U Kumrovcu sam posljednji put bila prije više od četrdeset godina, u martu 1977. godine. Josip Broz Tito držao je polaznicima Političke škole seriju predavanja o povijesti Saveza komunista/Komunističke partije Jugoslavije. Okupio se cijeli tadašnji hrvatski politički establišment. Posebnu pozornost izazvao je Miroslav Krleža koji je s partijom imao složeni odnos koji se kretao od pripadanja u samim počecima, do razlaza pred sam rat, pa opet pridruživanja, a nakon toga je ponovno bilo i distanciranja i približavanja.
Odnos sukladan turbulentnim vremenima i vokaciji intelektualca i umjetnika. Neovisno o svom odnosu prema partiji i političkom sustavu Krleža je do kraja života ostao Titov privrženik svjestan njegove povijesne veličine. I sam izravni sudionik nekih važnih predratnih zbivanja, Krleža je pažljivo slušao, s Titom se družio u pauzama. Ne znam je li se tada prisjetio svog teksta Titov povratak 1937: “Sprema se nova međunarodna katastrofa, fašistički gorila brusi svoje noževe, a kod nas Kupinec hrče, Kaptol hrče, Kumrovec hrče, čitava naša malograđanska inteligencija hrče, a Tito stoji usred Kumrovca i osjeća vakuum srednjovjekovnog zakašnjenja prokletstva kumrovečkog nokturna, kada psi laju i sve stoji kao ukleto na jednom te istom mjestu.“
Miroslav Krleža pristao je te 1977. godine pozirati mi na zajedničkoj fotografiji sa sudionicima tih trodnevnih zbivanja, polaznicima škole i hrvatskim političkim vodstvom. Bilo je to svega nekoliko godina prije Titove i njegove smrti.
Povijest je dodirnula Kumrovec, malo mjesto u Hrvatskom zagorju.
Godine su prošle, promijenila se država, promijenio se politički sustav. Dogodio se i novi, krvavi rat. Povijest se sada poigrala s Kumrovcem. U zgradama nekadašnje Političke škole i pripadajućem hotelu smjestile su se izbjeglice iz razrušenog Vukovara. O tim je sumornim danima svjedočanstvo ostavila književnica, tada djevojčica i ratna stradalnica, Ivana Bodrožić u romanu Hotel Zagorje.
Objekti su devastirani, vlast nije znala što bi s njima, urušavanje se nastavilo. Natječaji za kupovinu kompleksa Kumrovec redom su propadali. Inače, riječ je o arhitektonski izuzetno vrijednim objektima, djelima autora Berislava Šerbetića i Ive Filipčića. Kao i na mnogim drugim brojnim lokacijama, ni ovdje umjetnička i spomenička vrijednost nije igrala ulogu. Nihilizam prema baštini postao je opće mjesto.
Kumrovec je utonuo u svoju provincijsku kolotečinu. U skladu s ambivalentnom (ne)politikom nove hrvatske države prema povijesnom nasljeđu socijalističkog razdoblja, nikakvih suvislih ideja o valorizaciji Kumrovca nije bilo. Zbivanja su se događala spontano. U Kumrovcu se kontinuirano okupljaju Titove pristaše i posjećuju ga turisti u broju koji iz godine u godinu raste. Sada ga posjeti oko sto tisuća turista godišnje. Obližnje Tuđmanovo rodno mjesto Veliko Trgovišće i spomen kuću bilježe neznatan posjet.
I onda se dogodilo čudo.
Na najnovijem natječaju za kupovinu zgrade bivše Političke škole u Kumrovcu pojavila se kineska poduzetnica Yiang Yu kao jedina prijavljena. Ponudila je sumu od 14 milijuna kuna (dva milijuna više od isklične). Vlada još treba odobriti kupovinu, ali čini se da joj ništa ne stoji na putu. Iz kompanije gospođe Yiang Yu objavili su da iznos u eurima (1.892.000) simbolično odgovara Titovoj godini rođenja – 1892.
Pokazali su da je upravo Titovo ime ono što će komercijalno maksimalno valorizirati u svom projektu. I za gospođu Yu, osobno, Titovo ime je brend. Pored zgrade političke škole i hotela namjeravaju kupiti i Spomen dom, Titovu rezidenciju, te nogometno igralište u Kumrovcu. Izgradili bi hotelski kompleks, wellness centar, zabavni park. To je područje bogato geotermalnim vodama. I za obližnje Krapinske toplice zainteresirani su kineski ulagači. Sve u svemu, gospodarsku renesansu, živopisno Hrvatsko zagorje očekuje od Kineza.
Zabavni park posvećen Titu izazvao je osobitu pozornost. Hoće li to biti još jedna od onih umjetnih Venecija, Pariza i slično ili Disneyland ili možda Tomorrowland ili pak Westworld? Ne zna se. Književnik i publicist Jurica Pavičić, koji inače pozdravlja investiciju kao dobrodošlu, formiranje Titovog zabavnog parka doživljava kao konačni kraj hrvatske tranzicije, njezin ”kolosalni neuspjeh”.
”Dvadeset godina nakon prelaska u stvarnu tranziciju, lavovski dio Hrvatske izgleda, pa, otprilike – kao politička škola u Kumrovcu.”
Propalo i zapušteno. Zabavni park za njega predstavlja Titovu drugu smrt. Suvremeni Matije Gupci drapat će ulaznice, a lady Yu će zasjesti u zagorski burg kao novi Franjo Tahi.
Pragmatični lokalni čelnici nisu opterećeni povijesnim reminiscencijama. Investitorima su širom otvorili vrata, ne zapitkujući previše. Cijelo ovo vrijeme u Hrvatskom zagorju živjela je ideja da Titovo rodno mjesto jest (i) ekonomski potencijal, motor razvoja cijelog kraja. Rodna kuća se održava i djeluje kao muzej, ostali spomenuti objekti u vlasništvu države su zapušteni.
Za veće iskorake nisu se odlučivali osluškujući bilo središnje vlasti koja se prema Titu odnosila provincijalno, u skladu sa svojim ograničenim poimanjem povijesti i suvremenosti. Važnije je bilo prilagoditi se svojoj izvornoj desničarskoj izbornoj bazi nego Hrvatskoj priskrbiti mjesto za stolom povijesnih naroda.
Šefica hrvatske države posjetila je SAD desetak puta u mandatu i nije dospjela dalje od ograde Bijele kuće. Američki predsjednik Nixon posjetio je Titovu rodnu kuću u Kumrovcu 1970. godine.
Kolinda Grabar-Kitarović izbacila je iz svog ureda bistu Josipa Broza Tita i poklonila je muzeju.
I onda su došli kineski investitori.
/Ines Šaškor/
