Saobraćaj na više putnih pravaca u Crnoj Gorij je u prekidu zbog snijega i sniježnih nanosa, saopšteno je iz Auto-moto saveza Crne Gore AMSCG. Saobraća se po mokrim i klizavim kolovozima, na jugu pada kiša, a u centralnim i sjevernim predjelima, u višim predjelima snijeg.
Vidljivost je mjestimično smanjena. U AMSCG-u upozoravaju na učestale odrone, a vozačima savjetuju da vožnju prilagode uslovima i stanju na putu.
Na magistralnom putu Plužine-Šćepan polje obustavljen je saobraćaj za sve kategorije vozila zbog snijega i sniježnih nanosa.
Na putnom pravcu Rožaje-Kula-Peć saobraćaj je u prekidu za kamione sa prikolicom.
Na magistralnom putu Rožaje-Berane u mjestu Baza zbog odrona obustavljen je saobraćaj za sve kategorije vozila. Saobraćaj se preusmjerava na lokalni put.
Zbog odrona na regionalnom putu R-13 Kolašin-Mateševo saobraćaju samo putnička vozila i vozila do 3,5t.
Na magistralnom putu Podgorica-Kolašin preko Platija obustavljen je saobraćaj zbog odrona i velike količine vode.
Na magistralnom putu Nikšić-Šavnik obustavljen je saobraćaj za sve kategorije vozila zbog mećave i sniježnih padavina.
Na regionalnom putu Mojkovac – Đurđevića Tara u mjestu Sokolovina obustavljen je saobraćaj za sve kategorije vozila.
Na magistralnom putu M-5 dionica Rožaje –Špiljani u toku je rekonstrukcija puta. Saobraćaj se obavlja naizmjenično na mjestima radova.
Zbog rekonstrukcije dijela magistralnog puta M-4 dionica centar Tuzi (od skretanja za Šipčanik do planiranog kružnog toka-Faza 1) došlo je do totalne obustave saobraćaja za sve vrste vozila. Za vrijeme totalne obustave saobraćaja, saobraća se lokalnim saobraćajnicama.
Na magistralnom putu Podgorica-Bioče do 31.01 2023. odobrava se promjena režima saobraćaja sa dvosmjernog na jednosmjerni kao i povremena obustava ne duža od 15 minuta zbog izgradnje bulevara Vilija Branta (od ukrštanja sa Mosorskom ulicom do kružnog toka-skretanje za auto-put).
Do 30. parila 2023. godine na magistralnom putu M-11 Lepetani-Tivat-Krtolska raskrsnica u mjestu Donja Lastva promijenjen je režim saobraćaja sa dvosmjernog na jednosmjerni na mjestu radova.
Promijenjen je režim saobraćaja od raskrsnice Podgorica-Cetinje-Nikšić do Komanskog mosta.
Informativni centar zajedno sa službom pomoći na putu na usluzi je građanima neprekidno 24 sata. Informacije se mogu dobiti putem telefona19807, 020234999 i 063239987.
Za 24 sata 15 saobraćajnih nezgoda, tri osobe teže povrijeđene
U Crnoj Gori u posljednja 24 sata dogodilo se 15 saobraćajnih nezgode, u kojima su tri osobe povrijeđene teže i tri lakše.
Iz Operativno-komunikacionog centra Uprave policije kazali su u Podgorici dogodilo šest nezgoda, Bijelom Polju tri i Nikšiću dvije.
Po jedna nezgoda dogodila se u Tivtu, Budvi, Beranama i Plavu.
Izdata su 143 naloga za uplatu novčanih kazni i podnijeto 27 prekršajnih prijava.
Uprkos i dalje lošim vremenskim uslovima, jutros je nastavljena potraga za nestalim 13-godišnjim dječakom N.V. iz Herceg Novog.
Akvatorijum ispred grada sa mora pretražuju dva skutera Uprave pomorske sigurnisti i upravljanja lukama Crne Gore. Na moru je i plovilo Ribarske inspekcije koje je opremljeno 3D sonarom koji omogućava detaljnu ultrazvučnu pretragu podmorja.
Podmorje u neposrednoj blizini šetališta “Pet Danica” sa kojeg su u utorak veče olujni valovi u more odnijeli 13-to godišnjeg dječaka, pretražuju i ronioci RCUD-a iako je more i danas veoma zamućeno a vidljivost ispod površine ponovno niska.
U potrazi učestvuju i Službe zaštite i spašavanja Opštine Herceg Novi i Opštine Kotor, pri čemu su Kotorani angažovali i svoje ronioce koje ta opštinska Služba -jedina u Crnoj Gori sa takvim spodobnostima- ima u svom sastavu.
Zbog niske oblačnosti i smanjene vidljivosti uzrokovane pljuskovima kiše, za sada nema uslova da se u potragu iz vazduha, uključe helikopteri VCG
Mladi karatista Karate kluba Bijela i reprezentativac Crne Gora, Nemanja Mikulić nastavlja sa serijom odličnih rezultata u 2023. godini. Na veoma jakom Pariz open koji organizuje Francuska karate organizacija, u saradnji sa Svjetskom karate federacijom, najbolji takmičar karate kluba Bijela, Nemanja Mikulić, u nedelju će se boriti u kategoriji do 75 kilograma za treće mjesto i bronzanu medalju .
Na startu takmičenja Mikulić je eliminisao Francuze Aleksandra Guirana 8:0 i preglasavanjem Iliesa Buruba 0:0, a u trećem kolu izgubio je od njihovog sunarodnika Enca Berona 4:2, koji ga je plasmanom u finale povukao u repasaž. Mikulić je u borbu za medalju izborio je pobjedama protiv Francuza Nasima Ramadanija 8:0 i Džordana Tomasa iz Engleske 2:0.
Protivnik u nedeljnom meču za medalju Mikuliću biće Alan Maldonado iz Gvatemale.
Pored Mikulića i ostali članovi Crnogorske karate ekspedicije su vrlo uspješni Muški kata tim karate reprezentacije Crne Gore plasirao se u finale Pariz opena , dok će se za bronzane medalje boriti Nikola Malović i Biserka Radulović.
Obilježena godišnica pogibije članova MJ KPJ za Boku
Na Podima i spomeniku palim borcima na Savini obilježena je danas pogibija rukovodstva KPJ za Boku, Nikole Đurkovića (1908—1943), Sava Ilića (1914—1943), Stijepa Šarenca(1919—1943) i Danila Daša Pavičića (1919—1943) 21. januara 1943. godine,
Podsjećamo da su se nа inicijаtivu Nikole Đurkovićа, 20. jаnuаrа sastali predstаvnici risаnsko-krivošijske i hercegnovske grupe ilegаlаcа, među kojimа su bili i svi člаnovi Mjesnog komitetа. Nakon sastanka grupa članova MK se smjestila u jednoj staji u Podima, u zaseoku Tušupi, gde je imala zadatak da donese zaključke o daljoj političko-partijskoj aktivnosti u zapadnoj Boki Kotorskoj. Neprijаtelj je sаznаo za prisustvo ilegаlаcа u zaleđu Herceg Novog , pа je 21. jаnuаrа rаno ujutro opkolio i nаpаo grupu Mjesnog komitetа u Podimа sa četiri voda iz sastava italijanske divizije „Emilija”, Antikomunističkog bataljona Orjen i oko 50 četnika Grahovskog bataljona. U kratkoj i neravnopravnoj borbi poginula su sva četvorica članova Mesnog komiteta.
Krvavo kolo
Nаkon pogibije člаnovа Mjesnog komitetа, nа glаvnom trgu u Herceg-Novom (danas trg Nikole Đurkovića) četnici su zaigrali kolo oko odjeće izginulih, što je krišom snimio fotograf Luka Cirigović, nakon čega je taj događaj postao poznat kao “krvavo kolo”.
Dramaturg Stevan Koprivica koji je imao namjeru da o tim događajima napiše egzistencijalističku tragedija koja ima refleksije na ovo vrijeme i retrogradne fenomene.
”Ideju koja im je jedino bila preostala dok su se branili, opkoljeni, je ovo vrijeme okaljalo i poništilo”, ističe Koprivica.
Koprivica: Bilješke za nenapisani scenario
Stevan Koprivica – foto Boka news
Osnovna situacija: Četvorica momaka, nekom zaumnom odlukom sabijeni u izbu na Podima, opkoljeni, svjesni neminovnosti smrti. Oni su partizani. Partizani. U nevoljnim komemorativnim govorima koje slušamo od nove genaracije raznih čelnika prečesto se preskače ta odrednica. Pa se kaže “rodoljubi“.
“Rodoljubi” to je preširok pojam i pod rodoljubnu kažu svašta stane. Rodoljubima su se nazivali i oni koji su ubili četvoricu partizana. Samo, ova četvorica junaka ili očajnika iza sebe i ispred sebe nemaju ništa osim golih života koje će potrošiti za Ideju. Trinaesti jul i njegove vatre su ugasnule u tom jaunarskom danu. Partizana gotovo da i nema u Crnoj Gori, pa i Boki. Glavnica je u Bosni, mnogo ih je u zatvorima, mnogo ih je strijeljano, mnogo ih je zaklano. Preostali, poput Lalićevog Lada Tajovića lutaju poput gorskih vukova na odstrijelu onim drugim rodoljubima i talijanskim soldatima, ili su po gradovima u dubokoj ilegali u strepnji od izdaje. A izdaja je kao sunce i vjetar u Crnoj Gori. Svakodnevnica. Manir. Zanimanje. Izdaja će iz poprilično udaljenog Grahova dovesti četnike kao egzekutore, Tajijane iz Herceg Novog kao cinične posmtarače međurodoljubnog obračuna. Dakle, Nikola, Stjepo, Dašo i Savo nemaju više ništa osim Ideje koja je iskopnila svuda okolo. Ovi drugi imaju nove crne uniforme, kape sa kićankama, novo naoružanje, fašističku Italiju, mrtvačku glavu na kapama i na zastavi, brojčanu nadmoć. I oni imaju ideju. Dijametralno suprotnu. Oni imaju sve što treba da bi satrli četvoricu unaprijed pogubljenih partizana. Rat je i takve stvari se dešavaju, reći će danas hladna svijest hladnog posmatrača. Onog najgoreg, neutralnog. Jedno od pitanja na koje nisam odgovor našao je pitanje motivacije četiri očajnika. Isukusni i prekaljeni borci, ilegalci, intelektualci, kadri stići i uteći i na strašnom mjestu postojati, šta će oni u ovoj zabiti, bez odstupnice, bez jataka, bez razloga u ovoj truloj štali, izmješteni iz gradske ilegale u kojoj su bili relativno sigurni? Zvanična istorija kaže da su se tu našli da bi radili na širanju ustanka i održali partijski sastanak. Oprosti, zvanična istorijo, neće biti tako. Koji crni ustanak u štali na Podima, kakav partijski sastanak, momci, na mjestu gdje će vas neko očas prodati? Nešto drugo je bilo u pitanju, a šta, kružile su razne verzije, a istina dan danas pokopana u kosturnici na Savini.
No, ove smrti je nešto drugo zauvijek ubilježilo u svjetsku istoriju. Fotografija Luke Cirigovića, snimljena iza škura njegove kamare iznad trga bilježi bestijalno krvavo kolo. Egezkeutorima nije bila dovoljna smrt protivnika. Valjalo je kolo zaigrati nad krvavim odorama. Mimo etičkih kodeksa, mimo viteštva, mimo tradicije na koju su se pozivali i na koju se danas pozivaju nasljednici ideja igrača krvavog kola, razvio se oro i urliknula pjesma nad pustim trgom. I krvlju. Tako je izdaja ostala zauvijek zaledjena u objektivu foto aparata, Tako se trg lijepog grada pretvorio u kadar iz horora. Neobjašnjiva je ta provala zla koja tjera da se seiri nad smrću.
Spomenik – Bezmetković – H.Novi
Istorija je učiteljica života, kaže netačna sentenca starih Latina. Loša učiteljica loših đaka. Ništa mi nismo naučili iz antičke tragike smrti Đurkovića, Ilića, Šarenca i Pavičića. Ideju koja im je jedino bila preostala dok su se branili, opkoljeni, je ovo vrijeme okaljalo i poništilo. Revizije i paraistorije postaju mejn strim. Branko Ćopić pisao je Ziji Dizdareviću zlosutnu viziju ponovnih crnih konjanika. Eto ih, jašu. Ćopić sklonjen iz lektira jer je bio partizan, pa tako svim novim sistemima nepodoban, čak i u njegovoj mitskoj Bosni, i u našoj slobodarskoj Crnoj Gori postaje, posthumno, poslije njegovog samovoljnog leta u prazninu sa Brankovog mosta u Beogradu, živ i savremen, angažovani pisac koji nam otvara oči da bi, razgoračeni, sagledali Zlo.
Tokom zadnje dvije godine stalno se isticalo kako je sada prilika za redefiniranje turizma i odmak od prekomjernog turizma, a kao što znamo i UNWTO je zadnje dvije godine kao službeni narativ imao upravo “Restart Tourism”. No nažalost u Hrvatskoj još nismo vidjeli taj “neki” novi početak, ideju, viziju i želju za promjenom.
No u Splitsko-dalmatinskoj upravo kroz prizmu “restarta” pokrenuli su jednu turističku priču koja je itekako vrijedna dijeljenja i podrške svih.
Za potrebe ovog članka, u miru pogledajte ovaj kratki video, koji na najbolji način pokazuje način i kulturu življenja u Dalmaciji. Prije toga, zamislite se na što vas asocira kada povezujete hranu ili gastronomiju i Francusku ili Italiju?
Osobno sam se naježio. Wow, to želim doživjeti. Domaća atmosfera, ljudi, svježa domaća hrana, glazba, čaša vrhunskog vina… Tako spontano, moćno, prirodno. Pravi gušt.
Dalmatinski način života koji je toliko primamljiv i vuče me da budem dio ovog društva koji je u videu prezentiran. Pogotovo u današnjem modernom životu gdje nemamo vremena za sebe, a kamoli za društvo. Uživanje u životu, barem u tih pola sata marende.
Riba
Vratimo se korijenima, kvaliteta, a ne masovnost, održivo, čovjek u sredini priče, doživljaj, autentično – sve je to dio projekta brendiranja Dalmatinske marende kao novog turističkog proizvoda.
Stalno ističem kako je autentičnost sama esencija turizma i kako turisti putuju da upoznaju i dožive novi način i kulturu življenja. Kako u našoj ponudi moramo biti to što jesmo, a ne kopije, i biti dio standardne globalne ponude.
To je to. Upravo taj doživljaj turisti žele doživjeti, to nam mora biti jedan od glavnih turističkih proizvoda.
Vodeći se time da kvalitetan turizam ne mora i ne smije ići nauštrb kvalitete života, Ivana Vladović direktorica Turističke zajednice Splitsko-dalmatinske županije radi jedan veliki iskorak ka samoodrživom turizmu, povezivanju restorana i OPG-a te ponajviše promociji autentične ponude. Onako kako je oduvijek trebalo biti, no u našem turističkom razvoju izgubili smo sami sebe.
Gastro – Marenda – foto Boka News
Ako kažem da je jedna od asocijacija za “dalmatinski način života” upravo Dalmatinska marenda siguran sam kako ćemo se svi složiti. Radi se i dalmatinskom identitetu, načinu i kulturi življenja kojeg se ne smijemo sramiti. Upravo suprotno, on treba biti u srcu našeg turističkog proizvoda.
“Pokrećemo projekt “Dalmatinska marenda”. Tako svoj način života promoviramo kroz ono što nam je najvažnije, a to je obitelj, druženje i hrana. Marenda je sve to”, ističe Ivana Vladović, direktorica TZ Splitsko-dalmatinske županije.
Gastro – Marenda – foto Casa del Mare
Jednostavno, logično i prirodno. No i veliki izazov. Pitanje je li kultura Dalmatinske marende i dalje živa među lokalnim stanovništvom? Kako je oživiti i pretvoriti u turistički proizvod? Kako povezati restorane i OPG-e u Splitsko-dalmatinskoj županiji?
Veliki izazovi, no sve kreće prvim hrabrim korak naprijed. I zato velika podrška ovom projektu. Projektu koji je odavno trebao biti sastavni dio turističkog doživljaja svakog turista, kako domaćeg tako i stranog.
Što je uopće marenda? Uglavnom topli obrok prije ručka, jede se od 11 do 12 sati, obrok koji se ne jede sam, nego s društvom.
Mi to zove prvi jutarnji “brief” navodi Vladović i dodaje kako je poanta u druženju, da marendu ne jedeš sam, da ju jedeš u dobrom raspoloženju, da sve svoje radosti i dileme imaš s kim podijeliti. “Ona ustvari najbolje predstavlja naš način života i sve što Dalmacija je.” naglašava Vladović.
Gastro – Marenda – foto Boka News
Ključna riječ je dalmatinski način života. To turisti žele doživjeti.
Projekt ima i puno širu dimenziju. Tu je pitanje i održivog kroz povezivanje OPG-a i restorana, kratkih nabavnih lanaca i “vraćanja” dalmatinskog identiteta koji se nekako izgubio u modernom razvoju i načinu života.
“Cilj nam je tu cijelu priču popularizirati kako bi ljudi, kad su u Dalmaciji, poželjeli otići i na marendu. To je jednostavan i cjenovno prihvatljiv obrok te se servira između 11 i 12 sati. Marenda je važna jer ujedinjuje Dalmaciju. Marenda je i u Dalmatinskoj Zagori, na otoku, kao i u velikom te malom mistu. To je nešto što nas veže”, govori Vladović.
Projekt je u procesu razvoja, navodi direktorica, no važno je da ljudi počnu polako pričati o cijelom projektu, kako bi se u njega uključilo što više dionika, da ga lokalno stanovništvo prihvati i da se cijela priča polako zakotrlja.
“Pozivamo sve restoran i OPG-e da se uključe u ovaj projekt, a jedan dobar dio njih se već i odazvao. Projekt je tek u početnoj fazi razvoja i ove godine ćemo raditi na njegovoj implementaciji i promociji. Pozivamo sve i da nam šalju svoje recepte, svoje fotografije, da zajedničkim snagama napravimo kuharicu “Dalmatinska marenda”, prevedemo je na više jezika i nudimo je turistima”, poručuje prva žena dalmatinskoga TZ-a.
Vidović naglašava kako dalmatinci tako i žive, samo ne znaju to pokazati. “Mi turistima koji dolaze kod nas stalno želimo dati njihov dom, umjesto da im damo svoj dom, svoj način života. Moramo se vratiti svojoj autentičnosti. Također, marende su obroci koji su sezonski, jer se kuhaju jela koja su upravo tada došla na rod. Ako je vrijeme kupusa, rade se jela od kupusa, ako je vrijeme janjetine onda se sprema janjetina. Janjetina se ne radi u prosincu, nego na proljeće kada je najbolja. Sprema se ono što je autohtono. To je održiva priča”, odlično poentira Vladović.
Nije to ni doručak, nije to ni ručak, nego gušt i veselje, potreba za druženjem, dodatna snaga nakon teškog rada.
“Dalmacija živi fino, mi volimo pojesti kvalitetno, to nikada nisu preobilni obroci, to je obrok koji stane u jedan tanjur i iza njega ide čaša bevande, ne litra vina. Teorija života u Dalmaciji je uvijek fino, dobro i domaće. Rađe ćemo popiti čašu kvalitetnog vina, nego litru lošeg vina”, ističe Vladović i odlično na jednostavan način objašnjava koja je esencija cijele priče.
Za kraj, najvažnije je kako sve to povezati s restoranima, OPG-ima, kratkim nabavnim lancima i predstaviti kao turistički proizvod. Važno je za naglasiti kako je najvažnije da marendu “revitalizira” lokalno stanovništvo. Prvo priča postaje održiva tj. sastavni dio dana većine Dalmatinaca, a onda će se i turisti prikloniti lokalnom načinu i kulturi življenja. Mi smo ambasadori i ključni u cijeloj priči. Priča mora biti živa, da se primi, a ne kazališna predstava za turiste.
Gastro Boka
Za kraj da nije samo na riječima i da u TZ-u odlično razmišljaju dokaz je tome da će od proljeća u avionima Croatia Airlinesa putnicima servirati dalmatinska marenda kao zaokružen projekt. Prvi takav projekt je prošle godine Croatia Airlines uvela kroz “Okusi Slavonije” gdje se putnicima na svim letovima poslužuje slavonski obrok.
“Osim suradnje s Croatia Airlines, cijelu priču ćemo prezentirati i na inozemnim sajmovima. Želimo brendirati dalmatinsku marendu kroz sastavni dio b2b sastanaka. Tako ćemo pozvati partnere na dalmatinsku marendu na našem sajmu, jer mi o poslu razgovaramo za stolom, a sad ćemo to raditi i uz marendu”, istaknula je Vladović.
Kao i uvijek, sve je na nama samima, pa tako i uspješnost ovog projekta. Podižite ga, otiđite na marendu, povedite svoje goste, ispričajte im priču kako je “sada” vrijeme marende, kako je to dio vaše kulture življenja. Restorani uključite se, kao i OPG-i. Gradovi i županije potičite.
To je ta priča kojoj moramo težiti. Autentično – to smo što jesmo, to nam nitko ne može uzeti, kopirati i upravo je to naša diferencijacija na tržištu.
“Naš način življenja, naše vino, našu verduru, miris naše zemlje. Upravo to je ono što gostima želimo ponuditi”, zaključuje Vladović.
Domaća hrana, društvo, vino, pisma… Ne može bolje. To je turizam kojem moramo težiti.
Nastavka potrage za nestalim dječakom N.V. iz Herceg Novog danas neće biti jer su nepovoljne vremenske prilike potpuno onemogućile djelovanje na moru, u podmorju i iz vazduha.
Olujni jugo koji već duva brzinom od preko 40 čvorova podigao je velike talase, a kiša i bujice koje dolaze sa kopna ponovno su zamutile more i značajno redukovale vidljivost pod vodom.
Zbog toga ronioci RCUD-a nisu mogli da danas nastave pretragu podmorja u priobalju Herceg Novog.
Jak vjetar koji će tokom dana prema najavama meteorologa pojačati čak i do brzine od 55 čvorova, veliki valovi, kiša i grad koji naizmjenično padaju onemogućili su i izlazak na more plovila državnih službi koje već četvrti dan tragaju za nestalim 13-godišnjakom.
Zbog jakog vjetra ne mogu letjeti ni dronovi, ni helikopteri Vojske Crne Gore, tako da je nastavak potrage odložen do sutra, odnosno do poboljšanja meteo-uslova.
Mnogo puta smo imali priliku do sada, da pročitamo tekstove vezane za Perast. Kultura, tradicija i istorija ovog malog mjesta u Boki Kotorskoj, česta je tema. Životi istaknutih pojedinaca iz Perasta, opisivali su se i obrađivali, nerjetko i sa naučnog aspekta. Danas je red da pomenemo Vicka Bujovića, koji je rođen 21. januara 1660. u Perastu. Ličnost koja je odavno već prešla granice značajnog. To je čovjek čija su moć, sila i uticaj bili veći od ondašnjih zakona i društvenih normi, a na pomen njegovog imena mnogi su ustajala sa poštovanjem, a oni drugi živjeli u velikom strahu. Njemu lično pripisuju se mnoga djela i zlodjela, međutim njegova hrabrost, sposobnost i umjeće nikada nisu bili upitni. Sva osporavanja ili veličanja Vicka Bujovića, u poslednjih nekoliko vjekova, apsolutno nisu uticala na njegovo prisustvo. Na podneblju gdje se mijenjaju, pišu i brišu istorijski fakti, dokaz njegovog značaja je upravo to, da njega do sada niko i ništa nije uspjelo izbrisati iz istorije Perasta i Boke.
Vicko, sin Stjepana i Agneze Bujović, rođen i kršten u Perastu. Krstio ga je opat Andrija Zmajević a kumovi su bili Tripo Mazarović i Katerina, žena Nika Zmajevića.
Tako počinje život Vicka Bujovića. Djetinjstvo poput mnogih drugih dječaka svog vremena u peraškim ulicama, zagledan u more, sa nesporno izraženom inteligencijom i zaigranom emocijom, sa vidikom kroz Verige u nespokoju da što prije istraži, što se dešava van ovog dijela Zaliva. Njegov duh vođe i bokeškog bastadura, nije ga nikada napuštao dok god je disao. Neobičan život sigurno je posljedica kombinacije njegovog karaktera i razuma, koji nisu mirovali. Ipak neustrašivost je bila njegova glavna osobina, pa ćemo danas, pored određenih zamjerki koje bi mogle ići na račun njegovih djela, pomenuti njegove uspjehe i priznanja.
Nakratko ćemo se vratiti na period u kojem je Vicko Bujović živio. Bokom Kotorskom, tačnije, potezom Rt Oštro, Verige, Perast, protezala se granica između Otomanskog carstva i Mletačke Republike. Perast i Kotor pripadali su Republici Veneciji, dok je suprotan dio zaliva bio pod turskom vlašću. Time se Perast našao na graničnom području, te je gradu bez zidina i zaštite, u skoro četiri vijeka, opstanak uvijek bio u pitanju. Pored napada s mora i s kopna, Perast je kao svi gradovi tog vremena, a posebno lučki bio izložen i zarazama, te instinkt građana kao i njihova hrabrost i junaštvo bilo je neophodno za preživljavanje. Bili su aktivni pomorci, trgovci, prvenstveno ratnici.
Vicko Bujović
Za vrijeme Mletačke Republike, Kotor je bio glavno administrativno sjedište, na čijem je čelu postavljan providur. Upravo iz zapisa nekoliko kotorskih providura i značajnika, možemo vidjeti koliko se Vicko Bujović isticao. Najčešće se pominju i uvažavaju njegove organizacione sposobnosti, kod prikupljanja najhrabrijih Peraštana u najtežim momentima. Jasno je da je Vicko pored svega bio i izuzetno ambiciozan, međutim i sam učestvije u svim bitkama, bezrezervno se boreći. Obično, prvi od njegovih podviga se pominje dvoboj sa hercegnovskim kapetanom, Osman Agom, koji se održao u Kamenarima.
Naime, 17. novembra 1685.godine kotorski rektor Beneto Valijer, izdao je dokument u kojem se opisuje taj događaj. U njemu se kaže da je do dvoboja došlo, prvih dana po stupanju na dužnost Valijera. Osman Aga je zakazao dvoboj, kojeg je Vicko spremno prihvatio. Nakon nekoliko prvih udaraca, Vicko je Osman Agu doveo u položaj, iz kojeg je jedini ishod mogao da bude Agina smrt. Položivši oružje, Osman aga je zamolio za život, te Vicko Bujović odlučuje da mu ga poštedi. Ova velikodušnost, značila je poniženje hrabrog turskog kapetana a za mladog Bujovića, stepenik više u njegovom ugledu, te mu rektor Valijer u pismu izražava poštovanje, koje je on više puta kasnije zaradio ponovo.
Sledeća pohvalnica stigla je od Alviza Marćela, 06.oktobra 1686 godine, koji je bio vanredni providur Suda i nadintendant ostalih utvrđenja. Pošto se Vicko nalazio u luci Suda sa svojim vašelom „Gospa od Škrpjela“, uspio je da probije kordon turskih brodova i time spriječi Turke u opsadi luke i namjeri da izazovu nestašicu hrane. U dokumentima je navedeno, kako je Bujović uz pomoć svojih ljudi i bez troškova državne kase, uradio ovaj veliki podvig.
Muzej grada Perasta – Palata Bujević
Vicko sa svojim bratom Ivanom biva pohvaljen i od strane vanrednog providura Kotora i Albanije Ivana Krstitelja Kalba, 04. januara 1689.godine. Naime, na vlastiti trošak u više mahova odbijali su upade Ulcinjana, te u tim sukobima uspjeli su da im otmu 11 tartana punih soli i ostalih namjernica. Ono što je bilo od izuzetnog značaja, time su odvukli pažnju skadarskog paše Sulejmana, koji je umjesto da napadne okolinu Kotora, bio primoran da se brani od brodova braće Bujovića. U istoj pohvalnici se kaže da su obojica braće u više navrata kod opsade Herceg Novog, kao i u mnogim drugim prilikama stavili i život i krv u službu države.
Vanredni providur Kotora, Petar Duodo, 01. maja 1691.godine, ističe da je hrabrost i vjernost osobina porodice Bujović. Posebno cijeni Vickovu sposobnost u domenu obavještajne službe i saznavanje kretanja neprijatelja. Providur naglašava da se Vicko istakao u borbama mletačkih trupa kod Cetinja, oblasti turčina Mustafe kod Žabljaka, gdje nije izbjegavo ni najžešće okršaje sa Turcima, a poseban doprinos je dao u borbama u okolini Trebinja. Kažu da je tom prilikom od siline borbe i umora, čak i njegov konj izdahnuo.
I u pismima, od 8. i 22. septembra 1896, godine, koje je otposlao generalni providur Danijel Delfina, Senatu, odaje se opšte priznanje Bujoviću i Peraštanima.
Još je mnogo pohvala upućeno neustrašivom Vicku Bujoviću, međutim teško je napisati nešto o Vicku a da se ne pomene njegova ljubav prema čuvenoj mladoj Fati, koja je u Perast stigla kao dijete. Bila je data na čuvanje i vaspitavanje u kuću Krsta Zmajevića, od strane njenog oca, trebinjskog age. Familija Zmajević je podizala, edukovala i njegovla kao svoju ćerku.
Međutim u ranoj mladosti Fata, koja ubrzo postaje Jele i Vicko se srijeću, i do njegove smrti oni i pored brojnih neprilika i neprihvatanja ostaju zajedno. Turbulentan život koji su djelimično proveli u Dubrovniku a dijelom u Perastu, do danas izaziva posebne emocije. Dugo živeći mimo svih pravila i normi ondašnjeg društva dobijaju sinove u vambračnoj zajednici. Ivana 25.11.1697., Krsta 12.09.1701. i Stjepana 28.10. 1703.godine. Po povratku iz Dubrovnika u Perast, dok je Vicko na vrhumcu svoje moći, Jele i Vicko se vijenčavaju u crkvi Sv. Nikole u Perastu. Kum na vjenčanju, bio im je Tripo Kokolja, jedan od najvećih baroknih slikara toga vremena, rođen u Perastu.
Pismo Jele Bujović Vicku Bujoviću
Zbog mnogih okolnosti koje sa namjerom nisam pomenula u ovom tekstu, porodičnih sukoba, prvenstveno sa Zmajevićima, kasnije i sa mnogim drugim peraškim porodicama, Vicko biva ubijen 06.maja 1709. godine. Kao posljedica tih okolnosti nekoliko Peraštana, moralo je napustiti Perast.
O nasljednicima Jele i Vicka nema mnogo podataka, međutim zna se da su bili hrabri. Jedan od njih se istakao u čuvenom spašavanju Grilovice iz turskih kazamata, rame uz rame sa Bajom Pivljaninom.
Perast Vickovog vremena je barokni Perast. I kako barok potiče od portugalske riječi „barocco“, što znači veliki biser nepravilnog oblika, rekla bi da je i Vicko bio jedan izuzetan predstavnik baroka. Veliki biser koji je težio savršenstvu, koje ga je, kao i mnoge druge i prije i poslije njega, prevarilo.
Savršenstva nema ali On i kao nesavršen, postoji i odolijeva zaboravu.
Misterij nestanka ruske jahte Irina Vu već danima zaokuplja hrvatsku javnost, a ministar mora, prometa i infrastrukture Oleg Butković priznao je prije sjednice Vlade u petak propuste u svojem ministarstvu zbog čega su pale i neke smjene.
Butković je kazao kako je proveo nadzor interni unutar Ministarstva mora i prometa sa svim službama te još nekim akterima zaduženima za provedbu odluke o blokadi jahte, javlja Dnevnik.hr. Butković je istaknuo kako je došlo do određenih propusta u resornom Ministarstvu i kako kao ministar preuzima potpunu odgovornost za njih.
“Ukupno je pet jahti blokirano u Hrvatskoj, jedna od njih je početkom 10. mjeseca otplovila sa suhog veza kao što smo saznali i nalazi se u Turskoj. Unutar Ministarstva mora su napravljeni određeni propusti. Prvi se odnosi na samo pečaćenje i nadzor jahte: nikome ne možete objasniti da je u 7. mjesecu zapečaćena, a da je u siječnju nema. Drugi propust koji je ključan je propust pravovremene informacije svim lučkim kapetanijama u Hrvatskoj. Uopće nemaju saznanja da postoji popis jahti koje su zapečaćene. Kao ministar preuzimam svu odgovornost”, poručio je.
Kazao je kako je razriješio načelnika sektora za sigurnost plovidbe koji je bio dužan to javiti svim kapetanijama, a razriješen je i voditelj ispostave u Betini te voditelj lučke kapetanije u Šibeniku.
“Obavio sam s njima razgovor, oni nisu imali namjeru da se to dogodi. To je splet okolnosti i pogreška, vjerujem da se to više neće dogoditi. Poduzele su se dodatne mjere što se tiče nadzora jahti. Ne želim nikoga razapinjati, protiv njih će biti poduzeti stegovni postupci, a potom će se stvari rješavati na sudu”, istkanuo je.
Dodao je kako je Irina Vu zapečaćena, ali se dogodio propust koji se kod drugih plovila nije dogodio.
“Načelnik sektora je treba javiti svim kapetanijama o pečaćenju, a zašto to nije učinio… On je to tumačio na neki svoj način”, dodao je Butković. Na pitanje je li možda bila riječ o namjeri, kazao je da ne zna.
Kako se i zašto ovo konkretno dogodilo nije znao objasniti jer je kako je rekao tijekom zadnjih 30 godina bilo puno zapečaćenih plovila. Lučke kapetanije su sada dobile zadatak da jednom dnevno obilaze plovila koja su pod blokadama, zatražen je i nadzor kamerama…
“Jahti koja je sada u Turskoj ukinuta je svjedodžba tako da dalje nije sposobna za plovidbu”, rekao je Butković.
Poluprivatnu rusku vojsku Wagner Sjedinjene su Države proglasile kriminalnom organizacijom odgovornom za ratne i druge zločine u Ukrajini i drugim dijelovima svijeta. Najavile su razotkrivanje svih pomagača te organizacije koja djeluje izvan zakona Ruske Federacije i međunarodnog prava uopće, a osim u Ukrajini prisutna je i u Africi i Siriji.
Dok se zapadni partneri ne uspijevaju dogovoriti oko slanja njemačkih tenkova Ukrajini za oslobodilačku ofenzivu koja se navodno sprema oko proljeća, Sjedinjene Države najavile su jačanje pritiska na međunarodne igrače koji surađuju s grupom Wagnera. Ta organizacija, sada od SAD-a i službeno proglašena kriminalnom, pomaže u održavanju i eksploataciji ruda nekoliko vojnih režima u Africi, ali prvi javno istaknuti optuženik za suradnju s Wagnerom jest Sjeverna Koreja. SAD tvrdi da iz nje grupa Wagner dobiva streljivo za lako topništvo kojim ruska armija navodno oskudijeva.
– Ove snimke od 18. studenoga pokazuju pet željezničkih vagona koji su iz Rusije ušli u Sjevernu Koreju. Idućeg dana ti su vagoni napunjeni i vraćeni u Rusiju. Ne smatramo da je količina materijala mogla promijeniti dinamiku na ratištu u Ukrajini, ali očekujemo da će se dostava sjevernokorejskih sustava oružja nastaviti, rekao je John Kirby, glasnogovornik Ureda za obranu SAD-a.
Najviši ruski dužnosnici godinama su tvrdili da je privatna vojska Wagner izmišljotina medija, jer da ruski zakon privatne vojske ne dozvoljava. Ne dozvoljava ih ni danas, ali od invazije na Ukrajinu maske su pale; takozvani Wagner izvlači iz zatvora na desetke tisuća kažnjenika i šalje ih na prvu crtu. Prema brojnim vojnim analizama, tamo ih tretira kao topovsko meso u bespoštednim nastojanjima da se probiju ukrajinske vojne linije.
– Procjenjujemo da grupa Wagner u Ukrajini ima 50 tisuća pripadnika, od kojih su 10 tisuća vojnici pod ugovorom, a 40 tisuća kažnjenici pušteni iz zatvora. Prema našim informacijama, rusko ministarstvo obrane protivi se metodama novačenja koje provodi grupa Wagner. Unatoč tomu, procjenjujemo da će ta skupina vjerojatno nastaviti regrutirati nove vojnike izravno iz ruskih zatvora, dodao je Kirby.
Šef grupe Wagner, bivši kažnjenik, a danas poduzetnik blizak Putinu, Jevgenij Prigožin, posljednjih mjeseci ubrzano stječe donedavno nezamisliv utjecaj u Rusiji. Otvoreno, i ne ustežući se od uvreda kritizira ruski vojni vrh te se javno s njim spori oko zasluga za aktualne uspjehe u nastojanjima da okruže grad Bahmuta. Oštro napada rusku redovnu vojsku, a hvali ukrajinsku.
– Oružane snage Ukrajine ratuju precizno i usklađeno. Možemo mnogo toga učiti od njih. Ali u svakom slučaju, privatna vojna kompanija Wagner napreduje metar po metar, rekao je Jevgenij Prigožin, čelnik privatne vojske Wagner.
Pritom bez ikakvih javnih posljedica najavljuje teror u Rusiji ne ustežući se ni od bizarnih prijetnji da će se progoniti građane koji koriste YouTube. Njegove jedinice nedavno su izvele javno pogubljenje toljagom nad jednim od svojih vojnika optuženim za izdaju, dok je ured predsjednika Putina poručio da to nije njegova stvar. Prigožin je još od rata u Siriji blizak s dijelom generala u ruskom stožeru, zbog čega se sve više govori o stvaranju paralelne vojne sile unutar ruskog režima. Sada je ta teza ušla i u američke službene izvještaje.
Fizioterapeuti Instituta „Dr Simo Milošević’’ uputili su otvoreno pismo premijeru u tehničkom mandatu Dritanu Abazoviću i ministru zdravlja Dragoslavu Šćekiću. U pismu poručuju da će se očuvanjem Instituta sačuvati i temelj razvoja zdravstvenog turizma.
Naglašavaju da su “najlošije” plaćeni zdravstveni radnici u državi, te da su sačuvali Institut kao “crnogorski brend koji je prepoznat van granica Crne Gore”.
Otvoreno pismo fizioterapeuta Instituta „Dr Simo Milošević’’ prenosimo integralno:
Premijeru, gospodine Dritane Abazoviću i
Ministre zdravlja, gospodine Dragoslave Šćekiću
Čitajući i slušajući danima i mjesecima unazad, razna obećanja po medijima imamo veliku potrebu da Vam se obratimo prvo kao ljudi i građani ove države, a potom i kao fizioterapeuti Instituta „Dr Simo Milošević’’.
Napominjemo da nas političke igre, kadrovska politika, jeftini medijski populizam ko je kriv i za šta, ne interesuju, ono što nas interesuje je osnovno ljudsko pravo, pravo na rad i adekvatna nagrada za taj rad. Kako godinama unazad, tako i danas, mi i naša egzistencija i egzistencija naših porodica smo ničija briga.
Uprkos tome, mi vrlo stručno, etički i moralno obavljamo svoj posao, a potvrda za to su pacijenti koji nam decenijama dolaze iz najrazvijenijih zemalja svijeta. Zadovoljan pacijent je mjera kvaliteta našeg rada, a očuvanje Instituta je test kvaliteta rada Vas i vaše Vlade.
Iako smo najlošije plaćeni zdravstveni radnici u Crnoj Gori, sačuvali smo svojim radom Institut kao crnogorski brend koji je prepoznat van granica Crne Gore. Zauzvrat smo dobili nebrigu i nepoštovanje fakultetski obrazovanog kadra, jer da smo uvaženi bar bi smo bili informisani o tome kakvu ste nam sudbinu namijenili. U kom će se pravcu Institut dalje razvijati i šta je planirano ne znamo ali sigurno znamo da je nedopustivo da se jedan ovakav kadrovski resurs, infrastrukturni i turistički potencijal oduzme Crnoj Gori. Kad kažemo oduzme, mislimo na prenamjenu njegovog primarnog poslovanja koji se ne odnosi na unapređenje, već na modalitet loših privatizacionih poteza.
Dosadašnja iskustva nam ne daju nikakvu nadu. Nismo zaboravili sudbinu bolnice u Meljinama, brodogradilišta u Bijeloj, nekadašnjih preduzeća Boka, Mješovito , PKB i drugih. Mnogo se obećavalo, a dobilo se nije ništa.
Koliko mi vrijedimo? Kolika je tržišna cijena našeg znanja i iskustva stečenog kroz kontinuirane edukacije i rad u jednoj ovakvoj ustanovi? Da li imate procjenu koliko je naše obrazovanje koštalo državu, koliko nas i naše porodice? Mi nismo kvadrati prostora i placeva već živi ljudi s čijim se životima igrate. Vi ne znate kako je ići na posao raditi sa bolesnim ljudima, biti 100 odsto posvećen i na kraju ne primiti platu.
Lako je nanovo popraviti ili podići svaki propao zid ili plafon kroz koji teče voda, ali kvalitetan kadar jednom kad ode, otići će trajno. Mi fizioterapeuti smo odgovorni i zaduženi za sprovođenje i poštovanje zdravstvene politike što znači i zaštite interesa struke, ustanove i pacijenta.
Svaki potencijalni kupac, pobjednik tranzicije, moderni feudalac u nama vidi profit, fakultetski obrazovani kadar koji je navikao da radi mnogo za malo novca. Ako cijenite humanost, kvalitet, struku i znanje Vi ćete biti na našoj strani, a ne na strani „feudalaca’’ koji vide kako, kvalitetni i iskusni kadar može da radi jako puno, a za jako malu platu.
Svih ovih godina nebrigom države dospjeli smo u sadašnju situaciju kojom se po modelu „ feudalac-kmet’’ omogućava da se ovakav gigant koji je proglašen nosiocem zdravstvenog turizma u Crnoj Gori samo preda u ruke. Ako nismo u pravu i ako smo pogrešno procjenili kako stvari stoje Vi sa svojim timom uradite ono na šta Vas obavezuje funkcija na kojoj se nalazite. Vaša obaveza je da sačuvate Institut koji pripada svima nama kao opšte, javno dobro.
Želimo i da se osvrnemo na stalne prozivke da je sadašnje rukovodstvo i menadžment Instituta krivo za propadanje istog. Mi koji bivstvujemo i višedecenijski radimo u našem Institutu znamo da to nije tačno, jer smo svjedoci da je ovom stranputicom Institut krenuo davno. Ko je i koje prethodno rukovodstvo je krivo nije na nama da sudimo i pronalazimo iste. To je posao pravne države.
Očuvanjem Instituta očuvaće se temelj razvoja zdravstvenog turizma, očuvaće se nastavna baza našeg Fakulteta, očuvaće se struka zbog koje se dolazi u Crnu Goru što nam upravo potvrđuju norveški pacijenti koji nam se iznova vraćaju cijeneći naš rad i produžavajući svoj državni program ugovorom na još četiri godine. A to je promocija Crne Gore, promocija domaćeg proizvoda, to se zove uvoz i održivost, to se zove dobar Ambasador. To je institut „ Dr Simo Milošević’’.
Nemojte se zavaravati, strpljenje nas je odavno izdalo, prošla su vremena pohvala i tapšanja po ramenu. Hoćemo sigurno radno mjesto adekvatno plaćeno, a to nam iz dosadašnjeg iskustva može garantovati jedino država kao većinski vlasnik Instituta.
