Židovi koji su preživjeli holokaust i oni koji su ga čudom izbjegli danas su u poznim godinama i lako zaborave što im se dogodilo jučer. Ali strahote Drugog svjetskog rata ne mogu izbrisati iz sjećanja iako je prošlo gotovo osam desetljeća.
Uoči 75. godišnjice oslobođenja Auschwitza u Jeruzalemu je organiziran Svjetski forum o holokaustu. Preživjelih svjedoka sve je manje.
“Židovi smrdite, bježite u Palestinu”, slušala je uplašena sedmogodišnja djevojčica dok je s ocem hodala praškom ulicom. Susjedi su nju i njezina oca s prozora gađali kamenjem.
“Tata odvedi me kući, bojim se”, rekla je Judith Jaegerman ocu, koji ju je primio za ruku i pohitao prema vratima njihova doma u kojemu su do tada živjeli veselo i bezbrižno.
Odrastala je u tadašnjoj Čehoslovačkoj s roditeljima i dvije sestre, a događaj koji je opisala Hini na marginama foruma u Yad Vasehmu bio je njezin prvi susret s antisemitizmom.
Njezina sestra Esther, tada 14-godišnjakinja, molila je oca da pobjegnu u Palestinu, što je on odbio.
Esther je na svoju ruku pobjegla s grupom mladih ljudi, a nakon nekoliko mjeseci ispostavilo se da je donijela dobru odluku.
“Židovi su bili naivni i nisu vjerovali da se protiv njih sprema rat”, pripovijeda Judith danas.
U Pragu su počeli još nehumanije postupati prema Židovima, a s 11 godina, 1942., odvezena je s obitelji u nacistički logor u Terezinu.
Cijela obitelj je u tom trenutku razdvojena, ali je Judith uspjela pobjeći iz dječjeg doma i pronaći majku. Bila je sretna što ju je “mogla držati za ruku”.
U decembru 1943. svi su poslani Auschwitz gdje su zarobljenici “gladovali, smrzavali se i oboljevali od tuberkuloze”.
Ali kako su britanske zračne snage nekoliko mjeseci ranije bombardirale Hamburg, dio zarobljenika iz Auschwiza je poslan da očiste grad.
Ondje je provela “najgorih devet mjeseci”, a potom je prebačena u koncentracijski logor Bergen-Belsen gdje se nagledala mrtvih. U istom logoru je 1945. stradala Anna Frank.
Britanski vojnici oslobodili su ih 15. travnja 1945. Otac joj nije preživio holokaust.
Najstariji novinar
Walter Binghman najstariji je izraelski novinar, koji u 96. godini redovno vodi talk-show na Izraelskom radiju. Kaže da “još to može”.
On je Židov poljskog porijekla koji je 1924. rođen u njemačkom Karlsruheu.
U razgovoru s Hinom prisjetio se djetinjstva i ispričao kako je pri jednom školskom ispitu kolega iz klupe prepisivao od njega.
Učitelji su bili uvjereni u suprotno.
“On je Židov, kako bi on mogao znati išta, rekli su”, ispripovijedao je Walter koji je potom loše ocijenjen, premješten u ‘magareću klupu’ i vrlo brzo izbačen iz škole, kao i svi ostali učenici Židovi.
Prebačen je u drugu školu samo za Židove udaljenu 60 kilometara od kuće. Ubrzo su njegova oca odveli nacisti, a i njega bi da su ga našli.
Nekoliko dana prije Kristalne noći, 28.10.1938., nazvao je majku i rekao joj da se želi vratiti kući.
“Da me pitate što sam jučer ručao, ne bih vam znao odgovoriti, ali ne mogu zaboraviti da sam se tog dana u 15:22 ukrcao u vlak i krenuo doma”, kazao je Walter, koji je na Svjetskom forumu o holokaustu bio u dvojnoj ulozi, preživjeloga i novinara. Na kraju nije bilo jasno je li više intervjua dao ili ih je vodio.
On u Kristalnoj noći, 9. novembra, nije stradao, ali u tom početku nacističkog pogroma Židova živote je izgubilo više od 1300 osoba, razoreno je ili teško uništeno 1400 sinagoga i više od polovice zgrada židovskih općina u Njemačkoj i Austriji i opustošeno je na tisuće trgovina.
Idućeg dana u koncentracijske logore odvedeno je više od 30.000 muškaraca.
Nekoliko mjeseci poslije, Walter je ‘kindertransportom’, masovnom operacijom spašavanja židovske djece, stigao u Britaniju. Ondje će se pridružiti britanskoj vojsci i sudjelovati u iskrcavanju u Normandiju.
Zamjena cipelica
Pravednici među narodima ljudi su koji su pomagali Židovima i pokušali ih zaštititi od progona i istrebljenja.
Izrael i memorijalni centar Yad Vashem odlikovali su tisuće ljudi medaljom na kojoj na hebrejskom piše “Onaj tko spasi jednog čovjeka, spasio je čitav svijet”.
Talijanska obitelj pomogla je Yoni Amit (82), rođenoj kao Antonia Galandauer u današnjoj Rijeci da sa svojom obitelji pobjegne iz gradića Bagnacavalla u Švicarsku.
No, dok su se skrivali u Italiji, Yona pamti da su joj samo jednom dopustili igranje na otvorenom s vršnjacima. U igri je zamijenila svoje cipelice s rođakinjom koja nije uspjela izbjeći Auschwitz i preživjeti ga.
“Moje cipelice su bile u Auschwitzu, a ja nisam. To je čudo”, kaže Yona.
Preko sedam desetljeća od oslobađanja zatvorenika iz logora smrti, Yona ne želi da se zaborave ljudi koji su “ugrozili svoje živote, živote svoje djece i dijelili sa Židovima hranu čak i onda kad ni za sebe nisu imali dovoljno”.
A Judith je uvjerena da ono što su oni prošli “nitko ne može razumjeti i nikada neće moći”.
/Doris Kujek/
