Piše: Aleksandar Saša Dender
Što je to Boka?
Izraz Boka bez pridjeva Kotorska u oficijelnom smislu ne znači ništa. Shvatljivo je da se u razgovoru krati naziv, ali ovaj trend izbacivanja pridjeva Kotorska iz zvaničnog naziva već se predugo forsira i predugo traje sa namjerom da se Kotor i njegov distrikt, jedina konstanta Boke Kotorske kroz više od dvadeset stoljća njene povijesti, stave u drugi plan ili ih se potru.
A što je to Boka Kotorska?
Naziv Boka Kotorska (Bocche di Cattaro) potiče od srednjevjekovnog naziva kojim se stoljećima u geografskim mapama označavao gotovo isključivo sam ulaz u zaljev iz Jadranskog mora, između Arze i Ponte oštre, dok su manji unutarnji zaljevi nosili imena gradova kojima su pripadali, (Sinus Rhisonicus, Golfo di Cattaro…), dakle, nikako cijelo područje kao danas.
Boku Kotorsku u geografskom, užem smislu, čini zaljev od Ponte oštre do Kotora, sa naseljima na obalama zaliva i neposrednim zaleđem.Ostala područja koja su gravitirala zaljevu, prije svega Grbalj i Krivošije, imali su svoju dostatnost i prepoznatljivost i izvan užega bokokotorskoga okvira, uglavnom van kotorskog distrikta naročito nakon turskih osvajanja ovih područja.
Proširena Boka kotorska u administrativnom smislu približno kao danas, koju nazivaju jednostavno Boka, ili srpska Boka, nastaje tek početkom 19 stoljeća dolaskom Austrije i osnivanjem kotara Kotor kada u sastav nekadašnjeg distrikta ulaze i susjedna područja, ponekad i do Budve i Spiča.
U povijesnom smislu, užu Boku Kotorsku, preko 15 stoljeća, činio je grad Kotor sa njegovim distriktom koji je obuhvatao unutrašnji zaljev od Veriga do Veriga, brdo Vrmac i Tivatski zaljev sa Krtolama i Lušticom.Herceg Novi kao grad osnovan 1382 godine počinje relevantno da utiče na ukupna kretanja u Boki kotorskoj tek od polovice 18 stoljeća, Risan je izgubio svoj značaj već u 5 stoljeću, dok je Tivat počeo da se razvija tek polovinom 19 stoljeća.
Ova uža Boka Kotorska, odnosno kotorski distrikt, imala je svoj identitet duboko ukorijenjen u povijesti.Gotovo 15 stoljeća bila je dio mediteranskog povijesnog i kulturnog prostora i nerazdvojni dio Dalmacije sa kojom je dijelila zajedničku sudbinu od antičkih vremena, bez obzira na to kome je u određenom povijesnom periodu pripadala.To je trajalo sve do kraja I svjetskog rata kada je, 1921 godine, Rapalskim sporazumom istrgnuta iz svog povijesnog, zapadnog konteksta i podarena istoku, ispočetka Kraljevini SHS, odnosno Jugoslaviji, a potom, 1945 godine i Crnoj Gori.U religijskom smislu, duboko katolička, pripadala je rimskoj katoličkoj crkvi i drevnoj kotorskoj biskupiji o čemu nazoči ogroman broj katoličkih crkava na ovom području (samo u Kotoru i Perastu bilo ih je preko 50) dok je neznatan broj pravoslavnih crkava, nastalih uglavnom recentno.Stanovništvo uže Boke Kotorske ili kotorskog distrikta bilo je pretežno katoličko, u nekim naseljima i stoprocentno katoličko, a pravoslavci se naseljavaju u većem broju zahvaljujući mletačkoj podršci, uglavnom u Kotoru, tek nakon 1654 godine, te u Risnu nakon njegovog oslobađanja od Turaka 1684 godine. U doba formiranja nacija početkom 19 stoljeća kod katoličkog stanovništva dolazi do integracije jezika i vjere u jednu, narodnosnu, hrvatsku cjelinu, te se katolici, bez obzira na porijeklo, izjašnjavaju kao Hrvati, a pravoslavci kao Srbi ili Crnogorci. U svakom slučaju, omjer katolika i pravoslavaca na ovom području stoljećima je bio izrazito u korist katolika, praktično sve do početka 20 stoljeća, kada, naročito poslije dva svjetska rata, zemljotresa 1979 godine i ratova u Jugoslaviji dolazi do iseljavanja katolika, uglavnom Hrvata i velikog naseljavanja pravoslavaca, Srba i Crnogoraca čime se u znatnoj mjeri promijenila demografska slika distrikta. Jezik distrikta je bio, osim zvaničnog talijanskog i mješavina narodnog i venetskog jezika, svojevrsni kotorsko-bokeljski dijalekt svojstven samo ovom području, različit od jezika kojim se govorilo u gravitirajućim područjima.
Ova, izrazito katolička, uža Boka Kotorska odnosno kotorski distrikt, stoljećima okrenuta i povezana sa mediteranom i zapadom, nikada nije bila srpska, jeste bila u sastavu srpske države Nemanjića 180 godina, ali sa potpunom administrativnom, religijskom i kulturnom autonomijom koja se graničila sa neovisnošću.Ova Boka Kotorska stvarala je i ostavila nam je u naslijeđe ogromno materijalno i nematerijalno bogatstvo zahvaljujući kojem su Kotor i njegovo područje, zatim kotorske zidine i Bokeljska mornarica upisani na listu svjetske kulturne materijalne i nematerijalne baštine.
A što je to srpska Boka?
Početkom 19 stoljeća, dolaskom Austrije 1897 godine, ukida se srednjevjekovni mletački ustroj organizacije i uvodi se moderna administrativna uprava u kojoj prostor sadašnjeg crnogorskog primorja zajedno sa bokokotorskim zaljevom postaje dio Provincije Dalmacije sa sjedištem u Zadru.Administrativno se uvodi naziv Boka Kotorska sa kotarom Kotor koji obuhvata ne samo zaljev sa zaleđem, nego i Grbalj i Krivošije, a u jednom periodu i Budvu i Paštroviće.Dakle, naziv Boka Kotorska u širem, administrativnom smislu nastao je prije nekih 200 godina, da bi danas obuhvatao tri bokokotorske opštine, Kotor, Tivat i Herceg Novi.
Kotorskom distriktu administrativno su pridodate teritorije koje obuhvataju uglavnom njegovo dublje zaleđe, Herceg Novi sa Dračevicom, Krivošije i Grbalj, ovdje svakako ne treba ubrajati područje Budve i Paštrovića.Prostor Herceg Novog sa Dračevicom kao i Risna, ispražnjen nakon protjerivanja Turaka krajem 17 stoljeća, Mletačka republika naseljava pravoslavnim življem iz Hercegovine, dok prostore Krivošija i Grblja koji je najduže ostao pod Turcima, popunjava početkom 18 stoljeća pravoslavni živalj iz Crne Gore.Ovo, uglavnom ruralno stanovništvo, ljubomorno čuva svoju pravoslavnu vjeru, jezik i običaje ne dozvoljavajući bilo kakvu asimilaciju, tako da na području kotorskog distrikta i pridodatog zaleđa egzistiraju dva svijeta kulturno i vjerski potpuno različita koji se dodiruju, ali se ne prožimaju, ujedinjena isključivo administrativnim putem.Nešto je drugačija situacija sa pravoslavnim stanovništvom koje naseljava gradove i postepeno se emancipira prihvatajući zatečene kulturne i socijalne vrijednosti, stvarajući gradski pravoslavni sloj, čiji se pripadnici u doba formiranja nacija početkom 19 stoljeća uglavnom izjašnjavaju kao Srbi, rjeđe kao Crnogorci. Ovaj sloj iščupan iz svojih hercegovačkih ili crnogorskih korjena počinje u novoj sredini da traži i da ostvaruje svoj novi identitet na uštrb tuđeg, pokušavajući da spajanjem dva sasvim različita svijeta, kotorskog distrikta i pridodatih teritorija kotara Kotor i prostim prebrojavanem katolika i pravoslavaca dokažu kako je Boka Kotorska srpska jer je broj pravoslavaca u pridodatim teritorijama oko dva do tri puta veći nego u distriktu.Uz mnogo rabljeni argument o namanjičkoj tradiciji i vladavini srpske dinastije nad distriktom, demografska većina je glavni argument kojim se statistički dokazuje srpstvo cijele Boke Kotorske. Paradoksalno, Bokelji Srbi koji žestoko osporavaju pravo Abanaca na Kosovo samo na osnovu demografske većine, dokazujući da je to srpska zemlja jer su tamo srpske svetinje, posrbljavaju Boku Kotorsku upravo na osnovu demografske većine, ignorišući, katoličke, odnosno svetinje bokeljskih Hrvata, jer se većina katolika koji danas baštine tu ogromnu materijalnu u nematerijalnu kulturnu vrijednost izjašnjava kao Hrvati.
Kada je nestala višestoljetna vlast, uvjetno rečeno katoličkih država nad kotorskim distriktom, odnosno kada su Boku Kotorsku poslali na istok i stavili je pod vlast Države SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije, ubrzava se proces korijenite izmjene demografske slike Boke Kotorske koji je trajao i za vrijeme SFRJ,a traje i danas u Crnoj Gori.Sve je više pravoslavaca, a sve je manje katolika, sve više se izbacuje iz imena Boka Kotorska prefiks kotorska, a za stanovništvo je stvoren naziv Bokelji, pandan Jugoslovenima, u koji se utapa i tako mala hrvatska manjina.
Sa potpunom prazninom u crnogorskom sistemu obrazovanja koji sasvim ignorira povijest i kulturu Boke Kotorske, pogotovo one katoličke, stalno se ponavlja neistina o srpskom karakteru cijele Boke Kotorske sa namjerom da se mnogo puta ponovljena neistina jednoga dana prevrati u istinu.Jedino edukacijom i istinitim tumačenjem povijesti i posebnosti Boke Kotorske, sine ira et studio, može se povratititi međunacionalna i međuvjerska ravnoteža ozbiljno narušena posljednjih nekoliko godina, povratiti međusobno uvažavanje i izbjeći prisvajanje.
/Aleksandar Saša Dender/
