U ponedjeljak, 22.februara izašao sam kroz mrtvačnicu Opšte bolnice Kotor. Na sreću, ne „sa nogama naprijed“, već na njima, odlučan da „pobjegnem“ iz bolnice nakon osmodnevnog liječenja od kovida i njime prouzrokovane upale pluća.

Piše: Siniša Luković

„Nisi ti još za doma, trebao bi da ostaneš još najmanje dva-tri dana jer se bojim da ćeš mi se ovakav kakav si sada, brzo vratiti, a ja te onda neću možda imati gdje da primim“- rekao mi je ujutro tog dana nakon vizite, direktor kotorske bolnice dr Davor Kumburović. Savjestan i ultraprofesionalan kakav se pokazao tokom prethodne nedjelje moje hospitalizacije, dr Kumburović je bio odlučan u namjeri da me zadrži, iako sam se ja već od 6 ujutro bio spakovao i zapet kako puška, čekao da dobijem zeleno svjetlo i otpusnu listu da liječenje nastavim kući. Moja tvrdoglavost da idem, ipak je bila jača i dobri doktor je na kraju ipak nevoljno pristao da me „oslobodi“. Sav sretan, pohitao sam da se spustim do mrtvačnice i da prošavši kroz njena uvijek otključana vrata, udahnem život. Psihološki pritisak i ono što sam prethodne nedjelje gledao i doživio na Covid odjeljenju kotorske bolnice bili su najveći mogući, neodoljivi motiv da idem što dalje i prije odatle, bez obzira što nisam sasvim izliječen, ali sa nepoljuljaniom nadom da će na kraju, ipak sve biti dobro….

Nedjelju dana prije kroz istu tu mrtvačnicu, prolazeći pored odbukcionog stola sa kojeg sam imao nesreću da 12, odnosno 10 godina ranije preuzmem moje preminule roditelje, u pratnji sestre sa prijemnog, popeo sam se na trečći sprat bolničke zgrade. To je naime, jedini put kojim se pacijenti sa potvrđenom infekcijom koronairusom, u Opštoj bolnici Kotor mogu dovesti do izolovanog, posebnog Covid odjeljenja. Ljubazno medicinsko osoblje kojem apsolutno ništa nije teško, ne može da sakrije neprijatnost koju osjeća jer pacijente moraju dovoditi tom putanjom na odjeljenje, ali na kraju krajeva- mrtvačnica kako prva stanica vašeg liječenja, možda čak na pacijente i dodatno nesvjesno stimulativno psihološki djeluje da se izbore sa bolešću.

„Ovdje smo na trećem katu, najbliži Nebu, Bogu i Svetome Petru, pa je ovo pravo riješenje za efikasnu liječničku skrb nad vama, veleštovanim klijentima našeg Covid odjela“- uz osmjeh koji se naslućivao iza zaštitne maske na njegovom licu, dan me je kasnije, u bolesničkoj sobi posjetio „dobri duh“ kotorske bolnice, ljekar-internista dr Goran Jovanović, široj crnogorskoj javnosti poznatiji kao oštri i britki, duha puni satričar, pjesnik i muzičar Timur Tmurni. Goran je moj prijatelj i osoba sa čijim specifičnim, straightforward svjetonazorom i osebujnim načinom javnih nastupanja, moj karakter perfektno korespondira. Moj novinarski posao i njegove političko-satiričke i društveno odgovorne aktivnosti su nas spojile, evo već nekoliko godina i za to vrijeme izgradili smo specifičan prijateljski odnos baziran na dijeljenju istog sistema vrijednosti: od morala i života uopšte, do u konačnom, i moje i njegove potrebe da se međusobno komunicirajući na čistom mom maternjem hrvatskom jeziku, istovremeno sprdamo sa nekim akterima crnogorske političke scene koji nevješto nastoje da rabe taj jezik, ali i odamo svojevrsnu počast legendarnoj, konzervativnoj varijanti hrvatskog književnog jezika što ga je nenadmašni Nenad Brixy učinio možda i ključnim obilježjem jugoslovenskih, jedinih pravih, „Vjesnikovih“ izdanja najvećeg stripa svih vremena – „Alan Forda“.

Priznajem, iako sam se na momente gušio od kašlja kojeg smijanje nije olakšavalo, Goran obučen poput dr Kreutzera iz „Alan Forda“  i atmosfera Covid odjeljenja koja nalikuje strip epizodi sa „Bolnicom bez nade“, učinili su da misli skrenem u pozitivnom smjeru i izborim se sa strahovitim psihološkim pritiskom kakav do sada u svom životu nisam iskustio. Naime, Covid odjeljenje Opšte bolnice Kotor je sa psihološkog stanovišta pacijenta koji se ovdje liječe, prvi krug Danteovog Pakla. To je međutim, Pakao u kome rade anđeli i heroji- ljekari, srednje medicinsko i tehničko osoblje bolnice Kotor koji su osnovni razlog zbog kojeg se pacijenti na kraju, ipak u najvećem, broju slučajeva, uspijevaju izboriti sa kovidom, i opštim haosom u organizmu koje im on izazove. Žao mi je što se ne mogu sjetiti svakog od njihovih imena, ali ti ljudi zaista jesu heroji našeg vremena i zaslužuju mnogo, mnogo više priznanja za sve što rade od onih kretenskih DPS- populističkih mjera sa javim aplaudiranjem  po balkonima na početku koronakrize prije godnu dana. Država tim ljudima  MORA makar povećati plate jer, iako im se u očima vidi umor i iscrpljenost, ti ljekari, medicinske sestre i tehničari, ali i vrijedno pomoćno osoblje, ne odustaju, nijednog trenutka ne gube mir, posvećenost pacijentima i pribranost, i ništa, ali baš ništa im nije teško da urade kako bi pomogli oporavak ljudi što im korona non-stop dovodi u bolesničke postelje.

Iskustvo ležanja na Covid odjeljenju Opšte bolnice Kotor za mene je bilo i nevjerovatna prilika da svjedočim  koliko su kotorski medicinari zapravo sjajni i dobri ljudi: infektologinja dr Ljiljana Knežević maltene i ne odlazi kući iz bolnice i maksimalno, gotovo majčinski, je posvećena svakom pacijentu, dr Jovanović koji iako ne radi na ovom odjeljenju, ne propušta priliku da obiđe bolesnike i šalom i humorom „digne“ im počesto klonuli duh,  dr Davor Kumburović iako direktor bolnice, svaki dan u viziti sa drugim svojim kolegama, obiđe i ovaj svojevrsni leprozorijum, a energija i volja koju demonstrira u tome da pomogne bolesnicima od kovida je upravo fascinantna.

Drugog dana moj boravka na krevet do moga iz Risna donešen je 86-togodišnji starac. Dementan, u ustanovi gdje je prije boravio, doveden je u katastrofalno stanje -pao je i slomio kuk, počele su mu se  otvarati žive rane od dekubitisa i na kraju, „zakučio” je  koronu, a onda je samo „isporučen” ljekarima u kotorskoj bolnici po sistemu „brigo moja pređi na drugoga“. Starac je bio toliko loše da gotovo niko na Covid odjeljenju nije vjerovao da će, uprkos svoj ukazanoj mu pomoći i njezi jutro dočekati živ. Ipak, čudo se desilo zahvajujući prvenstveno upornosti dr Kumburovića i dr Kneževićeve koji ni jednog trenutka nisu digli ruke od naizgled, potpuno izgubljenog slučaja za koji bi neko u ustanovi iz koje je starac doveden, u najmanju ruku morao dobiti otkaz, ako ne biti i krivično gonjen zbog nesavjesnog liječenja i zapostavljanja pacijenta. Intenzivne mjere liječenja koje su primijenili, starca su vratile u život i on je „grobaru pobjegao sa lopate“.

Ne mogavši uveče zaspati, imao sam vremena razmišljati i analizirati koliko grozna stvar poput kovida, izvuče najboljeg ili najgoreg iz čovjeka: „dobrog duha“ Doma zdravlja Tivat – laborantkinje Suzane Vučinović koja na posao svakog dana dolazi u 6 ujutro i ne odustaje dok i posljednjem bolesnom sugrađaninu, desetak sati kansije, ne uze krv i napravi neophodne analize, sestara iz covid ambulae tivatskog Doma zdravlja predvođenih Tanjom koje maksimalno ljubazni i susretljivo rade sa pacijent ima što ovdje primaju terapiju, ljekarki dr Lidije Isailović i dr Željke Bogdanović što se ljudski, pošteno i posvećeno odnose prema desetinama onih koji im se svakodnevno obraćaju za pomoć, ili legendarne rentgen-tehničarke Bude koja svakodnevno akumulira ogromnu količinu radijacije „slikajući“ upaljena pluća svojih sugrađana. Iako ne radi u javnom zdrastvenom sistemu Crne Gore koji je napravio najveću grešku ikada što tom čovjeku nije pružio priliku da kao menadžer na čelu neke javne zadravstnee ustanove pokaže koliko je on zapravo pravi ljekar i humanista, sjajni tivatski dr Predrag Štilet čini ama baš sve što može da pomogne svojim sugrađanima: neke je smjestio u Kotor, neke kojima je život bio u pitanju u KBC. Dr Peđa zove svakoga od Tivćana koji „zalegnu“ po bolnicama, interesuje se za njihovo liječenje, nabavlja im ljekove koji su deficitarni, ili uz sočnu psovku i iskrenu empatiju sa bolesnikom, energično interveniše kod nekih svojih daleko manje savjesnih kolega što zapostavjaju svoje pacijente ili im na vrijeme ne daju svu neophodnu terapiju.

Imena većine koleginica i kolega tivatskih zdravstvenih radnika, sa Covid odjeljenja Opšte bolnice u Kotoru, na žalost, ne znam, ali nikada zaboraviti neću pažnju, ljubaznost i obzirnost koje su oni svakog sekunda mog boravka tamo, posvećivali kako meni, tako i svim ostalim pacijentima. Ništa tim ljudima nije teško: od besprekornog administriranja propisane terapije, preko pranja i čišćenja pacijenata koji su 90% nesposobni ili nemoćni da se dignu iz kreveta i odu do toaleta, do neprekidnog potezanja i raznošenja po čitavom odjeljenju teških, velikih boca sa kiseonikom koje su nerijetko teže i te od malene, ali uporne sestre koja se rve sa njima i poslije papagajkama i francuskim ključem, spaja spasonosni kisik na instalacije što ga dovode do razorenih pluća nemoćnih pacijenata. Preljubazne tehničarke i higijeničarke vas neprestamo nutkaju bolničkom hranom, čajem i limunadom i nije im teško da višekratno prečiste bukvalno svaki kvadratni milimetar „leprozorijuma“, ili vam dva puta dnevno, donose pošiljke što vam ih porodica ostavlja na kapiji bolnice. I sami pacijenti trude se pomoći jedan drugome, pa mi je izuzetno godilo to što sam, pokretniji i sposobniji od skoro svih drugih na odjeljenju, mogao makar simbolično -dodajući im telefone, punjače, ljekove ili vodu koju ne mogu dohvatiti sa uzglavlja- pomoći mojim sapatnicima u sobi. Prelazak iz „paklene“ devetke u „rajsku“ dvojku petog dana mog boravka u bolnici, došao mi je kao roniocu u apnei, onaj dugo žuđeni i neophodni udah vazduha kada glavom „probije“ površinu mora nad sobom.

Ljude koje sam ovdje zatekao poznajem – jedan stari tivatski arsenalski meštar koji je drugovao sa mojim pokojnim roditeljima, majka moje školske drugarice iz Osnovne škole koja, iako do kraja isrcpljena i sa nizom popratnih zdravstvenih tegoba, ima snage i volje da me majčinski posavjetuje i preporuči home-made napitak za borbu sa šečerom koji mi bukvalno divlja u organizmu, te tihi, vaspitani i skromni pomorac sa Prčanja. Njega, potomka jedne od starosjedilačkih bokeških familija i arhetipa nekadašnje spefične urođene bokeške kulture, znam sa iz škole u Kotoru – kapo makine je na jednoj od najvećih svjetskih kontejnerskih kompanija. Sjećem ga se kako je loše bio u ponedjeljak kada su i mene i njega primili u bolnicu i kako su ga potpuno nemoćnog dok je grilo malu bocu sa kisikom i udisao ga „kao na škrge“, u invalidskim kolicvima odvezli na odjeljenje. Na sreću, oporavljao se brzo i kada smo se sreli u „dvojci“ već je bio sebi postavio cilj da narednog dana, ustane i kreveta i smogne snage da ode do toaleta udajenog 6-7 metara. Ozarenost u kapovim očima koju sam vidio nakon što je postigao taj sebi zadati cilj i uspjeh, savršena samokontrola i dobra energija koju je on, svjetski čovjek naviknut na život i uslove rada u „normalnom svijetu“,  širio tu oko sebe u paklu Covid odjeljenja kotorske bolnice, i meni su mnogo pomogli da se izborim sa sopstvenim lošim zdravstvenim stanjem. Upravo je to ono što se teško da opisati riječima nekome ko nije iskusio sav jad i čemer infekcije koronom- iskonska dobrota ljudi sa kojima dijeliš te ultrateške trenutke,  bili oni u bolesničkoj postelji ili kao zdravstveni radnici radili oko tebe-  jači je lijek od svih meropenema, deksazona, longacefa, fraksiparina kojima se kljuka bolesno tijelo.

Počesto bih se, na žalost, sjetio i legendarne scene iz filma „Variola vera“ u kojoj lik što ga je tumačio Rade Šerbedžija lupajući na zaključana vrata kancelarije direktora bolnice, proziva Rada Markovića za bježanje sa prve linije fronta i izdaju svojih pacijenata u vrijeme kada zatvorenom i izolovanom bolnicom na periferiji Beograda, kosi smrt. „Pizda kao karakterna osobina“ iz te nezaboravne Šerbedžijine replike ozvanjala mi je u podsvjesti, vidjevši da su mnogi moji sugrađani dospjeli u kotorsku bolnicu i levitirali između života i smrti, nakon što je o njima „brinula“ jedini pneumofiziolog u Domu zdravlja Tivat. Dama o kojoj sam do tog trenutka imao vrlo visoko mišljenje, u ovoj krizi pokazala se tek malo bolje od lika kojeg je u „Varioli“ igrao Rade Marković- bukvalno je bježala od sopstvenih pacijenata, a sastancima Ljekarske komore davala je prednost u odnosu na to da liječi ljude u najvećoj zdravstvenoj katastrofi u kojoj se Tivat i dalje nalazi. Druge je „liječila na daljinu“, dajući iz svoje, za bolesne ljude zatvorene ordinacije, samo na osnovu nalaza laboratorije i ne pregledavši ljude, upute medicinskoj sestri koja bi pacijentu što čeka na hodniku, prenosila što dalje valja raditi. Uvjerio sam se da su mnoga gorka iskustva Tivćana sa dotičnom damom-doktoricom koje sam čuo prethodnih mjeseci, na žalost, zaista tačna i da nisu pretjerivanja razočaranih ljudi koji u trenucima bolesti i slabosti, „u doktora gledaju kao u Boga“, a ovaj ih bukvalno ostavi na cjedilu jer se boji za sopstveno zdravlje. Hipokratova zakletva ipak nije za hipokrite!