Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović stigao u Vatikan i sastao se sa poglavarom Rimokatoličke crkve Njegovom Svetosti papom Franjom.
Posjeta crnogorskog Predsjednika Vatikanu je potvrda odličnih odnosa Svete Stolice i Crne Gore, koji imaju duboke istorijske korijene i tradiciju međusobnog poštovanja, utemeljene Konkordatom o saradnji iz 1886.godine.
Crna Gora je nakon obnove drzavnosti, prepoznatljiva kao zemlja koja posebnu paznju pridaje očuvanju i razvoju međunacionalnih odnosa i vjerskoj toleranciji, saradnji i solidarnosti, obnovila odnose sa Svetom Stolicom i kroz Temeljni ugovor, koji reguliše najvažnije segmente bilateralnih odnosa i status katoličke zajednice u našoj zemlji.
Susretu na najvišem nivou prethodila je i nedavna veoma uspjesna posjeta državnog sekretara Svete Stolice kardinala Pjetra Parolina Crnoj Gori.
Đukanović sa Papom
Predsjednik Đukanović se u Apostolskoj palati susreo prvo sa Papom, a zatim i sa državnim sekretarom Parolinom.
Nakon posjete Vatikanu predsjednik Đukanović će posjetiti i sjedište Suverenog Viteškog Malteškog Reda, sa kojim je Crna Gora uspostavila diplomatske odnose 2006. godine, gdje će domaćin biti fra Đakomo Dela Tore del Tempio di Sangvineto, Veliki Majstor Malteškog Reda.
Misterija sudbine dirižabla „a.1“ traje već 100 godina
1 od 16
Hoher Vermac, Fliegerabwehrkanone
Teodo, Hafenarsenal
Ballonabwehrgesch?tz, Gjenovic
Kriegsschiffe, Bocche
Blick auf Gjenovic (Castelnuovo)
10.4cm Wall- und ?bungsbatterie am Kobilar?cken
AT-OeStA/KA BS I WK Fronten Serbien, 1496, Teodo: Hafenpartie, before 6/1/1918, Artist:
Scheinwerfer in Stellung
Teodo, Hafen
Teodo, Trockendock im Hafen
Hoher Vermac, Fliegerabwehr-Batterie am Gipfel
Velika, tamna sjena cilindričnog oblika, podigla se te ljetnje večeri u noćno nebo nad gradićem Grotalje u jugoistočnoj Italiji. Praćena bukom četiri velika benzinska motora SPA od po 220 konja koji su je pogonili, ova nesvakidašnja letjelica duga čak 106 i široka 19 metara, vinula se na visinu od hiljadu metara i lagano svoj kljun usmjerila sjeverozapadno, prema otvorenoj pučini južnog Jadrana i zalivu Boke Kotorske na njegovoj daljoj obali.
Te noći, 6.avgusta 1918., najveći italijanski tzv. vazdušni brod – dirižabl A.1, pod komandom poručnika bojnog broda Marčela Arlote, krenuo je na svoju prvu borbenu misiju sa zadatkom da pod okriljem mraka, napadne i bombarduje veliku austro-ugarsku vojnopomorsku bazu u Boki Kotorskoj i posebno, Pomorski Arsenal u Tivtu…
Iako ne tako impresivan i tehnološki dotjeran kao čuveni njemački vazdušni brodovi-cepelini što su bili jedno od najnaprednijih ali i za civilno stanovništvo najstrašnijih oružja Velikog rata, italijanski cepelin A.1 bio je nešto najbolje što je u to vrijeme mogla da ponudi italijanska vazduhoplovna industrija. Ovaj dirižabl takozvane polukrute konstrukcije bio je vrhunac dotadašnje proizvodnje italijanskih vazdušnih brodova kojih su tokom Prvog svjetskog rata sagrađeno i upotrebljeno ukupno 62. Ove impresivne vazdušne lađe sastojale su se od velikog cilindričnog omotača što u sebi sadrži velike vreće sa vodonikom- gasom lakšim od vazduha koji cepelinu omogućava da leti, te dviju gondola pod omotačem u kojime je smještena posada i naoružanje, te na koje su zakačena po dva pogonska motora. U prvi mah ovakvi vazdušni brodovi bili su namijenjeni za zadatke osmatranja kretanja neprijateljskih snaga na kopnu i koru, a kasnije za misije taktičkog i strategijskog bombadovanja protivničkih ciljeva. Dirižable su italijanska Kopnena vojska, odnosno Mornarica tokom Prvog svjetskog rata koristili protiv svog glavnog neprijatelja- Austro-Ugarske.
Cepelin A.1 krajem 1916. konstruisao je doajen među projektantima italijanskih vazsušnih brodova, poznati inženjer Getano Arturo Kroko. Nova letjelica je po njegovim nacrtima izgrađena u vojnom vazdušnom arsenalu u Ćampinu, gradiću pored Rima i kada je završena u proljeće 1918., bila je nešto najveće što se do tada pojavilo na nebu iznad Italije – cilindrični omotač dugačak 106 metara, ispod su bile zakačene dvije gondole sa po četiri motora, sadržao je 12 vreća (rezervoara) za vodonik, ukupne zapremine 18.500 kubika. Značajno veći od svih dotadašnjih italijanskih vazdušnih brodova, A.1 je bio posebno dizajniran da se popne na što veću visinu sa koje bi sigurno mogao napasti neprijateljske ciljeve, bez opasnosti da ga tako visoko „dohvati“ protivnička protivvazduhoplovna artiljerija koja je takve ciljeve branila od aviona i niželetećih dirižabla. Novi cepelin mogao je postići maksimlnu visinu leta od 5.000 metara, najveća brzina mu je buila 80 kilometara na sat, a u vazduhu je neprekidno mogao ostati 14 sati. Ispitivanja novog vazdušnog broda na Ćampinu i otklanjanje nekih tehničkih nedostataka koji su se tada pokazali, potrajalo je do početka jula 1918. kada A.1 zvanično preuzima italijanska Mornarica i prvi i jedini komandant ovog cepelina, 32-godišnji Napolitanac, poručnik bojnog broda Marčelo Arlota, već tada nosilac Bronzane medalje za hrabrost.
Posada je novi cepelin prebacila u operativnu bazu Grotalje u pokrajini Pulja, odakle je protiv austrougarskih ciljeva na drugoj obali Jadrana, već dejstvovao nešto manji vazdušni brod M.15.
U noći 6.na 7.avgust 1918. Novi i najveći italijanski vazdušni brod, krenuo je na svoju rvu borbenu misiju, sa zadatkom da na austrougarske ratne brodove u njihovoj bazi u zalivu Boke i na Arsenal u Tivtu, izruči svoj ubojni teret od 18 bombi ukupne težine 960 kilograma. Pored skoro 2 tone benzina i oko 150 kilograma ulja i vode, maksimalno opterećeni A.1 je ovom prilikom nosio i 650 kilograma pijeska u vrećama kao neophodni balast za održavanje ravnoteže vazdušnog broda i zadatog nivoa leta. Sa komandnom Arlotom, u napad na Boku letjelo je još sedam pripadnika italijanske Mornarice – poručnik bojnog broda Viljani, poručnik korvete Somariva i narednici Vazale, Fašio, Danieli, Dosio i Zepini. Duvao je umjeren vjetar sa sjeverozapada, skoro tačno u kljun dirižabla što se usmjerio prema drugoj obali Jadrana i polako uspinjao na sve veću visinu. Duž planirane rute koju je trebao preći A.1, na pučini južnog Jadrana već je bilo rapsoređeno nekoliko razarača italijanske Mornarice koji su trebali da služe kao orijentir i olakšaju navigaciju posadi dirižabla. Nakon skoro tri sata leta, A.1 se našao na par milja južno od ulaza u Boku, u blizini obale Donjeg Grblja kod Bigove.
„Oko ponoći, par stepeni desno od moje planirane rute, ugledao sam svjetlo dva austro-ugarska protivavionska reflektora kako pretražuju noćno nebo. Par minuta kansije iza lagane izmaglice koja je prekrila horizont, počele su da se naslućuju konture visokih crnogorskih brda u zaleđu Boke. Malo lijevo u odnosu na pramac broda primjećujem neka svjetla i, prateći konture obale koju naslućujemo ispod sebe, upućujem se prema njima kako bi se lakše orijentisao. Dva reflektora koje sam prethodno uočio vjerovatno se nalaze negdje u blizini Budve, a njihovi svjetlosni snopovi sada su se spustili i horizontalno prelaze preko morskih talasa ispod nas. Lokalitet na kome sam primijetio ova druga svjetla je sidrište austro-ugarske flote u Boki – samo deset milja me dijele od mog cilja. Ipak sam potrošio skoro dva sata da ga dostignem, uprkos radu sva četiri motora punom snagom, jer me od cilja udaljavao jak i svjež maestral koji je duvao iz protivkursa.“ –zapisao je kasnije poručnik bojnog broda Arlota u zvaničnom izvještaju sa prve borbene misije dirižabla A.1.
10.4cm Wall- und ?bungsbatterie am Kobilar?cken
Italijanski mornarički vazduhoplovac usmjerio je svoj vazdušni brod sjeverozapadno, prema obali poluostrva Luštica koje je nadletio tek oko 2 sata ujutro. Nakon toga je A.1 promijenio kurs za 45 stepeni, kako bi što kraćim putem preletio luštičko poluostrvo na kome su bile austro-ugarske baterije PVO topova i došao do pozicije za ispuštanje bombi na asutrougarske brodove usidrene u Tivatskom zalivu i na sam Arsenal.
„Motori voze svom snagom, popeli smo se na vidinu od 4.550 metara. Vjerovatno uznemirena bukom naših motora, upalila su se još dva reflektora koji sa područja rta Oštro na ulazu u Boku, počinju pretraživati nebo. Samo minut ipo prije nego što smo stigli do cilja, u našoj blizini sa kopna i sa brodova pale se još četiri reflektora i njihovi svjetlosni snopovi upereni su u nebo, ali nas srećom, ne zahvataju. U 2.20 stigli smo vertikalno nad rt Seljanovo u neposrednu blizinu našeg primarnog cilja – brodogradilišta, skladišta i kasarni u Tivtu. Bacam bombe i brojim 12 jasnih eksplozija koje se prolamaju unutar ciljanog područja. Sva svjetla u Tivtu, Kumboru i na usidrenim brodovima momentalno se gase, a ukupno 12 PVO reflektora frenetično pretražuje nebo. Srećom, njihovi snopovi nas ne otkrivaju. Pet protivničkih PVO baterija sa Vrmca, Obosnika, iz regiona Tivta, zaliva Trašte i Krašića otvaraju nasumično vatru. Dirižabl se okreće i uz punu snagu rada motora, nošen vjetrom koji nam sada pomaže jer nam duva u krmu, na visini od 5.000 metara, brzo se udaljava jugozapadnim kursem izvan zaliva. U 2.40 ponovno sam nad otvorenim morem ispred zaliva i krećem natrag prema našoj bazi. Reflektori Boki se gase i paljba PVO artiljerije prestaje.“- opisao je komadant cepelina A.1 najkritičniji dio svije misije te avgustiovske noći nad Bokom.
Tokom leta nazad prema Italiji, A.1 je postepeno smanjivao visinu, a sa italijanskim ratnim brodovima na pučini razmijenio je svjetlosne signale, javivši im da je njegova misija uspjela. Uskoro međutim, dolazi do kvara na jednom od žičanih kablova kojim se upravlja kormilom visine, pa porućnici Viljani i Somariva pokazuju veliku hrabrost i vještinu da se u mrkloj noći preko uskog prolaza između dvije godole, prebace do oštećenog dijela upravljačkih površina dirižabla i da otklone kvar.U ranu zoru 7.avgusta posada A.1 ugledala je italijansku obalu južno od Brindizija i uputila se prema svojoj bazi u Grotalju. Opet su međutim, uslijedili tehnički problemi sa upravljačim površinama, pa su Arlota i njegova posada uz mnogo napora i pokazane vještine, uspjeli da obuzdaju i sigurno prizemlje A.1 na vojnom aerodromu u Grotalju tek nešto poslije 10 časova tog jutra. Tamo im je priređen pravb herojski doček od strane njihovih oduševljenih kolega- italijanskih mornaričkih avijatičara.
„Smatram da je ova naša prva borbena misija bila sjajna proba za cijeli dirižabl: brod nije doživio nikakav gubitak gasa, nakon 13 sati leta i dostizanja maksimalne visine od 5.000 metara. Bez obzira na to što smo zbog kvara upravljačkih površina na kraju ipak morali kontrolisano ispuštati gas radi prizemljenja u bazu, vazdušni brod se vratio sa omotaćem i rezervoarima gasa u više nego zadovoljavajućoj formi. Sve podvjeske i spojevi omotača, gondola i pasarele izdržali su sve vanredne napore kojima su bili izloženi, uprkos abnormalnom uglu inklinacije koje je A.1 zbog problema sa uoravljanjem, imao tokom sat ipo vremena prilaska na slijetanje. Sva četiri motora su odlično funkionisala u svakom trenutku misije koja je trajala ukupno 13 sati, od čega su oni neprekidno 9 časova radili pod punim opterećenjem na 1.400 okretaja u minuti. Najvažnije od svega – uspio sam da dostignem zadati cilj i bombardujem ga sa visine od 4.550 metara, što nije bilo lako imajući u vidu prepreke u njegovoh blizini: planinu Lovćen visine preko 1.700 metara i PVO baterije na Vrmcu na 800, odnosno na Obosniku i iznad Krašića na 600 metara nadmorske visine. Svi članovi posade su sa velikom odgovornošću i veoma odlučno obavili sve svoje zadatke.“- rezimirao je na kraju svoj raporta, poručnik bojnog borda Arlota.
Zadovoljni uspjehom prve misije dirižabla A.1, njegovi nadređeni su Arlotu i najveći italijanski vazdušni brod u novo bombardovanje Boke poslali već deset dana kasnije. U noći 16. na 17.avgust 1918., A.1 se ponovno vinuo u nebo iz Grotalja i uputio ka sjeveru. Na južnom Jadranu kao orijentir su mu služili razarači „Ćesare Rosarol“ i „Guljelmo Pepe“.
Sa njih je kasnije stigao izvještaj da su A.1 iznad sebe vidjeli te noći u 21.45 sati, a posljednji put njegove motore čuli su oko 23.30 kada se dirižabl već približio Boki. Sa udaljenosti od oko 30 milja od obale, posade dva italijanska ratna broda, više nisu mogle čuti rad motora dirižabla, niti dejstvo austro-ugarske PVO, ali se kasnije, u očekivano vrijeme, A.1 nije pojavio nad njima da bi se orijentisao pred povratak u Italiju. Crne slutnje obuzele su posadu „Rosarola“ i „Pepea“ koja je radijom izvijestile Komandu italijanske Mornarice da se dirižabl nije vratio sa zadatka. U međuvremenu, u Grotalje se vratio dirižabl M.15 koji je te noći letio na zadatak bombardovanja luke Drač u Albaniji. Njegova posada izvijestila je da su došpavpi blizu Drača, te noči daleko prema sjeveru u vrijeme kada je A.1 trebao biti nad Bokom, primijetili reflektore koji su grozničavo pretraživali nebo i bljeskove od jaksog dejstava austro-ugarske PVO.
Kada se A.1 ni u zoru 17.avgusta nije pojavio nad italijanskom obalom, a imajući u vidu da dirižabl nije bio opremljen radio stanicom da bi se moglo komunicirati sa njegovom posadom, počela je velika operacija traganja i spašavanja, pa su vode južnog Jadrana pretraživali svi raspoloživi italinanski ratni brodovi i hidroavioni. Ni nakon par dana pretrage, nije nađeno niša što bi moglo ukazivati na sudbinu koja je zadesila A.1 – da li je stradao u nevremenu, zbog kvara ili ga je možda oborila neprijateljska PVO, odnosno zarobili Austro-Ugari.
Nije pomoglo ni saslušavanje posade u međuvremenu zarobljenog austro-ugarskog hidroaviona K-434, koja takođe nije znala ništa o sudbini italijanskog dirižabla i njegove posade. Osmog septembra 1918. more je na albansku obalu kod rta Rodoni izbacilo tijelo jednog poginulog italijanskog mornaričkog avijatičara. Ubrzo potom leš je identifikovan – u pitanju je bio poručnik bojnog broda Marčelo Arlota, komandand nestalog dirižabla A.1.
Arlota je sahranjen je uz najviše vojne počasti u blizini mjesta gdje je more vratilo njegovo tijelo na obalu. Posthumno, Arlota je odlikovan Srebrnom medaljom za hrabrost, a njegovo ime danas nosi nekadašnji vojni, a sada civilni aerdrom Taranto-Grotalje, sagrađen na mjestu gdje su 1918. bili veliki hangari tamošnje baze dirižabla italijanske Mornarice.
Jadransko more nikad nije „vratilo“ ni najmanji komadić olupine ili tijela ostatka posade dirižabla A.1, pa misterija o tome što je uzrokovalo katastrofu najvećeg italijanskog cepelina u Prvom svjetskom ratu i gdje se nalaze njegovi ostaci, traje već 100 godina.
JP Morsko dobro je u petak, 05. oktobra 2018. godine, raspisalo javni poziv za izradu Studije varijantnih modela za formiranje montažnih pristništa, privezišta i vezova na bove u Bokokotorskom zalivu, a zaintereovana lica ponude mogu dostaviti do 05. novembra.
U situaciji sve izraženijih zahtjeva za obezbjeđenje novih objekta ili pojedinačnih vezova za barke i jahte u Bokokotorskom zalivu, JP Morsko dobro je prepoznalo potrebu da se nakon cjelovite analize prirodnih i stvorenih uslova definišu lokacije i načini na koji je moguće postaviti montažne platforme za pristaništa – privezišta i vezivanje na bove.
Studija treba da definiše zone i lokacije na kojima je moguće montirati privremene (sezonske) objekate za formiranje manjih komercijalnih privezišta, zone i lokacije na kojima je moguće postaviti privremene objekte za formiranje komunalnih vezova, potom lokacije za obezbjeđenje nautičkih vezova i na kraju način na koji je moguće izvesti predviđenu intervenciju u odnosu na prirodne i stvorene karakteristike prostora.
Predmetna Studija će obuhvatiti analizu postojeće dokumentacije, analizu stanja u prostoru, prikaz osnovnih rješenja po varijantama sa tehničkim konceptom i predloge rješenja po definisanim prostornim cjelinama.
Hotelska industrija se uz promijenjenu potražnju uvjetovanu brzim tehnološkim promjenama i potrebama novih generacija sve više u Hrvatskoj, pa i šire u Europi suočava s problemom nedostatka radnika, za što je potrebno povećati uvozne kvote za radnike, poručeno je s konferencije o hotelskim operacijama HOW Festival.
HOW Festival je jedina europska konferencija o hotelskim operacijama, koja se drugu godinu za redom u organizaciji konzultantice Marine Franolić održala početkom listopada u Poreču, okupivši više od 450 domaćih i stranih sudionika, većinom direktora hotela, voditelja operacija i hotelskih odjela, uključujući i predstavnike iz velikih svjetskih hotelskih grupacija.
Na konferenciji su raspravljene brojne aktualne teme i trendovi vezani za hotelijerstvo i hotelske operacije, koje se, kao i ukupno u turizmu i drugim sektorima, sve više sreću s nužnošću uvođenja digitalnih alata u poslovanje, koji mogu biti korisni i za kreiranje zadovoljstva gostiju, primjerice putem mogućnosti brzog i jednostavnog bukiranja preko interneta.
Istaknuto je da je hotelijerstvo podložno velikim promjenama i zbog očekivanja i potreba novih generacija, kojima se može prilagoditi digitalizacijom nekih procesa, poput skraćivanja vremena za prijave i odjave uz online način, pri čemu ne bi smjeli doći u pitanje kvaliteta i doživljaji u skladu s brendom i uz zaključak da tehnologija može promijeniti dio operacija, ali teško može zamijeniti toplinu i osmijeh osoblja.
Puno toga ovisi i o voditeljima i direktorima u hotelima, koji se stoga moraju također stalno educirati i imati sposobnost upravljanja promjenama, kreativnost, vjerodostojnost, kulturološku inteligenciju i kritično razmišljanje, jer ono što sada rade za pet godina će biti potpuno drugačije.
Naznačeno je i da, unatoč tehnološkim promjenama i ubrzavanju koje donose digitalni procesi, restorani kao dio hotela ostaju i dalje mjesto gdje će gosti sjesti i gdje će osoblje moći imati najveću interakciju s njima, te s te strane osoblje u restoranima treba i dodatno educirati u skladu s novom trendovima.
S druge strane, neki od sudionika konferencije komentirali su i da hoteli zaostaju u uvođenju novih tehnologija, i to najviše zbog toga što su hotelijeri većinom obrazovani na tradicionalan način, ali da se ipak u iduće dvije-tri godine u većini hotela mogu očekivati tehnološke novosti.
Nedostatak radne snage riješiti povećanjem kvota za uvoz
Organizatorica konferencije Franolić ističe i da je najviše pažnje sudionika privukla tema o angažmanu i zadržavanju zaposlenika, odnosno nedostatku radne snage u hotelijerstvu, što je problem s kojim se suočava cijela regija.
Pritom je naglašeno da se, primjerice, Srbija ‘bori’ s problemom odljeva radne snage najviše u Sloveniju i Hrvatsku, jer ima najmanje prosječne plaće na našim prostorima, dok se hrvatske tvrtke suočavaju s odlaskom ljudi u Njemačku i Irsku.
Uz općeniti zaključak da se očekuje povećanje kvota za uvoz inozemne radne snage, i to ne samo iz bliskih država, nego i iz cijelog svijeta, naglašena je i važnost političke volje kako bi država smanjila davanja na plaće, ali i da je to ‘borba’ s vjetrenjačama, jer primjeri nekih velikih hotelskih tvrtki u Hrvatskoj pokazuju da kada pokušaju dobiti veće kvote za radnu snagu iz inozemstva ukazuje im se na problem broja nezaposlenih u Hrvatskoj pa zbog toga država odbija taj uvoz.
Kada potom traže popis nezaposlenih iz svih županija koje bi mogli zaposliti, od njih nekoliko stotina naposljetku uspiju zaposliti desetak ili 20-ak, jer ljudi uglavnom nisu zainteresirani za rad. S druge strane, izneseni su i primjeri kako se brigom mogu zadržati zaposleni, kada im se, primjerice, omogući popravak zuba kod ugovorenih stomatologa, boravak od nekoliko dana s obiteljima u hotelskim objektima, plaćeni smještaj u sezoni i topli obrok i slično.
Plaće su uvijek problem i ključne za zadržavanje djelatnika, jer ne mogu biti slično visoke kao u razvijenijim zemljama Europe, pa tako onda, primjerice, za žene iz Srbije je bolje otići ljeto raditi u Hrvatskoj, jer bi u Srbiji zaradila kao sobarica oko 300 eura mjesečno, a u Hrvatskoj se taj posao može naći i za oko 700 eura uz besplatni smještaj i hranu.
U Galeriji Josip BepoBenković u utorak 9.oktobra u 19 sati biće upriličena izložba slika i crteža tri umjetnice Jelene Andabake, Tamare Osmajlić i Vesne Sekulić.
Izložbu će otvoriti kustos galerije Josip Bepo Benković Jasmina Žitnik, koja je u predgovoru kataloga ove izložbe zapisala“ …..Umjetnički svetovi ove tri umetnice čine likovni triptih sastavljen od tri umetnička sveta povezana ne toliko formalnim ( oblikovnim ) svojstvima koliko intimističkim sržima. Dakle, tri umetnice izgrađuju svoje osobene likovne svetove, ali u osnovi njihovoj je jedno veoma lično, žensko pismo.“
Predsjednik OO Nove srpske demokratije Tivat Savo Klakor, tivatskoj policiji predao je krivičnu prijavu protiv nepoznatog počinioca – autora i onih koji su prije nekoliko dana Tivat oblijepili plakatima „Nikad više 1918“.
Na anonimnom plakatu dominirila je fotomontaža srpske vojske iz Prvog svjetskog rata i likovni prikaz popaljenih sela i unesrećenih, vojnički grb crnogorske vojske iz tog perioda i slogan tzv. Božićne pobune „Za pravo, čast i slobodu Crne Gore“. Nepoznati autori plakata na njima su naveli i brojčane podatke o masovnim žrtvama navodnih zločina koje su prije 100 godina u Crnoj Gori počinile trupe Vojske Kraljevine Srbije i pripadnici Jugoslovenskog odreda srpske vojske. Pored ostaloga, oni su napisali da je “u nemilosrdnoj odmazdi i represiji nad narodom Crne Gore počinjenim od strane Srbije, njene vojske, žandarmerije i domaćih izdajnika u njenoj službi, zbog aktivnog otpora okupaciji i aneksiji svoje domovine, jedne od najstarijih balkanskih država, između decembra 1918. i avgusta 1929. godine, u vrtlogu pakla i smrti nestalo je nekoliko hiljada ljudi.”
Plakati na kojima je pisalo „100 godina od zločina i sramote bijelog terora – Nikad više 1918.“ izazvali su uznemirenje kod pripadnika srpskog naroda u Tivtu, a bili su nalijepljeni na stubu za oglašavanje ispred same zgrade Opštine Tivat i kod zgrade Centra za kulturu. Nakon dva dana od postavljanja, njih je skinula Komunalna policija, a iz Odjeljenja beznbjednosti Tivat tada su kazali da će pokrenuti istragu jer u sadržaju plakata ima elemenata biča krivilnog djela koje se goni po službenoj dučnosti.
Policija do danas nije saopštila da li je bilo rezultata te istrage i jesu li otkriveni autori spornog plakata.
Stoga je šef OO Nove Tivat danas policiji prijavu predao krivičnu prijavu protiv N.N. lica, pozivajući se na odredbe Krivičnog zakona Crne Gore kojim su predviđene kazne od šest mjeseci do pet godina zatvora za onoga „ko izaziva i raspiruje nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost među narodima ili etničkim zajednicama koje žive u Crnoj Gori“.
Klakor je kazao da su mu u tivatskom OB rekli da će prijavu poslijediti Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru koje će procijeniti ima li ili nema osnova za pokretanje krivičnog postupka.
Neću otkriti toplu vodu kada ustvrdim da su turbofolk i mediji koji su tu muziku devedesetih godina prošloga stoljeća napadno promovisali bili desna ruka tadašnjih vladajućih režima u Srbiji i Crnoj Gori u održavanju istih na vlasti. Možda je pretjerano reći da je turbofolk bio svjestan projekat i proizvod Miloševićevog establišmenta, ali- kad se već pojavio- tehnolozivladavine u okviru Miloševićevog režima itekako su umjeli da ga iskoriste u skretanju pažnje masama sa ozbiljnih problema koji su tada potresali društvo. Turbofolk (u kome zapravo ponajmanje ima elemenata izvornog folka)- nakazni muzički mutant nastao sintezom orijentalnog ritma i zvuka, rock rifova, prostačko-stupidnih tekstova i isto takvih spotova- pokazao se kao odlično sredstvo za amortizaciju nezadovoljstva velikog broja ljudi, nezadovoljstva uzrokovanog niskim standardom i uopšte lošim kvalitetom života tih godina.
Kad je poslije promjene režima u Srbiji 5. oktobra 2000. godine TV Pink- glavni emiter turbofolka i sličnih programskih sadržaja- nesmetano nastavila postojati i emitovati program, onima malo inteligentnijim bilo je jasno da od suštinskih društvenih promjena neće biti ništa i da i novom srbijanskom režimu- budući da, kako se kasnije i vidjelo, nije imao namjeru sprovoditi korjenite reforme društva- trebaju isti mehanizmi manipulacije kao i onom koji je srušio i naslijedio. A kad su se nekoliko godina kasnije- opet najprije na Pink TV- pojavili i rijalitiji, i onima sasvim prosječno inteligentnim bilo je jasno da manipulacija i zatupljivanje širokih narodnih masa primitivnom zabavom obogaćuju svoje forme. Budući da je Pink TV i tada emitovala svoj signal i izvan Srbije, zatupljivanje naroda primitivnozabavnim sadržajima koji su se emitovali na ovoj televiziji bilo je korisno i vladajućim režimima u drugim državama ex SFRJ. Jer- uprkos brojnim međusobnim antagonizmima- svi ti režimi imaju jednu bitnu zajedničku crtu: svi zaziru od korjenitih društvenih i ekonomskih reformi i svi pokušavaju održati društveni status quo; drugim riječima, to zapravo znači da ti režimi funkcionišu tako što legitimizuju užasno i nepravedno socijalno raslojavanje nastalo devedesetih godina prošloga stoljeća favorizujući one koji su se u tom raslojavanju enormno obogatili.
(Nikad priznata) uzajamna veza turbofolka i vladajućih režima u Srbiji i Crnoj Gori nije, međutim, i jedina poveznica između- nazovimo je tako- određene vrste novokomponovane muzike nastale poslije 1990. godine i nekih njenih izvođača, sa jedne strane,i političkih karijera aktuelnih predsjednikâ Srbije i Crne Gore, Aleksandra Vučića i Mila Đukanovića, sa druge. Postoji, naime, jedna zanimljiva analogija između evolucije stvaralaštva jednog, npr. Miroslava Pržulja, poznatijeg po umjetničkom imenu Lepi Mića i Baje Malog Knindže i političke evolucije Aleksandra Vučića i Mila Đukanovića, analogija koja, mislim, dosad nije bila uočena. Na što mislim kad ovo kažem? Pokušaću to eksplicirati u redovima koji slijede. Evo muzičke evolucije Lepog Miće: 1989. godine- dakle neposredno pred početak građanskog rata u bivšoj SFRJ, ali još uvijek u vrijeme mira i (relativnog) prosperiteta- Lepi Mića objavljuje album pod nazivom Rulet sreće. Pjesme na tom albumu imaju sljedeće nazive: „Rulet sreće“, „Poljubac“, „Ti si lijepa, djevojko“, „Ti si moje toplo ljeto“, „Lijepa Mara“, „Djevojački nemir“, „Bombona“, „Kad se sjetim Bosne“. 1990. godine- kad se početak raspada SFRJ i rata na ovim prostorima već uveliko mirišu, ali još uvijek nisu počeli- Lepi Mića izdaje album Sad kad se rastajemo. Pjesme na tom albumu nose sljedeće nazive: „U ovom gradu“, „Sve se vrti u krug“, „Garo moja“, „Živim kao pijanica“, „Bitanga i princeza“, Da li znaš, da li znaš?“, „Sada kad se rastajemo“, „Vrati se, vrati se“. Autor ovih redova priznaje da nije slušao pomenute pjesme (niti ima namjeru), ali iz njihovih naslova vidljivo je da je u pitanju tematika tipična za folk muziku; to će reći da je u pitanju primitivno izražavanje ljubavi i neke vrste nostalgije i samosažaljenja. 1992. godine počinje rat u Bosni i Hercegovini, a sa početkom rata dolazi i do radikalne promjene tematike pjesama Lepog Miće. Te 1992. godine Mića objavljuje album Krvava svadba, na kojem se pjesme: „Balada o Radovanu“, „Gora Romanija“, „Hercegovino naša“, „Krvava svadba“, „Ratkova vojska“, „Republika Srpska“, „Srbin svoje izgubiti neće“, „Srbin svoje ne da“. 1993. i 1994. godine- dokrat u BiH bjesni punim intenzitetom- Lepi Mića izdaje još dva albuma sa pjesmama (kvazi)patriotsko-šovinističko-ratnomotivatorske tematike: 1993. godine album Pravoslavcii 1994. godine album Gdje cvjetaju božuri. 1995. godine, međutim, dolazi do političkog preokreta; Milošević, Tuđman i Izetbegović stavljaju svoj potpis na Dejtonski sporazum, kojim se zaključuje rat u BiH. A 1996. godine Lepi Mića izdaje novi album:Ženo plave kose. Pjesme na ovom albumu nose sljedeće nazive: „Ženo plave kose“, „Kome da kažem“, „Ti si meni“, „Voleću te“, „Samo suze briši“, „Kad bi tvoje usne“, „Znam, dobro znam“, „Gubitnik“. Dakle, vrijeme rata je prošlo i Mića se sada vraća predratnoj, ljubavno-nostalgičnoj, tematici. Muzički opus Baje Malog Knindžetematski je ujednačeniji od opusa Lepog Miće u smislu da kod njega nema mnogo odstupanja od (kvazi)patriotsko-nacionalističke tematike. Pa ipak, poslije niza albuma (kvazi)patriotsko-nacionalističko-ratnohuškačke tematike izašlih od 1991. do 1994., i Baja Mali Knindža 1994. godine- u vrijeme relativnog mira na teritoriji bivše Republike Srpske Krajine- objavljuje album Kockar bez sreće. Na ovom albumu su sljedeće pjesme iz čijih je naslova jasno o kojoj tematici se radi: „Prošli su moji vozovi“, „Htjeo bi negdje da odem“, „Ko je ljubio, taj ne ljubi više“, „Stari bagrem“, „Kockar bez sreće“, „Večeras dame biraju“, „Nemoj me lagati, mila“, „Ona ne stanuje tu“. Kad su ova dva kantautora u pitanju, sama od sebe nameće se sljedeća zakonitost: njihov opus (bio) je u direktnoj vezi sa društvenim zbivanjima i trendovima devedesetih godina na određenim teritorijama bivše SFR Jugoslavije. Dok je na tim teritorijama bjesnio rat, a nacionalizam i kvazipatriotizam bili u trendu, tematika njihovih pjesama bila je nacionalističko-ratnohuškačka. Kad bi rat prestao ili se smirio, odmah je dolazilo do okretanja provjereno slušanoj ljubavnoj tematici i tematici žaljenja nad samim sobom i svojim promašenim životom (što pogotovo, kako vidimo iz gore navedenog, vrijedi za Lepog Miću). Dakle, muzički opus i tematika pjesama ove dvojice uveliko su zavisili od volje gospodara rata (i mira) na ex SFRJ prostorima početkom devedesetih godina prošloga stoljeća i od političko-društvenih trendova koje su isti diktirali. A podsjetimo se: i aktuelni predsjednici Crne Gore i Srbije- premda nisu bili na samom vrhu hijerarhije gospodara rata i ratnih huškača u Srbiji i Crnoj Gori- u to su vrijeme bili na strani politike koja se priklonila Miloševićevom modelu rješavanja srpskog pitanja u Hrvatskoj i u BiH te uopšte međunacionalnih problema na teritoriji bivše SFRJ. Razlika je samo u tome što je aktuelni predsjednik Crne Gore i tada bio na vlasti, a aktuelni predsjednik Srbije nije.
No, kao što jedne vanjske sile mijenjaju trendove u muzici, tako neke druge vanjske sile mijenjaju i trendove u zapadnobalkanskoj politici. Aktuelni predsjednik Crne Gore 1997. godine- pošto su crnogorsko društvo i sistem vrijednosti u Crnoj Gori već uveliko bili ruinirani sankcijama UN-a i njihovim posljedicama, te nezdravim socijalnim raslojavanjem ljudi na prebogate i presiromašne- shvatio je da nacionalizam i ratnohuškačka politika više nisu u trendu i naprasno je postao vjernik nove religije- evropejstva i evroatlantskih integracija. To isto- doduše mnogo godina poslije aktuelnog predsjednika Crne Gore- shvatio je i aktuelni predsjednik Srbije, i od nepokolebljivog borca za granice Srbije na liniji Karlovac-Karlobag-Ogulin-Virovitica postao je nepokolebljivi borac za ulazak Srbije u Evropsku Uniju. Sve je, dakle, pitanje trenutnog trenda- kako kod Lepog Miće i Baje Malog Knindže, sa jedne strane, tako i kod aktuelnih predsjednika Crne Gore i Srbije, sa druge. Trend je sve, iskrene ideje i ideologija ništa. Kao što Lepi Mića u mirnodopsko doba pjeva ljubavne pjesme, a u ratno doba ratnohuškačke, tako su i aktuelni predsjednici Crne Gore i Srbije u jednom periodu svoje karijere- onda kad je to u trendu- nacionalisti koji izoluju svoje narode od čitavog civilizovanog svijeta, a u drugom periodu svoje karijere- nedugo poslije onog prvog- kosmopoliti koji se beskompromisno zalažu za evroatlantske i sve ostale integracije. Po tom pitanju, nema nikakve razlike između ovih pjevača i ove dvojice političara; štoviše, analogija je opako potpuna.
Na kraju, možemo se samo zapitati gdje bismo kao narodi i države danas bili da- umjesto sa Lepim Mićom i Bajom Malim Knindžom- između aktuelnih predsjednika Crne Gore i Srbije, sa jedne strane, i muzičara, sa druge, možemo povući paralelu npr. sa stvaralaštvom jedne „Ekaterine Velike“ ili jednog „Laibach-a“, tj. sa njihovom tematskom ozbiljnošću i dubinom i njihovom tematskom dosljednošću. Takva pitanja, nažalost, uzaludno je postavljati zato što odgovori na njih spadaju u domen čiste fikcije. Jednostavno, takva blagodat izgleda da nam kosmički i/ili sudbinski nije suđena.
Cijeli iduća sedmica na većem većini dijelu Jadrana biće pretežno sunčana te iznad prosječno topla, kao malo koja u ovom dijelu oktobra najavljuju meteorolozi.
Severe Weather Europe javlja kako će u drugoj polovini sljedeće sedmice temperature u većem dijelu Evrope biti 7 do 10 stepeni više od prosjeka.
U Francuskoj bi mogle doseći i 30 stepeni, dok bi u Španiji moglo biti i preko 30. Ekstremno toplo moglo bi biti i u Skandinaviji.
Ostvare li se dugoročne prognoze barem prosječne temperature mjeseci do kraja godine, što je sve izglednije, srednja temperatura cijele 2018. godine bit će među najvišima u istoriji mjerenja, a ponegdje vjerojatno i najviša.
Ponedjeljak:
U južnim i centralnim predjelima malo do umjereno oblačno sa dužim sunčanim intervalima i uglavnom suvo vrijeme. Na sjeveru promjenljivo oblačno, od sredine dana mjestimično kiša, a ponegdje moguć i kratkotrajan pljusak praćen grmljavinom. Vjetar slab do umjeren, uglavnom sjevernih smjerova. Jutarnja temperatura vazduha od 5 do 16, najviša dnevna 15 do 27 stepeni.
Utorak:
Pretežno sunčano, uz slab do umjeren razvoj oblačnosti, a u popodnevnim satima, prvenstveno u planinskim oblastima, tek ponegdje moguća krakotrajno kiša ili pljusak praćen grmljavinom. Ujutru, na sjeveru, po kotlinama magla ili niska oblačnost. Vjetar uglavnom slab do umjeren, sjevernih smjerova, na krajnjem jugoistoku, krajem dana i tokom noći, umjeren do pojačan. Jutarnja temperatura vazduha od 7 do 17, najviša dnevna 16 do 28 stepeni.
Bitka kod Lepanta - Sveta misa za stradale - foto Boka News
1 od 11
Umjetnicki prikaz bitke kod Lepanta
Bitka kod Lepanta - Sveta misa za stradale
Bitka kod Lepanta - Sveta misa za stradale
Bitka kod Lepanta - Sveta misa za stradale
Bitka kod Lepanta - Sveta misa za stradale
Bitka kod Lepanta - Sveta misa za stradale
Bitka kod Lepanta - Sveta misa za stradale
Bitka kod Lepanta - Sveta misa za stradale
Model galije SVETI TRIPUN KOTORSKI
Bitka kod Lepanta - Sveta misa za stradale
Bitka kod Lepanta - Sveta misa za stradale
Povodom blagdana Gospe od Krunice i 447. godišnjice čuvene pomorske bitke kod Lepanta (7.oktobar 1571. god), u kotorskoj katedrali Svetog Tripuna danas je održano molitveno sjećanje i sveta misa za duše svih Kotorana, Peraštana, Bokelja i svih stradalih u toj bici.
Svetu misu prevodio je generalni vikar Kotorske biskupije don Anton Belan, koji je kazao da je katedrala Svetog Tripuna posebno vezana za dvije značajne bitke koje su se dogodile u 16. i 17. stoljeću, jedna na moru kod Lepanta (1571. god), druga na kopnu kod Beča (1683.god), kada je poražena vojska Osmanskog Carstva.
„Ove bitke bile su presudne u oblikovanju i očuvanju u ono doba uglavnom kršćanske Europe. Bitka kod Lepanta dogodila se na današnji dan, bila je također nedjelja, a u njoj je učestvovala i kotorska galija „Sveti Tripun Kotorski“ sa oko 250 veslača, vojnika, sa zapovjednikom Jeronimom Bizantijem. Sa istočne jadranske obale takvih galija u sklopu Mletačke flote bilo je sedam. Neke su izgubile najveći dio posade, a kotorska galija nažalost izgubila je svu svoju posadu. Danas se sjećamo ne samo poginulih Kotorana, Peraštana, Bokelja već svih poginulih, i onih koji su pobjedili i onih koji su poraženi.
Ova katedrala vezana je za bitku kod Lepanta sa imenom galije „Sveti Tripun Kotorski“, a sa bitkom kod Beča zbog križa koji se čuva u ovoj katedrali kojim je Marko D’ Aviano kapucin blagoslovio vojsku poljskog kralja Jana III Sobieskog koja je pošla u pomoć Beču“ – kazao je don Belan.
Bitka kod Lepanta – Sveta misa za stradale
On se zahvalio svima na liturgijskom zajedništvu, a posebno članovima i admiralu Bokeljske mornarice, hodočasnicima iz Zagreba i Slovenije, članovima mješovitog hora “Adoramus” iz Ljubljane, predstavnicima HGD-a Crne Gore i Pomorskog muzeja CG koji su postavili vijenac na ploči koja komemorira Lepantsku bitku.
/M.M./
Pobjednici Lepantske bitke duboko utkani u temelje hrišćanske Evrope
Umjetnicki prikaz bitke kod Lepanta
Naime, 7.oktobra 1571. kod Lepanta (današnjeg Naupaktosa u Grčkoj) odigrala se najveća pomorska bitka brodova na vesla i jedra u istoriji, a u kojoj su se sukobile hrišćanska, tzv flota Svete Lige i islamska, flota Osmanlija. Na obje strane učestvovalo je preko 500 galija i više od 150 hiljada mornara i vojnika na brodovima, a hrišćani predviđeni plemićem Don Huanom od Austrije, pobijedili su moćnu tursku flotu admirala Ali-paše.
O kakvom je žestokom boju bila riječ, potvrđuje i podatak da se tu na jednom mjestu našlo čak oko 90 odsto svih ratnih brodova koji su tog dana plovili Mediteranom. Nakon odlučne borbe koja je po pisanju hroničara, ostavila i more crveno od krvi, uništeno je 83 odsto svih turskih brodova i skoro polovina vojnika i mornara na njima. Uništeno je ili zarobljeno 117 turskih galija, a Turci su imali i oko 25 hiljada mrtvih i 7,5 hiljada zarobljenih mornara, naspram 14 stradalih hrišćanskih galija sa 10 hiljada mrtvih i 2,5 hiljada ranjenih boraca. Od poraza doživljenog kod Lepanta, Turci se kao pomorska sila, više nikada nisu oporavili.
Jedan od najblistavijih trenutaka u bogatoj bokeljskoj pomorskoj prošlosti bilo je učešće kotorske galije „San Trifone di Cattaro“ („Sveti Tripun Kotorski“) u Lepantskoj bici. Naime, jadranski gradovi od Kopra do Kotora opremili su i poslali u bitku ukupno osam svojih galija koje su se borile u floti Svete Lige, sastavljenoj od ratnih brodova pape, Venecije, Đenove i Španije. U floti Svete Lige bilo oko 88 hiljada mornara i vojnika, te ukupno 208 galija iz grčkih komuna sa Krita, Kefalonije, Levkasa i Krfa, galija jadranskih komuna, brodova sa Sicilije, iz Napulja, galija Savoje, ratnih brodova Đenove, Malte, Španije i 12 papinih galija. Među njima bila je galija “Sveti Tripun Kotorski” sa 175 članova posade i kapetanom, kontom Jeronimom Bizantijem, a naš ratni brod posebno se istakao herojstvom posade i vještinom svog zapovjednika.
Naime, nakon što je nesmotrenošću dijela đenoveških galija na čelu sa čuvenim admiralom Andreom Doriom koji je odveslao i odjedrio previše na jug, stvorena velika rupa na južnom krilu flote Svete Lige, galija “Sveti Tripun Kotorski” zajedno sa galijama Raba i Trogira i još desetak mletačkih galija, samoinicijativno je popunila zjapeću prazninu kroz koju je trećina turske flote pokušala proboj i opkoljavanje glavnine snaga Svete Lige.
Model galije SVETI TRIPUN KOTORSKI
Tu rupu samoinicijativno su odlučili zatvoriti kapetani Jeronim Bizanti iz Kotora, Ivan Dominis sa Raba i Kristofor Lučić iz Trogira i njihove kolege iz Venecije. To je međutim, bila praktično samoubilačka odluka – oni su zaista uspjeli da zaustave turski prodor i dok su se Turci bavili njima, hrišćanima je pristiglo pojačanje iz centra, ali nažalost prekasno za neke naše ljude. Oni su zbog svog herojstva platili stravičnu cijenu – galija “Sveti Tripun Kotorski” potopljena, poginula je čitava njena posada na čelu sa kapetanom Jeronimom Bizantijem, na rabskoj galiji bila je svega šačica preživjelih, na galiji Trogira bilo je oko 160 mrtvih. Posebno su bokeljski pomorci sve zadivili svojim herojstvom jer je galija “Sveti Tripun Kotorski” izdržala istovremeni napad čak osam turskih brodova, a na jednog mrtvog bokeljskog mornara stradalo je sedam do osam Turaka.
“To govori o strahoti koju su ti ljudi prošli, ali da njih nije bilo povijest bi sigurno bila drugačija – turski proboj bi uspio, bitka bi pukla na tom najslabijem dijelu hrišćanskog fronta i cijela istorija zapadnog Mediterana vjerovatno bi bila mnogo drugačija od ove koju poznajemo. Sam Jeronim Bizanti je nakon pogibije bio je slavljen kao veliki junak u Boki, cijeloj Dalmaciji i savezničkoj floti”- kaže istoričar dr Tonći Tadić iz Hrvatske, koji je temeljito proučavao bitku kod Lepanta i ulogu ljudi iz krajeva bivše Jugopslavije u njoj. Naime, posadama od ljudi iz tadašnje Dalmacije koja se prostirala od Spiča u današnjoj Crnoj Gori do Raba u Hrvatskoj, bilo je popunjeno čak 19 galija koje su se kod Lepanta borile u floti Svete Lige.
Pored kompletne posade galije “Sveti Tripun”, Bokelji kao žrtvu za pobjedu Svete Lige u ovoj istorijskoj bici, priložili i živote čak sedam od 12 najstarijih sinova najuglednijih porodica iz Perasta koji su po tradiciji, obavljali dužnost čuvara savezničke zastave uz mletačkog admirala Sebastiana Venijera, na komandnom brodu flote Svete Lige.
Iz Kotorske Biskupije poručili su da su “pobjednici Lepantske bitke duboko utkani u temelje hrišćanske Evrope.”
U Kotoru trenutno boravi 1.904 turista što je 37% više u odnosu na isti period prošle godine.
Kako je saopšteno našem portalu iz Turističke organizacije, tokom prvih osam mjeseci, u Kotoru je boravilo 37.457 turista, što je 40% više u odnosu na isti uporedni period prošle godine. Ostvareno je 98.115 noćenja, što je za 66% više.
I u segmentu izletničkog turizma bilježi se bolja posjeta, o čemu svjedoče podaci da je od početka godine do kraja septembra, Kotor posjetilo 401.422 izletnika, što je 6% više u odnosu na isti uporedni period prošle godine.
Kotor – foto boka News
Bedeme je od 24. aprila do 30. septembra posjetilo 131.958 turista, a u istom periodu prošle godine 170.640.
Kada je u pitanju nautički i kruzing turizam, u kotorsku luku je do kraja septembra uplovilo 316 kruzera, što je 8% manje u odnosu na lani, dok je broj putnika koji su stigli kruzerima 359. 499, što je manje za 15%.
Kotor – foto Boka News
Jahti je od početka godine do 1.oktobra uplovilo 1595 što je za 6% manje u odnosu na prošlu godinu, dok je broj putnika na jahtama manji za 8%.
Lokalitet Rimski mozaici u Risnu bilježi veću posjetu i do kraja septembra ga je obišlo preko 37.233 turista, što je za 5% više nego prošle godine.
