Piše: Darko Kasalica
Nedavno sam prisustvovao neformalnom razgovoru sa jednim ministrom koji se, zahvaljujući umješnosti da zaobiđe propisane procedure, hvalio rezultatima ostvarenim u rekordnom roku. Kaže da bi pridržavanje procedura toliko odužilo proces da projekti ne bi ni započeli za vrijeme njegovog mandata, a sljedeći ministar bi vjerovatno imao druge prioritete. Trijumf nad procedurama je, nažalost, naša svakodnevica – od izvještaja DRI o trošenju javnog novca do nedavnog skandala oko postavljanja spomen obilježja.
Pitanje koje se nameće je zašto uopšte imamo te procedure ukoliko one otežavaju, usporavaju i opstruiraju naš rad? Ima li ta dosadna procedura ikakvu drugu svrhu osim da našim funkcionerima zagorča život i sputa ih da posao završe u rekordnom roku?
Budući da procedura ima univerzalni karakter, njen značaj i smisao će se najbolje ilustrovati kroz primjer privatnog biznisa. Većina firmi u prvim fazama svog postojanja ima relativno haotičan način rada – sve važnije odluke donosi osnivač na bazi intuicije, više kolega isti posao završava na različite načine i sa različitim ishodom/produktivnošću, kadrovi se zapošljavaju/nagrađuju/otpuštaju na bazi subjektivnog utiska, razvoj poslovanja odvija se spontano itd. Biznis raste do određene tačke kada počinje da stagnira ili (pro)opada jer je sve više kupaca nezadovoljno oscilacijama u kvalitetu proizvoda, nizu se promašene poslovne odluke, kvalitetni kadar se osipa, pojavljuje se efikasnija konkurencija itd.
Procedura je taj most koji omogućava da vaš biznis iz primitivnog pređe u sofisticirani oblik, odnosno da u datim okolnostima maksimizira svoj potencijal. Procedura znači da se strateška dokumenta i važne poslovne odluke donose na propisani način koji će uzeti u obzir sve relevantne informacije i mišljenja, da se radni zadaci završavaju prema jasno utvrđenim instrukcijama i očekivanjima, da se kadrovi vrednuju na bazi precizno definisanih kriterijuma, da se poslovni procesi unaprijeđuju korekcijom pojedinih procedura itd.
Iz svega navedenog da se zaključiti da odnos prema proceduri održava zrelost jednog sistema. I dok razvijena društva proceduru prihvataju kao blagoslovenu stvar, koja im je i omogućila lidersku poziciju, primitivna društva vjeruju da će do cilja brže stići prečicom. Problem je u tome što i postavljanje pravog cilja zahtijeva proceduru, a prečice nas gotovo uvijek dovedu do istog onog mjesta sa kojeg smo i krenuli.
