađujem za život, jer su mi otac i majka bili bolesni. Išao sam sa lokalnim ribarima – Frano Janković, Gracija Janković, braća Ćićo i Filip Janković, Maksim Perić, Niko Marković, Ivo Necmeckal… sigurno ih ima stotinu za moga vijeka da sam sa njima ribao, tih starih, koji su umrli…(kad pođem gore na groblje, svakome se javim). Viđam još i braću Rozer, oni su isto išli na ribanje, ali nisu od tako malog uzrasta, nego kad su već uhvatili 20, 25 godina, ali ovako mlad kao ja, sa osam godina, na Muo nije niko.
Peškadori sa leuta
Riba se prodavala, bili su peškadori, išlo se okolo barkom ili sa leutom. I ja sam išao na vesla do Njivica prodavati ribu, ujutro u tri ure bih krenuo sa drugom-ribarom, a vratio se oko devet -deset ura navečer. Onda bih se prebacio na Perast, pa iz Perasta u Risan, gdje jedan od nas ostane na risansku pjacu, drugi pođe do Kostanjice- ako štogod proda, poslije dođe pokupiti onog drugog i zatim nastavimo zajedno niz Kostanjicu i dalje…Sa 17 godina sam pošao na brod. Počeo sam školovanje u Pomorskoj školi, ali sam je napustio, jer nijesam imao od čega živjeti, morao sam da radim.
Prvi brod na koji sam se ukrcao bio je brod „Boka“, 1969. godine u Luci Bar (tada i nije bila luka, nego jedna velika ponta) i prva luka u koju smo pristali bila je Roterdam, druga luka Savana, Amerika. Tada sam na brodu ostao 25 mjeseci, sjeća se Ferdo, koji je tokom svih godina plovidbe nastavio da doma, na Muo, stalno ide na ribanje. U međuvremenu se oženio, osnovao porodicu, postao otac, pa djed, ali ribanje je bilo i ostalo njegova poveznica sa djetinjstvom, tradicijom, životom uz more i sa morem.
Ribarske družine
-Ekonomsko ribanje obavljale su ribarske družine kojih je bilo nekoliko ovdje na Muo. U nekim vremenskim razdobljima bilo je tri družine, a sada ima dvije koje znam iz viđenja. U vrijeme kad sam ribao aktivno, poslije osnivanja Muljanske zadruge, oformile su se nekolike grupe- družina Paskovića, Kaluđerovića družina, pa Jankovića družina…Zadnja je nestala prije 15-ak godina. Mladi danas slabo idu u te družine, nemaju iskustva, a nema ni ribe. Poznajem dvije družine s ove strane zaliva, koje danas povremenom viđam s ove strane obale, primjećuje prekaljeni pomorac i ribar.
Tvrdi da se ribarstvo ne može obnoviti, prije svega zato što je riblji fond opao, ne samo na ovim prostorima, nego na cijelom Mediteranu. Nekad se išlo u ribanje „na ferale“, ali više nema sitne ribe, sardela nema.
-Pogotovo se teško može obnoviti kad je i to malo mora, koliko mi imamo, ovih četiri-pet godina napadnuto velikim kruzerima, velika čuda se rade, kojima niko ne može doći na kraj i uvesti nekakvoga reda. Takav je život, takve su godine, tako da nemamo što tražiti u ribarstvu. Jedino se možemo sjećati, ako ima ko kakve slike, fotografije…Tako da je ribarstvo na Muo završilo, ne na Muo, nego svugdje. Malo je entuzijasta koji pođu malo u ribanje, ali nema ni pozicija, devastirano je sve, sa tugom primjećuje Petović.
Muzej muljanskog ribarstva- samo ideja?
Ideja o osnivanju Muzeja ribarstva na Muo odavno je postojala, kaže Ferdo, ali se ona nikad nije realizovala, niti će ikad. Smatra da je to teško, s obzirom da „na Muo nikad nisu bili složni ljudi“.
Legenda o šest hiljada palamida koje su Muljani ulovili u mreže na blagdan Bl. Gracije prije dvije stotine godina, nedostižna je fantazija mnogih ribara danas, ali se ipak događalo da Ferdo i družina ulove dosta cipola, sitne ribe…
– Sa barkom i na veliku mrežu „šabakun“ – to je malo viša mreža nego ove potegače, sa njima se nekad znalo uloviti po tri-četiri hiljade kila cipola i moglo se prodati u ta vremena. Danas se desi da uhvatiš ribu, ima se tih mreža i svih alata, ali se više nema kome prodati, nema više tih domaćica, neće niko više da kupuje i da čisti ribu, svemu tome vrijeme prolazi. Nekad se tako znalo uloviti riba i domaćini su po 30-40-50 kila riba očistili, stavljali u frižider, da ima u ove tople dane, kada ti dođe prijatelj, za roštiljanje, a danas toga više nema. Jeste li osjetili u ove mjesec dana, otkad je malo ljepše vrijeme da negdje u nekom domaćinstvu kraj obale malo miriše riba, da se peče, ako ne tamo u konobu? Em što je danas to sve skupo, em što se tradicija, za siromašnoga, kada se ulovi dosta ribe i kada bude jeftinija, potpuno izgubila- mladi naraštaji, domaćice neće da čiste ribu. Ako je neko u boljem materijalnom stanju, on će povesti ženu i fameliju u riblji restoran, kaže Ferdo.
Nema više toga ribanja
-Mi smo ovdje imali taj specijalni način ribanja, na ovom području Južnoga Jadrana, dok su u Dalmaciji uvijek imali svoje brodove, koče. Danas niko neće da pođe ni da radi, poznajem dosta toga naroda tamo, plovio sam po svijetu. Nema više toga ribanja na Muo, to je završeno, ali to je svugdje tako, i po Dalmaciji je isto. Sada plate, i to kako plate mornara da im radi, a onda, taman ga obuče da nešto nauči, on napusti, neće da radi.
Ribarski zakon iz 1900. godine, primjer za Evropu
-Za ribanje treba strahovito iskustvo, potrebne su godine i godine ribanja u nekom podneblju, to je vezano za tradiciju, prenošenje znanja, umijeća, ne može jedno bez drugoga. Mladi ribari koji se pojavljuju na ovom području u zadnjih desetak godina, jeste da imaju volju, ali nemaju iskustvo niti imaju od koga da nauče, da im neko prenese znanje. Boka je ostala bez tih starih ribara, polako se ovaj zanat zaboravlja, a onda i ovi silni putnički brodovi tome doprinose. Evidentan je nestanak ribarskih posta, mrijestilišta, a takođe ne postoji više ni zabrana ribolova u pojedinim godišnjim razdobljima, kada se riblja jata obnavljaju. Posebna priča je krivolov sa mrežicama, tipa koji nije dozvoljen (veličina oka) u različitim dobima godine i na različitim pozicimama, kao i bacanje dinamita, to su sve storije.
I danas čuvam Ribarski zakon iz 1900. godine, to treba pročitati i učiti iz njega. Prilagoditi ih evropskim zakonima je lako, ali su ih trebali prilagoditi onim ribarima koji su ih trebali naslijediti, pa bi Evropa možda od nas uzela zakone, zapažanje je našeg sagovornika Ferda Petovića.
/M.D.Popović/
