U izraelskim napadima na Pojas Gaze, od oktobra 2023. godine, ubijeno je najmanje 67.139 Palestinaca, saopštilo je danas Ministarstvo zdravstva palestinske enklave.
U saopštenju se navodi da je 65 tijela dovezeno u bolnice u posljednja 24 sata, dok su 153 osobe povrijeđene, čime je ukupan broj povrijeđenih u izraelskim napadima porastao na 169.583.
“Mnoge žrtve su i dalje zarobljene pod ruševinama i na putevima, jer spasioci ne mogu da dođu do njih”, dodaje se u saopštenju, prenosi Anadolija.
Kako je saopšteno, dva Palestinca su ubijena, a 30 drugih je povrijeđeno vatrom izraelske vojske dok su pokušavali da dobiju humanitarnu pomoć u posljednja 24 sata.
Time je ukupan broj Palestinaca ubijenih dok su tražili pomoć porastao na 2.605, a preko 19.124 drugih je ranjeno od 27. maja.
Ministarstvo je saopštilo da je još jedan Palestinac umro od pothranjenosti i gladi u posljednja 24 sata, pa se broj smrtnih slučajeva povezanih s glađu od oktobra 2023. godine povećao na 460 osoba, uključujući 154 djece.
Od 2. marta, izraelske vlasti su potpuno zatvorile sve granične prelaze u Gazi, gurajući 2,4 miliona stanovnika teritorije u glad.
U avgustu je Integrisana fazna klasifikacija sigurnosti hrane (IPC), koju podržavaju Ujedinjene nacije (UN), proglasila glad u gradu Gazi i upozorila da će se ona proširiti na druga područja teritorije.
Kako se navodi u saopštenju Ministarstva, od tada su 182 osobe umrle od gladi, uključujući 39 djece.
Cetinjanin Boban Sjekloća (33), navodni visokopozicionirani pripadnik cetinjske ćelije škaljarskog klana, ubijen je juče oko 18 časova, u nastavku rata crnogorskih kriminalnih grupa, pišu Vijesti pozivajući se na nezvanična saznanja. Iz Uprave policije povodom ovog ubistva se još uvijek nisu oglašavali.
Njegovo tijelo pronađeno je u automobilu marke „golf plus“ podgoričkih tablica, nadomak plaže Trsteno. Prema prvim informacijama iz istrage, na Sjekloću je pucano kroz šoferšajbnu, a na licu mjesta pronađene su čaure i drugi tragovi koji će biti poslati na vještačenje.
Viša državna tužiteljka Ana Radović potvrdila je da je tokom uviđaja prikupljen određeni broj dokaza.
“Žrtva je identifikovana kao B.S. (33). Tokom uviđaja pronađen je određeni broj tragova i čaura koji će se vještačiti u Forenzičkom centru”, kazala je Radović.
Prema riječima izvora iz istrage, vozilo u kojem je pronađeno tijelo primijetili su vatrogasci nakon što je oko 18 časova prijavljeno da je automobil sletio s puta. Oni su o svemu obavijestili policiju, koja je zatim izašla na teren.
Godinama u bjekstvu
Sjekloća je godinama bio u bjekstvu, a prema podacima policije smatrao se važnom karikom u cetinjskoj ćeliji škaljarskog klana. Specijalno državno tužilaštvo teretilo ga je za krijumčarenje pola tone kokaina, kao i za učešće u teškim krivičnim djelima, uključujući pomaganje u ubistvima Andrije Gazivode i Pera Muhadinovića na Cetinju 2020. godine.
Njegova kuća na Cetinju bila je više puta predmet policijskih pretresa, ali on tada nije pronađen.
Jučerašnje ubistvo drugo je u Kotoru za manje od dva mjeseca, u obračunu zaraćenih klanova. Krajem avgusta, 29. u naselju Zlatne njive, ubijen je i Radovan Krivokapić (44), zvani Mesar, takođe označen kao pripadnik škaljarske kriminalne grupe.
U današnjem izdanju Preporuka za čitanje, rubrike koju Boka News uređuje u saradnji s hercegnovskom Knjižarom So, donosimo preporuke za knjige iz žanrova prave ili lijepe književnosti, popularne književnosti, istorije, likovne umjetnosti i knjiga za djecu.
Po ocjeni kritike Intermeco je najbolji roman Sali Runi do sada.
Ajvan ima 22 godine, uspješan je šahista, tih i introvertan. Njegov deset godina stariji brat Piter je elokventan i harizmatičan advokat. Naizgled je tako. U nedeljama nakon gubitka oca, a kroz poglavlja koja naizmjenično donose perspektivu jednog ili drugog brata, Sali Runi snažno, duboko i emotivno prikazuje kako protagonisti ruše pa iznova grade svoj put. Pet likova – pomenuta dva brata i tri žene – odupiru se kategorizaciji društveno prihvatljivih veza, čime Sali Runi pokreće jednu od svojih omiljenih tema – uklapanje intimnih veza u društveni život. Izdavač je Geopoetika.
Borisa Dežulovića publika u našim krajevima skoro već četrdeset godina poznaje kao satiričara, humorista i pamfletista u nekom boljem smislu te riječi i kao političkog analitičara. Ono što će čitatelja zasigurno opčiniti u romanu Tko je taj čovjek? jeste njegova gotovo zastrašujuća autentičnost i uvjerljivost. Ovo je veliki roman, koji je napisao jedan hrvatski vinar-amater, kućedomaćin iz dalmatinskog seoca Piska. Roman-bomba, koja nas budi iz dogmatskog drijemeža. Izdavač je Laguna.
Tridesetpetogodišnji pisac neobjavljenog romana radi kao majstor u vikend-naselju i vodi jednostavan i bezbrižan život. Kada upozna Beti, impulsivnu, senzualnu i gladnu života, oni uranjaju u ljubavnu priču lišenu svake osrednjosti. Ona je njemu opsesija, on je za nju najveći pisac njihove generacije. Između grozničave ljubavi, seksa i alkohola, svjedočimo piščevim očajničkim pokušajima da održi korak sa ženom koju obožava. Beti Blu Filipa Džilijana je roman pun divlje strasti, prikaz razorne ljubavi osuđene na propast. Izdavač je Booka.
Šta ako, kad čovjek umre, njegov mozak nastavi da radi još nekoliko dragocjenih minuta? Tačnije, još 10 minuta i 38 sekundi? Ovom pitalicom počinje novi roman popularne Elif Šafak Deset minuta i 38 sekundi. Svaki minut nakon njene smrti donosi Lejli neku čulnu uspomenu: na ukus začinjenog gulaša od mesa koze koju je njen otac prinio na žrtvu; na miris kafe s kardamonom koju je pila u bordelu u kom je radila. Sa svakom uspomenom prisjeća se i prijatelja koje je stekla u odsudnim trenucima. Lejlina smrt oživljava nam tajne i čuda modernog Istanbula. Izdavač je Nova knjiga.
Godina 1944. bila je prekretnica na Istočnom frontu, čitamo u knjizi Završnica 1944. Džonatana Dimblbija. Nakon teških borbi i povlačenja pred njemačkim napadom (Operacija Barbarosa, iz juna 1941), Crvena armija je, oslobodivši Lenjingrad u januaru 1944, krenula u snažnu kontraofanzivu. Ključni trenutak bio je u junu 1944. kada je pokrenuta Operacija Bagration, masovna ofanziva više od dva miliona vojnika Crvene armije usmjerena protiv srca njemačke odbrane. Napad je doveo do potpunog raspada njemačkog fronta u Bjelorusiji. Nijemci su pretrpjeli ogromne gubitke na frontu dugom 2000 kilometara. Ova bitka je označila prekretnicu na Istočnom frontu. Izdavač je Laguna.
Kapitalna po značaju i obimu, Jansenova istorija umetnosti knjiga je koja je još od prvog objavljivanja 1962. godine upoznavala mnoge naraštaje studenata sa širokim svijetom zapadne umjetnosti i nahnjivala milione poklonika iste. Ovo inovativno izdanje zadržalo je Jansonov poseban narativni stil, izrazit stručan autoritet i nenadmašam umjetnički program, ali su dodate nove teme i umjetnička djela koja su danas ključna za proučavanje umjetnosti. Zahvaljujući Jansonovoj inteligenciji i neuporedivom kvalitetu ilustracija ova maestralno, uravnoteženo i duhovito ispričana priča o istoriji umjetnosti proširuje našu sposobnost razumijevanja i ocjenjivanja umjetničkih djela. Izdavač je Laguna.
Zaista kratko putovanje kroz telo naziv je knjige velikog formata koja mladom čitaocu pruža mogućnost za jedinstveni obilazak ljudskog tijela od glave do pete. Čitalac saznaje šta se dešava dok sanjamo, kako čujemo i najsitnije kapljice kiše, kako su vijugave šare na našim prstima postale tajni kodovi i još mnogo toga, Ne treba vam pasoš, ni karta za prevoz: otvorite korice ove veličanstvene knjige, otkrijte zapanjujuće činjenice i zavirite u sopstveno tijelo. Pisac je Bil Brajson, a izdavač Laguna.
Galatea Gallery iz Podgorice i Biskupski Ordinarijat Kotor – Župni ured u Perastu predstavili su u Pomirbenoj dvorani na otoku Gospa od Škrpjela radove pod nazivom „Suspenzija” mladog crnogorskog umjetnika – skulptora Stefana Boškovića.
Prenosmo riječi iz predgovora kataloga Ivane Martinović, skulptorke i konzervatorke, za predstavljena djela koja su čekala da se predstave crnogorskoj javnosti u Pomirbenoj dvorani na otoku Gospa od Škrpjela koja je sama po sebi mit uzdignut na nivo svetinje:
„Skulptorski i slikarski ciklus Stefana Boškovića, postavljen u sakralnom ambijentu dvorane, preobražava gledanje u kontemplativni čin: radovi uspostavljaju prostor usporavanja u kojem percepcija prelazi iz brzog prepoznavanja u iščitavanje. Kroz jasan kolorit i arhetipske figure slike pozivaju na suspenziju; zadržavanje koje otvara put ka duhovnom i filozofskom preispitivanju.
Teorijsko uporište preobražaja realnog u nerealno leži u metafizičkom nagibu. Zagasiti tonovi i plošne, ne – iluzionističke površine redukuju pejzažni realizam, a ono što je vrijeme gledanja pretvara se u misaoni čin.
U ovom kontekstu spajanje morskog i kopnenog svijeta naglašava međuzavisnost, dok se čovjek i dalje antropocentrično okreće oko sebe.
Suspenzija u ovim slikama znači sistematsko zadržavanje značenja: formalni postupci uvode u stanje u kojem interpretacija postaje prostor refleksije, a ne brza identifikacija. Kao operativna kategorija, ta suspenzija zaustavlja automatsko zaključivanje i konstruiše liminalni teren na kojem anonimne figure nemaju određeni identitet, a postaju pragovi iskustva. Umjetnost ovdje ne pruža gotove odgovore; umjesto toga produžava gledanje i usmjerava ga prema pitanjima o granici i mogućnosti susreta s onim što nadilazi empirijsko.
U tom zadržavanju leži i etički poziv: ostati u neodređenosti znači preispitati načine odnosa prema prirodi i drugome.”
Ovo je stoga bio dovoljan razlog da se Galatea Gallery zainteresuje za mladog umjetnika, predstavi ga publici i na taj način uključi u program dugogodišnje saradnje Galerije sa Župnim uredom u Perastu. Inače ovo je već šesnaesta izložba koju zajedno organizuju Galatea Gallery i Biskupski Ordinarijat Kotor – Župni ured u Perastu čime su predstavljanja umjetnika sa izložbama postala tradicija u Pomirbenoj dvorani na otoku Gospa od Škrpjela.
U znak zahvalnosti povodom dugogodišnje saradnje i zajedničke organizacije izložbi u Pomirbenoj dvorani na otoku Gospa od Škrpjela, kao i odlično organizovane nove izložbe, za crkvu Gospe od Škrpjela, Galatea Gallery i autor su darovali jedan rad sa izložbe.
Don Srećko Majić, peraški župnik i upravitelj Svetilišta na otoku Gospa od Škrpjela bez kojeg sve ove izložbe ne bi bilo moguće ostvariti, je kao i uvijek toplo zahvalio i poželio nastavak uspješne saradnje sa još prelijepih izložbi kakve su bile sve prethodne uključujući ovogodišnju.
Prvi dio dana je bio predivan za šetnju, ekipa raspoložena, a po koju kap kiše je jugo nanosio u silasku s Praćišta, kaže Vesna Pavlović iz PK ”Vjeverica”
Pješačka tura Kotor-Krstac održana je danas (5. oktobra) za rekreativce, ali je zbog najavljene nepovoljne vremenske prognoze maratonska tura u okviru 14. Pješačkog dana Kotor-Lovćen-Kotor odložena za 12. oktobar.
Organizatori iz PK Vjeverica pozivaju sve volontere da im se pridruže i pomognu u ostvarivanju planiranih aktivnosti. Prijave za Pješački maraton, za 12. oktobar, otvorene su i obavezne na: https://forms.gle/fFM9D8gBEpf3Zsew5 .
Većina najavljenih pješaka rekreativne ture otkazala je učešće iz istih razloga (kiša), ali je devetoro najupornijih ljubitelja prirode, uz vodičkinje Mirjanu Petrović i Vesnu Pavlović, istrajalo u svojoj volji i želji i svi su se uspješno, preko Praćišta, kanjonom rijeke Škurde, ispeli na prevoj Krstac, a odatle preko Žanjevogn dola, vratili nazad, taman kad je kiša počinjala.
Boka Kotorska – Foto PK Vjeverica
-Zbog navedene prognoze skoro svi prijavljeni su nažalost odustali, ali se kod Gurdića ipak pojavilo devetoro ljubitelja pješačenja, od čega 6 Vjeverica, 2 iz PK Gorica iz Podgorice i jedan gost iz Herceg Novog. Dan je bio predivan za šetnju, ekipa raspoložena, a po koju kap kiše je jugo nanosio u silasku s Praćišta, pa su kabanice štitile i ruksake i robu, a ko je nije imao, pružio je korak. Svi učesnici su se sigurno i zadovoljno vratili u Kotor oko 15h. Kiši hvala što je na naš silazak pričekala, kazala je za Boka News Vesna Pavlović, koordinatorka Pješačkog dana, koja je, na veliku radost učesnika, svima podijelila bedževe kluba. Ona je iskoristila ovu turu za završno sređivanje staze, u susret maratonu, odloženom za sljedeću nedjelju.
Za Duška Ivetića, pomorca iz Kotora, ova tura bila je prilika da zajedno sa ekipom najupornih kvalitetno ispuni dan u prirodi.
-Svakim korakom su se otvarali novi vidici, jedni od najljepših na svijetu. Uvijek svježi i neodoljivi. Cijeli dan smo sretali samo strance koji znaju da cijene ljepotu ispred njih. U Špiljarima, Vide iz jedine preostale kuće u selu, hrani jato golubova koje tu stalno boravi. Kaptiran izvor ispod Praćišta je bio bez vode, ali ponovo izazvao divljenje austrougarskoj praktičnoj i jednostavnoj arhitekturi koja prkosi vremenu preko 100 godina. Neki su koristili prečice da prekrate duge serpentine Crnogorske džade, neki kombinovali, opisuje Ivetić svoj doživljaj ture.
Foto PK Vjeverica
Prvu pauzu napravili su na Praćištu, upoznavli se međusobno i nazdravili Biljinom lozom. Prisjetili su se istorije o austrougarskoj žičari, tunelu za vodovod ispod tvrđave Sv. Ivana, vojnih rovova iznad Praćišta.
-Težak uspon do Krsca ide po stazi često pokrivenoj siparom, urušenim zidovima i međama. Za očekivati je, kada se uruše na kritičnim mjestima, prolaz više neće biti moguć, primjećuje Duško.
Povremeno jak vjetar i pad temperature na visini natjerao je članove ekipe da obuku jakne. Kada su se popeli na prevoj Krstac, okrijepili su se uz jaku domaću kafu u toploj atmosferi porodične gostione na Krscu. Krenuli su u brzi spust nazad od Žanjevog Dola ka gradu, jer je “mirisalo na kišu”. Na Praćištu ih je sustigla kiša, za kotorske “standarde” jedva primjetna, te su dalje nastavili pokriveni kabanicama.
-Umorni i mokri, osjećajući težak teren u koljenima, ali punog srca, rastali smo se na Crnogorskom pazaru. “Spremniji” su iskoristili ovu priliku kao generalnu probu za Maraton, zaključio je Duško Ivetić, koji je bio i volonter u markiranju maratonske staze pod Lovćenom.
Posljednjih dana orijentirala sam se na keto prehranu kako bih na svoj način malo izbalansirala organizam. No, kad se bacim u taj mod trebam nerijetko poraditi i na mašti, što često i nije lako.
Inspiraciju i pomoć sam potražila online, a kako sam doma imala domaće slanine nju je svakako trebalo uvrstiti. Evo do čega sam došla, isprobala i ostala ugodno iznenađena. Jako ukusno!
Sastojci:
6 manjih paprika
500 g krem sira
150 g cheddar sira
slanina
himalajska sol
Paprika
Postupak:
1. Oprati i očistiti paprike te ih narezati na polovine.
2. Krem sir izmiješati s naribanim cheddar sirom i malo posoliti.
3. Slaninu narezati na trakice.
4. Paprike puniti sirom te po površini staviti trakice slanine
5. Paprike nježno poredati u pleh obložen papirom za pečenje i peći na 200 stupnjeva dok paprike ne budu pečene i slanina hrskava.
Pomorski muzej Crne Gore u Kotoru dobio je uzuzetno vrijednu donaciju potomaka iseljeničke bokeljske porodice Vukasović iz Buenos Airesa i tamošnjeg Pomorskog muzeja koji baštini bogatu tradiciju trgovačke i ratne mornarice te južnoameričke države, a u čijem su kreiranju i razvoju u 19. i 20. vijeku učestvovali mnogi doseljenici iz Boke Kotorske.
Riječ je o kutiji sa slikarskim priborom koja je pripadala uglednom bokeljskom pomorskom kapetanu, brodovlasniku, konstruktoru brodova i slikaru-marinisti, Milošu Vukasoviću (1842-1908).
Vrijedan artefakt kustosu pomorsko-tehničke zbirke Pomorskog muzeja u Kotoru Iliji Mlinareviću predala je Vanja Kardović, sekretarka grupe prijateljstva Skupštine Crne Gore s Republikom Argentinom. Delegacija crnogorskog parlamenta boravila je, naime, ovih dana u Buenos Airesu i tom su joj prilikom potomci kapetana Vukasovića i predstavnik Pomorskog muzeja Argentine Andres Cieslinski, koji se posebno stara o proučavanju i zaštiti bogate zaostavštine ovog u Argentini veoma slavnog bokeljskog pomorca, preduzetnika, inženjera i umjetnika, predali originalnu kutiju sa slikarskim priborom koji je kapetan Vukasović koristio slikajući maritimne motive u toj dalekoj južnoameričkoj državi.
“Venus”, jedan od brodova koje je konstruisao Miloš Vukasović u Argentini – foto: Privatna arhiva
Inače, ideja za doniranje Vukasovićevog slikarskog pribora Pomorskom muzeju u Kotoru rodila se prije nekoliko godina prilikom snimanja i postprodukcije dokumentarne TV serije “Boka pomorska”, a čija je jedna epizoda i posvećena kapetanu Vukasoviću i njegovom djelu. Tom je prilikom reditelj i jedan od koautora ove serije Rastko Šejić iz udruženja “Šta hoćeš” iz Beograda uspostavio kontakt s kustosom Pomorskog muzeja u Buenos Airesu Andresom Cieslinskim koji se sa oduševljenjem uključio u rad na epizodi posvećenoj Vukasoviću i preko ove serije prvi u crnogorskoj javnosti detaljno prikazao neke od, do tada gotovo nepoznatih, aspekata života ovog višestruko nadarenog čovjeka. Cieslinski je posredovao u uspostavljanju direktnih kontakata s potomcima Miloša Vukasovića ili Miguela Vucassovicha, kako su ovog znamenitog Bokelja zvali u Argentini, kao i njihovom animiranju da Pomorskom muzeju u Kotoru poklone vrijedan artefakt u spomen na svog pretka i njegove veze s Bokom. Inače, iz ove saradnje izrodila se i ideja na kojoj se trenutno radi da se u Kotoru u dogledno vrijeme organizuje izložba Vukasovićevih marinističkih umjetničkih slika, a koje bi za ovu priliku bile specijalno poslate iz Argentine radi njihovog privremenog prikazivanja u Crnoj Gori.
Miloš Vukasović je rođen 1842. godine u selu Dražin Vrt, Boka Kotorska, tadašnje Austrijsko carstvo. Osnovnu školu je završio u svom rodnom mjestu, a pomorske na Prčanju i u Trstu. Više trgovačke škole završio je u Padovi, gdje se upoznao s modernim slikarstvom za koje je imao dosta talenta, kao i s tehničkim crtanjem što je bio osnov za njegovu kasniju plodnu karijeru konstruktora brodova i pomorskog arhitekte. Poput svojih predaka i Vukasović je počeo karijeru pomorca na bokeljskim jedrenjacima gdje je vrlo rano, čak prije nego što je navršio 20 godina, postao kapetan. Oko 1865. godine je otišao u Argentinu za koju su tada odlazili mnogi Bokelji u potrazi za poslovnim prilikama i zaradom u toj tada narastajućoj državi. U vrijeme njegovog dolaska u Buenos Aires, mornarica Argentine je bila tek u začetku. Vukasović je 1870. godine u Buenos Airesu osnovao parobrodarsko društvo “La Platense” koje je dugi niz godina bilo najjače parobrodarsko društvo unutrašnje plovidbe u Južnoj Americi. Na vrhuncu moći društvo je raspolagalo sa ukupno 118 brodova. Zbog jake konkurencije, brodovi ovog društva su prodati 1894. godine. Takođe je bio i suvlasnik velike pomorske kompanije “Vucassovich y Onetto” u čijem je vlasništvu bilo oko 120 brodova raznih veličina i namjena. Nakon njegove smrti kompanijom su nastavili da rukovode potomci, a ugašena je 1937. godine podjelom imovine kada ju je preuzeo njegov poslovni partner Heronimo Oneto.
Brod kompanije “La Platense” – foto: Privatna arhiva
Nakon toga, Vukasović se u potpunosti okreće naučnom radu i od tada pa do smrti 1908. godine se bavi konstruisanjem novih teretnih i putničkih parobroda za argentinsku trgovačku mornaricu, ali i nekih ratnih brodova. U tom periodu gotovo svi najbolji argentinski trgovački, kao i neki ratni brodovi, građeni su po nacrtima i uputima kapetana Miloša Vukasovića. Njegove konstrukcije i nacrti brodova uvrstile su ga u red najcjenjenijih i najboljih pomorskih arhitekata tog vremena. Među brodovima koje je konstruisao ističu se putnički brodovi “Minerva” i “Apolo”, zatim “Eolo” i “Venus” namjenski građeni za međunarodnu liniju od Buenos Ajresa do Montevidea, teretni brodovi “Demostenes” i “Pitagoras” kao i mnogi drugi. Osim konstrukcijom brodova, Vukasović se veoma uspješno bavio i njihovim slikanjem, a njegov opus i danas važi za jedan od najznačajnijih segmenata marinističke umjetnosti u Argentini.
Kada je Vukasović umro 1908, velika povorka od nekoliko hiljada ljudi predvođena tadašnjim argentinskim ministrom trgovine ispratila je ovog Bokelja na posljednji počinak. Govoreći nad njegovim odrom, ministar je za Vukasovića rekao da je “jedini Evropljanin koji je u ovom vremenu silno zadužio Republiku Argentinu”. Sahranjen je na groblju Rekoletu u Buenos Ajresu, u porodičnoj grobnici familije Siviori, moćne trgovačke porodice kojoj je pripadala njegova supruga.
Srećni što dio Vukasovićevog nasljeđa vraćaju njegovom zavičaju
U popratnom pismu koje su Vukasovićevi potomci posredstvom Cieslinskog uz donirani njegov slikarski pribor, uputili Pomorskom muzeju u Kotoru, stoji da poklonjeni artefakt ima veliki simbolički značaj.
Kapetan Vukasović – foto: Privatna arhiva
“Ova donacija ima ne samo veliku istorijsku i umjetničku vrijednost već će predstavljati i opipljivu vezu kapetana Miloša Vukasovića i njegovog zavičaja, sa Miloševim slikarskim opusom. Smatramo da je Pomorski muzej Crne Gore u Kotoru zbog svog kulturološkog i geografskog značaja u vezi s porijeklom familije Vukasović, najadekvatnija insitutucija za čuvanje, zaštitu i prezentaciju javnosti ovog artefakta”, stoji u pismu Vukasovićevig potomaka i Pomorskog muzeja Argentine iz Buenos Airesa, uz naglasak da su spremni na dalju saradnju s kotorskim muzejem “u oblastima koje za cilj imaju promociju i širenje spoznaje o značaju djela kapetana Miloša Vukasovića”.
Orjenski đir 2025. Opara i Baltić, FOTO Danica Šakotić
Orjenski đir 2025. FOTO Danica Šakotić
Orjenski đir 2025. FOTO Danica Šakotić
Saša Kulinović
Orjenski đir 2025. FOTO Danica Šakotić
Orjenski đir 2025. FOTO Danica Šakotić
Orjenski đir 2025. FOTO Danica Šakotić
Trka Orjenski đir ponovo je spojila sportski duh, avanturu i surovu ljepotu planine Orjen. Nakon šest godina pauze, ovaj jedinstveni događaj opet je oduševio trkače, potvrđujući da priča o Orjenu i njegovom điru nikada nije prestala, već je samo čekala pravi trenutak da bude nastavljena.
Na startnoj liniji našlo se 130 zaljubljenika u trail i skyrunning iz Crne Gore, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Slovenije, Sjedinjenih Američkih Država, Rusije, Ukrajine, Bjelorusije, Italije.
Zbog snijega koji je neposredno pred trku zabijelio vrhove planine, održan je samo Mali đir, staza duga oko 16,5 kilometara, sa 1060 metara visinske razlike. Start i cilj bili su na Vrbanju, a zahtjevna trasa vodila je nekim od najljepših predjela Orjena, do vrha Veliki Kabao, najviše tačke primorskih Dinarida (1894 m n.v.).
Prvi na finišu i jedini koji su stazu savladali za manje od dva sata bili su Dane Opara i Brano Baltić, koji su zajedno dotrčali do cilja, a Baltić je sportski gestom prepustio prvo mjesto Opari. Taj trenutak izazvao je oduševljenje prisutnih i savršeno oslikao duh Orjenskog đira i atmosferu cijelog događaja – zajedništvo, prijateljstvo i uživanje u planini bili su važniji od borbe za medalju.
„Brano je vodio gotovo cijelu trku, pred kraj smo se našli i prošli zajedno kroz cilj. Neko mora biti prvi, po meni je to on, ali iz crnogorskog gostoprimstva nije dao da ja budem drugi“, kazao je Opara, kojem je ovo četvro učešće na Orjenskom điru. Na Orjenu je bilo kao u bajci, rekao je Opara i ispričao da se na ovoj planini osjeća kao kod kuće, jer za nju vezuje svoje početke u planinskom trčanju.
Iskusni hrvatski trkač ističe da je Crna Gora savršena destinacija za planinsko trčanje, a Orjen u tome ima posebno mjesto: „Orjen je spektakl jer je blizu mora pa se može kombinovati postsezonski morski i planinski turizam u jednom paketu, ima savršen koncept za privući ljude, samo to treba podržati i ispromovisati“.
Baltić je na Orjenskom điru prvi put, i najavljuje da će mu se vratiti, kako bi se oprobao i na stazi Veliki đir.
„Prvi dio staze sam išao jače, pokušao da napravim prednost na uzbrdici jer znam da će to Dane na grebenu i nizbrdo da nadoknadi, što se ispostavilo kao tačno. Zadnja četiri kilometra me stigao i odradili smo taj foto finiš. Lijep dan i staza, imao sam čast da trčim sa takvim trkačem, što se tiče organizacije i markacije sve je bilo kako treba, nema se šta zamjeriti“, kazao je Baltić.
U apsolutnim kategorijama, najbrži među muškarcima bio je Dane Opara iz Splita (1:51:47), ispred Brana Baltića iz Planinarskog kluba „Brskovo“ iz Mojkovca (1:51:51) i Marka Novakovića iz Skyrunning kluba „Lovćen“, Podgorica (2:00:27). U ženskoj konkurenciji slavila je Alena Pabortsava iz Bara (2:06:34), druga je bila Marija Kostić iz kluba „Sky2Run“ iz Smedereva (2:19:36), a treća Ana Aleksandrova iz Rusije (2:33:22).
Orjenski đir 2025. FOTO Danica Šakotić
Nagrađeni su i najbolji u kategoriji preko 40 godina – među ženama je trijumfovala Miluša Bošković (Skyrunning klub „Lovćen“), druga je bila Olga Kot (Crna Gora), a treća Irina Nosonović (Rusija), dok je u muškoj kategoriji pobjedu odnio Evgen Popov (Rusija), drugi je bio Andrej Ševčuk (Rusija), a treće mjesto zauzeo je Dragomir Samardžić (Crna Gora). Posebne nagrade dodijeljene su najmlađim trkačima: Damjanu Lukovcu (Crna Gora), Lazaru Mandiću (Crna Gora) i Mihi Beleharu (Slovenija).
Prva i jedina trka u Crnoj Gori priznata i bodovana od strane Svjetske trail running asocijacije (ITRA), obnovljena je zahvaljujući entuzijazmu i posvećenosti Alpinističkog kluba „Niskogorci“, na inicijativu trkača Saše Kulinovića i vaterpoliste Andrije Prlainovića, a uz podršku brojnih prijatelja i sponzora.
Saša Kulinović je izrazio zadovoljstvo uspješnom trkom i odličnom atmosferom, te najavio da će naredno izdanje biti održano u prvoj sedmici oktobra 2026. godine.
Saša Kulinović
„Vidim nasmijana lica svih trkača, svih ljudi koji su došli sa tim trkačima i svih koji su bili danas na Orjenu. Veoma sam zadovoljan što smo oživjeli ovu trku, što smo na ovaj način oživjeli Orjen. Sa ovim šarenilom mislim da smo donijeli neku novu energiju koju ne smijemo da ugasimo, i to ću zamoliti sve koji su vezani za Orjen, za Herceg Novi, Boku kotorsku, Crnu Goru“, poručio je Kulinović.
Veče uoči trke, u hotelu „ACD“, održano je svečano otvaranje, uz dodjelu medalja zahvalnosti sponzorima i prijateljima događaja. Tom prilikom, menadžer Opštine Herceg Novi, Dušan Vukić istakao da Orjenski đir predstavlja važan korak u afirmaciji i održivom razvoju novskog zaleđa, kao i u pozicioniranju Herceg Novog kao grada sporta i dobrih domaćina.
Prvi put organizovan 2016. godine, Orjenski đir je prepoznat kao jedna od od najatraktivnijih trail i skyrunning trka u regionu, a njegov povratak nakon šest godina pauze označio je novi početak koji su podržali brojni pokrovitelji, sponzori i prijatelji festivala, među kojima: brend sportske opreme HOKA, hotel SIRO, Opština Herceg Novi, Turistička organizacija Herceg Novi, Agencija za zaštitu i razvoj Orjena, Crveni krst, Odred izviđača Orjen, Volonteri Crne Gore, Služba zaštite i spasavanja Herceg Novi.
Staklena galerija Kulturnog centra Kotor u utorak, 7. oktobra, u 19 sati, postaje prostor susreta umjetnosti, snova i inspiracije, kada će svoja nova djela predstaviti cijenjena kotorska umjetnica Dubravka Milivojević Ivanović na izložbi pod nazivom “Pečat sna o Boki”.
Ova izložba predstavlja intiman i vizualno snažan dijalog umjetnice sa prostorom Boke Kotorske, njegovim pejzažima, tradicijom i osobnim sjećanjima. Svaka slika nosi jedinstven pečat emocija i estetske osjetljivosti, dok se kroz boju, teksturu i formu prepliću snovi i stvarnost. Posjetioci će imati priliku da zavire u unutrašnji svijet umjetnice, gdje prošlost i sadašnjost, stvarno i imaginativno, grade harmoničnu cjelinu.
Poseban značaj otvaranju daju specijalni gosti – uprava i štićenici Dnevnog boravka za odrasla i stara lica i lica sa invaliditetom, koji će nositi kreacije dizajnerke Ljube Šljuke sa nedavno održanog Večera mode u Domu starih “Grabovac” u Risnu, a koje su oslikane rukom same Dubravke Milivojević Ivanović. Ove kreacije simbolizuju spoj vizualne umjetnosti, mode i socijalnog angažmana, potvrđujući da umjetnost može biti inkluzivna i inspirativna za sve generacije.
Na otvaranju će svoj rad predstaviti i mladi talentovani umjetnik Miloš Ivanović, koji je specijalno za ovu priliku izradio i oslikao brodiće, simbolično povezujući tradiciju bokeljskog kraja sa dječijom kreativnošću i radoznalošću.
Izložbu su podržali Opština Kotor i JU Kulturni centar “Nikola Đurković”, prepoznajući važnost promocije savremene vizualne umjetnosti i doprinos kulturnom životu grada.
Dubravka Milivojević Ivanović, rođena 1986. godine u Beogradu, živi i stvara u Kotoru. Diplomirala je i završila specijalističke studije na Likovnoj akademiji u Cetinju, odsjek intermedijalno slikarstvo, u klasi prof. Dragana Karadžića. Dobitnica je Priznanja grada Cetinja i Atlas stipendije. Njeno stvaralaštvo obuhvata slikarstvo, fotografiju i ples, a umjetnički opus uključuje samostalne izložbe, performanse i multimedijalne projekte širom Crne Gore. Aktivno je učestvovala i na međunarodnim seminarima i rezidencijama u Portugaliji, Sloveniji i Srbiji, čime je dodatno proširila svoj umjetnički dijalog sa savremenom umjetničkom scenom.
Izložba “Pečat sna o Boki” nije samo prezentacija vizuelnih djela; ona je i emotivno putovanje, susret generacija i zajedničko slavlje kreativnosti, koje potvrđuje da umjetnost može povezivati, nadahnjivati i ostavljati trajni pečat u srcima posjetilaca.
