Pomorski muzej Crne Gore u Kotoru reizdao je malu knjižicu – putopis “Vilom Velebita po Levantu” autora profesora kotorske Nautike i kasnije Više pomorske škole Predraga V. Kovačevića. Obimom neveliko, ali sadržajem impresivno djelo, ta knjiga-putopis, odnosno dnevnik putovanja po istočnom Mediteranu profesora Kovačevića sa učenicima kotorske Nautke na jugoslovenskom školskom brodu – jedrenjaku “Vila Velebita” godine 1935. rutom po Jadranu, Jonskom, Egejskom, Mramornom moru, Bosforu i Dardanelima.
Reprint “Vile Velebita po Levantu” osvježio je i uspomenu na taj kod nas pomalo zaboravljeni, ali za istoriju pomorskog školstva u Boki, vrlo značajan brod.
Bokelji se mnogo češće sjećaju ili govore o današnjem školskom brodu Mornarice VCG, jedrenjaku “Jadran” ili o “Nautičaru” – malom školskom brodu kotorske Nautike iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka. Malo ko će se međutim, “odmah na prvu”, sjetiti i “Vile Velebita” koja je sigurno bila jedna od najljepših brodova na istočnoj obali Jadrana u prvim decenijama 20. stoljeća, ali i brod koji je odškolovao brojne generacije pomoraca trgovačke mornarice u Austro-Ugarskoj, odnosno Kraljevini Jugoslaviji.
“Vila Velebita” je bila željezni dvojarbolni jedrenjak tipa brik-škuna, sa pomoćnim parnim pogonom. Sagrađena je namjenski kao školski brod 1908. u njemačkom brodogradilištu Howaldswerke u Kilu, po narudžbi tadašnje austrougarske kraljevske Zemaljske vlade iz Zagreba, sa zadatkom da se na tom brodu u plovidbi i pomoračkim vještinama, u praksi obučavaju učenici Nautičke škole u Bakru.
Brod vrijedan tadašnjih 180.000 njemačkih maraka, izgrađen je na inicijativu direktora bakarske Nautičke škole Vjekoslava Naborskyja Izuzetno lijepih i skladnih linija. Taj brod od 259 bruto-tona bio je dugačak 36,3 metra, širok 7,9 metara i sa gazom od 3,6 metara. Na dva svoja jarbola “Vila Velebita” je mogla razviti 13 jedara ukupne površine preko 700 metara sa kojima je po povoljnom vjetru, postizala brzinu od preko 13 čvorova. Brod je imao i pomoćni parni pogon sa klipnim parnim strojem snage 306 konja koji mu je davao brzinu od 7 čvorova.
Privlačila je pažnju gdje god se pojavila
Spoljašni izgled te ploveće učionice bio je izuzetno lijep i elegantan, sa vitkim linijama bijelo ofarbanog trupa i ornamentima-nakitom na pramcu i krmi, pa je “Vila Velebita” privlačila pažnju gdje god se pojavila. Unutrašnjost broda bila je prilično tijesna i spartanski opremljena za boravak kadeta. Stalna brodska posada sastojala se od kapetana i šest članova posade (strojar, ložač, noštromo i tri mornara od kojih je jedan ujedno bio i kuvar). Za vrijeme školskih krstarenja kada se na “Vilu Velebita” obično ukrcavalo između 25 i 40 učenika, broj članova posade povećavao se na 11. Tokom prvog putovanja iz Kila gdje je brod predat naručiocu do Bakra, zapovjednik “Vile Velebita” je bio kapetan Nikola Turina. Kasnije su zapovjednici broda bili kapetan Eugen Kavić (1909 – 1912), te kapetan Nikola Gerechtshammer (do 1937)
“Vila Velebita” je tokom prvih godina svoje službe korišćena isključivo za školovanje u praksi učenika Nautičke škole u Bakru mada su, vidjevši je, takav školski brod odmah poželjele i druge državne pomorske škole duž istočne obale Jadrana, među kojima je bila i kotorska Nautika. “Vila Velebita” obavljala je tada redovne plovidbe Kvarnerom radi praktičnog usavršavanja mladih nautičara, svakog vikenda od subote do ponedjeljka. Po osam do 10 dana brod bi krstario Jadranskim morem, a tokom školskih praznika i po Sredozemlju. Tako su učenici II, III i IV nautičkog razreda obavili u školskoj godini 1912/1913. čak 15 pomorskih putovanja, a u razdoblju 21. juna do 2. avgusta 1913. učenici najviših razreda (njih 40) obavili su svoje prvo ferijalno putovanje na “Vila Velebita” u trajanju od šest nedjelja, a tokom kojeg su posjetili sve važnije luke uzduž jadranske obale Austro-Ugarske.
Tada ovaj lijepi brod po prvi put dolazi i u Boku jer je “Vila Velebita” školske 1913-14. putovala na relaciji Trst- Kotor. Ovim su brodom tada obavljene i četiri načnno-istraživačke ekspedicije po Jadranskom moru u vodama ostrva Cresa, Lošinja, Krka, Raba, Paga i Silbe. U izvještaju o putovanju “Vile Velebita” 1913. od Trsta do Kotora i natrag do Bakra koje je trajalo 45 dana, stoje razmišljanja jednog od njegovih vođa-profesora bakarske Nautičke škole: “Nautička škola bez školskog broda jest tijelo bez duše. Čar i privlačnost “Vile” leži baš u toj potpunoj slobodi gdje učenik odmah znade ono što hoće i što bi želio znati. “Vila” daje pobudu za rad, za ambiciju, čega u školi nema. Brod na moru jedino je i uspješno sredstvo obuke. Učiti nautiku u sobi, u školi, isto je kao i učiti plivati na suhom”.
Napeta međunarodna politička situacija u ljeto 1914. učinila je da drugo dužjadransko putovanje “Viule Velebita” do Kotora bude unekoliko ograničen. Uz stalnu posadu, na brodu su tada bila tri profesora i 40 učenika.Jedna od nezamjenljivih strana školskog broda bila je, kao se tada isticalo “da se mladi pomorac već od 14 godine priučava na život morski – baš kao i naši stari, dični pomorci”.
Zbog izbijanja Prvog svjetskog rata, od 1915. nisu vršena nedjeljna putovanja. Na njenom posljednjem dužjadranksom krstarenju školske 1914/15. tadašnji dvorski savjetnik i nadzornik nautičkih škola u Austriji profesor Eugen Gelcich, posjetio je “Vilu Velebita” u Kotoru.
“Kroz nastavu pitomac upoznaje objektivnu mornaričku stvarnost, a na školskom brodu praktično i onu subjektivnu”, kazao je tada Gelchic.
Svaka škola imala pravo da je po redu koristi
Zbog intenziviranja borbenih dejstava na Jadranu, “Vila Velebita” je ostatak Prvog svjetskog rata provela u raspremi na ušću rijeke Zrmanje u Obrovcu zajedno sa još nekoliko manjih austrougarskih trgovačkih brodova. Nakon završetka rata, sporazumom Trumbić-Bertollini o podjeli nekadašnje austrougarske trgovačke flote između Italije i Kraljevine SHS, “Vila Velebta” je pripala novoj državi južnih Slovena.
Od 1922. odlukom jugoslovenske Vlade, “Vila Velebita” postaje školski brod Državne pomorsko-trgovačke akademije koju su tada činile Pomorske kole u Bakru, Dubrovniku i Kotoru, Svaka od tih škola imala je pravo da po redu, koristi “Vilu Velebita” u turnusima od po dva mjeseca za obuku u praksi svojih učenika. Većina tih putovanja bila je po Jadranu, Egeju i Mramornom moru do obala Grčke i Turske, ali se išlo i do obala zapadnog Mediterana, pa su tako učenici kotorske Nautike 1926. “Vilom Velebita” krstarili do Marseja u Francuskoj.
Dnevna rutina tokom tih putovanja je bila strogo propisana: ustajanje učenika bilo u 6 sati (previjanje i spremanje visaljki – brandi, pokrivača i pojasa za spasavanje), zatim molitva (6:30 sati), potom od 7 do 8 h pranje palube i čišćenje metalnih dijelova (dežurni su prali i čistili učenički prostor i praonicu). Vježbe na jarbolima odnosno jedrima bile su od 8 do 8,30 h, doručak i odmor (8,30 – 9,30 h), dva sata stručne praktične obuke (9,30 – 10,30 h; 10,30 – 11,30 h). Nadalje, stariji učenici su vršili opservacije meridijanske visine i Sunca radi utvrđivanja pozicije broda metodama astronomske navigacije, a mlađi učenici i dežurni spremali su ručak (11,30 – 12,30 h), koji je bivao u podne. U popodnevnoj nastavi čas stručne praktične obuke bio je od 16 do 17 h, a potom je zapovjednik simulirao razne uzbune na brodu (17 – 18 h). Večera je bila u 18,30 h, odmaranje (18,30 – 20 h), a u 20 h večernji nastup svih učenika, molitva i čitanje zaduženja za naredni dan. Nakon toga bi slobodni učenici išli na počinak (u učenički prostor), a službom zaduženi ostali bi na palubi (kvartir od službe zauzimao bi položaje, a slobodni spavao na palubi).
“Vila Velebita” je tih godina često bila u Boki, a odavde je 27. juna 1935. isplovila i na putovanje do Carigrada koje je opisao profesor Kovačević u svojoj knjižici. Na brod kojim je zapovijedao kapetan Niikola Gerechtshammer, ukrcavala su se 43 učenika Pomorske akademije iz Kotora, četiri profesora i direktor akademije, profesor Miloš Lipovac. Pored njih na brodu su bili i predstavnik Vlade iz Beograda M. Bojić, ljekar dr Filip Lazarević i nastavnici za vojno pomorstvo V. Bjegović, odnosno mornarske vještine M. Marić.
U 10 sati ujutro “Vila Velebita” je isplovila sa rive na Luži triput sirenom pozdravljajući Kotor, dok su učenici sa jarbola broda pozdravljali mještane okupljene na obali i brojnim barkama, a što su “Vili Velebita” mahanjem marama i šugamana došli poželjeti srećan put. Na putu prema izlazu iz Boke, školski jedrenjak je po drevnoj tradiciji, pozdravio Perast i svetilište bokeljskih pomoraca – Gospu od Škrpjela, te nešto kasnije i manastir Savina u Herceg Novom.
“Mi smo na otvorenom moru. Svjež maestral, kao da smo ga poručili, upućuje nas na jug. Jedra su puna i “Vila” klizi skoro nečujno po plavoj svili koja nam izgleda u peni valova, kao da je posuta snegom. U prvom sumraku, maestral popušta. Na horizontu gube se rumene pruge. Na pramcu čuju se dve gitare koje prate “Jedan mali brodić”. Noć je idealna”, opisao je profesor Kovačević koji je, iako je rođen u Boki, u govoru i pisanju koristio ekavicu jer je veći dio svog života proveo van zavičaja, pa je tako i Pravni fakultet završio u Beogradu.
Naredne stranice njegovog djelam nadahnutog ogromnim i tada sveprisutnim jugoslovenskim patriotizmom i idejama ujedinjenja južnoslovenskih naroda, nastavljaju se opisima grčkog ostrva Krf i “Plave grobnice” u blizini ostrvca Vido u kojem počivaju kosti brojnih pripadnika srpske vojske preminulih na Krfu tokom egzodusa u Prvom svjetskom ratu. “Vila Velebita” tu se 29. juna zaustavila, zastavu spustila na pola koplja, posada i učenici postrojeni na palubi skidanjem kapa odali su počast preminulim vojnicima i spustili za njih vijenac u more, a direktor akademije profesor Lipovac je uz to u more bacio jedan gvozdeni sandučić u kojem je bila zemlja iz manastira Savina.
Slijede opisi grada Krfa i dvorca Ahileon koje su učenici sa “Vile” posjetili, jonskih ostrva uz koje je jedrenjak plovio dalje prema jugoistoku, grada Patrasa, poluostrva Peloponez, Korintskog kanala, Pireja i Atine gdje se brod ponovno zaustavio. Sve to uz brojne lirski intonirane digresije profesora Kovačevića o Odiseju, Ahilu, Zevsku i drugim grčkim božanstvima i junacima iz mitologije, ali i istorije, umjetnicima, arhitektama, filozofima, piscima poput Lorda Bajrona koji je od malarije skončao 1824. u močvarama grčkog Mislonga…
Iz svakog retka izbija nevjerovatna erudicija i znanje profesora Kovačevića koji je svojim učenicima predavao ne samo engleski jezik, već ih učio opštoj kulturi i životu, uopšte. I sam željan novih saznanja i doživljaja iako je neke od tih atrakcija već ranije posjećivao, profesor Kovačević sa oduševljenjem opet obilazi Atinu i Akropolj, divi se ostacima velelepnih antičkih građevina i svekolikim političkim i kulturološkim dostignućima antičke grčke civilizacije…
Iako “sebi ne može pomoći” da se suspregne pred oduševljenjem obilaskom ove i nekih drugih kasnijih fokalnih tačaka za razvoj moderne evropske civilizacije po Egeju i Levantu, Kovačević ne izostavlja ni opise za putovanje jednog broda i njegove posade, zanimljivih momenata: od nadmudrivanja sa vještim, ali manipulaciji sklopnim grčkim taksistima, ugostiteljima i trgovcima, susreta sa školskim brodom grčke mornarice “Aris” u luci Karistos na Eubeji, ljepoti ženskog svijeta u tim krajevima, ali i neodoljivoj čari i zovu mora koje inspiriše pomorce da mu se daju i dušom i tijelom. Pritom su za njega jednako privlačni i opijajući i opisi kao ulje mirnog mora i pučine bez daška vjetra, odnosno olujnih valova koji se nošeni jakom tramontanom, lome o trup “Vile Velebita” dok se ona bori sa pobješnjelim morem.
Slijede opisi egejskih ostrva i obala u blizini mitske Troje, dok “Vila Velebita” plovi rutama kojima su nekad u potrazi za Zlatnim runom, išli Jason i argonauti do Dardanela – tjesnaca gdje se samo dvadeset godina prije ove plovodbe “Vile Velebiuta” desila jedna od najveći i najznačajnijih bitaka Prvog svjetskog rata iz koje je praktično, nešto kasnije nastala i moderna Turska pod vođstvom Kemal paše Ataturka.
Od Carigrada do Hilandara
Plovidbu Mramornim morem i kasnije Bosforom što sam Carigrad dijeli na evropski i azijski dio, Kovačević detaljno opisuje nabrajajući i diveći se brojnim tamošnjim dvorcima, bogomoljama, impresivnim javnim i privatnium zgradama.
“Ulaz u Carigrad iz Marmornog mora pruža putniku takvu sliku kakvu samo Carigrad može da da. Kažu ljudi koji su čitav svet obišli, da je to najlepša panorama koja se uopšte zamisliti može…. Da, divna je naša Boka, ali šta će ona sirotica pored osve istočnjačke kraljice koja treperi u sjaju dragog kamenja”, piše Kovačević ostavljajući na narednim stranicama sublimiranu viševjekovnu istoriju Carigrada i njegovih znamenitih ljudi, uključujući i podsjećanje na kapudan-pašu (admirala) turske flote Hajrudina Barbarosu koje 1539. osvojio Herceg Novi i Risan, ali je poražen u pokušaju da zauzme i Kotor.
“Još i danas visi nad njegovim grobom gusarski fenjer i običaj je da se komandanti brodova pomole za sretna puta”, ističe Kovačević koji se iskreno divi arhitekturi ne samo Aja Sofije koja je u originalu bila hrišćanska cvrkva, već i impozantnoj ljepoti brojnih carigradskih džamija i drugim primjercima reprezentativne orijentalne arhitekture. Njegov opis kvarta Bezistan za koga kaže da je to “čitavi lavirint dućana i dućančića, sav isprepletan krivudavim ulicama i pokriven svodatsim krovom” je upečatljiv:
“Nema jezika kojim se ovdje ne govori i nije se rodio stranac koji bi mogao proći kroz Bezistan, a da ne kupi štogod. Za onoga koji se želi specijalizirati u trgovini, više mu vredi ovde dva dana, nego u eksportnoj akademiji 12 godina”.
Nakon četvorodnevnog boravka u Carigradu o kojem su tada pisale i turske novine, “Vila Velebita” sa učenicima Pomorske akademije iz Kotora 11. jula je krenula natrag prema Jadranu. Glavni motiv na povratnoj ruti bila je posjeta Svetoj gori i Hilandaru, koju profesor Kovačević čitaocu približava uz brojne lirske, detaljne opise ljepote prirode i kulturno-istorijske baštine na trom jedinstvenom prostoru.
“Nadahnut životom Svetog Save, dobro uređen i bogato obdaren, Hilandar je bio središte naše srednjevekovne kulture i rasadnik naše stare umetnosti i književnosti. Ovo nije bio samo manastir u današnjem smislu te reči, već čitavi grad koji je gajio sve kulturne ustanove ondašnjeg društva. Ovde je bila bolnica, osnovna, srednja i visoka škola, biblioteka, galerija slika, muzej; ovde su bila kulturna društva za živopis, za ikonografiju, za književnost, prevodnu i izvornu, za pisanje, prepisivanje i vezivanje knjiga, za istoriju, teologiju, matematiku, astronomiju, medicinu, narodnu ekonomiju, poljoprivredu, vinogradarstvo, voćarstvo – jednom rečju univerzitet, obavijen u religioznom plaštu”, opisuje Kovačević manastiri.
“Vila Velebita” je 14. jula digla sidro iz uvale u bnlizni Hilandara i krenula dalje prema Solunu gdje je stigla narednog dana. Ovdje su brod, posada i učenici srdačno dočekani od strane tamošpnje brojne jugoslovenske zajednice. Trebalo je uzvratiti ljubaznim domaćinima na tako srdačnom prijemu, pa je odlučeno da se za prvake jugoslovenske zajednice i osoblje konzulata, priredi prijem na “Vili Velebita”.
Sa raznim ranije na brodu priređenim sličnim dočecima i banketima, budžet profesora Pomorske akademije se međutim, već bio prilično potrošio pa je Kovačević pošao “u ne baš najprijatniju posjetu” komandantu broda, da zamoli kapetana Gerechtshammera da mu ovaj da nedostajući novac.
“Ovi će nas banketi upropastiti, kaže mi komandant. Šta ćete dragi komandante – la noblesse oblige! Obliz, obliz, al para niz, i mašući glavom, pruža mi 1.000 drahmi”, opisao je ovu zgodu Kovačević. Uz povoljan vjetar, “Vila Velebita” je odjedrila ponovno do Atine i Pireja, a odatle 20.jula krenula je natrag prema domovini. Nakon trodnevne plovidbe, brod je stigao nadomak crnogorske obale, ali nije mogao da po prvobitnom planu proslieđi za Kotor, već je bio prinuđen da se od jake bure skloni u Bar. Sljedećeg dana “Vila Velebita” je krenula sjeverno i uplovila prvo u Petrovac, a potom Budvu, da bi 25. jula okončala ovo školsko krstarenje, uplovivši u 11 sati u Kotor gdje su brod, posada i učenici srdačno dočekani.
“Vilu” odni vihor Drugog svjetskog rata
Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije u Aprilskom ratu 1941. “Vilu Velebita” su zaplijenili Italijani i pod novim imenom “Palinuro”, uvrstili u sastav školskih brodova njihove Vojno-pomorske akademije. U naredne dvije godine sa ostalim italijanskim škoskim jedrenjacima “Cristoforo Colombo”, “Amerigo Vespucci” i “Marco Polo (zaplijenjeni jugoslovenski školski brod “Jadran”), “Palinuro” je imao više školskih krstarenja po Jadranu. Po kapitulaciji Italije 8. septembra 1943. “Palinuro” je dobio naredbu da, u pokušaju da izbjegle zaplijenu od strane Njemaca, iz Trsta krene prema Brindiziju. Brod je na tom putu međutim, ostao bez goriva i bio je prisiljen da se jedreći, skloni u luku Ortona. Tu su brod ubrzo potom, zaplijenili Njemci, digli “Palinura” u vazduh i potopili ga. Nakon završetka rata olupina nekadašnje “Vile Velebita” je podignuta sa dna mora i izrezana u staro željezo.
Školovan u Carigradu, Pragu, Beogradu i Kembridžu
Predrag V. Kovčević (1904-1989) rođen u Baošićima u porodici prote Srske pravoslavne crkve. Djetinjstvo proveo u Carigradu. Školovao se u jezuitskoj gimnaziji na njemačkom jeziku, a zatim u klasičnoj ruskoj gimnaziji. Maturirao je u Pragu. Pravni fakultet upisao je u Beogradu. U toku studija dodijeljena mu je engleska stipendija, pa je prešao na studije ekonomskih nauka u Kembridž. Diplomirao je na Univerzitetu u Edinburgu 1927.
Veći dio Drugog svjetskog rata proveo je u njemačkom koncentracionom logoru Osnabrik. Godine 1945. oslobođen je od Engleza, a pošto je dobro poznavao engleski, ruski, njemački i francuski jezik, angažovan je kao tumač Sovjetske službe za repatrijaciju. Na tom je položaju značajno doprinio uspjehu akcije u kojoj su Saveznici uhvatili njemačkog ratnog zločinca, SS rajhsfirera Hajnriha Himlera. Po povratku u Jugoslaviju, Kovačević je radio kao profesor stranih jezika u kotorskim pomorskim školama. Pored velikog broja prevoda i stručnih radova iz oblasti lingvistike, napisao je nekoliko knjiga koje obrađuju istorijsku prošlost Boke, Grblja i Paštovića, među njima i kapitalno djelo “istorija bokeljskog pomorstva” iz 1967.giodine. Za izuzetne radne zasluge ukazom Predsjednika SFRJ, Josipa Broza Tita, odlikovan je 1972. Ordenom rada sa zlatnim vijencem.
Profesora Kovačevića Kotorani i Bokelji pamte kao vrhunskog intelektualca, izuzetno duhovitog čovjeka i vrsnog pedagoga koji je ostavio neizbrisiv trag u školovanju brojnih generacija ovdašnjih pomoraca.
/Siniša Luković/
