Crnogorski automobilista Vasilije Jakšić osvojio je titulu prvaka Evrope na brdskim stazama.
U hrvatskom Buzetu, u devetoj trci šampionata, trijumfovao i osvojio šampionski trofej u generalnom plasmanu.
Član Auto moto sportskog kluba Kotor je ranije obezbijedio titulu u Grupi 4, a trijumfom u Buzetu postao je prvi crnogorski automobilista sa titulom najboljeg vozača Evrope u generalnom plasmanu.
Jakšić je trostruki prvak Centralno-evropske zone, a u Buzetu trijumfovao je i prošle godine. Ove sezone bio je najbrži i u Francuskoj, Portugalu, Španiji i Češkoj, dok je u Italiji i Poljskoj bio drugoplasirani.
Salento, poznatije kao štikla italijanske čizme, kako bi približila duh juga Italije, gdje se prepliću mnoge kulture, gdje opstaju zanimljivi zanati, na obalama Jonskog i Jadranskog mora, gdje egzistita gastro kultura dovoljan su razlog da vam donesemo ovu priču.
Ovde se mogu pronaći zanatlije, koje se bave proizvodnjom mozaika od kamena, koji ukrašavaju mnoge škole, državne institucije i kancelarije poznatih advokata i stomatologa širom Evrope. Tu su i proizvođači ukrasne ulične rasvjete koja se koristi tokom mnogih gradskih festivala, pekari, koji su usavršili recepte starije od pola vijeka, zatim keramičari, koji svojim kreativnim i autentičnim rešenjima pomažu mušterijama da ukrase domove.
Pogača iz Salenta punjena mješavinom proljetne zeleni uz dodatak maslina, kapara, slanih srdela i dimljenog sira
Pogače su svjetski hit – «ta nemojte kas’ti» govorili su u jednoj staroj dječjoj emisiji!
Nešto što je tradicionalno jelo predaka svih naroda svijeta postaje ponovno cijenjeno, traženo i dio gastronomskog užitka. Bolji poznavaoci prehrambenih navika svih tih naroda, rekli bi da to nije nikakvo čudo: nakon brojnih vrsta kruha, žemljica, bunniesa i sličnih tijesta, novokomponiranih pizzetta svih vrsta – sve umjetnijih i sve punijih aditiva, ljudi se okreću komadu iskonskog, po mogućnosti domaćeg kruha ili njegovoj svečanoj varijanti iz nekih vremena – pogači.
Nakon što smo zaključili da svaki narod ima svoje pogače , dužne su i napomene da se upravo kroz vrstu pogača (tijesta, začini i punjenja) oslikavaju i glavne odlike njihovih kuhinja, odnosno načina prehrane.
Balkanske pogače – od Bosne, preko Srbije, Makedonije, Bugarske, Grčke i Turske osim raznolikošću tijesta plijene i velikim bogatstvom punjenja u kojima prevladavaju jaki, slani sirevi, povrće (posebno špinat, tikvice, paprike, rajčice) , mljeveno meso… Sva ta nabrajanja sasvim sigurno nisu dovoljna, jer mašta ovih naroda nadilazi svaku kategorizaciju.
Pogača iz Salenta – foto Kužina sa pogledom
Jug Italije – osim pizze, najpoznatije pogače na svijetu svih vremena – daruje nam i neke druge bogate pogače. Opet, nužna napomena – nikada točnog, preciznog recepta: važna su maštovitost i osobni ukus kuhara.
Pred vama je pogača na koju nailazimo u Apuliji, Salentu. Prilagođena prvim zelenim izdancima koje je probudilo proljeće u vrtu Kužine s pogledom.
Za 8 -10 ljudi
vrijeme pripreme : 1h + vrijeme za dizanje tijesta
Potrebni sastojci :
500 g brašna
1 kuhani krumpir (pasiran u brašno)
7 g suhog kvasca
1,5 dl mlijeka
½ maslinovog ulja
250 g vode (cca),
žličica soli
Punjenje :
1 kg mišancije (od čega barem 300 g divljeg luka ili mladog luka)
150 g crnih, odkoštenih maslina (po mogućnoisti taggiasche ili livornesi, ili iz Apulije)
50 g kapara
10- tak svježih rajčica trešnjica ili datuljica
150 g dimsi (dimljenog sira) u originalu ide scamorza
3 – 4 slane srdele ili inćuna.
5- 6 žlica maslinovog ulja
Način pripreme:
Umijesite tijesto : pomiješajte brašno sa pasiranim kuhanim krumpirom i suhim kvascem, te polako dodajite mlijeko, vodu i na kraju sol i maslinovo ulje. Dobro umijesite tijesto, stavite u zdjelu, pokrijte i sačekajte da naraste.
U međuvremenu pripremite punjenje.
Mlada vrtna cikorija i mladi luk
U originalnim receptima koristi se kilogram mladih kapula (nazivaju se sponsali), ali u Kužini su se koristile mlade kapule (koje su početkom proljeća idealne) uz mladu cikoriju iz vrta (znači gorkasti dodatak zelenju), te miješavinu blitve, špinata, kostriša (što se još našlo u vrtu)
Bitan, zaista bitan sastojak ovih mišancija sa juga Italije (bez obzira da li ćete ih stavljati na pizze, pogače ili jesti kao prilog – su masline. Nikako one plastične masline, bez ikakvog ukusa i mirisa koje uglavnom nalazite po policama naših supermercata. U nekima se ipak nađu male, odkoštene masline čije porijeklo je iz Apulije ili Livorna; katkada piše taggiasche, i to je zapravo to.
Pogača iz Salenta – foto Kužina sa pogledom
Kapulicu izrežite na manje cilindre, ubacite je u tavu sa 2 -3 žlice maslinovog ulja, samo malo prodinstajte, nakon toga dodajte sitno isjeckano zelenje, neku lijepu mješavinu mlade cikorije i blitve, špinata. Posolite, pokrijte, neka na jačoj vatri zelenje pusti vodu a onda dodajte oprane kapare, masline, promiješajte i pustite da sve zajedno provre i da se ukusi ujednače.
U ohlađenu masu dodajte izrezane svježe rajčice – već sada ste dobili izvanredan prilog od proljetnog povrća.
Dimsi – dimljeni sir može zamijeniti scamorzu, što je osušena, prodimljena mozzarella. Isjeckajte ga na kockice.
Uskislo tijesto odrežite na dva dijela – dobro je svakoga malo prstima rastanjiti a onda povlačeći zarolati u štručicu. Pustiti desetak – petnaestak minuta da odstoje.
Sada uzmite pekač (ovdje je korišten klasični emajlirani 30 x 40 cm) i dobro ga nauljite maslinovim uljem. Razvaljajte jednu polovicu tijesta i postavite je na dno pekača. Na nju položite punjenje kojeg ste na vrhu posuli dimsi sirom isjeckanim na kockice. Možete složiti i rukom odlomljene komade slane ribe – ovdje nisam stavila.
Pogača iz Salenta – foto Kužina sa pogledom
Razvaljajte drugi dio tijesta i položite na punjenje : rubove spajajte sa cik/cak stiskanjem. Tijesto na više mjesta probušite vilicom kako bi para od punjenja izalazila vani.
Pustite tijesto još pola sata da malo naraste. Premažite ga obilato maslinovim uljem. Pecite na 180 dok se ne ispeče.
Kada izvadite pogaču iz pećnice pažljivo je stavite na neku rešetku da se hladi, jer ako ostane u pekaču/protvanu tijesto će se ukuhati i neće biti tako fino hrskavo.
Promocija autobiografije „Čovjek sa Jadrana“ Miloša Jankovića, u izdanju JUK „Herceg Fest“, biće organizovana sutra (ponedeljak, 19. septembar) u 19:00 sati u bašti Kuće nobelovca Iva Andrića.
Autobiografija nas uvlači u životnu priču uglednog Novljanina Miloša Jankovića (1905-1999) u kojoj se prepliću istoriografija i biografija. Ovom knjigom, autor se na simboličan način vraća u Boku, u Herceg Novi, otadžbinu koju je volio i za kojom je čeznuo. Kazivanjem sopstvene životne storije, Janković ukazuje na jedan dramatičan period istorije Herceg Novog i Boke kroz događaje tokom Drugog svjetskog rata u našoj zemlji.
Organizator književne večeri je JUK „Herceg Fest“, a o knjizi će govoriti: profesor Gordana Stijepčić Bulatović, mr Gordana Porobić Krcunović i Nebojša Rašo.
U slučaju kiše program će biti organizovan u foajeu dvorane „Park“.
Crna Gora je u subotu, prema podacima sa sajta windeurope.org, bila treća u Evropi prema procentu dobijene energije iz vjetroelektrana.
Dva crnogorska vjetroparka Možura i Krnovo, 17. septembra su zadovoljile 36 odsto ukupnih crnogorskih potreba za električnom energijom, prenosi portal RTCG.
WindEurope je udruženje za energiju vjetra u Evropi, a njegove članice su nacionalna udruženja za energiju vjetra svih evropskih zemalja.
Posjetioci sajta windeurope.org svakodnevno se mogu informisati o podacima o učešću energije iz vjetra u ukupnoj proizvodnji električne energije u pojedinačnim državama.
Crna Gora trenutno u elektroenergetskom sistemu ima vjetropark Krnovo, instalisane snage 72 megavati (MW), i vjetropark Možura, snage 46 MW. U planu je izgradnja vjetroparka Gvozd, predviđene instalisane snage 54 MW, dok je u planu i vjetroelektrana Braići od 100 MW.
Poznato je mišljenje struke da bi, s obzirom na povoljne klimatske prilike i značajne količine sunca i vjetra, Crna Gora u budućnosti investiranjem u solar i vjetar mogla beoma brzo da transformiše svoju elektroenergetiku i da relativno bezbolno realizuje briselski imperativ procesa dekarbonizacije.
Crna Gora je od 24. maja do 2. juna 2019. godine prvi put proizvela dovoljno energije iz obnovljivih izvora za zadovoljenje svih potreba, čime se pridružila malom broju država koje se mogu pohvaliti da su iz domaćih obnovljivih izvora energije proizveli svu potrebnu energiju.
U tom razdoblju, u kojem je Termoelektrana (TE) Pljevlja bila van pogona, proizvedeno je oko 82 miliona KWh energije, a potrošeno oko 75 miliona KWh.
Evropa je instalirala 17 GW novih kapaciteta vjetra u 2021. godini, od čega je u zemljama Evropske unije instalirano 14 GW. Četiri petine ukupnog broja vjetroelektrana instalirano je na kopnu.
Vjetar je činio 16 odsto električne energije potrošene u Evropskoj uniji u prošloj godini, te se ukupni kapaciteti iz vjetroparkova u Evropi sada procjenjuju na oko 235 GW.
Energija vjetra danas obično dolazi u dva različita tipa – vjetroelektrane na kopnu i vjetroelektrane na moru. Vjetroelektrane na kopnu i na moru pružaju dvije opcije za masovnu proizvodnju električne energije iz vjetra, a postoje različiti kompromisi za obje vrste instalacija.
U Boki Kotorskoj su u prošlom vijeku tri fabrike proizvodile crijep (tiglu) i opeku, a danas tek jedan dimnjak podsjeća na njih.
Iz pera dokumentariste Slavka Krstovića donosimo nastavak teksta o ovoj značajnoj industriju tog vremena za malu Boku Kotorsku…
Piše: Slavko Krstović
Kada se podvlačila crta na urađeno u prvih pola vijeka „Račice“, naglašeno je da bi se od do tada ispečenih opeka moglo sagraditi 7.000 komfornih trosobnih stanova, a proizvedenim crijepom pokriti jedan i po milion kvadratnih metara krovova.
U Boki Kotorskoj su u prošlom vijeku tri fabrike proizvodile crijep i opeku, a danas tek jedan dimnjak podsjeća na njih.
Prateći novinsku građu može se zaključiti da je Tvornica matuna (opeka) Antuna Ilića radila na Prčanju 1907. i 1908. godine. „Prva Bokeška glinena industrija“ je radila do 1948. godine kada su postrojenja demontirana i prenesena u ciglanu Lazine kod Danilovgrada, navodno, kako piše Mirko Petranović u radu „Razvoj industrije u priobalnom području Crne Gore do II svjetskog rata“ zbog iscrpljenosti kvalitetne sirovine i dotrajalosti postrojenja. „Račica“ kao akcionarsko društvo radi i dan- danas, ali ne proizvodi crijep i opeku.
U januaru 1945. godine, nepuna dva mjeseca nakon oslobođenja grada, otpočela je sa radom, tokom rata onesposobljena, Tvornica cigle „Račica“, a dnevno se proizvodilo 20.000 cigala i dvije do tri hiljade crijepova.
U oktobru iste godine Federalno Ministarstvo industrije poslalo je stručnjaka da pregleda industrijska preduzeća u Boki Kotorskoj i da utvrdi njihovo stanje, materijalne potrebe, funkcionisanje i sposobnost za proizvodnju. Nakon uvida u stanje stvari, kao glavni problem navedena je nesposobnost i nestručnost lokalne vlasti da upravlja preduzećima, predloženo je da se fabrike stave u nadležnost Ministarstva industrije i rudarstva. „Posebno je ukazano na važnost redovne proizvodnje fabrika za proizvodnju cigle i crijepa u Tivtu i Krtolama, jer su njihovi poizvodi neophodni za obnovu zemlje. Zato se u izvještaju eksperta saveznog ministarstva predlaže da se izgradi još jedna fabrika opeke i crijepa u Danilovgradu, gdje postoji dovoljna sirovinska baza za njen redovan rad“, navodi Živko Andrijašević u radu „Stanje industrije u Crnoj Gori poslije II svjetskog rata (1945-1947)“.
U fabrici, koja će se narednih decenija nazivati Preduzeće za glinenu industriju- Tivat, Radna organizacija za glinenu industriju „Račica“ i Industrija građevinskog materijala „Račica“, proizvodilo se 60 % opeka i 40 % crijepa.
Početkom 1946. godine „Račica“ je imala 147 radnika, a narednih godina veliki problem je bio nedostatak radne snage, pa je tako u jednoj dnevno nedostajalo i po 140 radnika. U potrazi za radnom snagom odlazilo se i do Kosova i Metohije, da bi poslije jedne posjete Đakovici personalnog referenta fabrike, u Tivat stiglo četrdesetak radnika.
Radnice u Račici 1949.g.
Po nekim zapisima u „Pobjedi“ može se dati prikaz proizvodnje u „Račici“:
„Zemlja (ilovača) se dovozi vagonetama iz majdana „Plavi kamen“ i morskim putem (krtoljska zemlja) do drobilica a odatle spušta u veliki mlin. Na ovom mjestu instalirana je voda, koja u jakim mlazevima kvasi zemlju (ilovaču) i pretvara je u žilavu smjesu, koja se ubacuje u mlin.
Izmljevena zemlja onda prolazi kroz razne kalupe, gdje se sa naročitim sječivima izdvaja cigla i pomoću automatskog kružnog transportera odnosi na pečenje.
U ovom odjeljenu nalazi se isto tako i radiona za presovanje cigala. Nekoliko poređanih astala smješteno je pri samom dnu radionice. Ovdje se donosi presovan crep, zatim dotjeruje u kalupima, odnosi na kružni transportator. Za astalima pognute glave radnice marljivo obavljaju svoj posao. Na presi se svakoga dana proizvodi 4.000 komada cigle, a kada se izrađuje kanalica onda izbacuje 8.000 komada.
Iz ovog odjeljenja prelazi se uzanim hodnikom u otvorene peći u kojima su naslagane hiljade komada cigle i crepa. Iz visokog otvora raznosi se plamen podjednako po svim pećima, gdje se tek donesena sirova cigla očvrsne i pod jakom temperaturom pocrveni.
Cigle i crepovi se odvoze na probu, koja se vrši ubacivanjem cigle ili crepa u vodu. Cigla se zatim ponovno vadi iz vode i ako sadrži druge sastojke sem ilovače, na njoj se tada stvaraju šupljine i ona se odvaja na drugu stranu.“
Četiri decenije nakon početka proizvodnje električna energija zamijenila je pogon na gas-drveni ugalj, a o tome je 28. maja 1948. g. obavješten i maršal Josip Broz Tito. Posrednik je bio predsjednik Vlade Narodne republike Crne Gore, Blažo Jovanović.
„Radni kolektiv Preduzeća za glinenu industriju – Tivat ponosan je što mu je uspjelo, da na pedesetšesti rođendan svojeg velikog vođe i učitelja maršala Jugoslavije druga Tita zamijeni četrdeset-godišnji zastarali pogon Preduzeća sa novim socijalističkim električnim pogonom, koji će omogućiti ostvarenje zadataka Petogodišnjeg plana. Molino Vas da budete tumač lijepih, iskrenih i odanih želja, koje radni kolektiv gaji prema svojem voljenom vođi maršalu Titu“, navedeno je u telegramu.
Račica, krajem šeste decenije prošlog vijeka
„Socijalističkoj elektrifikaciji“ prethodila je, između ostalih, i akcija članova
Mjesnog odbora Narodnog fronta Tivta na kopanju rupa za postavljanje stubova radi sprovođenja električne energije u fanriku. Organizovana je i akcija na preuređenju instalacija, u kojoj su uzeli učešća i radnici iz ostalih mjesnih preduzeća i članovi masovnih organizacija, potom su obavljeni spoljni i unutrašnji radovi, a sve je praćeno pripremanjem sirovina i ostalog materijala za proizvodnju.
U duhu poslijeratnog vremena, Preduzeće za glinenu industriju organizuje socijalsitička takmičenja za kolektive glinene industrije u NR Crnoj Gori. Namjera je bila da se tokom njihovog trajanja premaše proizvodni planovi, da zaposleni daju što više dobrovoljnih radnih časova na obrađivanju svojih ekonomija i izgradnji zadružnih domova, da se što više radnika osposobi za rad na mašinama, … Rezultati nisu izostali: proizvodni plan premašivan je od 15 do 22 posto, radilo se prekovremeno u korist siromašne djece Kotorskog sreza, radnici su se stručno osposobljavali, pa je šestomjesečni ciglarsko-creparski kurs završilo 39 kursista.
Radnici su tih godina proširili prostorije menze, uredili su nove prostorije za kuhinju, magacin za hranu i radnički bife, a imali su i „crveni kutić“ u kome je bila tvornička biblioteka sa oko 200 raznih knjiga i brošura, radio aparat i nekoliko šahovskih garnitura. U dvorištu fabrike su zasadili oko 500 stabala kanadske topole, eukaliptusa i bagrema, a na tvorničkoj ekonomiji sijalo se i po 8.000 kg krompira, te nešto povrća.
U preduzeću za glinenu industriju formiran je i Klub Narodne tehnike, u kome je sa izuzetnim uspjehom radio kružok mašinaca-ciglarskih mašina, prvi takve vrste u Jugoslaviji. Klub, koji je 1949. g. dobio priznanje I Kongresa narodne tehnike i nagradu Centralnog odbora SSJ, bio je pretplaćen na više stručnih listova i časopisa („Tehnika narodu“, „Motorizacija“, „Naša krila“, „Radio amater“, „Tehnika narodu“ i „Fotografija“), a imao je i fotografski aparat i materijal neophodan za izradu fotografija. Članstvo je najviše interesovanja imalo za motociklistički i automobilistički kružok. Za njih je osposobljen stari motocikl, a od dotrajalih dijelova motora i karoserije sastavljen je i osposobljen za vožnju putnički automobil.
Svjedočanstvo sa kursa SLAGAR CIGLE I CRIJEPA
Kada se podvlačila crta na urađeno u prvih pola vijeka „Račice“, naglašeno je da bi se od do tada ispečenih opeka moglo sagraditi 7.000 komfornih trosobnih stanova, a proizvedenim crijepom pokriti jedan i po milion kvadratnih metara krovova.
Početkom šeste decenije prošlog vijeka u „Račici“ su proizvodili punu ciglu, šuplju ciglu sa dvije rupe, a po narudžbi i sa tri rupe, falcovani i vučeni crijep, te falcovane i vučene žljebnjake.
Veliki problem bio je nedostatak motorne lokomotive, pa je zemlju je iz majdana do mlinova dovlačio jedan konj. „Ranije smo imali malu motornu lokomotivu. Bila je to prava blagodat. Pored brzine koja se dobija kad se vagoneti vuku lokomotivom, radnicima je i lakše, a i preduzeću jeftinije. Moramo nabaviti jednu lokomotivu“, govorio je direktor preduzeća Niko Ivošević novinaru „Pobjede“ Špiru Račeti.
Zbog dotrajalosti mašina za preradu i interni transport 1958. godine se krenulo sa njihovom rekonstrukcijom i modernizacijom. Za tri godine sagrađena je hala za kružnu peć, kružna peć dužine 57 etara, dimnjak za funkcionisanje kružne peći i to je bila prva faza rekonstrukcije, koja je omogućila da se 1965. g. proizvede oko 4 miliona komada ciglarskih proizvoda, tako da je tivatska ciglana podmirivala potrebe za tim proizvodima na obali Jadrana od Ulcinja do Korčule, a isporučivala je svoje proizvode u Titograd, Nikšić i Cetinje.
Druga faza rekonstrukcije i modernizacije potrajala je do 1968. godine, a u te tri godine zamjenjen je dio opreme za preradu i interni transport, instalirano je mazutno postrojenje i izgrađeno osam komora za vještačko sušenje, sa kojima je zamjeno prirodno sušenje, koje je bilo usko grlo u procesu proizvodnje.
Stare mašine iz 1908. godine u potpunosti su zamjenjene 1973. godine, pa je od stare „Račice“ ostala samo fabrička zgrada. Te je godine sinhronizovan tehnološki proces i radnici su konačno oslobođeni teških fizičkih poslova, a mehanizovan je kompletan mašinski park. Tržištu je isporučeno 1,1 milion komada glinenih jedinica i betonskih prefabrikata normalnog formata.
Dugi niz godina „Račica“ je poslovala bez gubitaka, u periodu od 1965. do 1982. godine nije joj bio blokiran žiro račun, niti se desilo da plate kasne. Fizički obim proizvodnje se povećavao, broj radnika se smanjio sa 100 na 50, ali je pokazana i briga o višku radne snage, koja je dobila mogućnost da radi u novootvorenim postrojenjima: pogonu za eksploataciju ukrasnog kamena u Đurićima, drobiličnom postrojenju „Velja Spilja“ u Krtolima i pogonu betonskih prefabrikata u krugu fabrike, koji je koristio otpatke od pečenih ciglarskih proizvoda.
Instalirana oprema je zastarjevala, pa su u „Račici“, još prije 1979. godine i katastrofalnog zemljotresa, odlučili da se na novoj lokaciji gradi fabrika kapaciteta trideset miliona jedinki ciglarskih proizvoda raznog asortimana. Ekonomska opravdanost vidjela se u neograničenoj količini kvalitetne sirovine na potezu od Tivta do Budve i na realnim mogućnostima plasmana robe u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Dalmaciji.
Rušenje Račice poslije zemljotresa
Nakon zemljotresa, eminentni stručnjaci su zaključili da ne postoji nikakva tehničko- tehnološka, a posebno ne ekonomska opravdanost sanacija nastalih pukotina na konstruktivnim zidovima kružne peći, dimnjacima, fabričkoj zgradi i tla na kojem je izgrađena fabrika, pa je uslijedila odluka da se u Brdištima što hitnije izgradi naova fabrika glinenih proizvoda kapaciteta 50 miliona komada godišnje.
Krajem 1979. godine izgradnja fabrike je povjerena Birou za građevinarstvo iz Beograda i njegovim kooperantima, koji su sa radovima krenuli u proljeće naredne godine, da bi bili okončani 1982. Izgrađen je i savremeni pogon za meljavu kamena, kapaciteta 50 kubnih metara na sat.
Koju godinu kasnije, po riječima nekoliko penzionisanih radnika „Račice“, prestala je proizvodnja glinenih proizvoda.
Čak četiri sata trebalo je posadi 5 tegljača da pod kontrolu dovedu golemi kruzer koji se uslijed olujnog nevremena otrgnuo s veza i umalo udario u obalu.
Brod za krstarenje VIKING SEA otrgnuo se jučer ujutro s veza u Ravenni u Italiji, uslijed snažnog nevremena koje imalo udare vjetra veće od 100km/h. Na brodu se u trenutku incidenta nalazilo oko 870 putnika. Lučke vlasti nekoliko sati borile su se da ploveću grdosiju stave pod kontrolu kako ne bi udario od obalu.
Paura per i passeggeri della nave da crociera ‘Viking Sea’, ormeggiata al Porto Corsini a Ravenna. La nave ha rotto gli ormeggi a causa delle forti raffiche di vento di bora e si è allontanata dalla propria posizione prima di essere recuperata. #ANSAhttps://t.co/edLsqKYQ2p
Fotografska ostavština umjetnika, fotografa i fotoreportera Pave Urbana, koja broji oko 9500 negativa i dijapozitiva u boji, nastalih od početka autorovog bavljenja fotografijom pa do posljednjih fotografija stradanja Dubrovnika, darovana je zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt.
Na svečanosti u Kneževoj palači u Zadru, ugovor o darovanju u četvrtak navečer potpisali su ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt (MUO) Miroslav Gašparović i Mirjana Urban, majka Pave Urbana.
Ravnatelj Gašparović zahvalio se na vrijednoj donaciji antologijskog fotografskog materijala koji će ovom gestom ostati trajno živ i dostupan brojim generacijama, danas i u budućnosti.
Dodao je kako će donacija fotografske ostavštine Pave Urbana, koja će biti uvrštena u Zbirku novije fotografije MUO, biti vrijedan doprinos fundusu Muzeja.
“Pred nama je velik posao sređivanja cijele ostavštine, sistematiziranje, digitalizacija, a kada se sve to napravi, bit će prezentirano na najbolji mogući način, a u planu je i velika monografija o radu tada mladog umjetnika fotografa i fotoreportera”, najavio je Gašparović.
Kustosica Zbirke novije fotografije MUO Iva Prosoli naglasila je kako je iznimno važno da radovi ovakvog kulturološkog i umjetničkog značenja nađu svoje mjesto u muzejskoj instituciji kako bi mogli biti trajno sačuvani i dostupni javnosti.
“Dobiti uvid o cjeloviti opis jednog autora, čak i kad je on nastajao u ovako kratkom razdoblju kao što je to slučaj s Pavom Urbanom, velika je privilegija. Puno znači za razumijevanje umjetnika, njegova razvoja, načina promišljanja stvarnosti i medija te u konačnici omogućuje pravilno čitanje i valorizaciju umjetnika u širem kontekstu”, istaknula je.
Donirane snimke prikazuju život na ulicama i dubrovačku svakodnevicu, kulturna događanja, umjetnički život grada, izložbe, kazališne predstave i koncerte, autorov privatni život, prijatelje, a na kraju pripreme za rat, ratnu stvarnost i razaranja.
U suorganizaciji Narodnog muzeja Zadar i Umjetničke galerije Dubrovnik, otvorena je i izložba “Pavo Urban (1968. – 1991.) – Prizori tame/Scenes of Darkness”, koja je održana prošle godine u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik i kojom je bilo obilježeno 30 godina od Domovinskog rata i pogibije umjetnika.
Na istoimenoj izložbi u Zadru predstavljeno je sedamnaest odabranih umjetnikovih radova koji dokumentiraju ratnu zbilju i koji su dio Zbirke moderne i suvremene umjetnosti Umjetničke galerije Dubrovnik.
Među njima je zastupljeno i dvanaest posljednjih fotografija snimljenih 6. prosinca 1991. godine za najžešćeg napada na Dubrovnik u kojemu je mladi fotograf izgubio život te iza sebe ostavio iznimno važnu i vrijednu fotografsku umjetničku ostavštinu.
Autorica i kustosica izložbe je Petra Golušić, viša kustosica iz Umjetničke galerije Dubrovnik, a moći će se razgledati do 30. septembra u Edukativnoj dvorani Kneževe palače u Zadru.
Nezapamćena kiša i bujične poplave pogodile Italiju Foto: Instagram/ @federicacinti / via Reuters
Broj smrtno stradalih u nevremenu koje je u noći na petak pogodilo središnju talijansku regiju Marche porastao je na 11, a dvije se osobe smatraju nestalima, objavile su u subotu vlasti.
Nastavljamo potragu da bismo pokušali pronaći dvoje nestalih”, stoji u priopćenju pokrajine Ancone. Po pisanju lokalnih medija riječ je o osmogodišnjem djetetu i 56-godišnjoj ženi.
Mache je pogodila obilna kiša, mjestimice jednaka šestomjesečnom prosjeku oborina te je prouzročila poplave i blatne bujice.
U nekim je dijelovima regije voda prodrla u podrume. Vodene bujice odnijele su brojne automobile, a neki su ostali zatrpani pod nanosima blata. Zbog odrona tla i drveća koje se polomilo pred naletima vjetra i kiše presječene su brojne lokalne ceste, što otežava rad spasiocima.
U većem dijelu Italije i u subotu se zadržalo loše vrijeme. I dalje puše jak vjetar, osobito na zapadnoj obali, u području Toskane i pokrajine Rim.
U regiji Marche očekuje se još oborina, a lokalne vlasti stanovništvo su pozvale da ostane u domovima.
– Ne zadržavajte se u prizemlju. Sklonite se na gornje katove kuća, poručio je svojim biračima gradonačelnik Senigallije Massimo Olivetti.
U Ravenni je olujno nevrijeme u subotu ujutro polomilo vezove norveškog kruzera Viking Sea na kojem se nalazilo 870 putnika i 200 članova posade.
Trebalo je poduzeti višesatne osjetljive manevre te angažirati pet tegljača da se brod stabilizira i vrati u pristanište.
Aleksandar Perović čovjek kojem su divlje zvijeri prijatelji a trebale bi biti i svima nama. Njihovim tragom zalazi hrabro u svaki kutak Crne Gore, od planina pa sve do mora, prateći njihove tragove ispisuje sopstveni nemjerljivi trag biologa istraživača. Iza Aleksandra i njegovih kolega iz CZIP-a stoje samo one uspješne, pozitivne priče koje oblikuju našu danšnjicu. Posebno voli i poštuje gorostasa naših planina-medvjeda. Odnedavno sfera njegovog istraživanja je medvjedica, ali ona sredozemna.
Festival ptice, so i ljudi je festival na kom ste premijerno prikazali fim o sredozemnoj medvjedici ali i film iz arhive RTS-a koji govori o ovoj vrsti ali i upriličili izložbu.
Sredozemna medvjedica je najugroženiji morski sisar u Evropi i nalazi se na crvenoj listi. Unazad pedest ili šesdest godina je razdoblje njenog velikog areala koji je jednim dijelom bio i u Crnoj Gori, kod nas nije više prisutna već se povukla i stvorila glavni nukleus koji se nalazi u Grčkoj i dijelu Kipra. Kolege u Grčkoj rade sjajan posao tako da se u zadnjih par godina sredozemna medvjedica pojavila u Albaniji više puta, što je i dokumentovano, takođe se pojavila i prošle a i ove godine u Hrvatskoj, što znači da sredozemna medvjedica zasigurno koristi naše teritorijalne vode ali na žalost se ne zadržava kod nas. Zaključujemo da se ne zadržava jer smo mapirali sve morske pećine, i nijesmo mogli naći nikakv dokaz njenog prisustva u istim. Edukativni film je prikazuje rad biologa istraživača koji sprovodi istraživanje podvodnih pećina sa ciljem da dobije podatke o eventualnom prisustvu sredozemne medvjedice. Iz filma se može zakljućiti i vidjeti kakva staništa ona preferira.
Sredozemna medvjedica
Sredozemna medvjedica je nekada obitavala u Crnoj Gori kada je zabilježen posljednji primjer ove vrste i zašto je ona potisnuta sa našeg podneblja?
Film Tajne Jadrana iz arhive RTS-a koji se prikazao na festivalu Ptice so i ljudi, cjelokupnim sadržajem je posvećen sredozemnoj medvjedici. Zadnja medvjedica je Crnoj Gori ubijena 1969. godine na sjeverozapadnom dijelu Luštice i od tada na žalost nemamo dokaza o njenom prisustvu kada su u pitanju morske vode Crne Gore. Zašto je potisnuta? Postoji više razloga i više prijetnji ali glavni razlog je zapravo čovjek koji je vezan za more, koji živi od mora, koji je gledao kao velikog kompetitora, jer je ona znala da se upetlja u ribarske mreže i naravno čovjek je cijenim, pogrešno zaključivao, da ona utiče i na brojnost populacije cjelokupnog ribljeg fonda mora i besomučno je tražio i ubijao. Tako da danas u Sredozemlju imamo oko 600 jedinki.
Jedan od razloga je vjerovanje o sredozemnoj medvjedici a i ekonomski razlozi, znamo i da se ispod sloja kože nalaze depoi masti kod te vrste, koja se uzima kao resurs za ishranu ljudi.
Dešavalo se prije nekolio decenija što smo i vidjeli na Kipru u toku rada sa njihovim Ministrastvom, kroz istorijske zapise da su ljudi često posjećivali iste pećine u kojima je bila prisutna sredozemna medvjedica hvatali su je, lovili su je i koristili je topeći njeno salo, postoje takvi nalazi.
Sredozemna medvjedica
Čovjek je smatra kompetitorom opet zbog prijetnje po ulov, da li ona destekuje riblji fond, da li se hrani komercijalno značajnom morskom faunom?
Sredozemna medvjedica je za vrijeme Jugoslavije bila kritično ugrožena i za sve štete koje je pravila na ribarskom alatu država je davala nadokanadu. Današnjom izložbom smo htjeli da pokažemo koje su to riblje vrste kojima se sredozemna medvjedica prioritetno hrani a to je fratar riba, obična hobotnica, uvijena hobotnica i pagar riba. Te riblje vrste nijesu komercijalne vrste koje ribari love i daju na tržiše, tako da moramo da radimo na edukaciji, moramo da razgovaramo, moramo da tražimo zajednička rješenja ali i da sačuvamo pećine koje su mjesto njenog obitavanja i podizanja mladih, i da kroz jasne i precizne konzervacijske akcije omogućimo njen povratk u teritorijalne vode Crne Gore, jer siguran sam da pored cijelog biodiverizitetskog bogatstva koje Crna Gora ima, zaslužujemo da imamo takvog predstavnika, u našim vodama.
Pritisci dolaze nesumnjivo od čovjeka a jedan od pritisaka je betonizacija i uznemiravanje njihovih staništa.
Nažalost da. U zadnje dvije decenije svjedoci smo urbanizacije na samoj obali, posebno pećina koje su bile sjajne za sredozemnu medvjedicu a bile su na Luštici, ali to neka nama bude lekcija za sve ono što je preostalo i da znamo na pravi način da iskoristimo i pomognemo prirodi i pokažemo ljepotu u punom kapacitetu. I hajde da budemo iskreni, čovjek jeste dominatna vrsta ali istrebljivanjem jedne po jedne vrste će samo samom sebi nauditi.
Kada možemo očekivati da u Crnoj Gori opet vidimo sredozemnu medvjedicu, kakva su predviđanja?
Mi upravo sve ovo radimo da bi stvorili uslove za njen povratak. Kolege u Grčoj rade dobar posao pa se nukleus širi ka Albaniji, koja se sa vremena na vrijeme vidi u vodama Albanije, što je i dokumentovano. A kako je sredozemna medvjedica teritorijala životinja i ako se nukleus ojača a stepen reprodukcije bude na većem nivou sasvim sam siguran da ćemo i imati sredozemnu medvjedicu u sljedećih pet do deset godina i kod nas.
mapa staništa
Sve zavisi od nas, ali to podrazumijeva prije svega kontinuirano praćenje, monitoring, kontrolu ali i međunarodnu saradnju?
Ova izložba je pokazala kroz fotografije pećina od Grče, Albanije i Hrvatske prikaz njenih staništa ali i da mi ne možemo ništa postići ako ne radimo sa kolegama iz regiona sa kojima dijelimo Jadransko more, i to je uvijek bio ključ uspjeha. Sve naše akcijesu su dobro isplanirane i funkcionišemo kao jedan orkestar.
Sredozemna medvjedica kakve pećine voli?
Moram da kažem da je ona rano unazad voljela da obitava i na otvorenim plažama zajedno sa mladima i da ih podiže. Ali je pod uticajem čovjeka morala se adptirati na nove uslove i načine i tražiti pećine koje imaju hodnik, koje imaju jedan lijep prilaz koji se završava pješčanom ili šljunkovitom plažom. Važno je da ta pećina nije pod direktim uticajem talasa, već da je zaštićena od njihovog direktnog utcaja. Takođe postoje pećine koje su takve gdje morate da ronite da bi došli do plaže, tako da je to njihova adaptacija na nove uslove života. Kroz naš edukativni film publika se mogla upoznati i informisati kako izgledaju dobre pećine, pješčana plaža…
Sredozemna medvjedica kakva je to vrsta?
Evolutivno gledajući kako se u litarturi može naći, sredozemna medvjedica pojavila se prije dvadest miliona godina i ona nije bila čist akvatični organizam, već je bila terestrični organizam i njen predak nije imao peraja i ona je fenotipski bila napribližnija medvjedu. Kasnije su se ekstremiteti transformisali u peraja i ona je postala tipični akvatični organizam. Ona je teritorijalna životinja, ženke brane svoje mlade i nepredvidljiva je životinja.
Koliko mladih može da donese na svijet?
Svega jednog ili dva mladunca i to je problem zašto se taj nukleus ne širi u ekspanziji u kojoj bi smo željeli i zbog niskog nataliteta moramo raditi da taj jedan mladi postane adult. Njihov životni vijek je teško odrediti jer je njihovo primarno stanište u Grčkoj. Ona prije svega zavisi od hrane i u stanju je da pređe veliki broj kilometara u potrazi za hranom i životni vijek je duži ako su zadovoljene potrebe za hranom, ako ima izvor hrane, tako da ima dosta faktora na kojima treba raditi da bi se definisao njihov životni vijek da budemo iskreni i u Grčkoj imamo slučajeve namjernog ubijanja sredozemne medvjedice što svakako nije na mjestu.
sredozemna medvjedica
Šta povezuje Ulcinj i ovaj festival sa sredozemnom medvjedicom?
Upravo smo mapirali sve pećine od Hreceg Novog pa do Ulcinja i od sedam dobrih pećina za razmnožavanje i podizanje mladih za sredozemnu medvjedicu dvije su u blizini Valdanosa. Mi smo željeli da kroz ovaj festival prije svega lokalnom stanovništvu i turistima prikažemo da Ulcinj ima i druge kvalitete i druge mogućnosti. A i kada je u pitanju ova vrsta posjetioci su jako pozitivno reagovali. Meni je bilo zaista drago kada sam vidio reakcije ulcinjana koji su sa ponosom na fotografijama pećina pokazivali upravo njihove pećine i da znaju za njih, ali i da je za njih ovo nova informacija što je sjajno i to je zapravo ono što smo željeli da postignemo, jer će samo na taj način pećine biti sačuvane prije svega od lokalnog stanovništva a zatim i na državnom nivou.
Šta poručujete za kraj našim čitaocima ?
Prirodu treba čuvati i prirodu treba poštovati, treba se truditi da prirodu razumijemo i što manje utičemo na nju. Priroda uvijek ima rješenje za sve a mi trebamo pokušati da je što manje remetimo.
Spremnost da doprineseš sebi je utkano u biće svakog čovjeka, a spremnost da doprineseš zajednici je stvar poštovanja i divljenja jer u osnovi leži u nesebičnosti, takav je Aleksandar ponosno korača za novim pobjedama na zadovoljstvo svih nas.
