U Rusiji je u toku procvat renesanse ideje euroazijstva – stare stotinu godina. Velika i moćna Rusija u centru Euroazije, a nikako na Zapadu. U koktel ideja Vladimir Putin dodaje ono što mu odgovara.
Godinu dana, pet mjeseci i tri sedmice. Toliko je trajalo putovanje Petra Velikog u zapadnu Evropu 1697. i 1698. godine. Vladar je htio otvoriti Rusiju ka zapadu i pridobiti saveznike za pothvat protiv Osmanskog carstva.
Car je naložio geografima da nacrtaju nove karte, tako da Ural bude granica Europe i Azije, te da zapadni dio Rusije bude viđen kao dio Starog kontinenta. Sankt Peterburg je razvijan po ugledu na Rim i Versailles, a veze Baltičkim morem trebale su biti „prozor ka Zapadu”.
Je li Rusija Evropa ili ne? To pitanja se od Petra Velikog provlači kao crvena nit, a u danima agresije na Ukrajinu ponovno je aktualno.
Nakon dolaska komunizma, dvadesetih godina prošlog stoljeća se u krugovima ruske emigracije razvila ideja euroazijstva (Еврази́йство). Dvojica glavnih ideologa, Nikolaj Trubeckoj i Pjotr Savickij, težili su vodećoj ulozi Rusije u ogromnom prostranstvu Euroazije koju su smatrali kao jedinstveni kontinent.
Za zagovornike euroazijstva, boljševizam je bio zapadni uvozni proizvod, a pokušaj modernizacije od strane Petra Velikog razlog što je carstvo propalo. Ovi emigranti su vidjeli ruski euroazijski imperij kao kontratezu romano-germanskoj kulturi, s Pravoslavnom crkvom kao temeljnim stubom.
Prvi Euroazijci su mongolsku invaziju na Rusiju između 13. i 15. stoljeća tumačili kao pozitivan razvoj. „To je, smatrali su, dopustilo ruskoj kulturi da se produktivno prepusti azijskim utjecajima”, kaže Ulrich Schmid, slavist koji na Sveučilištu u St. Gallenu predaje kulturu i historiju Rusije.
„Zato Euroazijci i tada i danas kažu da je Rusija predodređena da se širi u Aziji i da tamo gradi ekonomske i političke veze. Naravno, to je u načelu upereno protiv velikog civilizacijskog projekta Zapada”, dodaje Schmid.
Danas, čitavo stoljeće kasnije, ideja euroazijstva izvučena je iz ladice i upravo se o njoj u Rusiji sve više raspravlja.
Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Rusija je upala u ideološki vakuum. Flert sa Zapadom bio je mlak, iako je Mihail Gorbačov ponavljao metaforu o „zajedničkoj europskoj kući”, što su prije njega govorili i Brežnjev i Hruščov. Boris Jeljcin je kasnije govorio o „povratku u europsku civilizaciju”.
Čak je i Vladimir Putin govorio da je Rusija „europska” sila. Djelovalo je da su nove generacije u Kremlju napustile sovjetsku predstavu o nepremostivim razlikama Istoka i Zapada. Ali sve je to bilo kratkog daha.
Po dolasku novog milenija vraća se i ideje euroazijstva. „Konstanta u tom razmišljanju je geopolitički pristup koji pretpostavlja da Rusija nije dio Zapada”, ukazuje Schmid.
Dok je Putin kao predsjednik od 2000. do 2008. bio naklonjeniji Zapadu, sve se promijenilo kada se vratio u Kremlj 2012.
„Jedan od najvećih ideoloških Putinovih projekata sastoji se u stvaranju nove nacije Rusije – s ruskom kulturnom jezgrom koju određuju ruski jezik, ruska literatura i u određenoj mjeri rusko pravoslavlje. Ta ruska kulturna jezgra trebala bi biti poput magneta i držati na okupu sve što pripada ruskoj imperiji”, tumači Schmid.
Prema logici neo-euroazijstva, Rusija je takoreći dužna biti velika i – sve veća. Odricanje od ekspanzije vidi se kao prijetnja ruskoj egzistenciji. Narode Euroazije valja ujediniti pod ruskim vodstvom, smatra se.
Najpoznatiji zagovornik ove teorije je Aleksandar Dugin, publicist, politolog i dopredsjednik zabranjene Nacional-boljševističke stranke Rusije. U knjigama „Četvrta politička teorija” i „Temelji geopolitike”, on razvija teoriju o „vodenoj kulturi” i „suhoj kulturi”.
Prva je, po Duginu, atlantska, američka, globalizirana, liberalna i individualistička. Druga je potpuna suprotnost i podrazumijeva snažan konzervativni, antiliberalni, autoritarni kulturni krug. Radikalni Dugin tako je postao ikona nove desnice širom svijeta, uključujući i Sjedinjene Države.
„Putin i Kremlj drže opreznu distancu prema Duginu, iako naravno postoje brojne točke preklapanja programa Kremlja i Duginovog euroazijstva”, objašnjava slavist Schmid. „Ali javnosti Putin izgleda umjerenije tako što ne preuzima ekstremne Duginove pozicije.”
Dodaje da je veliki utjecaj na Putina imao legendarni sovjetski disident Aleksandar Solženjicin, autor „Arhipelaga Gulag”. On se početkom ovog stoljeća više puta sastajao s Putinom. „Bili su suglasni da ponovno valja uspostaviti istočnoslavensko jedinstvo Bjelorusije, Ukrajine i Rusije i da je zapadna demokracija štetna za Rusiju kao oblik vladavine”, kaže Schmid.
Stručnjaci kažu da euroazijstvo nije jedina ideja koja određuje Putinove poteze u unutarnjoj i vanjskoj politici. Putina često opisuju kao eklektičara, koji iz raznih ideologija (pre)uzima određene teze. U knjizi „Tehnologije duše”, Ulrich Schmid opisuje još dvije ideologije koje utječu na Putina.
Najprije, tu je imperijalni pristup vlastitoj povijesti, „često ponavljana priča o navodnih tisuću godina državnosti Rusije”. Drugo, tu je Ruska pravoslavna crkva. Iz tih elemenata „Putin sastavlja patriotski program koji se svodi na ponovno uspostavljanje onoga što naziva historijskom Rusijom”, dodaje Schmid. A tu spadaju Bjelorusija i Ukrajina.
U kolažu ideologija, Putin nalaže propagandi da „operaciju” u Ukrajini predstavlja kao borbu protiv fašizma, premda inače podržava radikalne desničare na Zapadu. U propagandi, Rusija je spasitelj slavenskih naroda, iako upravo napada drugi slavenski narod. U propagandi, Rusija je jaka i ujedinjena, iako su desetine tisuća građana pohapšene zbog protesta, a oporba praktički zabranjena.
