Već se u zadarskom kraju zna za neke neobične i divovske vrste limuna, poput one koju već više od 30 godina u skrivenom dvoru svog samostana uzgajaju koludrice sv. Marije, a i Zadranin Joško Kolega u svom bogatom i šarolikom vrtu rasadniku u Gaženici ima rijetku vrstu velikog kineskog limuna, koji podnosi temperaturu do minus 25 stupnjeva, kad smo doznali da su plodovi limuna kod Petra Šindije u njegovu rasadniku u Bibinjama nadmašili sve: u pet nedavno ubranih plodova bilo je 8,4 kilograma, a najveći primjerak je imao impozantnih 1,84 kg.

Sad će neko vrijeme služiti kao ukras i atrakcija u prodajnim centrima “Čičvarda Šindija” u Bibinjama, uz Jadransku magistralu, i kod raskrižja Mazije, između Zadra i Ražanca.

– Prije dvije godine sam na Siciliji našao sadnice ovih velikih limuna, iskreno ne znam koji im je stručni naziv, a i inače na Siciliji, na kojoj se proizvodi najviše limuna u Europi, nabavljam svu robu, sadnice i presadnice za svoj rasadnik – govori nam Petar Šindija (69), agronom koji je stasao u davnom moćnom kombinatu PK Zadar.

– Tamo nabavljam sadnice koje uzgajam da bih mogao dalje precjepljivanjem proizvesti nove sadnice. U nas je loš poslovni običaj da uvozimo i preprodajemo gotov sadni materijal. Ja samo nabavljam osnovu od koje ću sam dalje proizvesti nove sadnice, pa sam zato i nabavio ovaj atraktivni limun.

Degustacija

Šindijin je limun stvarno atraktivan, s naborima po žutoj vanjskoj kožici koja podsjeća na vrstu psa šar-pej koji “nosi” tri broja veću kožu, ili na nešto ružnije, “strije” u slabo održavanih dama, i s debelom bijelom opnom oko sočnog srca s kriškama, ali nam je ipak dao – bar onaj primjerak koji nam je šjor Pero darovao – puna dva decilitra soka. Vrlo ukusnog i pomalo drukčijeg od uobičajenog okusa limuna.

Jedan dio smo degustirali u zadarskom Dopisništvu Slobodne Dalmacije te otkrili da je jako kiseo, kao “pravi” limun ali da malo “baca” na grejpfrut, a od drugog dijela smo u obližnjeme kafiću “Aba” napravili koktel s ginom, ledom i tonikom te ga nalili u očišćenu polovinu limuna umjesto čaše. Atraktivna i perfektna kombinacija.

Na matičnom stablu divovskoga sicilijanskog limuna bujaju dva nova ploda, a Šindija već u pripremi ima nekoliko desetaka sadnica iste vrste – kalemio ga je na moćnu rusku sortu limuna Poncirus trifoliata, koju je u nas gotovo nemoguće uzgajati u izvornom obliku, ali zato odlično služi kao osnova za križanje.

Limun ima jednu vrlo zanimljivu osobinu: ako su dvije različite sorte limuna jedna do druge, lako će se križati pa će nastati nova, objasnio nam je Šindija.

Zato i nije čudno da je teško pronaći stručni ili latinski naziv divovskoga limuna sa Sicilije jer i botaničari više ne mogu pratiti sve nove vrste ovog citrusa koji se uzgaja u mnogim državama toplije Zemljine hemisfere, najviše u Meksiku, pa onda u Indiji, Iranu, Španjolskoj, Argentini…

Petar Šindija svoj gigantski limun ne doživljava za atrakciju svojih ogromnih plastenika. Tvrtku “Čičvarda Šindija” osnovao je još 1993., a sada s 15 zaposlenika u devet prostranih plastenika sadi, sije, uzgaja na tisuće vrsta različitog bilja.

Od onog običnog, tisuće i tisuće presadnica nekoliko desetaka vrsta povrća, stotinjak vrsta različitog voća koje sam proizvodi iz cijepova; recimo sad klija nekoliko stotina novih sadnica prastare sorte smokve petrovke, koje presađuje s oronulog stabla-majke, mnogobrojne sorte maslina i vinove loze, penjačica, paprati, sparožine, sadnica smilja u milijunskoj količini, tamarisa koji je, ne biste vjerovali, nevjerojatno tražena sadnica, makar Šindija kaže da ju je iznimno lako uzgojiti, a nema nema ni poznatije sorte agruma kojeg nema u ponudi.

Tu su i deseci vrsta palmi, ali i brojne vrste i presadnice cvijeća i egzota, pa tropskog voća poput feoje ili ljekovitog kaktusa aloe kojim ima gotovo u svim podsortama.

Kad nas je nas je u brzom polumaratonu proveo kroz sve to raznoliko i mirisno bogatstvo – a prijetila je ozbiljna opasnost da o vrstama bilja doznamo duplo više nego što smo do sada znali – morali smo zaključiti:
Pa vi ste, Pero, bogat čovjek!

– Jesam bogat, ali ne u novcu, nego u svom ovom zelenom bogatstvu s kojim svakim dan živim. I samo da znate – nikad ne prodam sve što proizvedem, mora nešto ostati za dalje.

Rastali smo se, ne kraj onog sicilijanskog limuna zbog kojeg smo i došli, nego kraj jedne velike, predivne kamelije koju Pero drži najljepšim cvijetom i drvetom uopće.

A nama je tek tada bilo jasno zašto smo baš u ovog živahnog zanesenjaka pronašli ono čudo od limuna.

/Mario Vuksan/