Trodnevna manifestacija Tango maraton /Port of Tango / završena je cjelodnevnim plesnim šouom na promenadi u Luštici Bay u Tivtu, uz učešće oko 80 tangerosa i još brojniju publiku.
Revija plesa strasti, počela je u podne i trajala do 18 časova, u organizaciji plesne škole „Tango i tačka“. Posjetioci su uživali u najboljoj tango muzici internacionalnih DJ-eva iz Italije, Mađarske, Turske, Argentine i Crne Gore.
„Potpuni mir, i miris i zvuk mora koji se osjeća na Luštici je savršen spoj sa zvucima tradicionalne argentinske tango muzike iz 40-ih godina 20. Vijeka“, rekao je Luka Radunović, jedan od organizatora manifestacije.
U petak, 28. septembra u svečanoj sali hotela Čedi /The Chedi / biće upriličen koncert Predraga Jankovića (harmonika) i Mirana Begica (violina).
Prethodno je u Luštici Bay organizovan Kotorski vremeplov, svojevrsna prezentacija kotorskog načina života u prošlosti, multimedijalni program koji je publiku poveo na kotorsko putovanje kroz vjekove.
NVO Expeditio je započeo sprovođenje projekta “Aktiviranje potencijala otvorenih javnih prostora za unaprijeđenje kvaliteta života u Kotoru”. Projekat je podržan kroz ReLOaD program koji finansira Evropska unija, a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP).
U Crnoj Gori, ReLOaD program se sprovodi u partnerstvu sa opštinama Kotor, Tivat, Nikšić, Pljevlja i Podgorica. Više o projektu možete pročitati u nastavku.
O projektu Aktiviranje potencijala otvorenih javnih prostora za unaprijeđenja kvaliteta života u Kotoru
Razvoj i funkcionisanje grada su prepušteni stihijskom razvoju koji zanemarijuje i potencijali koje kriju tzv „urbani džepovi“, prostori koji često stoje potpuno neiskorišteni i zapušteni umjesto da su mjesta koja podižu kvalitet prostora i nude dodatne sadržaje ljudima koji im gravitiraju. Neprepoznavanje potencijala ovih prostora za kvalitet svakodnevnog života građana/ki je nešto što želimo da promijenimo ovim projektom. Takođe, ovi prostori se ne tretiraju kroz integralni pristup, posmatrajući ih kao jednu cjelinu koji nude mnoge neiskorištene mogućnosti da se obogate sadržaji u gradu. Ističemo i problem nepoznavanja istinskih vrijednosti javnih prostora kako od strane donosioca odluka tako i od strane šire javnosti, jer smo vrlo često svjedoci da neznanje dovodi do trajnog nestanka prostora. Takva vrsta neznanja, često dovodi do situacija kada se posljedice lošeg djelovanja u prostoru uočavaju često kada je već kasno da se devastacija spreči a Kotor je dovela i do opasnosti od skidanja sa liste UNESCO-a.
Projekat je značajan jer predstavlja početak sagledavanja potencijala javnih prostora ne sa aspekta mogućnosti za prodaju ili gradnju već sa aspekta unarijeđenja svakodnevnog života građana/ki u Kotoru kroz uređenje prostora koji ih okružuje.
Ciljevi projekta: Kotor – održivi grad, sa velikim i uređenim javnim prostorima za boravak na otvorenom, rekreaciju, odmor i sve ostale aktivnosti na otvorenom.
SC1. Mapirani, analizirani, urađeni predlozi i sprovedena revitalizacije 1 odabrane lokacije, za otvorene javne površine – postojeće i potencijalne, na teritoriji Opštine Kotor sa ciljem unaprijeđenja kvaliteta života u gradu kroz njihovo uređenje i aktiviranje sa akcentom na „urbane džepove“, prostore koje uz malo ulaganja moguće aktivirati.
SC2. Edukovano min 30% građana/ki Kotora o vrijednostima i potencijalima javnih prostora u Kotora.
Ciljne grupe:
Opštinska Kotor – službe planiranja i zaštite životne sredine i kulturne baštine, komunalne službe;
Svi građani/ke Kotora a posebno oni koji gravitiraju javnim prostorima;
Turisti koji posjećuju grad;
Kotor – foto Boka News
Rezultati:
– Mapa najkavlitetnijih javnih prostora i prostora sa najvećim potencijalom za uanprijeđenje života u gradu ukoliko se uradi njihova revitalizacija sa jasnim preporukam šta su slijedeći koraci da se to uređenje zaista i dogodi; ovakva mapa je velika olakšica Opštini da svoje sledeće aktivnosti planira, bilo da investira sama ili traži sredstva od donatora.
– 1 urađen javni prostor koji može biti model za uređenje ostalih prostora (odabir moblilijara, mediteranskog rastinja, uključivanje zajednice i sl)
– Diskusija na temu javnih prostora i njegovih vrijednosti bilo na stričnom nivou kroz stručmu radionicu lokalnih arhitekata bilo kroz česte, sistematsko oglašavanje na društvenim mrežama sa cilje da se edukuju građani/ke o potencijalima i vrednostima javnih prostora u kotoru.
Na trgu ispred Spomen doma „Stefan Mitrov Ljubiša“ u Starom budvanskom gradu, u petak je svečano je otvorena manifestacija međunarodnog karaktera “Dani evropske baštine”, koja se ove godine realizovala pod sloganom “Umjetnost dijeljenja”.
Ova značajna manifestacija u našem gradu otvorena je dokumentarno-umjetničkom izložbom „Zapisi i crteži u prolazu“ prof. Aleksandra Radojevića, dipl. ing. arh. iz Beograda, a u subotu bila je propraćena razgovorom sa profesorom Radojevićem.
Na početku programa otvaranja „Dana evropske baštine“, u ime JU Muzeji i galerije Budve, obratio se Dušan Medin, diplomirani arheolog i master menažer u kulturi, koordinator manifestacije.
“Na više lokacija u Budvi i Petrovcu zainteresovani domaći i inostrani posjetioci imaće priliku da uživaju u programu internacionalnog tipa. Prije svega, u crtežima i zapisima prof. Aleksandra Radojevića, ali i u razgovoru sa njim, potom u dokumentarnoj izložbi fotografija i predavanju o praistorijskoj umjetnosti iz Slovenije (bronzane situle), realizovanoj u saradnji sa Dolenjskim muzejom iz Novog Mesta i sa Ambasadom Republike Slonenije u Crnoj Gori. Dalje, program sadrži predstavljanje zbornika radova o svjetski čuvenom narheološkom nalazištu Crvena Stijena kod Nikšića, čiji je urednik američki profesor dr Robert Bob Vejlon, a izdavači CANU i JU Narodni muzej Crne Gore. Konačno, mladi crnogorski umjetnik Đorđe Rašović, akademski slikar, imaće svoju samostalnu izložbu u okviru programa ove manifestacije”, kazao je Medin.
Medin je potom istakao finansijsku, logističku i drugu podršku Opštine Budva, osnivača JU Muzeji i galerije Budve, i pozvao potpredsjednika Opštine, Vladimira Bulatovića da se tim povodom obrati.
“Svi znamo da nas umjetnost i kultura spajaju, nezavisno od našeg porijekla, jezika, istorijskog i političkog konteksta iz kog potičemo, koji su nužno različiti – ali nas upravo time bogate u svojoj različitosti. Kroz dijeljenje umjetnost i kultura nas zapravo spajaju”, zaključio je Bulatović.
Manifestaciju je otvorila Dobrila Vlahović, samostalna savjetnica za nepokretnu kulturnu baštinu Ministarstva kulture Crne Gore, sljedećim riječima:
“Posebno mi je zadovoljstvo što se zahvaljujući Ministarstvu kulture i JU Muzeji i galerije Budve ova manifestacija obilježava i ovdje u Budvi, gradu koji baštini bogatu kulturnu tradiciju i na čijoj teritoriji se nalaze značajni segmenti crnogorske kulturne baštine, koji ukazuju na bogatu istoriju i tradiciju ovog prostora, na brojne kulture koje su ostavile svoj trag, a koji država Crna Gora čuva i štiti za buduće generacije, kao važan faktor crnogorskog nacionalnog identiteta i dugoročni resurs…” .
Nakon svečanog otvaranja manifestacije uslijedio je centralni program prve večeri „Dana evropske baštine“ u Budvi – otvaranje dokumentarno-umjetničke izložbe „Zapisi i crteži u prolazu“ prof. Aleksandra Radojevića, dipl. ing. arh. iz Beograda.
Ova izložba inspirisana je Radojevićevim impresijama primorskog dijela Crne Gore, a svi crteži nastali su u periodu 2001–2016, međutim, izloženo je bilo i nekoliko crteža nastalih sredinom prošlog vijeka.
Na samom početku programa prisutne je pozdravio i o autoru bliže govorio prof.dr Ilija Lalošević, arhitekta iz Kotora:
“Izuzetna mi je čast i zadovoljstvo da u ovom budvanskom hramu kulture kažem nekoliko riječi o izložbi našeg kolege profesora Aleksandra Radojevića, koja je pred nama. Moram da naglasim da sam i sam svoja prva znanja iz arhitekture stekao od uvaženog profesora, a od osnivanja Arhitektonskog fakulteta u Podgorici imao sam još veće zadovoljstvo da radim zajedno sa njim, kao kolege nastavnici.Kada je u pitanju profesor Radojević, njegov duh i energija su, bez ikakvog pretjerivanja, izuzetni. Radojević je, takođe, izuzetan entuzijasta, nadareni istraživač, arhitekta i pedagog vedrog duha…”.
Arhitekta Andrija Markuš otvorio je izložbu „Zapisi i crteži u prolazu“ sljedećim riječima:
„Crtežom u svojem okruženju i planiranju Aleksandar koristi tri kolosjeka, ka tri zasebna cilja, bolje reći podsticaja. Jedan je ovaj sada gdje kao zaneseni graditelj sa oduševljenjem stoji ispred davnog nasljeđa naše arhitekture – našeg primorja, gdje staro, a od njega iscrtano, postaje novo, bez ggdje zaboravljenog kamena „da se građevina ne oburda“, za koji je svaki kamen davni klesar morao da se odmori, a sada ga je autor pročitao između redova…”.
Drugi program „Dana evropske baštine“ u Budvi obilježen je razgovorom sa prof. Aleksandrom Radojevićem, koji je vodio Dušan Medin, na trgu ispred Spomen doma „Stefan Mitrov Ljubiša“ u budvanskom Starom gradu.
Veče je otpočeo Medin predstavljanjem Radojevićeve biografije prisutnima.
Ljubav prema crtanju i pisanju profedor Radojević je više puta tokom razgovora podvlačio, dodajući da arhitekta mora da voli svoj poziv, kao i prostore i objekte kojima se posvećuje kroz svoj rad.
Kitnjast stil, kontrast svjetla i sjenke, ukrašavanje palata balkonima i konzolama, učenici drugog razreda kotorske Gimnazije su ovih dana mogli vidjeti na slikama Tripa Kokolje i peraškim palatama iz XVII i XVIII vijeka. Na zidovima i tavanici crkve Gospe od Škrpjela dočekali su ih razni prizori iz Marijinog života, od rođenja do smrti, barokna galerija od šezdeset osam slika, nastala u XVII vijeku.
Nakon obilaska lapidarijuma i muzejskog prostora, uz pratnju i tumačenja vodiča, brod ih je odveo u Perast, u posjetu Muzeju grada, poznatom kao palata Bujović. Ispred njih su se otvorile brojne slike prošlosti, barokni portreti plemićkih porodica, stari venecijanski i turski mačevi i sablje, raskošno venecijansko ogledalo.
Bibliotekarka Muzeja im je pokazala i prvo izdanje Gundulićevog epa „Osman“, sačuvanog u biblioteci plemićke porodice Visković, koje su nedavno obrađivali na časovima književnosti, kao i latinično izdanje „Gorskog vijenca“ iz 1868. godine.
Ovakav vid nastave profesorice književnosti su uvrstile u otvoreni dio obaveznog nastavnog programa. Odjeljenja su vodile profesorice Sonja Golub-Klenak i Ljiljana Odža koje ove godine predaju drugom razredu.
Nedavno je u talijanskim medijima odjeknula vijest da je na obalama regije Puglia, između gradova Pescare i Barija, pronađena portugalska galija, odnosno portugalska lađica koja spada u skupinu žarnjaka, ali zapravo nije meduza. No, zato je jedna od najotrovnijih životinja na svijetu. Živi na površini mora, doseže veličinu od 28 do 30 centimetara, a čovjeku može dodirom nanositi strašnu bol, točnije ubodom izaziva jaku bol, a može dovesti i do srčanog udara i posljedično smrti.
Kako prenose talijanski mediji, opasna portugalska lađica, naučnog imena Physalia physalis, je tropska morska vrsta, koja, dakle, može biti i smrtonosna, zbog čega su stručnjaci odmah upozorili ljude da se udalje čim je vide.
Problem je što je izuzetno atraktivna te odmah privlači ljude, pogotovo najmlađe kupače. Unatrag nekoliko godina u Italiji je zabilježen i smrtni slučaj žene koja je dirala portugalsku galiju.
Dosad ta je životinja uočena i duž španjolske obale, na poznatoj Costa del Sol, u vodama grada Malage, u Francuskoj, a sada, eto, i na istočnim obalama Italije. Iako je riječ o još uvijek premalo poznatoj vrsti, činjenica je da je unijela određen nemir i među žitelje, turiste, ali i među stručnjake koji ističu da se u zadnjem desetljeću njeno pojavljivanje udeseterostručilo.
portugalska galija
Pripisuje se to globalnom zatopljenju, pa shodno tome i zagrijavanju mora zbog čega se tropske vrste pomiču prema sjeveru, ali i balastnim vodama koje izbacuju veliki brodovi, a s kojima dolaze i te razne tropske i uglavnom invazivne vrste.
Otvoreno prvenstvo Crne Gore u jedrenju 2018. koje je održano u Tivtu završno je u nedjelju. Za tri dana odjedreno je pet regata. Planirano je ukupno osam, ali drugog dana zbog nedostatka vjetra dvije regate su prekinute.
Najzadovoljniji po završetku šampionata su jedriličari iz JK Delfin, koji je bio i organizator.
U klasi Optimist titulu državnog prvaka osvojio je Pavle Musić, vice prvak je Vasilije Kurbanović a treći je Viktor Lesjak, svi iz JK Delfin. Oni su ponijeli i tiutlu u konkurenciji do 12 godina u klasi Optimist.
U konkurenciji jedriličarki u klasi Optimist državna prvakinja je Romina Racković iz J.K. Lahor Kotor, druga je Tea Čelanović, JK Delfin, i treća Nina Strahinja iz JK Lahor.
U olimpijskoj klasi Laser Standard vodila se velika borba za postolje, i na kraju su tri takmičara završila sa istim brojem bodova. Prvenstvo je imalo međunarodni karakter, te je u otvorenom prvenstvu zlatna medalja pripala Aleku Cvinaru iz dubrovačkog JK Orsan, koji je poslednju regatu završio prvi. Ilija Marković je osvojio srebro i bronzu Matija Grabiću, obojica iz Delfina.
Ilija Marković je državni prvak u klasi Laser Standard, drugi je Matija Grabić, obojica iz Delfina, a treći je Radivoje Popović iz J.K. Lahor Kotor . Delfinov jedriličar Danilo Jončić je državni prvak u klasi Laser 4.7, Robert Moris, JK Jugole Grakalić i treći je Nikola Golubović, JK Delfin. Irina Kusovac ponijela je titulu u klasi Laser Radial, Tatjana Kusovac je druga i Jan Spirin je treći, svi iz Delfina.
Alec Cvinar, JK Orsan Dubrovnik i Ilija Marković, JK Delfin Tivat
Ceremonija dodijele nagrada održana je ispred JK Delfin, a najboljim jedriličarima Crne Gore nagrade su dodijelili Nikola Krsmanović, Sekretarijat za sport i mlade Opštine Tivat i Predgrad Vukčević, sportski direktor Crnogorskog jedriličarskog saveza.
Opstina Tivat i Ministarstvo sporta Crne Gore bili su pokrovitelji državnog prvenstva.
Brodolom barke Stefano kod obale sjeverozapadne Australije daleke 1875. priča je koja povezuje hrvatske pomorce, udaljeni i tada nepoznati kontinent i njegove domoroce, Aboridžine. O sudbini tog broda izgrađenoga u Rijeci na najmanjem kontinentu priređeni su brojni simpoziji i izložbe, obavljena podmorska arheološka istraživanja, snimljeni filmovi, napisani brojni članci. U Hrvatskoj o jednoj od najfascinantnijih priča australske pomorske povijesti i ne znamo puno.
Plovio je pod austrougarskom zastavom jer je Rijeka tada bila dio Austro-Ugarske Monarhije. Posadu barke Stefano činila su 16-orica mladih Hrvata, na čelu s kapetanom Vlahom Miloslavićem (jedino je mali na brodu bio Englez). Brod je prevozio 1300 tona ugljena iz Cardiffa u Hong Kong. Četveromjesečna plovidba bila je njegova prva i posljednja. Stefano je doživio brodolom potkraj oktobra 1875., tijekom noći, u blizini rta Cloates. Desetorica pomoraca uspjela su se dokopati obale.
“Tri dana nakon brodoloma preživjele pomorce napalo je 50-ak Aboridžina. Iako je posada bila u strahu, domoroci su im pomogli. Dali su im hranu, ali i kartu s havariranoga broda koju su pronašli na obali. Brodolomci su odlučili krenuti na jug, misleći da idu prema britanskom kolonijalnom naselju”, priča Josko Petkovic sa Sveučilišta Murdoch.
Ubrzo su u polupustinjskom okruženju ostali bez snage i odlučili se vratiti na mjesto gdje su Aboridžini pronašli vodu kopajući u pijesku. Nedugo nakon toga slijedio je snažan ciklon, sakrili su se ispod stijena. Bili su prisiljeni jesti bobice, koje su otrovne ako se pravilno termički ne obrade. Preživjela su samo dvojica, 16-godišnji Miho Bačić i 19-godišnji Ivan Jurić, koji su uglavnom jeli hranu iz mora.
Stefano
“Halucinirali su, u posvemašnjem ludilu počeli su jesti dijelove tijela jednog od mrtvih mornara. Mornar koji je umirao prokleo ih je, što ih je otrgnulo iz ralja kanibalizma. Zatim su čekali smrt, a onda su ponovno došli Aboridžini i spasili ih”, kaže Petkovic.
S Aboridžinima su preživjela dvojica pomoraca provela tri mjeseca. Pola godine nakon brodoloma kod rta North West pokupio ih je lovac na bisere, kapetan Charles Tuckey, te vratio u civilizaciju, u Fremantle. Ljudi su ondje prikupili novac kako bi darovali Aboridžine zbog njihova dobročinstva. Kada su se dovoljno oporavili, Bačić i Jurić otplovili su na isto mjesto gdje su se s njima rastali i osobno im uručili te darove.
“Dvojica mladih Dalmatinaca opisivala su Aboridžine potpuno drugačije od raširenog kolonijalnog prikaza, u kojem su domoroci opisivani rasistički, poput niže vrste. Miho Bačić i Ivan Jurić Aboridžine su vidjeli kao darežljive, hrabre, časne ljude.”, ističe Petkovic.
U oktobru 1876. stigli su natrag u Trst. Bačićev otac angažirao je dubrovačkog dominikanca Stjepana Skurlu da stavi na papir priču o brodolomu Stefana i svemu što se događalo s posadom. Posebnost ovog dnevnika na talijanskom jeziku, koji se čuva u Pomorskom i povijesnom muzeju u Rijeci, jest aboridžinsko-talijanski rječnik na njegovu kraju.
Stefano
“Nakon što je završio pomorsku akademiju u Rijeci, Miho Bačić 1880. postao je kapetan na brodu koji je kupio njegov ujak. Brod se zvao Uskrsnuće. Pretpostavlja se da je izabran zbog imena, da u prenesenom značenju proslavi Bačićev povratak među žive. Nakon što je jedno vrijeme plovio Mediteranom, Bačić se 1880. našao u New Orleansu. Odustao je od plovidbe, skrasio se ondje, oženio Hrvaticom iz Boke kotorske”, priča Petkovic.
Zanimljivo je da su se obje kćeri Miha Bačića rodile na godišnjicu brodoloma, o kojemu svjedoči i stara zavjetna slika u Muzeju kapucinskog samostana Gospe od Milosrđa u Dubrovniku. Knjigu o havariji Stefana napisao je 125 godina poslije unuk Miha Bačića Gustave Rathe, američki umirovljeni mornarički časnik. Djelo je prevedeno na sedam jezika. U organizaciji hrvatskog konzulata u Perthu i tamošnjega hrvatskog društva 2004. u blizini havarije podignuta je, pak, spomen-ploča s imenima svih stradalih hrvatskih pomoraca.
“Svi ljudi koji dolaze tu, dolaze na tisuće ljudi, backpackeri iz ciloga svita i lipo je da vide da je dignuta ta spomen-ploča tim momcima koji su nastradali”, smatra Dražen Pivac iz Cockburna.
“Tom smo se pričom počeli baviti 1970-ih, do tada o njoj nismo ništa znali . Olupina nije pronađena. Ja sam pisao knjigu Nedovršena putovanja o olupinama brodova ispred zapadnoaustralske obale. U nju sam uključio i priču o brodolomu barke Stefano. Nakon toga za nju se zainteresiralo mnogo više ljudi”, kaže pomorski arheolog Graeme Henderson.
U Muzeju Zapadne Australije u Fremantleu izloženi su brodsko zvono i drugi željezni predmeti za koje se vjeruje da potječu sa Stefana. Pronađeni su 1997., posljednjeg dana četvrte po redu ekspedicije, kod rta Cloates. Zanimljivo je da znanstvenici tog svjetski priznatog muzeja još nisu službeno objavili točno mjesto brodoloma, što samo pojačava sumnje onih koji smatraju da to nisu ostaci barke Stefano.
“Ako ne postoji pločica s imenom broda, a jamčim da Stefano nije imao pločicu, vrlo je teško reći o kojem je brodu riječ. Postoje rasprave i o točnom mjestu brodoloma. Brod je vjerojatno udario u podvodnu liticu i zatim otplutao južnije, poput drugih havariranih brodova. Roneći oko olupine za koju pretpostavljamo da je Stefano nisam vidio kovani novac, lonce ili keramičke predmete koji svjedoče o svakodnevici posade, a korisni su za utvrđivanje identiteta broda”, rekao je Henderson.
Mjesto gdje su pronađeni ostatci zaštićeno je. Nalazi se unutar jednog od najvećih nacionalnih parkova na svijetu, s bogatim biotopom koraljnoga grebena, koji je zato i stavljen pod zaštitu UNESCO-a. Pretpostavlja se da je u razdoblju od sedam mjeseci, u vrijeme havarije Stefana, na istome mjestu bilo još pet brodoloma.
“Nedaleko od mjesta na kojemu su Aboridžini spasili hrvatske brodolomce Amerikanci su izgradili telekomunikacijsku stanicu iz koje se niskofrekventnim valovima komunicira s podmornicama. Riječ je o nuklearnoj meti broj jedan u Australiji. Ako itko želi za početi rat, bit će to na istome mjestu gdje su spašena dva mlada života”, kaže Petkovic.
Muzej brodoloma u Fremantleu smatra se najboljim muzejom podvodne arheologije i očuvanih olupina na južnoj hemisferi. Tu je izložen i rekonstruirani trup nadaleko poznatog nizozemskog broda Batavia, koji je također potonuo uz zloglasni rt Cloates, 1629.
“Iznimno smo zadovoljni što je obala Zapadne Australije dio europske povijesti. Bili smo toliko izolirani 1960-ih i 1970-ih. Pomisao da su Europljani doplovili skroz na drugi kraj svijeta, na našu obalu, raduje ovdašnju zajednicu. Tim više jer su tu obalu otkrili prije one na istoku kontinenta”, kaže pomorski arheolog Henderson.
Stefano
“Hrvati baštine dva velika potopljena broda na tom dijelu australske obale. Uz Stefana, tu je i parobrod Zvir, koji je od Jave prema Melbourneu prevozio šećer. Stručnjaci kažu da je to jedna od najzanimljivijih olupina za ronioce”, kaže Petkovic.
U Pomorskom muzeju Zapadne Australije izložena je i najstarija pronađena poruka u boci na svijetu, otkrivena na obližnjoj obali. Bačena je u more prije 132 godine, s njemačkog znanstvenog broda, tijekom istraživanja oceanskih struja. 11 nakon brodoloma Stefana.
“Za mene je priča o barci Stefano priča o životu. Na jednoj razini ta je priča oduvijek bila priča o Australiji. Australci su na ovom kontinentu brodolomci. Toliko njih živi na periferiji kontinenta, vjerojatno se žele vratiti otkud su došli. To je duboko ukorijenjen element u australskoj psihi. Sve bitno u povijesti Australije događa se, pak, na plaži. Kultura surfanja, primjerice, definira Australce. Na određeni način Aboridžini su bili nomadi koji su dvojici mladih Hrvata pomogli da prežive. Ti su Aboridžini poput današnjih surfera. Nomadska kultura i australska suvremena kultura poprilično se, naime, preklapaju”, objašnjava Petkovic.
Na kraju 19. stoljeća uz obale Australije dogodilo se više od 1800 brodoloma. Uz zapadnu obalu kontinenta, koju bi europski pomorci prvu ugledali na svojim putovanjima, poznata je lokacija njih oko 1500. Odgovora na sva pitanja o sudbini Stefana, toliko poznatog da je čak poslužio za libreto za jednu operu, i dalje nema. Da ne padne u zaborav, pobrinut će se i projekt izrade 350 kilometara duge virtualne staze koja će pratiti polugodišnju kalvariju posade broda, ali i naglasiti aboridžinsku dimenziju i dalje djevičanskog dijela Australije.
„Grbalj, bratstvo Mršulja i selo Nalježići“ naziv je knjige, autora Krsta Rankova Mršulje, koja je u organizaciji NIP Art Press iz Budve, promovisana u press centru budvanskog hotela „Tre Canne“.
Knjiga sadrži obimnu, ilustrovanu zbirku dokumenata i zanimljive zapise, o bogatoj kulturno istorijskoj prošlosti Grblja, običajima, crkvama i manastirima kao i znamenitim ličnostima ovoga kraja, kazao je u ime organizatora, novinar i publicista Ranko Pavićević, ističući, da je knjiga objavljena, 2016. godine, u izdanju Matice Boke.
Sa ovom značajnom knjigom, Krsto Mršulja je napravio spoamenik sebi, svom bratstvu Mršulja, selu Nalježići i čitavom Grblju, kazao je u ime izdavača Matica Boke, predsjednik UO, novinar i publicista Željko Komnenović, jer, ostavlja nešto, kako je rekao, veoma vrijedno za buduće naraštaje. „ U ovo savremeno doba, izgubile su se neke tradicionalne vrijednosti i duhovnosti, i ta duhovna vertikala, koja je krasila narod Boke. Krsto Mršulja je u ovoj knjizi, sačuvao tu vremensku kapsulu, koja će trajati, dok je Grblja i sigurno je, da će nekome od budućih naraštaja, koje se budu bavile naučnim istraživanjima, ova knjiga biti nezaobillazno štivo“, kazao je pored ostalog Željko Komnenović.
Promocija knjige u Budvi
Autor knjige Krsto Mršulja je rekao, da je glavni povod istraživanja i objavljivanja ove knjige, traganje za istorijskom istinom, o svom bratstvu, selu Nalježići, pa time i o Grblju uopšte. „Svu tu obimnu građu, sakupljao sam godinama i odlučio da je objavim, kako se ne bi zaboravila. U svemu tome, koristio sam puno istorijske gradje i originalnih dokumenata, ali i brojne knjige relevantnih autora“, istakao je Krsto Mršulja.
Izvode iz knjige Grbalj, bratstvo Mršulja i selo Nalježići, govorila je profesorica književnosti, Krstova kćerka Jordanka Mršulja.
Promocija knjige u Budvi
Na kraju zanimljive književne večeri, autoru knjige Krstu Mršulji, vrijednu umjetničku sliku, poklonio je poznati budvanski slikar Pero Pićan, saopštio je budvanski ART PRESS.
Porodica pokojnog splitskog kantautora Olivera Dragojevića pokrenula je proces zaštite njegovog imena, kako se ono u budućnosti ne bi moglo koristiti u različite promotivne svrhe bez saglasnosti njegovih najbližih.
“Imamo apsolutno pravo na to. Ni Oliver ni njegova publika ne bi željeli da neko sada napravi šljivovicu ili da neku vrstu salame prodaje pod njegovim imenom, sve samo da bi zaradio što više novca.
Ne želimo ni da se u Oliverovo ime organiziju različiti “humanitarni” koncerti čija zarada odlazi u džepove organizatora, a ne kao pomoć kojima je potrebna. Želimo da očuvamo uspomenu na našeg Olivera u najboljem mogućem smislu pa smo s tom namjerom krenuli u proces zaštite njegovog imena”, kažu članovi porodice pokojnog pjevača, na čijoj je Fejsbuk stranici već izašlo obavještenje kojim se upozoravaju svi oni koji imaju namjeru da iskoriste Oliverovo ime.
“Porodica pokojnog gospodina Olivera Dragojevića ovim se obraća javnosti, kao i svima koji u njegovu čast žele organizovati bilo kakva događanja ili njegovo ime i muzičko stvaralaštvo koristiti za svoje, ili potrebe svojih kompanija. Ovim želimo skrenuti pažnju na to da se na temelju Zakona o zaštiti ličnih podataka, a posebno na temelju Uredbe Evropske unije br. 2016/679 Evropskog parlamenta i Vijeća od 27. aprila 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom ličnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka, svako neovlašteno korišćenje i obrada ličnih podataka smatra protivzakonitim. Primijećeno je da postoje tendencije korišćenja imena pokojnog gospodina Olivera Dragojevića u razne komercijalne svrhe, u kontekstu koji citirani Zakon i Uredba EU smatra protivzakonitim.
U vidu odredbi Zakona o zaštiti ličnih podataka i odredbi Zakona o obaveznim odnosima, ljubazno Vas molimo da lične podatke gospodina Olivera Dragojevića, posebno uključujući njegovo lično ime, ne koristite u svrhu promocije, marketinga, koncerata, priredbi i ostalih sličnih događaja bez prethodnog pisanog odobrenja njegove porodice, s obzirom na to da umjetnička vrijednost njegovog imena predstavlja kako ličnu vrijednost za njegovu porodicu, tako i neizostavni dio cjelokupne hrvatske kulturne baštine. Kako bismo očuvali uspomenu na osobu kakva je bio gospodin Oliver Dragojević, smatramo nužnim učestvovati u svakom takvom djelu i usloviti korišćenje i eventualnu obradu njegovih ličnih podataka, stvaralaštva i svih konotacija i simbola koji se za nju vežu našim prethodnim pisanim pristankom”, piše na Fejsbuk stranici pokojnog pjevača.
Porodica Dragojević u ovom saopštenju poziva se na Zakon o zaštiti ličnih podataka koji više nije na snazi. Zamijenila ga je uredba EU “o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom ličnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka”.
Pretpostavlja se da su na ovaj način, za prvu ruku, željeli da upozore sve one koji bi pokušali neovlašćeno da koriste ime pokojnog pjevača, i da će zbog toga imati određene posljedice, prenosi Jutarnji list.
Proslavili 65 godina mature - najstariji kapetan Dušan Savić
Proslavili 65 godina mature
Proslavili 65 godina mature
Ispred kafane „Dojmi“ u Kotoru, sakupilo se nesvakidašnje društvo da proslavi svoj jubilej. Na stolu ispred njih su: maketa jedrenjaka, razbacane crnobijele fotografije, novinari, kamere, fotoaparati.. Znatiželjni turisti, sa upravo pristiglog kruzera, prilaze i pitaju što se dešava.
Objašnjavamo da osmorica penzionisanih kapetana, generacije nautičara Pomorske škole Kotor iz 1953.godine, proslavlja svojih šezdeset pet godina mature.
„Ovo je bila jedna od najuspješnijih generacija Pomorske škole u Kotoru. Od ukupno trideset četiri učenika, trideset dvojica su postali kapetani duge plovidbe, jedan od njih profesor, a drugi menadžer pomorstva. Posebno bih istakao našeg kolegu Antona Moškova koji je bio direktor Jugooceanije Kotor, gradonačelnik Kotora i kapetan duge plovidbe” – objašnjava inicijator ovog okupljanja, kapetan Mihailo Ognjanović.
„Vi ste naši oriđinali koji nas podsjećate i uživo vraćate u vremena duge tradicije Pomorske škole koja je osnovana 1849. godine. Na prethodnom okupljanju, 60 godina mature, bilo vas je petorica, a ovaj put osmorica. Imam utisak da što ste stariji, to da vas je sve više. Ovo su trenuci kada priča prelazi u djelo tog vremena. Sigurno je mnogo emocija. Pred nama su ljudi sa nepunih 90 godina života koji su, na neki način, pisali posljeratnu istoriju Pomorske škole“, istakao je u pozdravnom govoru današnji direktor Pomorske škole Kotor Veljko Botica.
Proslavili 65 godina mature
Uspješna generacija nakon šezdeset pet godina danas broji deset maturanata, sve bivših kapetana duge plovidbe. To su: Dušan Savić, Vojo Dulić, Marko Vuksanović, Ivo Giljača, Jozef Bato Lovrić, Đoko Lončarević, Boro Martinović, Đoko Njirić, Sava Ivanović i Mihail Ognjenović.
Od ukupno trideset četiri maturanata, okupilo se njih osam kako bi evocirali zajedničke uspomene na školske dane. Prije dolaska u kafanu „Dojmi“, posjetili su svoju profesoricu gđu Anušku Zloković, uručivši joj spisak maturanata i knjigu sa posvetom za sjećanje na 20. septembar 2018. i generaciju iz 1953. godine.
Posebno raspoložen i zadovoljan, Mihailo Ognjenović objašnjava novinarima kako je devet godina svaki dan putovao u školu, od Risna do Kotora.
„Brodovi su se zvali „Napredak“, „Ljubomir“, „Durmitorac“. To su bile trabakule koje su putovale po tri sata do Kotora. U to vrijeme u Pomorskoj školi bilo je đaka iz cijele Jugoslavije koji su bili smješteni u internatu, u zgradi Jadranske straže, današnji Institut za biologiju mora. Najviše ih je bilo iz Dalmacije. Pomorske škole su u to vrijeme bile u Bakru i Dubrovniku, ali kotorska Srednja pomorska škola je bila najstarija, sa najjačom tradicijom.“
Kako kaže Ognjenović, prvi put se ukrcao na brod 4. oktobra 1949. godine u Dubrovniku, na parobrod „Kosmaj“, poslije završene prve godine školovanja. Putovanje do Buenos Airesa trajalo je 42 dana. To je bila praktična nastava, ukrcani smo kao špicvajeri. Radili smo na brodu sve po potrebi, a nakon jednogodišnje prakse nastavljali školovanje. Takav je bio princip, da se vidjelo da li ste za brod ili ne.“
„Italijanski model školovanja danas podrazumijeva tri godine školovanja. Godinu dana idete na brod, a nakon toga opet u školu, da završavate četvrtu godinu. Biti pomorac je zanat, a ljudi pokušavaju od toga napraviti nauku. Danas je mnogo lakše“ …. konstatuje sadašnji direktor Botica.
„Najteže u životu mi je bilo na prvom brodu „Kosmaj“, tadašnje „Jugoslavenske slobodne plovidbe“ sa Sušaka (preteče „Jugolinije“). Brod je bio na parni pogon kada nam se dogodio brodolom. Požar je izbio dok se „Kosmaj“ nalazio na pučini Južnog Atlantika, preko 1.000 kilometara daleko od najbližeg kopna.
Skoro puna dva dana trajali su nadljudski napori da se požar savlada, ali pomoći nije bilo iako je poslat SOS signal. Kapetan Čerket je naredio posadi na napusti brod u plamenu i pređe u dva oronula drvena čamca za spašavanje“ – priča Ognjenović.
Razgovoru se pridružuje i kapetan Ivo Giljača, rodom iz Grblja.
Proslavili 65 godina mature
„Nisam mislio da ću postati pomorac, niti kapetan. Imao sam deset godina kada je moja porodica napustila Grbalj i preselila se u Vojvodinu. Poslije osmogodišnje škole, bio sam upisan u Vojno-medicinsku školu u Beogradu. Ali, đavo me donio u Kotor na ljetovanje i prepisao sam se u nautiku. Umjesto da budem doktor što sam želio, postao sam kapetan.
Na Jugooceaniji sam plovio samo kao kadet. Hvala im lijepo što su mi dali otkaz, zajedno sa kolegama Mirkom Štiletom i Nikolom Samardžićem (kasnije direktorom kompanije), kada smo 1957. godine proglašeni viškom radne snage.
Sva trojica smo tada otišli u „Jugoliniju“ Rijeka. Tu sam brzo napredovao. Unaprijedili su me za drugog oficira, dobio sam stipendiju za Višu pomorsku školu, dali su mi stan kao odličnom studentu i brata mi ukrcali…
Kada sam završio kapetanski, slučajno sam sreo direktora „Barske plovidbe“, Dabanovića i svog školskog druga Đoka Lončarevića. Ubijedili su me da pređem na Barsku kompaniju. I ja, budala napuštam „Jugoliniju“, prelazim na Barsku plovidbu i nakon tri godine bivam proglašen tehnološkim viškom. Hvala im lijepo, spasili su me neznanja i sirotinje“ – zaključuje Giljača.
I tako je iz najbolje završio u najgoru jugoslovensku kompaniju, a onda u najbolju evropsku kompaniju „Swiss Atlantic“, gdje poslije tri godine plovidbe gradi kuću u Tivtu, kupuje stan u Rijeci, kola, prosperira…Ali, život ga vodi dalje. Nakon „Swiss Atlantica“ odlazi u „Šibensku slobodnu plovidbu“ gdje narednih deset godina plovi. Dolazi i nesretna ratna 1991. godina, kada odlazi na Lošinjsku plovidbu, kasnije opet na stranca.
„Stigla je penzija…tako danas živim na dva kraja, na relaciji Tivat – Rijeka… ovamo ljeti, tamo zimi… Život leti…“ kaže kapetan Giljača.
Pomorac, danas i nekada?
Proslavili 65 godina mature
„To je ogromna razlika. Mi smo navigavali i po petnaest mjeseci. Doma ostaneš mjesec dana i opet te zovu natrag. Bio sam zapovjednik na Jugooceaniji, plata mi je bila 24 dolara, plus dinari. Danas, moj sin je tri mjeseca na brodu, tri doma i ima platu 12. 000 dolara“ kaže kapetan Slavko Sava Ivanović.
Kako komentarišete ove današnje kurseve preko kojih se pomorac postaje za nekoliko mjeseci?
„Prije izvjesnog vremena sam bio pozvan kao gost na sastanak pomorskih kapetana Evrope. Sve sam ja to salušao, a onda sam predsjednika pitao kako je moguće da sa kursom od tri mjeseca, neko zamijeni mene ili bilo koga koji je kadeturu radio dvije godine. A on meni odgovara da danas imamo simulatore.
Ma koji simulator?!… može li on meni simulirati praksu, npr. kada ti doživiš mrtvo more, nevrijeme… Mi smo se praksom školovali 19 godina… Ovo sa kursevima nam se već vraća kao bumerang. Mi smo se rugali sa Filipincima, zvali smo ih Filipi jer su svi imali patentu kapetana duge plovidbe, a bili su obični mornari. To se danas i kod nas dešava jer je velika proizvodnja tog kadra. Kod nas ima 4.500 pomoraca, ali kada pitate koliko je izdato sertifikata duge plovidbe onda je to 15.000..
Danas se koriste kompjuteri, internet, moderne stvari, ali to treba znati. Ne može se sve naučiti za tri mjeseca. Što ako padne sistem, nisam siguran da znaju što je sekstant, da znaju zvijezde… imaju GPS.
Proslavili 65 godina mature
Bio sam zapovjednik na brodu „Nikšić“. Išli smo kroz Crno more. Nisam imao ništa od elektonske navigacije, čak ni radar, samo jedan radio-goniometar. Igrom slučaja, telegrafista je prosuo čaj u njega i baterije su izgorele. Inače, tamo je uvijek oblačno. Možete misliti koje sam imamo muke da dođem do Koreje! Ali, stigli smo zahvaljujući praksi, iskustvu…“ ispričao nam je kapetan Ivanović.
Kapetan Vojislav Dulić iz Bijele, dugo godina je radio kao zapovjednik. Iskrcao se daleke 1968. Kasnije nastavlja raditi kao pilot u Brodogradilištu Bijela. Uvodio je kruzere kroz Boku do 1980. godine.
„Obrazovanje i znanje koje su mi pružili Srednja pomorska škola Kotor i Viša pomorska Rijeka, imalo je presudni značaj za cijeli moj radni vijek“, kaže on.
O pomorskom životu iz jednog drugog ugla govorio nam je kapetan Jozef Bato Lovrić iz Zelenike, koji kaže da i po četiri godine nije dolazio kući.
„Imao sam jednu martenjozu u Tel Avivu, raspuštenicu kod koje sam odlazio umjesto doma. Lijepa su to bila vremena, ali i opasna. Ja sam išao od Tel Aviva, za Haifu. Nikada nismo plovili blizu obale zbog postavljanja mina… Imao sam sreću. Tri puta sam mogao nastradati. Ipak, imao sam neku taliju…“ zaključio je Lovrić.
Kruh sa sedam kora?
Proslavili 65 godina mature
„Teški je to kruh. Čovjek nije mogao birati, ili pomorac ili kopati zemlju. Ljudi iz ovih krajeva su bili ili seljaci, ili pomorci. Teško se živjelo, ovo je bio pasivan kraj. Ljudi su bili vrijedni“.
„Što da vam kažem o brodovima. Na trideset i tri broda sam bio zapovjednik i stekao penziju. Danas se kao penzioner bavim vrtom. Imam dvije ćerke koje su doktorice. Sin mi je pomorac, kapetan broda, a to mi je bio i đede… prađede, vođa palube. Porodica smo pomoraca, tradicije“, kaže zadovoljno kapetan Marko Vuksanović iz Tivta.
Najstariji maturant, kapetan Dušan Savić!
Proslavili 65 godina mature
Najstariji maturant, kapetan Dušan Savić iz Ubala koji živi u Đenovićima, za mjesec dana puni 90 godina. Cijeli svoj radni vijek proveo je na brodovima Jugooceanije. Nije mijenjao kompanije. Kaže da je sa njenim nestankom, za njega prestalo interesovanje za pomorstvo.
„Jugooceanija je bila druga po veličini brodarska kompanija u tadašnjoj državi. Teško mi je pao njen raspad. Imala je 27 brodova, sa 700.000 tona nosivosti. Rado i danas posmatram ovu zgradu Jugooceanije koja će nažalost završiti kao i kompanija…“, sjetno zaključuje kapetan Savić.
“Svi znamo da nas umjetnost i kultura spajaju, nezavisno od našeg porijekla, jezika, istorijskog i političkog konteksta iz kog potičemo, koji su nužno različiti – ali nas upravo time bogate u svojoj različitosti. Kroz dijeljenje umjetnost i kultura nas zapravo spajaju”, zaključio je Bulatović.
Na samom početku programa prisutne je pozdravio i o autoru bliže govorio prof.dr Ilija Lalošević, arhitekta iz Kotora:
