Ciklus slika “Milost” akademske slikarke Žane Bajić iz Splita, koje se ovih dana u sklopu Tripundarskih svečanosti mogu vidjeti u Gradskoj galeriji Kotor, dobiće uskoro i svoju literarnu verziju, u istoimenoj knjizi, koju autorka polako piše i priprema za objavljivanje.
U razgovoru za Boka News promišlja na temu umjetnosti i smisla života, te zaključuje da je njena misija da povezuje ljude kroz univerzalne vrijednosti ljepote, plemenitosti, razumijevanja…
-Moja misija je da kroz umjetnost donesem ljudima uvid da shvate da smo svi jedno, kako god mislimo da to nismo, jer mi jako puno ovisimo jedno od drugoga. Treba se gajiti tolerancija, gajiti oprost, trebamo jedan drugome pružiti ruku, a ne da okrenemo leđa. Evo vidite, večeras (na otvaranju izložbe) su svi ljudi kompaktni, svi su bili jedno, sve je bilo lijepo. Sve se može, samo treba imati malo dobre volje, kaže Žana.
Njen životni put je počeo u Kotoru, gdje je rođena i zato je susret sa dragim ljudima i ovdašnjom publikom doživjela vrlo emotivno. Ali, nije samo to u pitanju- umjetnica smatra da je upravo njezine slike posvećene Ženi-Majci – Bogorodici vode tamo gdje treba da budu. Bez obzira što su je životne okolnosti odvele van Boke Kotorske, Žanino naslijeđe vezano za majku Peraštanku, za Gospu od Škrpjela – Zaštitnicu, duhovno je prati i štiti, što se vidi i kroz slike “Milosti”.
Slike su nadahnute zahvalom što je osjetila tiho prisustvo „Milosti“ kada je u vrijeme „korone“ bila na rubu života.
– Nekada se dogodi da vas onaj unutarnji glas vodi. A ja uvijek imam tu intuiciju koju poštivan. Sve što sam starija, sve više vidim da je ona glasnija. Tako da prepustim se jednostavno tome – ova izložba “Milost” je nešto gdje ona mene vodi. Ovo je prvi put da ja ne moram da uopće razmišljam gdje ćemo idući put ići, već, jednostavno ove slike traže same svoj put i biće tamo gdje bude trebalo, kaže Žana Bajić.
Izložba “Milost” je prvi put otvorena prošle godine u staroj jezgri Splita – Veli Varoš, u crkvi Svetog Mikule (Sveti Nikola), koju je u XI vijeku dala sagraditi žena – Splićanka Nemira, kći Mesagalina. Još jedan “sinhronizitet” je i to što je izložba otvorena u maju – mjesecu Majke Božije, a otvorenje je bilo u četvrtak 22. maja, tačno na Dan Svete Rite, onako kako je autorka i htjela.
-Svetoj Riti se moja prijateljica molila dok sam bila na respiratoru, da me vrati i da ponovo krenem živiti. Tako da je toliko simbolike u tome svemu, zato kažem, neka Ona vodi. I onda su me pozvali na prvu nedelju Adventa, na otvaranje u svetištu Bazilike Čudotvorne Gospe Sinjske, tako da je to bilo jako lijepo u Sinju. Ovo je treća izložba ovog opusa, znači mi puno zato što je u mom rodnom gradu – puštam da me moje slike vode i idem kao njihova tiha pratnja. Svaki put volim doći ovdje, ljudi su toliko topli, pristupačni, a posebno se radujem što sam u Kotoru, gdje nisam bila još, gdje je za mene važna simbolika – moj prvi život, i ovaj novi život koji mi je dat kao Božija milost. Ovo je divna simbioza emocija, sve me je taklo, jednostavno, vidite kako vas nešto nevidljivo ipak vodi, ističe umjetnica.
Ovih 12 slika nisu samo umjetnost, one pričaju Žaninu ličnu priču.
– Nekad bih rekla da je to 12 ženskih apostola, a nekad, da se ne bi naljutili, kažem da je to kao 12 zvijezdica na kruni Majke Božije, tako da ćemo možda prije uzeti tu usporedbu. Nevjerojatno da je ova izložba napravljena u godinu dana, u 12 mjeseci. Ja to nisam htjela, samo sam rekla da će izložba imati 12 slika. Toliko toga se događa da sam jednostavno počela sada pisati knjigu “Milost”, jednu svoju osobnu priču od početka i zato mi je drago što imam izložbu ovdje, jer ovdje je počeo moj život. Ovdje sam rođena, ovdje je bio prvi moj udah, tako da od tog početka počinje knjiga. Koliko god prođete životnu katarzu koja nije uvijek tako lagana, jer svi mi imamo svoj neki životni put, svoju sudbinu, tako da što sam starija, toliko više shvaćam da samo moramo zahvaljivati i oprostiti. Moramo na nekom našem odlasku sa ove zemlje, čistiti svoju dušu, da jednostavno skidamo sloj po sloj, jer svi su ljudi nam dani zato što su trebali biti naši učitelji. Svi smo mi dobili neke lekcije, tako da nema zamjerki, zamjerka truje dušu. To je sada moj životni moto, objašnjava Žana Bajić.
Ona je 2008. godine objavila dječju knjigu “Pjesma moja, boja tvoja”, koju je ilustrovala likovnim radovima djece iz vrtića Kotora i Splita.
-Ono što me isto vezuje s Bokom, je i knjiga pjesama za djecu “Pjesma moja- boja tvoja” kojom sam želila da nekako spojim Split i Kotor, kroz vrtiće “Radost” i “Cvit Mediterana”, i onda sam napravila taj jedan kuturni most, gdje je prisutan univerzalni jezik, gdje je umjetnost nešto što svi razumiju, a predivno je što to rade djeca. Zamolila sam da djeca ilustriraju tu knjigu, i onda smo izabrali po jedan rad za svaku pjesmu Kotora i Splita. Don Srećko Majić – “Gospa od Škrpjela” su tiskali, to je bila njegova 50. – jubilarna knjiga, kaže Žana, koja je završila Assenza Art Academy, članica je HULU Splita i predsjednica Hrvatskog društva umjetnika “Nanael”. Žana je takođe i praktičar metode fraktalnog crtanja, to je terapija umjetnošću, koju je osnovala Ruskinja Tanzilija Polijahtova, klinički psiholog.
– Neverbalnom metodom, korišćem likovnih elemenata – linija i boja, otkrila sam način kako doći do unutarnjih stanja osobe. Jako je dobro i terapeutsko i za djecu. Imam sertifikat trećeg stupnja, održavam radionice fraktalnog crtanja u Splitu. A i na ovim slikama na licima žena sam stavila te fraktalne linije, kojima sam iskazala nešto što je nevidljivo unutar njih, dodaje umjetnica.
Svojim stvaralaštvom, kao producentkinja dokumentarnih filmova “Hrvatska rapsodija – Maksim Mrvica” (2011) i “Modri kavez” (2015), povezala je likovnu, muzičku i filmsku umjetnost. Nadahnuta muzikom Tonćija Huljića za prvi film, naslikala je ciklus slika “Rapsodija”, a drugi film je propratila likovnim opusom “Dubina rastanka”. Sve njene slike , kaže, nadahnute su glazbom, osim izložbe “Milost”, koja je u tišini nastala – introspektivna kontemplacija, stvarala se u miru.
U Crnoj Gori je Žana Bajić prvi put izlagala 2009. godine u Kulturnom centru u Tivtu, a par godina kasnije je održano multimedijalno veče, inspirisano glazbom sjevenoameričkih indijanaca. Pored njene izložbe “Na krilima Vakantanke” (Vakantanka je indijanski duh), nastupili su Melanie Storm i Goran Karan, kao “odjek” Festivala “Red Rock&Crafts” u Splitu.
Da “ženska linija” i dalje radi, pokazuje i umjetničko partnerstvo Žane i njene kćeri Brune- zajedno su ostvarile dokumentarni film “Modri kavez”, koji je kćer režirala, a majka producirala. Film je 25. aprila 2016. godine, povodom 167 godina postojanja Srednje pomorske škole u Kotoru, prikazan u Kinu Boka u Kotoru i Centru za kulturu u Tivtu
-Kako je Brunun tato bio pomorac, te je odrastala bez te muške figure u svom djetinjstvu i mladosti, tako je moja kćer napravila taj vilm, a evo i dan-danas vodi interaktivnu stranicu “Modri kavez”. Ljudi su toliko sretni i traže film, traže knjigu, jer “ploviti se mora”, tako da će biti puno generacija, puno naraštaja, ali divno je kad te žene mogu da se nađu na toj stranici, kad mogu da pokažu ispraćaj muža ili oca, ili kad dolaze sa broda – radost dječiju, to je toliko emotivna stranica. Sve što moja kćer radi, radi jako lijepo, primjećuje Žana.
Sjećanje na majku i Perast
-Rođena sam u Kotoru, moj otac je iz stare beogradske porodice, upoznao se sa mojom mamom, koja je bila Peraštanka, znali su se osam dana, i oni su se vjenčali. Mislili su da je to skroz dovoljno i iz te ljubavi, ja se nadam da je bila ljubav, ili se možda samo tješim, sam se rodila ja. Međutim nisam dugo ostala ovdje, rodila sam se ovdje, ali kad sam napunila dva mjeseca moji su se roditelji rastavili. Kasnije se rodio moj brat, ali i brat je otišao da živi sa bakom, sa tatinom mamom, tako da sam ja možda dva mjeseca bila ovdje. Nisu mi pričali, ni baka, ni ti tato puno o mojoj majci, tako da nisam znala ništa, i onda kad odrastate, onda želite da vidite, bar kako izgleda. I tako sam se jednog dana uputila i krenula u Perast, u želji da vidim majku koju nikada do tada nisam upoznala. Samo sam znala da tu živi. Tako sam ja negdje sa 18 i pol godina krenula da vidim i da je nađen, i u Perast sam došla, i tako taj susret možete zamisliti kakav je bio… i onda sam vidjela di sam rođena, toliko je to bilo emotivno, vidite one otoke, vidite sve skupa…prisjetila se Žana u razgovoru za Boka News.
/Mirjana D. Popović/
