Prijatelji i poznanici Zadranina Dina Žilića redovito će ga opisati kao čovjeka koji nikad ne miruje, onoga koji je uvijek u pokretu, koji stalno stiže s novim idejama, bilo poduzetničkima – a poduzetnik je već 30-ak godina – bilo hobističkima, kojima zabavlja i sebe i druge.
U ovu drugu vrstu Žilićevih ideja spada i ova najnovija: prvi je u Dalmaciji zasadio nasad od 400 stabala crnog hrasta, crnike, čiji je korijen već mikoriziran micelijima tartufa, rijetke, skupe, a u gastronomiji izuzetno cijenjene podzemne gljive.
Ovaj zadarski poduzetnik, naime, novi nasad smatra isključivo hobijem, jer kad bi od ovog rijetkog nasada čekao kakvu korist, profit, načekao bi se. Prve će tartufe iskopati možda tek za šest, sedam godina, a ozbiljnije količine, od oko pola kilograma do maksimalno kilogram, može očekivati tek nakon desete godine.
Žilić je nasad “tartufirane” crnike ili, kako on kaže, “zatrovane” (bilo bi ljepše reći nastanjene) tartufom podigao na naslijeđenoj njivi površine 2,5 hektara na području Brig, u mjestu Briševo u općini Poličnik, a u neposrednoj blizini Zadra.
– Kad je krenuo pokret sadnje smilja, i ja sam na toj njivi s izuzetno kvalitetnom i dubokom zemljom podigao nasad te kulture, ali se bogata zemlja pokazala kontraproduktivnom. Naime, osim smilja niknule su i valjda sve vrste korova, a nema drugog načina za borbu s njim od ručnog pročupavanja.
Na kraju, kad sam platio radnike koji bi počupali sav taj korov, bio sam na nekakvoj pozitivnoj nuli, ne računajući vlastiti rad. I tako sam odustao od smilja.
Ali nisam htio zasaditi maslinik ni vinograd, to ionako svi drugi rade, nego sam nakon nekoliko razgovora s prijateljem iz Istre, poznatim tartufarom Goranom Karlićem, koji je uz nasad lješnjaka podigao i šumu crnog hrasta u čijem je korijenu već bio micelij tartufa, odlučio podignuti baš takav nasad.
Teškom traktorskom frezom pripremili smo zemlju, samljeli je u prah, nabavili sadnice, i sad smo, evo, ja i prijatelji posadili sadnice. A moja njiva po svemu zadovoljava uvjete koje zahtijeva ovakav nasad, od kojih je dobra vodopropusnost jedna od važnijih. Uzorke svoje zemlje nosio sam na analizu u jedan institut u Španjolskoj, gdje je utvrđeno da je savršena za uzgoj ove gljive.
Sadnice iz inostranstva
Žilić je sadnice crnike, opet uz pomoć prijatelja Karlića, nabavio u Španjolskoj i Francuskoj. Naime, u tim zemljama, pogotovo u Španjolskoj, već desetljećima podižu i održavaju plantaže tartufa. Nismo uspjeli doznati cijenu sadnice, ona sigurno nije mala, ali je Žilić drži poslovnom tajnom.
Ni sam ne zna tehnologiju “tartufiranja” korijena hrasta. Koliko zna, već se u žir iz kojeg će u posebnoj vrsti humusi niknuti sadnica – buduće stablo – ubacuje micelij tartufa.
– Da znam tu tehnologiju, vjerojatno bih sam proizvodio sadnice – smije se Dino.
U zemlji ispod stabala crnike za nekoliko godina trebao bi rasti i zimski i ljetni crni tartuf. Iskustva Istrana i Slavonaca koji su već podignuli slične nasade govore da je točno jamstvo proizvođača sadnica koje kaže da je uspjeh nasada siguran u 80 posto slučajeva.
Dosadašnja iskustva govore i to da su plantažno uzgojeni tartufi čak ukusniji i intenzivnijeg mirisa nego divlji, jer u određenom periodu kad im voda najviše treba mogu biti navodnjavani. Površina mu je zaglađenija, a kao i divlji, može izrasti do veličine jabuke.
– Ja sam u ovo krenuo iz čistog hobija i znatiželje, vidjet ćemo kako će sve na kraju ispasti, ali i ako ne bude tartufa ispod mojih crnika, bit će drva za ogrjev. I lijepa šuma.
Ali mislim da bi se država sa svojim zemljištem i poticajima mogla uključiti u ovakve projekte i omogućiti da površine na kojima je to moguće, mislim na opožarene površine, pošumimo baš ovom vrstom hrasta, koji je dio dalmatinske i mediteranske flore, pa i ovakvim sadnicama ispod kojih će rasti tartufi. Mislim da bi to bilo puno ispravnije nego ovo što sada činimo sa sadnjom alepskog bora – kaže Žilić.
A onda turistički kompleks
Tartuf nije nepoznat u zadarskom kraju. Naime, prije nekoliko godina najprije je zadarski tartufar Ivica Matak, nakon nekoliko godina provedenih u Istri, gdje je skupio iskustva u traženju skupocjene gljive, pa i nabavio pse tartufare pasmine lagotto romagnolo, brendirao svoj “zadarski tartuf”.
I neki su drugi gljivari krenuli njegovim putem, a tartufi se danas pronalaze i po cijeloj Dalmaciji i Slavoniji, iako Istra, naravno, i dalje prednjači sa svojom turističko-gastronomskom tartufarskom pričom.
Baš je zbog toga značajan Žilićev projekt, koji će pokazati, doduše tek za koju godinu, može li i Dalmacija postati značajniji tartufarski doživljaj i plasirati se na tartufarsku kartu gastronomskog svijeta.
Žilić očito, bez obzira na hobističke motive podizanja svoje plantaže tartufa, računa da bi se to moglo dogoditi. Uskoro će početi s gradnjom malog turističkog kompleksa na istoj njivi na kojoj je posadio minijaturne sadnice crnike.
Kad dobije građevinsku dozvolu, tu će izgraditi vinski podrum s kušaonicom i gostinskim salonom, četiri čvrsta turistička bungalova te, naravno, bazen. Ako to priroda dopusti, njegov tartufarsko-turistički projekt mogao bi perfektno zaživjeti.
Ali ipak, ako se to dogodi, prve tartufe u kušaonici uživat će Žilićevi prijatelji, Zadrani, ali i Istrani, naravno među njima i Goran Karlić, koji ga je potaknuo na ovaj projekt. Naime, svaka sadnica ima svoga “vlasnika” te pločicu s imenom jednog od Žilićevih prijatelja koji su sudjelovali u sadnji.
“Vlasnikova” je obaveza da godišnje obiđe svoju sadnicu, njegov će biti i prvi tartuf kad za to dođe vrijeme, a kasnije će moći i kupovati tartufe izvađene “ispod” svoje crnike po proizvodnoj cijeni. Što i nije mali popust: kilogram crnih tartufa stoji oko 500 eura pa na više.
Ali kad to vrijeme dođe, stići će i nova reportaža sa Žilićeve, vjerujemo, uspješne plantaže crnike s tartufima.
/Mario Vuksan/
