Pojava njegovog književnog prvijenca zbunila je javnost ozbiljnošću Brana Mandića kao pisca, jer je on do sada bio prepoznat kao neko ko „piše u jednom neozbiljnom formatu koje se zove novinarstvo“- čulo se sinoć na književnoj večeri u Tivtu na kojoj je popularni kolumnista dnevnika „Vijesti“, predstavio svoju zbirku kratkih priča „Feb je čekao olovku“.
„Ova zbirka jeste drugačija od onoga što redovno radim kao kolumnista, ali mislim da ipak da može da se podvede pod jedan isti seriozni odnos- naime, kad čovjek nešto radi, odnosno piše, pokušava da učita što veći dio svog bića u to što nudi publici, pokušava da opravda tu svoju „oholost“ da se uopšte bavi umjetnošću i da mu nije život dobar ovakav kakav je sa našim ovozemaljskim čarima, nego kreće u jednu novu rabotu koja je apsolutno višak.“- objasnio je Mandić.
Na pitanje zašto njegove kratke priče nemaju onu dozu satire, ironije i humora koja karakteriše njegove kolumne, on je odgovorio da je „humor ostao u novinama“, te da su kratke priče „samo stil i nisu ni poruka ni način da se opiše jedna epoha“.Naglasivši da su kratke priče žanr koji se sporo razvijao i kojeg su izdavači „prilično izbjegavali“, Mandić je kazao da je tu formu izabrao za svoj književni prvijenac „jer sam ja tek na početku i još tražim pravac kojim ću da krenem“. Zbirku „Feb je čekao olovku“ radio je kaže, dionizijski, na mahove u periodu od skoro dvije godine, radeći na pričama koje nemaju veze sa njegovim inače prepoznatljivim novinarskim angažmanom.
„Svu svoju „političku nervozu“ ostavio sam u novinama i ta vrsta „prestiža“ me ne zanima u književnosti. Pisanje proze ne podrazmijeva primanje direktiva od urednika, ili očekivanja javnosti, tržišta ili nikakve vrste obzira, ozbiljnosti, političkog trenutka ili bilo čega. Tu se prepuštam nečemu što je ples sa srpsko-hrvatskim jezikom koji se zove i crnogorski.“- istakao je Mandić.
U dinamičnom i interesantnom razgovoru sa moderatorom Novakom Govedaricom i publikom, Mandić je objasnio kako je na njegovo „književno odrastanje“ uticala sredina u kojoj je živio – Bar, Podgorica i SAD gdje je proveo jedan dio života, te kako su „spisatelji danas uopšte jedna marginalizovana društvena grupa“. Posjetioci ove interesantne književne večeri, su imali prilike da čuju i zašto zbog BIGZ-ovog izdanja sabranih djela Danila Kiša Brano Mandić nikada nije položio vozački ispit, kako ga ponekad više od opusa Džonija Štulića kojeg sluša godinama, na tekst ili priču može inspirisati neki „upečatljiv stih kakvog turbo-folka“, te da li bi, da nije odrastao u Baru i Sutomoru i formirao se tokom kriznih devedesetih, „baš iz mene izašao jedan ovako nježni poeta“.
„Smisao pisanja nečega u koricama knjige je da čovjeku osvijetli jedan dio njegovog života, unutrašnjeg bića i zašto ne reći – duhovnog, a koji će da ga učini manje samim i koji će da ga učini više utemeljenim u onome što je njegova svakodnevna potreba za unutrašnjim životom. A to se upravo negira jer je tržište to potpuno izbacilo i više nikoga književnost ne zanima kao umjetnost, kao nešto što je duhovna disciplina.“- istakao je Mandić.
