25 C
Kotor

Slušaj online radio

Potonuli brodovi i avioni su vremenske kapsule, grobovi i spomenici kulture

Kada se ispod velikih naslaga školjaka i morske trave u razbijenom kokpitu američkog bombardera B-24 Liberator, pojavila pločica sa fabričkim brojem letjelice čija je olupina je već skoro sedam decenija počivala u podmorju ostrva Vis, ronilačka ekipa Odjela za podvodnu arheologiju Hrvatskog restauratorskog zavoda, znala je da je naišla na nešto zaista posebno. Iza broja 42-51430, krio se naime, istorijski važan avion za koga je, hiljadama milja daleko od njegovog posljednjeg počivališta u Jadranu, u gradu Tulsa u američkoj saveznoj državi Oklahoma, čak podignut i poseban muzej…

Naime, Liberator sa tim fabričkim brojem je čuveni “Tulsamerican” – posljednji primjerak tog teškog četvoromotornog bombardera koji je 1944. sišao sa proizvodne trake fabrike Douglas u Tulsi. Još za svog „života“, ovaj je avion bio slavan u SAD i medijski praćen sve do svojeg posljednjeg zadatka. “Tulsamerican” je kao posljednji primjerak B-24 koga je proizvela fabrika u Oklahomi, plaćen je ratnim obveznicama što su ih kupili zaposleni u fabrici  i građani. U znak zahvalnosti, na avionu su po napuštanju proizvodne trake, po svim njegovim vanjskim površinama bili gusto ispisani potpisi svih radnika fabrike. Na nosu ispod pilotske kabine nacrtan je okrugli amblem u obliku globusa, na kojem je prikazan indijanac koji u jednoj ruci drži nož, a u drugoj američku zastavu. Iznad amblema bilo je napisano ime aviona – „Tulsamerican“, koga je po raspisanom konkursu smislio jedan od radnika fabrike. Tako ukrašen, nov novcati Liberator krenuo je do ratišta u Evropi,  da bi nakon nekoliko međuslijetanja, svoj put završio u Italiji na uzletištu Toreta.

Odatle je 17.decembra 1944. “Tulsamerican”  poletio u sastavu velike formacije savezničkih bombardera u napad na bi grad Odertal blizu poljsko-njemačke granice.  Na putu su formaciju napali njemački lovci Messerschmitt 109 i Focke Wulf 190. Već u prvom napadu uspjeli su srušiti nekoliko bombardera. Lovci su oštetili jedan motor „Tulsamericana“ koga je pilot morao zaustaviti. Zbog oštećenja avion je počeo zaostajati iza formacije, a prije nego što su bombe napokon ispuštene, njemački lovci napali su ga još nekoliko puta. Jedan je pogodak oštetio hidraulični sistem, pa je “osakaćeni” Liberator krenuo nazad prema Italiji do koje ipak nije uspio doći. Avion se nije uspio prizemljiti na saveznički aerodrom na ostrvu Vis, već je posada morala izvršiti prunudno slijetanje na more u blizini otoka. Sedmoro članova posade uspjelo je iskočiti i spasiti se, jedno je tijelo kasnije pronađeno na površini, a dvoje -pilot poručnik Eugene P. Ford i navigator Russel C. Landry je sa avionom ostalo u morskom grobu./. Sve do nedavno, oni su bili izgubljeni…

Danijel Frka sa naslovnicom svoje knjige

“Moj tim i ja smo zaslučni što su se pronašli posmrtni ostaci jednog od dvojice prije 75 godina stradalih američkih vazduhoplovaca, jer smo mi sugerisali Amerikancima gdje da traže i gdje da kopaju u području smrskanog i raspadnutog kokpita potopljene olupine aviona. Naša se teorija pokazala tačnom i upravo tu su nađeni ostaci jednog od stradalih avijatičara iz posade “Tulsamericana”. On je nakon toga, identifikovan i uz vojne počasti sahranjen u SAD 2017.godine.”- priča nam Daniel Frka, ronilac, podmorski istraživač, dokumentarista, pisac, podvodni fotograf, slikar, modelar, vojno-pomorski i istoričar avijacije na prostorima bivše Jugoslavije. Frka je bio i dio ekipe koja je 2010. prva ispitala i identifikovala tada novootkrivenu nepoznatu olupinu B-24 Liberatora na dubini od 39 metara kod Visa.

Ovaj 63-godišnji diplomirani inženjer saobraćaja iz Rijeke za život zarađuje u firmi “Rijekapromet”, dok život “živi” pod vodom, u vazduhu kao pilot paraglajdera ili u prašnjavim arhivama, bibliotekama i “bespućima” interneta, tragajući za dokumnetacijom i podacima o olupinama brodova i aviona koje pronalazi i istražuje na dnu Jadrana, a opisuje u knjigama, novinskim člancima ili dokumentarnim filmovima. Unuk lučkog kapetana porijelom iz mjesta Sali sa Dugog otoka i sin kapetana duge plovidbe što se svojevremeno nastanio u Kraljevici blizu Rijeke, Danijel Frka je čovjek koji od malih nogu “živi i diše” more. Odrastajući uz čuveno brodogradilište u Kraljevici, najstariji aktivni škver na Jadranu u kojem su se od osnivanja 1729. do danas “rodile” na stotine prvenstveno ratnih brodova, Frka je još u djetinjstvu počeo da se bavi modelarstvom i izradom maketa brodova i aviona.

Ronioci kod olupine Tulsamericana

“Literatura koju sam tada kao učenik osnovne, odnosno srednje škole čitao, nekako me je usmjerila da sve više počnem željeti ronjenje i podmorska istraživanja. Autonomnim ronjenjem sam počeo da se bavim 1975. u Kraljevici i zajedno sa još par prijatelja, ubrzo smo počeli ta naša prva “istraživanja” i ronjenje na olupinama brodova u reonu sjevernog Jadrana. Postepeno se to širilo, a imao sam sreću da je i moja supruga ljubitelj ronjenja, dok su i naša dva sina završili tečajeve ronjenja i nakon toga poslali vrsni podvodni fotografi koji su postigni značajne uspjehe na domaćem i međunarodnom planu. Prije tri godine roničaki nispit je položila i moja kćerja, tako da smo mi svi porodično ronioci.”- priča Frka.

Kao Kraljevičanin-žitelj mjesta koje je u najvećoj mjeri živjelo od tamošnjeg brodogradilišta, on jeod djetinjstva izgradio i veliku ljubav prema ratnim brodovima kakvi su se pravili na navozima u Kraljevici.

“Oduševljen sam sa onim što ste vi od te tradicije ratne brodogradnje u Boki, sačuvali ovdje u Tivtu. Nije to puno, ali je opet mnogo više nego što je toga sačuvano kod nas. Vi ovdje imate kompletne dvije podmornice JRM i dio objekata u kojima su se one nekad remontovale, ali mi je sa druge strane, veoma žao što je potpuno propala i gotovo u svim tragovima nestala nekadašnja Hidroplanska baza u Kumboru koja je izuzetno istorijski važna za vazduhoplovstvo kako u okvirima bivše Jugoslavije, tako i šire.”- sa pomiješanim osjećajima govori ovaj priznati stručnjak, podsjećajući da su upravo iz Boke na proljeće 1913. poletjeli prvi avioni – austrougarski hidroplani nad terirtorijom današnje Crne Gore i da su oni tada u Drugom balkanskom ratu obavljali i prve u istoriji, misije izviđanja iz vazduha dešavanja na frontu kod Skadra. Kumbor i njegova hidroplanska baza su narednih godina u Prvom svjetskom ratu opet bili „svjetski prvaci“ u više navrata – prvi napad iz hidroaviona na ciljeve na zemlji, prvo noćno bombardovanje neprijateljskih položaja, prvo bombardovanje ratnog broda na moru, prvo potapanje podmornice u svijetu dejstvom iz vazduha… Ovdje su službovali i za našu vazduhoplovnu istoriju vrlo značajni ljudi – jedna od naših prvih hidropilota i kasniji osnivač fabrike aviona „Ikarus“ u Zemunu Dimitrije Konjović i najuspješniji austro-ugarski mornarički pilot-as Prvog svjetskog rata, inače rođeni Hercegnovljanin, baron Gotfried von Banfield.

Dva originalna austrougarska hangara za hidroplane u Kumboru iz 1916., nakon odluke crnogorskih nadležnih organa da ti objekti „ne posjeduju vrijednost koje bi obavezale Upravu za zaštitu kulturnoh dobara na njihovu zaštitu i očuvanje”, su prije par godina srušeni radi izgradne turističkog rizorta Portonovi, a uklonjen je i spomenik poginulim kumborskim hidroavijatičarima iz vremena Kraljevine Jugoslavijew. Kao “istorijski bezvrijedna” srušena je i lansirna stanica za ispitivanje torpeda koju je u Kumboru sredinom dvadesetih prošlog vijeka, ovdje napravio znameniti konstruktor i inovator, kapetan bojnog broda Miroslav Štumberger čiji je dom u Baošićima danas poznat kao Muzej starog kapetana…

“Ja odlično sarađujem sa brojnim entuzijastima iz oblasti vojnopomorske ili istorije avijacije sa područja cijele bivše države jer se mi sa ovih prostora zaista možemo pohvaliti da imao izvanrednu povijest kako avijacije, tako i pomorstva. Samo je očito, ne znamo na pravi način sačuvati i iskoristiti kako se to radi u svijetu.”- ističe Danijel Frka. Objašnjava da su potopljeni brodovi i avioni zapravo, svojevrsne vremenske kapsule na dnu mora i da je upravo ta dimenzija ovih olupina ono što najviše privlači njega i ostale slične istraživače podmorja.

NIPPO

“Kad pogledate što je zapravo od brodova koji su nekada plovili danas ostalo da plovi ili je privezano negdje u lukama, i ono što je pod vodom, onda ćemo vrlo lako zaključiti da je gro njih zapravo sačuvano pod vodom jer su potonuli nekim nesrećnim slučajem. Svi oni su danas manje-više sačuvani onakvi kakvi su bili u onom momentu kada su nestali sa površine mora i često u njima možete naći predmete koji su pripadali posadi i koji daju jednu “ljudsku dimenziju” pričama o svim tom potonulim objektima. Upravo je to bio i cilj mojih knjiga i filmova – da u ljudima probudimo svijest da te olupine nisu samo neki kulturni ili istorijski spomenik nekog događaja ili vremena, već i mjesto ljudskih tragedija i pogibija i mjesto gdje možda još leže njihovi posmrtni ostaci, te se prema tim mjestima treba odnositi sa dužnim pijetetom ”- ističe Frka dodajući da mu je pričanje takvih priča o sudbinama ljudi povezanim sa davno potonulim brodovima ili oborenim avionima, glavni izazov i motiv da se bavi djelatnošću u kojoj je već preko 40 godina. Takve storije on je zabilježio za ukupno 56 brodskih i avionskih olupina u hrvatskom dijelu Jadrana koje je sa arheologom i roniocem Jasenom Mesićem opisao u kjigama “Tajne Jadran” i “Blago jadrana” –svojevrsnim ronilačkim vodičima a koje su prevedene i izdane i na engleskom, njemačkom, italijanskom, češkom, mađarskom i slovenačkom jeziku. Sa saradnikom Marinom Brscem, Frka je autor i scenarija za nagrađivani dokumentarni film “Viški brodolomi”, a jedan je i od autora šestodjelne TV dokumentarne serije “Veliki brodolomi Jadrana” koja je dobitnik “Večernjakovog ekrana”za najbolju dokumentarnu seriju u 2007. a prikazana je i na TV Vijesti u Crnoj Gori. Frka svoje članke redovno objavljuje i u prestižnim britanskim časopisima “Diver” i “Scale Models”, njemačkom “Tauchen”, italijanskom “Storia Militare” te više hrvatskih časopisa i specijalizovanih revija. Podvodno  fotografijom bavi se još od 1978, višestruki je državni prvak Hrvatske u toj kategoriji umjetničke forografije i trećeplasirani sa Svjetskog prvenstva u Bodrumu u Turskoj 2011., a član je i međunarodne komisije CMAS za podvodnu fotografiju. Ono što u dubinama mora ne može zabilježiti fotoaparatom jer su brodske ili oplupine aviona nerijetko prevelike da bi “stale u objektiv kamere”, Frka više nego nadoknađuje svojim umjetničkim radom i likovnim talentom, slikajući upečatljive podmorske prizore.

Danijel Frka u Tivtu

Prirodni dar za tehničko crtanje i bogato maketarsko iskustvo, on je pretočio u zaista impresivne slike olupina na dnu mora, rađene u maniru možda i najpoznatijeg umjetnika na svijetu koji gaji tu vrstu motiva u svom opusu – hiperrealiste, Amerikanca Ken Marshall-a.   Frkine vrlo detaljne i istorijski apsolutno vjerne slike borbenih aviona i ratnih brodova prvo su našle put do raznih časipisa u  SFRJ, poput “Fronta” ili maketarskih magazina, da bi kasnije on ilustrovao i razne knjige o vazduhoplovstvu. Od 1992. ovaj svestrani i nadareni čovjek sarađuje i sa čuvenim njemačkim proizvođačem model-kitova Revell, pa Frkine ilustracije brojnih tipova aviona ili čuvenih ratnih brodova i podmornica danas krase naslovne strane omota kutija u kojima se prodaju Revellovi modeli.

“Sve svoje ilustracije brodova slikam rukom – zračnim kistom (airbursh) ili temperama na papiru koji kaširam na malo tvrđu podlogu. U zadnje vrijeme avione sve više radim na kompjuteru što je jednalo lijepo ispadne kao kada ih slikate rukom, ali ipak preferiram i više uživam u klasičnom slikanju rukom.”- objašnjava Frka.

“SZENT ISTVAN” IZNAD SVIH

Jedna od brojnih olupina na kojima je ronio a koja je na njega ostavila najveći utisak je austrougarski bojni brod “Szent Istvan”, potopljen od Italijana 1918.kod ostrva Premuda. Teško oklopljeni moćni ratni brod od 21.689 tona punog deplasmana, bio je dug 153, širok 28 metara, a gaz mu je iznosio skoro 9 metara. Glavno naoružanje činilo je 12 velikih topova kalibra 305 mm, raspoređenih u četiri trocijevne kule što je tada bio pionirski poduhvat u ratnoj brodogradnji. Maksimalnom brzinom od 20 čvorova ovu svojevrsnu ploveću tvrđavu na moru, pogonile su parne turbine ukupne snage 26 hiljada konja, a „Szent Istvan“ su opsluživala čak 1.094 člana posade. Već preko 100 godina, on prevrnut počiva na 66 metara dubine kod Premude, kao najveći brod što je ikada potonuo na Jadranu.

“Szent Istvan” je jedno posebno poglavlje u mom životu i istraživanjima. Još kada je 1995. moj pokojni prijatelj Antun Gavranić prvi put sa Mađarima ronio na “Szent Istvanu”. Učestvovao sam u više ekspedicija na taj brod. U jednoj od njih smo zajedno sa Mađarima, demontirali bronzana slova sa imenom broda sa njegove krme i ona se danas nalaze u Pomorskom muzeju Istre u Puli.”- kaže Frka dodajući da sa kolegama iz Hrvatskog restauratorskog zavoda već niz godina prati stanje zakonom zaštićene olupine velikog bojnog broda.

“Zadnjih par godina vidljivo je da se ta olupina lagano počinje konstrukcijski urušavati što je naravno, nezaustavljiv proces za jedan metalni brod pod morem. Mi možemo biti sretni što su takve olupine u Jadranu sačuvane  u takvom prilično dobrom stanju, već više od 100 godina, za razliku od olupina nekih brodova u Lamanšu ili u Sjevernom  koji su se za samo par desetljeća, potpuno raspali. Nekakav sretan odnos saliniteta, temperature i morskih struja u Jadranu sačuvao je te naše brodove, ali ne zauvijek. Zbog toga, kada je “Szent Istvan” u pitanju ove godine planiramo još jednu ekspediciju kako bi smo je što bolje dokumentovali i dodatno istražili njenu unutrašnjost kroz rupe u oplati koje su se u međuvremenu otvorile.”- priča Frka za kojega je novost bila činjenica da se u Tivtu, u ovdašnjoj Zbirci pomorskog nasljeđa, danas čuva možda i najveći preživjeli artefakt sa “Szent Ištvana” – mali dvocilindrični parostroj sa jedne od „Szent Istvanovih“ barkasa,  koja je prilikom tragedije i potapanja broda, te davne noći 10.juna 1918, iz voda Jadrana spasila mnoge članove posade nesrećnog velikog bojnog broda.

Frka je bio i konsultant i podvodni snimatelj austrijsko-njemačkog igrano-dokumentarnog filma „Smrt u zoru“ (Posljendji carev bojni brod) o sudbini „Szent Istvana“, a koji je pored ostaloga prikazan i na Viasat History i National Geographic kanalima.

I U CRNOJ GORI IMA VAŽNIH OLUPINA

B24-1

Frka ističe da i u vodama crnogorskog dijela Jadrana ima više olupina istorijski značajnih brodova, poput austrougarske krstarice „Zenta“ – prvog ratnog broda potopljenog u prvom sukobu flota sila Antante i Centralnih sila u Prvom svjetskom ratu, francuskog razarača „Dague“ ili francuskih podmornica „Focault“ i „Monge“ čija posljednja počivalita još nisu ni otkrivena. U blizini Prevlake na ulazu u Boku u vodama koje pripadaju Hrvatskoj, leži austrougarska torpedna krstarica „Kaiser Franz Joseph I“.

„Sve su to olupine koje zaslužuju da ih se istraži i opiše kako treba. Moj prijatelj Dragan Gačević iz Herceg Novog je već napravio fenomenalnu knjigu o dostupnim olupinama u Crnoj Gori i ja jedva čekam da dođem ovdje par dana i zaronim na neku od njih. Možda bi smo mogli ove godine organizovati ekspediciju na „Kaiser Franz Josepha“ jer se navršava 100-ta godišnjica potapanja tog broda kojeg bi i ja želio uključiti u novu knjigu koju pišem.“- ističe Frka. On je do sada je ronio na gotovo svim za autonomne ronioce dostupnim olupinama brdova u Hrvatskoj i na mnogima širom svijeta. Po atraktivnosti, posebno ističe ono što je vidio u podmorju lagune Truk u Mikroneziji na centralnom Pacifiku gdje, ukristalno čistim i prozirnim tropskim vodama koje bujaju od života, na relativno maloj dubini, počivaju ostaci 12 ratnih i 32 trgovačka broda što su ih Amerikanci potopili 1944. u vazdušnom napadu na tu, tada jednu od najvećih japanskih pomorskih baza.

OLUPINE PLJAČKAŠI HARAJU I U HRVATSKOJ

BARON GAUTSCH

Na pitanje kako u Hrvatskoj funkcioniše zapštita  i spriječavanje devastiranja podvodnih hidroarheoloških lokaluiteta među kojima su i olupine brodova i aviona, Frka odgovara da su donešeni strogi zakonski propisi i policija reovno sprovodi akcije na moru, ali se pohare na žalost i dalje povremeno događaju.

“Povremeno policija tako ulovi neke, mahom strance, kako devastiriaju neki potonuli brod skidajući i odnoseći sa njega razne elemnete poput zvona, mašinskih telegrafa, brodskih okana i slično. Na žalost, kod naših komercijalnih ronilačkih centara koji dobijaju koncesiju na organizovanje ronjenje na određenim lokalitetima, još nije u potounosti zaživjela svijet o očuvanju te kulturno-istoriske baštine. Vlasnici ronilačkih centara su to  naučili i oni čuvaju povjerene im lokalitete, jer ako bi dozvolili njihovu devastacuiju, vrlo brzo više ne bi imali što tamo dolje pokazati turistima koje vode na ronjenje i to im naplaćuju. Međutim, ima o onih koji jednostavno ne mogu odoljeti velikom novcu koje im neko ponbudi da se nešto skine i odnese sa potopljenog broda ili aviona, ili što leži pokraj olupina. Žalosno je što ljudi generalno, nemaju svijet o tome da je većina tih olupina istovremeno  nečije grobno mjesto i da ne treba uznemiravati ili narušavati nečije vječno počivalište”- kaže Frka.

Najčitanije