U našoj filmskoj kritici, ako je uopšte i ima, nije se izdvojio bilo koji integralni prikaz ovog novog filmskog ostvarenja u crnogorskoj skoro presahloj kinematografiji, prvog projekta našeg filmskog reditelja u usponu, Senada Šahmanovića. Tekstovi o filmu uglavnom se svode na osnovne podatke informativnog karaktera i poneki pasus o fabuli uopštenog tipa.
Za početak važno je ukazati na retrospektivu dosadašnjih pojavljivanja „Sirina“ u našoj i široj kulturnoj javnosti, uz nastojanja da prepoznamo neke osnovne umjetničke i životne poruke filma čiji scenaristi su Senad Šahmanović i Klaudija Bottino, a sniman je u Ulcinju, Podgorici i Skadru. Producenti su Veliša Popović i kompanija „Cut-Up“, a projekat su podržali Filmski centar Crne Gore, Hrvatski audio-vizuelni centar, Filmski centar Albanije, Filmski centar Kosova i Filmski fond Savjeta Evrope – Eurimages.
Glavnu ulogu tumači srpsko-danska glumica Danica Ćurčić, a u ostalim se pojavljuju May-Linda Kasumović, Jasna Đuričić, Marko Baćović, Nikša Butijer, Lidija Kordić, Jelena Simić, Momčilo Otašević, Tihana Ćulafić, Mišo Obradović, Izudin Bajrović, Fatmir Spahiu, Simon Shkrelli, Bashkim Alaj i drugi.
Ovaj dugometražni prvjenac Šahmanovića (1:27:05 h) imao je svjetsku premijeru na Sarajevo Film Festivalu (11-18. avgust) u okviru Open air programa sa ukupno šesnaest filmova. „Sirin“ je zatim otvorio 36. Filmski festival Herceg Novi – Montenegro Film Festival (22-28. avgust) sa devet filmova u glavnoj selekciji. Potom je proglašen za najbolji igrani debitantski film osmog Džada Film Festa (11-17. septembar) u Podgorici, koji se održavao u Njegoševoj ulici na platou ispred Narodne biblioteke „Radosav Ljumović“.
Film je nedavno prikazan i na jednom međunarodnom Festivalu u Uzbekistanu, zatim prije nekoliko dana u Beranama, danas će ga vidjeti i nikšićka publika u velikoj sali Nikšićkog pozorišta, slijedi izvođenje i u Beogradu 2. novembra na Festivalu “Slobodna zona”, a film je i kandidovan kao crnogorski kandidat za “Oskara”.
Uzgred treba navesti i da u najavama nigdje nijesmo naišli na bilo koje tumačenje samog naslova „Sirin“, a riječ je o imenu mitološkog bića, žene-ptice, nekad prerušene u sovu, čiji glas ima hipnotičko dejstvo, kojim se svi oni, koji ga čuju, vezuju za Sirin do sopstvenog fizičkog iščeznuća.
U datom kontekstu naziv filma je u snažnoj metaforičnoj korelaciji sa glavnom junakinjom, koja traga za istinom, zbog čega ime Sirin unosi mitsku tišinu u sam film i kobno iščekivanje do samog kraja.
Osim tehničkih detalja, u svim najavama stoji i da “Radnja filma prati Natali (40) koja je napustila bivšu Jugoslaviju odmah nakon početka ratova devedesetih. Kao i mnogi drugi ljudi s ovih prostora, emigrirala je u inostranstvo u potrazi za boljim životom i sigurnijom budućnosti. Nakon više godina provedenih u inostranstvu, u želji da se potpuno adaptira na život u novoj sredini, poželjela je da promijeni svoj identitet i izbriše svoje porijeklo. Neobičan pravni slučaj oko nasljedstva bogate starije žene koja nije imala porodicu će je dovesti ponovo u zemlju svog porijekla – Crnu Goru.”
U kratkom komentaru povodom vijesti da je „Sirin“ proglašen za najbolji debitantski film na Džada Film Festu stoji i kraći osvrt da „film govori o temama o kojima ljudi radije biraju da ćute, a reditelj i sjajna glumica uspijevaju da indukuju emociju, čvrsto držeći pažnju gledalaca sve do katarzičnog kraja.“
Na ovu temu reditelj Šahmanović je prilikom premijernog izvođenja u Crnoj Gori u Herceg Novom izjavio: „Kompleksna je priča, iz nekoliko nivoa, i kada smo pravili taj scenario morali smo da uzmemo elemente koji se tiču nas, koji se tiču čovjeka, stvarnosti, a uklopiti ih da se nađe prava mjera stanja, priče. To nije bilo nimalo jednostavno, i kasnije u montaži, to je sve trebalo da dobije neku svoju organiku, i da bude presjek društva, jedan objektivni prikaz, koji se više bavi životima ljudi, koji analizira, a ne kritikuje.“
Ovim pasažom Šahmanović je otkrio osnovni štimung cjelokupnog filma o ratnim zbivanjima, koja predstavljaju sižejni zamajac, a riječ je o tragičnoj otmici i zločinu nad putnicima bošnjačkog porijekla tokom rata i raspada Jugoslavije, u Štrpcima, a koji nikad do kraja nije rasvijetljen.
Naime, Šahmanović nije krenuo u naturalističko zadiranje u rane tragične prošlosti naših naroda, tokom koje je bilo mnogo surovosti sa svih adresa u ratnom kovitlacu, izrežiranom od strane Zapada, čiji cilj je, u stvari, bio grubo prekomponovanje političke mape Balkana, po cijenu zavađanja naroda koji su do rata živjeli u miru i toleranciji.
Stoga je tačan stav reditelja da njegovo ostvarenje predstavlja povratak u prošlost kroz „objektivni prikaz koji se više bavi životima ljudi, koji analizira a ne kritikuje“. Dakle, Šahmanović se u filmu, kao scenarista i režiser, uzdigao iznad ostrašćenih, zapaljivih poruka koje bi imale za cilj otvaranje Pandorine kutije. Pritom je u filmu jasno iskazana fino uobličena namjera da se traganja glavne junakinje za detaljima sudbine jedne preminule žene, uz eho ratnih sukoba preko izgradnje jedne kapele uz stavove članova familije „za“ i „protiv“, pretoče u priču bez odgovora na krucijalna pitanja o korijenima sukoba na Balkanu i nesreći sukobljenih strana, gurnutih u ratna zbivanja.
Stoga se može zaključiti da je riječ o ratnom filmu, ili odjecima ratnog filma u poratnom periodu, uz antiratne, humanistički intonirane poruke, o spoznaji da, kako pjesnik reče, „nema više povratka na staro“. Ali da gorka iskustva prošlosti moraju predstavljati jasnu opomenu za budućnost svima na brdovitom Balkanu, uz filmsku storiju o ljudima, koji povratkom u svoju zemlju pokušavaju povezati karike koje nedostaju tokom odgonetanja prošlosti.
Zato glavni lik, koji na začudno lijep i mističan način igra Danica Ćurčić, predstavlja i svojevrsnu smirenu reinkarnaciju prošlih zbivanja kroz ratom pogođena područja. Junakinja se stoga javlja i kao svjedok prošlog i sadašnjeg u svom sizifovskom poslu da posloži kockice realnosti, da bi na kraju ostala bez suštinskih odgovora i na pitanja o sukobima iz vremena prošlog, i na pitanja da li su i koliko i dalje prisutni korijeni novih nedoumica na našim prostorima kroz storiju o izgradnji jedne obične kapele, a uz interese lokalnih vlasti.
Zato ova filmska saga djeluje i kao melanholični „povratak u budućnost“, kao svjedočenje jednom novom vremenu, bremenitom brojnim pitanjima, među kojima je glavno na koji način i kad će biti pronađen odgovor kako dospjeti do nove stvarnosti, koja neće biti opterećena minulim konfliktima.
Uz ova saznanja, impresivno djeluje koncipirani lik glavne junakinje, koja, po zamisli Šahmanovića, učestvujući u zbivanjima novog vremena, ipak ostaje beskrajno sama kao diskretni tragalac za istinom oko zaustavljenog procesa izgradnje kapele u malom mjestu, što dovodi i do protesta građana uz osudu domaće administracije, zauzete lokalnim izborima.
Natali ostaje kao svjedok novog, ali odsječena od svijeta i komunikacije, bez krivice kriva, bez mogućnosti da se opet uklopi u sredinu iz koje je jednom otišla, a slučajno se vratila. Stoga su pred njom redovne barijere uz nijemo pitanje o njihovom porijeklu, jer se pri povratku u nekadašnju sredinu osjeća kao kamijevski stranac, svjesna da neće ništa moći promijeniti, uz primjetan mentalni sukob dva svijeta, bez nade da će ikad više doživjeti ponovno duhovno stapanje sa sredinom iz koje je ponikla.
Zato je film obojen tonovima prigušene melodrame uz pečat uzaludnosti, uz spoznaju glavne junakinje da vrijeme teče, da je čovjek nemoćan u nastojanju da definiše stvarnost spajajući dva vremena, pritom bez odgovora na krucijalna pitanja o prošlom i budućem.
U ovom svjetlu Šahmanović se predstavio kao majstor građenja filmskog štimunga, „traganja za izgubljenim vremenom“, pri čemu jedino postoji slaba nada u neki novi optimizam da će gorka iskustva prošlosti rezultirati pojačanim osjećajem nove spremnosti da se pređe Rubikon ka prijateljstvu preko duševnih trauma svih koji su doživjeli patnje kroz ono što je „prohujalo sa vihorom“.
Kao jedna od ključnih impresija nameće se i dojam da u ovoj filmskoj priči dominiraju junakinje, a Natali prevashodno u cijelom toku radnje, te je riječ o svojevrsnoj, paradoksalnoj „monodrami sa više sporednih likova“. Ovo je film kojem junakinje daju pečat, što takođe predstavlja začudno lijep iskorak, kakav nijesmo zapazili u filmskim ostvarenjima, kao očita potvrda rediteljske poruke da kroz istoriju najveći stepen patnje doživljava upravo žena kao okosnica, temelj porodice i cjelokupnog sociuma.
Na planu glumačkih ostvarenja u cjelini, evidentan je zavidan nivo, čime je cijelom filmu dat hvale vrijedan i trajan pečat.
Senad Šahmanović je ovim filmom svakako pokazao da je vodeći filmski reditelj savremene crnogorske kinematografije, što istovremeno predstavlja i izazov za njegov dalji uspješan rad, koji je već snažno iskazan u „Sirinu“.
/piše: prof. dr Dragan Koprivica/
