Ponuda kompanije „MK Green Factory“ iz Tivta ocijenjena je kao najpovoljnija na tenderu koji je Opština Tivat raspisala za nabavku i sadnju ukupno 11 većih novih sadnica palmi vrsta kanarska datula.
Tražena su stabla visine od 4 do 5 metara i obima debla od 1,6 metara. Planirano je da se devet sadnica zasadi na gradskoj rivi i šetalištu Pine gdje će one zamijeniti isti toliki broj od štetnog insekta surlaš uništenih i posječenih palmi, dok će dva nova stabla biti posađena ispred zgrade Centra za kulturu.
„MK Green factory“ taj će posao obaviti za 84.483 eura sa PDV-om, dok su ponude koje su na tender poslali podgorički „Ekoplant“ i kotorski „Modo Veerde“ odbačene kao neispravne.
Inače, „MK Green factory“ je prošle i ove godine već dobio više ugovora za isporuku i sadnju velikih palmi i drugog ukrasnog bilja i baštenskog materijala za turističke komplekse Porto Montenegro i Luštica Bay, ukupne vrijednosti preko pola miliona eura.
Ta kompanija imaće rok od 25 dana od dana pošto potpiše ugovor sa lokalnom upravom, da ispruči i na Pinima i ispred zgrade tivatskog Centra za kulturu posadi nove velike palme.
Turističko naselje „Dobrota Palazzi“ koje je u Dobroti na lokaciji Kamp podigla kompanija „Serzman“ što se dovodi u vezu sa sestrićem predsjednika DPS Mila Đukanovića, podgoričkim biznismneom Edinom Kolarevićem, uskoro će se naći na tržištu i funkcionisaće kao tzv. mix-use resort, pod brendom međunarodnog turističkog operatera „Karisma Hotels & Resorts“.
Kompleks koji sačinjavaju dvije velike zgrade originalno izgrađene kao stambene, te deset vila na obali uz trasu lokalnog puta kroz Dobrotu, je za to dobio i novo ime – „Allure Palazzi“.
„Smješten na jedinoj privatnoj plaži u Kotorskom zalivu, rizort „Allure Palazzi“ ima 89 soba, 10 vuila sa privatnim prilazom obali i plaći, kao i tri penthaus apartmana, svaki sa balkonom ili terasom. Smještajni kapaciteti u rizortu upotpunjeni su sa SPA centrom, teretanom, i dva otvorena bazena sa grijanom vodom, te više restoranna i barova.“- saopštila je „Karisma“ uz napomenu da će „Allure Palazzi“ koji će imati i sopstvenu mini-marinu, biti otvoren i prve goste primiti tokom juna.
Gradnja ovog komplesa započetog prije nekoliko godina kao nekretninski projekat kompanije „Serzman“, izazvala je veliko negodovanje u laičkoj i stručnoj javnosti u Boki jer je sadašnji „Allure Palazzi“ podignut na mjestu jedne od rijetkih preostalih većih zelenih površina uz more u Dobroti, gdje je zbog toga posječena stoljetna hrastova šuma. Posebno ogorčenje izazvala je odluka državnih organa da investitoru omogući „rehabilitaciju kupališta“ koje je nekad u obliku manje drvene platforme na betonskim stubovima egzistiralo ispod Kampa, na čnačin da se ovdje izgrade dvoje velike betonske ponte od po 30 metara dužine i između njih naspe šljunkovito-pješčana plaža u duini od oko 110 metara ispod kamenog parapeta na obalnom pzutu kroz Dobrotu. „Karisma“ sada tu pješčanu plažu kakve nikad nije bilo u Dobroti, reklamira kao „jedinu privatnu plažu u Kotorskom zalivu.“
„Allure Palazzi“ je inače, drugi veći poslovni poduhvat „Karisme“ u Crnoj Gori koja je prije nekoliko dana otvorila rekonstruisani i modernizovani hotel „Belvi“ u Ulcinju. Hotel na Velikoj plaži koji joj je ustupljen u dugoročni zakup, sada radi pod novim imenom „Holiday Village Montenegro“ i ima 257 soba.
Iz knjige „Pomorska lica Boke Kotorske“ autora Siniše Lukovića prenosimo priču o oficiru Vasu Sladoviću iz Baošića. Njegova i priča ostalih preživjelih sa parobroda „Velebit“ ušla je u anale svjetskog pomorstva kao jedna od najnevjerovatnijih storija o preživljavanju na moru…
Sparna tropska noć skrivala je siluetu starog teretnjaka koji je prazan poskakivao na valovima Indijskog okeana. Nešto iza ponoći 26.juna 1941 dok je većina umornih članova posade spavala u malim i zagušljivim kabinama, na komandnom mostu jugoslovenskog parobroda „Velebit“ u gvardiji su bili drugi oficir Izidor Mifka i kormilar Joso Vidučić. Brod koji je pripadao državi koja je samo par mjeseci ranije kapitulirala, plovio je Bengalskim zalivom od Cejlona ka Burmi – „Velebit“ je i dalje „ratovao“ ploveći u najmu za britansko Ministarstvo ratnog transporta. U burmanskoj luci Mulmejn čekao ga je tovar ratnog materijala za britanske trupe.
Teretnjak nosivosti oko 4.200 tona star tridesetak godina njegov vlasnik – kompanija „Jugoslavenska oceanska plovidba“ sa Sušaka iznajmila je Britancima, pa je „Velebit“ stoga bio legitimni ratni cilj za protivničku stranu – ratne brodove i podmornice sila Osovine. Italijani, Njemci i Japanci su do tada na svjetskim morima i okeanima već uništili nekoliko jugoslovenskih trgovačkih parobroda, pa je i posada „Velebita“ strijepila da se svaki čas u bok njihovog broda ne zabije kakav torpedo japanskih podmornica koje su tada harale Indijskim okeanom. Amosfera na jugoslovenskom parobrodu, hiljadama milja udaljenom od porobljene domovine, bila je teška – pomorci već mjesecima nisu dobili nikave vijesti od svojih porodica, svakodnevno su nosili „glavu u torbi“ za male i neredovne plate, a hrana na brodu bila je sve lošija. Stoga je „Velebit“ nedugo prije njegovog posljednjeg putovanja u indijskoj luci Bombaj napustilo nekoliko nezadovoljnih mornara i oficira, a na njihovo mjesto primljeno je 11 momaka iz Indije, sa Cejlona i iz nekih afričkih krajeva.
Držeći gvardiju – redovnu navigacijsku stražu u plovidbi – drugi oficir Mifka i kormilar Vidučić u odbljesku mjesečeve svjetlosti na površini mora primijetili su konture nekog nepoznatog i zamračenog broda. U tome medjutim, nije bilo ništa čudnog jer su brodovi u uslovima rata uobičajeno plovili bez upaljenih svjetala. Ubrzo je nepoznati veliki brod, ploveći u susret „Velebitu“, jugoslovenskom teretnjaku uputio neke, za Mifku i Vidučiča, nerazumljive svjetlosne signale. Pretpostavljajući da se radi o savezničkom plovilu, Mifka je otišao do zapovjednika „Velebita“, kapetana Iva Štuka, a ubrzo se u pidžami na mostu pojavio i prvi oficir Vaso Sladović. Dok su sa zanimanjem dvogledima pratili nepoznati brod, tišinu tropske noći prekinuo je fijuk topovskih granata kojima je misteriozni brod odjednom zasuo „Velebit“.
Projektili su nemilice pogadjali stari teretnjak – prvo je raznijeta radio-kabina, a onda je nepoznati neprijatelj sistematično gadjao trup broda, pogotovo mašinski prostor u kome u opštem metežu, nisu čuli naredbu kapetana Štuka da zaustave strojeve kako bi posada mogla napustiti već gotovo potpuno uništeni brod. Tako je „Velebit“ nastavio plovidbu što su napadači protumačili kao izazov, pa su nemilice nastavili da nenaoružani trgovački brod zasipaju granatama koje su ubijale „Velebitovu“ posadu. Izbio je i požar koji se brzo širio, a nemilosrdni napadači čak su iz blizine od samo par stotina metara topovskim granatama raznijeli i jedan od čamaca za spasavanje pun pomoraca koji su pokušali pobjeći sa zapaljenog „Velebita“.
Kapetan Štuk i prvi oficir Sladović bili su teško ranjeni, a zapovjednik je izgubio svijest i pavši u more, našao je smrt u dubinama Indisjkog okeana. Jedan dio posade uspio je u more spustiti drugi čamac za spašavanje, nekolicinja je bježeći pred vatrom, skočila u talase i postala plijen morskih pasa. Vidjevši da se „Velebit“ nakon 29 direktnih pogodaka granata kalibra 150 milimetara pretvorio u plutajuću buktinju i smatrajući da će neminovno uskoro potonuti, napadač – njemačka pomoćna krstarica „Kormoran“, udaljila se sa poprišta. Nekolicinja preživjelih medju kojima i teško ranjeni prvi oficir Sladović kome je pomogao „mali od kužine“ Vinko Švorinić, spas od vatre našli su povukavši se na samu krmu „Velebita“. Uprkos strašnim bolovima od rana i opekotina koje je pretrpio, Vaso Sladović pokušao je da trezveno razmišlja o teškom položaju u kojem se našao zajedno sa još trojicom preživjelih članova posade – izrešetani „Velebit“ pretvoren u plamteću buktinju, škripio je i uvijao se u vatri koja je gutala brod, njime više nije bilo moguće upravljati, a najbliže kopno bilo je udaljeno preko 500 milja.
„Možda je ipak bolje što nismo skočili u more. Moramo nešto učiniti da se spasimo od vatre.“- procijedio je sa mukom kroz zube Sladović koji je nakon smrti kapetana Štuka bio najstariji oficir na brodu i kao takav odgovoran za živote preostalih članova posade.
Vaso Sladovic sa majkom Ljubicom
Rođen 1912 godine u porodici trgovca Krsta Sladovića u Baošiću kod Herceg Novog, Vaso je rano, već kao trogodišnjak ostao bez oca. Majka Ljubica željela je da sin završi učiteljsku šolu i ostane kod kuće uz majku i sestru, ali je mali Vaso iznad svega volio more koje ga je prosto opčinilo. Na kraju je majka morala popustiti pred upornošću dječaka koji je počeo školovanje u čuvenoj Nautičkoj školi u Kotoru. Svakodnevno je mali Vaso sa knjigama u torbi pješačio od Baošića do Bijele gdje bi se ukrcavao na brod za Kotor, a majka Ljubica prodala je i zadnji porodični nakit da iškoluje sina koji se pokazao kao jedan od najboljih i najtalentovanijih djaka kotorske Nautike. Karijeru pomorskog oficira Vaso je započeo 1931, nakon čega je dodatno pomoračko, ali i vojno obrazovanje dobio u Školi rezervnih oficira Ratne mornarice Kraljevine Jugoslavije, a 1938. položio je stručni ispit za kapetana duge plovidbe. Iste godine ukrcao se na „Velebit“ sa kojim je do tragičnog dogadjaja u Indijskom okenau, tri godine neprekidno „tukao“ svjetska mora. Pri tome se mladi bokeljski pomorac odlično pokazao, posada ga je voljela i poštovala, a posebno cijenjen Vaso Sladović je bio kao izuzetno vješt navigator.
Pod njegovim rukovodstvom, sada su preživjeli mornari sa „Velebita“ boreći se da se zaštite od požara, odvaljivali drvena vrata, pregrade, poklopce skladišta i sav ostali zapaljivi materijal bacali u more. Nedugo potom na krmi Vasu i njegovim drugovima pridružila su se još tri preživjela člana posade koji su se od vatre sklonili u drugim djelovima broda, a kasnije još jedan koji je od požara pobjegao vezavši i prebacivši preko boka broda jedan drveni sto na kome je, tik iznad mora, proveo nekoliko dana. Moral preživjelih naglo je narastao nakon što su u jednom od krmenih tankova našli nešto pitke vode, a u jednom manjem skladištu otkrili su par kanti maslinovog ulja kojim su povrijedjenima mazali rane, te nešto hrane – brašna, graška u konzervama, pola vreće krompira i luka. Mali od kužine Vinko Švorinić svojim je drugovima potom spremio prvi obrok, čak je i na jednom od usijanih brodskih limova ispekao i primitivni hljeb kojeg je tada prvi put u životu zamijesio.
Tek nakon četiri dana plutanja po okeanu, preživjeli su uspjeli pretražiti ostatak broda na kojem su još tinjali požari i naći posmrtne ostake još šest svojih poginulih drugova. Po Sladovićevoj naredbi donijeli su ih na krmu i odavši im poštu po pravilima pomorskog ceremonijala, sahranili su ih u moru. Prvi oficir na komadiću papira zapisao je imena poginulih drugova i to da je pogreb obavljen 29.juna 1941 negdje na Indisjkom okeanu.
Upravo je odredjivanje koliko-toliko tačne pozicije broda i putanje kojom se uništeni „Velebit“ kretao nošen vjetrom i morskim strujama, bio ključna stvar koja je mogla preživjelima dati nadu u konačni spas. Jedini navigator – Vaso Sladović upregao je sve svoje sposobnosti da, lišen bilo kakvog pomagala, karte, kompasa ili sekstanta, samo na osnovu posmatranja Sunca, Mjeseca i zvijezda i svog prethodnog znanja o ovim vodama, odredi poziciju broda. U tome se bokeljski pomorac pokazao u najboljem svjetlu predvidjevši da će se olupina „Velebita“ za nekoliko dana nasukati na nekom od otoka Andamanskog arhipelaga.
Zahvaljujući Sladovićevoj upornosti i smislu za organizaciju, preživjeli mornari organizovali su se na najbolji mogući način da iskoriste svaku mogućnost za spašavanje ako bi se u medjuvremenu ukazala. Organizovana su stalna dežurstva i osmatranje pučine oko „Velebita“ u nadi da bi se na horizontu mogao ukazati neki brod koji bi ih spasio, a sa pramca je donešeno i brodsko zvono kako bi preživjeli mogli na sebe skrenuti pažnju eventualnih spasilaca. Sladović je čak zahtijevao da se pokuša potpaliti pomoćni kotao i time pokrenuti mašina „Velebita“, ali se od toga odustalo jer je pogon broda bio potpuno uništen. Prvi oficir medjutim, odmah je naložio da se na ostake palubnih dizalica kao improvizovana jedra razapnu cerade sa pokrivača skladišta čime bi se ubrzalo kretanje broda.
Hilfskreuzer Kormoran
Sedmog dana nakon napada, na olupinu „Velebita“ sručila se sva sila jedne od uobičajenih tropskih ciklona. Nemoćni da upravljaju brodom, preživjeli su se od pobješnjelih talasa i orkanskog vjetra, zaklon potražili u krmenom potpalublju, sa strijepnjom osluškujući stenjanje oslabljene brodske konstrukcije pod nastrajima oluje koja je neprekidno bješnjela šest sati.
Nakon smirivanja vremena, Sladović je bio još uvjereniji da će za par dana „Velebit“ struja nasukati na Andamane pa je moral svojih kolega podizao pričajući im o karakteristikama tih koralnih ostrva od kojih su većina nenastanjeni.
Bokeljski pomorac imao je pravo – 3.jula predveče na horizontu su ugledali obrise kopna i u zoru narednog dana „Velebit“ je kobilicom lagano zastrugao preko koralnog grebena u blizini jednog od ukupno 204 ostrva Andamanskog arhipelaga. Nasukavši se, brod se zaustavio na oko 2 milje udaljenosti od ostrva North Reef Island, pa su preživjeli po Sladovićevim instrukcijama od preostalih dasaka i sličnog materijala napravili improvizovani splav sa kojim su se četvorica od njih – Indusi, prebacili do ostrva. Ostalima je trebalo čak šest dana da savladaju nepovoljne struje i ugrabe priliku da im se pridruže na kopnu, napustivši olupinu broda kojeg će na koralnom grebenu potpuno uništiti već sledeća veća oluja. Prethodno su sa „Velebita“ poskidali sve što im je moglo koristiti da prežive na malom ostrvcetu na kojem osim nešto šume mangrova, par stabala banana i kokosa i malo vode u barama, nije bilo ničega što bi im pomoglo da opstanu.
U maniru pravog kapetana, Sladović je posljednji napustio „Velebit“. Stojeći na splavu, okrenuo se ka visokim i granatama izranavljenim bokovima broda i u sebi je izgovorio nekoliko riječi oproštaja sa brodom koji je po dubokom uvjerenju svakog mornara, jedina od stvari načinjenih ljudskom rukom koja ima dušu. Na ostrvu su brodolomnici podigli kolibu od granja i trske i narednih dana poput pravih Robinzona, istraživali su svoj novi dom, tražeći hranu i znake prisustva ljudi.
Uprkos njihovim nadanjima da će ih pronaći mjesni ribari ili makar domoroci – primitivni Negrito pigmeji, danima, pa potom sedmicama, odnosno mjesecima nisu vidjeli niti jedan ribarski čamac ili brod u blizini. Suočeni sa sve oskudnijim izvorima hrane, napustili su North Reef Island i splavovima se prebacili na jedno od okolnih ostrva, nastavljajući da se bave izučavanjem u praksi vještine koja se inače zove „Preživljavanje u prirodi“. Izmučeni gladju i ranama, dvojica od brodolomnika su umrli a ostali su se na sve načine trudili da se dokopaju civilizacije, prebacujući se sa ostrva na ostrvo u potrazi za ljudima i hranom. Tako su na jednom od otočića, u pijesku na žalu, naišli na napola zakopani urodjenički čamac koga su ovdje ostavili mjesni ribari.
Opravivši ga, primitivnom čamcu napravljenom od izdubljenog debla, dali su ime „Last Hope“ (Posljednja Nada) i sa njime su se Sladović i Svorinić, orijentišući se samo zvjezdama, 13.novembra 1941 otisnuli na 50-tak milja dalek i opasan put do Table Island ostrva na kojem je bio svjetionik, a time i konačan spas za brodolomnike sa „Velebita“.
Nakon tri dana napornog veslanja na jednom od usputnih ostrva Sladović i Švorinić naišli su na domoroce- ribare. Ne mogavši se sa njim sporazumjeti, odlučili su da se vrate i dovedu svoje ostavljene drugove, ali ih nakon plovidbe natrag Sladović i Švorinić na mjestu gdje su ih ostavili, nisu zatekli nikog od svojih kolega.
Razočarani, Sladović i Švorinić zaspali su u napuštenom logoru, da bi ih ujutro probudilo zvuk motora malog britanskog patrolnog čamca koji se približavao obali. Britanci su naime, prethodno već uz pomoć urodjenika, našli ostatak preživjelih sa „Velebita“ i sada su se vraćali po Švorinića i Sladovića. Izmučeni brodolomci 28.novembra 1941 iskrcali su se u Boningtonu, glavnoj luci Andamana gdje ih je dočekalo mnoštvo oduševljenih mještana koji su već bili čuli za nevjerovatnu priču o preživljavanju pomoraca predvodjenih kapetanom Vasom Sladovićem. U mjesnoj bolnici gdje su smješteni, posjetio ih je i britanski guverner Andamana. Uprkos laskavim pohvalama njihovoj upornosti i hrabrosti, britanske kolonijalne vlasti pokrenule su zvaničnu istragu pa je policija ispitala preživjele sa „Velebita“ i pregledala ostatke olupine broda kako bi se uvjerila da se sve dogodilo baš onako kako su ispričali brodolomci. Pri tome se opet izuzetno vrijednom pokazala opreznost i sistematičnost Vasa Sladovića koji je od svojih drugova, dok su još plutali okeanom na zapaljenoj olupini, zatražio da mu ispričaju i zapišu sve što su vidjeli i doživjeli u momentu napada „Kormorana“ na njihov brod.
Identitet napadača medjutim, preživjeli sa „Velebita“ saznali su tek u decembru 1941 u Kalkuti gdje su prebačeni na dalje liječenje i gdje im je saopšteno da je njihov brod uništio njemački rejder „Kormoran“ koji je nedugo potom ostvario i do tada nezabilježen uspjeh u istoriji ratovanja na moru – pregradjeni i naoružani njemački teretni brod „Kormoran“ iznenadio je i uništio mnogo veći i teže naoružan pravi ratni brod-australijsku krstaricu „Sydney“ koja je potonula bez preživjelih. Pritom je medjutim i sam „Kormoran“ bio tako teško oštećen da su ga potopili sami Njemci.
Kapetan Vaso Sladović od teških rana i opekotina liječio se u Indiji još skoro godinu dana, da bi 15.novembra 1942 stupio u službu britanske kraljevske Ratne mornarice kao komadant jednog od njenih velikih tankera u Indijskom okeanu. Iz britanske mornarice hrabri i sposobni bokeljski pomorac demobilisan je 1946 u Londonu.
Sladović je do smrti 13.aprila 1970 ostao vezan za more ploveći na britanskim trgovačkim brodovima, a sahranjen je u Londonu gdje mu i danas žive potomci.
Njegova i priča ostalih preživjelih sa parobroda „Velebit“ ušla je u anale svjetskog pomorstva kao jedna od najnevjerovatnijih storija o preživljavanju na moru. O odiseji „Velebita“ i njegove posade hrvatski književnik Oskar Magazinović napisao je roman „Velebit u plamenu“, a ova priča je i jedan od segmenata knjige „Buktinje oceana“ koju je Radovan Kovačević napisao o sudbinama jugoslovenskih trgovačkih brodova u Drugom svjetskom ratu.
U Kostanjici održano Državno prvenstvo u ribolovu štapom sa neuređene obale
kostanjica
Klub za sportski ribolov na moru „Ama“ iz Kostanjice bio je u nedjelju domaćin prvenstva Crne Gore u ribanju štapom sa neuređene obale za seniore, seniorke i omladince uzrasta do 16 godina. Apsolutni pobjednik prvenstva je Martina Dujmušević, član KSR „Pagar“ Tivat, koja je sa 1.076 grama ulovljene ribe osvojila prvo mjesto ispred Vlada Borošeka iz kluba „Jugole Grakalić“ iz Herceg Novog, prvoplasiranog u muškoj kategoriji sa ulovom od 996 grama.
Drugo mjesto u seniorskoj konkurenciji za muškarce, sa 762 grama ribe, osvojio je Slobo Svilanović, član „Ribara“ iz Baošića, a treći je Miloš Dašić iz kluba „Igalo“, sa ulovom od 710 grama. Drugo mjesto u ženskoj konkurenciji osvojila je Kotoranka Olga Nikolić, član kluba „Širun“ Budva, koja je ulovila 524 grama ribe, a Slava Dojkić, član tivatskog „Pagara“ sa 404 grama zauzela je treće mjesto.
– Među juniorima zablistao je Vaso Terzić, iz kluba „Bokeška jedra“ Đenovići, za njim Mitar Berilazić iz „Pristana“ Bar, te Božo Ristelić iz kluba „Ama“ Kostanjica. Najveći primjerak ribe ulovio je Dragan Knežević iz budvanskog „Širuna“, koji se može pohvaliti sa rombunom od 648 grama – sopštio je glavni sudija Željko Kostić, i dodao da je najviše bilo sitne obalske ribe – goloci, bukve, labre, po neka lastavica, kao i rombuna i rjeđe orada. Za mamac su svi ponaosob imali na raspolaganju po kilogram mušlji, i po 250 grama lignji i kozica (gambora).
Lijepo, sunčano vrijeme i mirno more išli su naruku za 44 učesnika takmičenja, od kojih je bilo 14 juniora, šest žena i 24 muškaraca. Bilo je toplije, nego što su očekivali, te su morali da popiju veće količine vode, a sa takmičenja su se kućama vratili pocrvenjeli od sunca.
Pored maldih riblovaca učešće su uzeli i ribolovci iz klubova „Dinigla“ Bijela, „Rumija“ Bar, „Delfin“ Bar i „Kumbor“. Organizatori iz kluba „Ama“ još jednom su dokazali da su izuzetni domaćini, a u njihovom timu neizbježni su Gojko Seferović, Krsto Vulović iz „stare garde“, te Goran Dabović, Zoran Beljkaš, Ivan Brković…
Mladen Rostović, predsjednik Saveza sportskih ribolovaca na moru Crne Gore istakao je da je ovo redovna aktivnost saveza, svake sedmice imaju po neko takmičenje – prošle nedjelje u Tivtu, sada u Kostanjici, a iduće ih očekuje juniorsko prvenstvo u Budvi. Ovo je dio priprema za svjetsko prvenstvo koje ih očekuje u septembru u Setobalu u Portugaliji.
JU Kulturni centar „Nikola Đurković” Kotor, Gradska biblioteka i čitaonica u saradnji sa „Goethe Institutom” iz Beograda u srijdu 24.maja od 20 sati organizuju promociju „Antologije savremene njemačke drame” u tri toma u pres sali Kulturnog centra.
Ova promocija predstavlja početak saradnje kotorskog Kulturnog centra sa „Goethe Institutom” u organizovanju književno-umjetničkih programa u Kotoru i šire u Crnoj Gori sa tematikom njemačke književnosti.
Antologiju savremene nemačke drame, koja je izabrana za ,,Izdavački poduhvat godine 2017” na 62. Međunarodnom beogradskom sajmu knjiga, kotorskoj publici predstaviće Jelena Kostić Tomović i Bojana Denić, a moderatorka večeri biće Jelena Knežević.
Ovo kapitalno izdanje Zepter Book World-a predstavlja čitaocima dramsku produkciju na njemačkom govornom području – dakle u Austriji, Njemačkoj Demokratskoj Republici, Saveznoj Republici Njemačkoj i Švajcarskoj – od 1945. do 2008. godine na preko 2.500 strana.
U njoj su zastupljeni neki od najznačajnijih dramskih autora koji stvaraju na njemačkom jeziku u XX i XXI veku, počev od Bertolda Brehta, Elijasa Kanetija, Petera Vajsa, Hajnera Milera ili Maksa Friša preko Petera Handkea, Franca Ksavera Kreca, Ulriha Plencdorfa, Rajnera Vernera Fasbindera ili Tomasa Bernharda, pa sve do Elfride Jelinek, dok je predgovore pisao teatrolog i profesor na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, Ivan Medenica. Treći tom je dopunjen još i tekstovima književnog istoričara dr. Nikole Zobenice i dramaturga Angele Obst.
Omiljeniji horski sastav, podgorički KIC POP HOR, otvoriće koncertom pop muzike ljetnju turističku sezonu u Tivtu, u subotu 26. maja od 20:30 sati, na rivi Pine.
Tokom 60-min koncerta nastupiće oko 50 članova i članica hora, predvođeni dirigentom prof. Sašom Barjaktarovićem. Izvešće poznate domaće i strane pop-rok numere poput “Kao da je nekad bilo”, “Let the sunshine in”, “Đon”, “Dođi u 5 do 5”, “Zlatni dan” i druge.
Gosti KIC POP HORA biće mladi i talentovani solisti: Jovan Aleksić, Milan Bukilić i Stevan Tomašević.
kic pop hor
Menadžerka hora, Snežana Burzan, očekuje da će publika uživati kao i uvijek kada ovaj hor nastupa. Obećava dobro raspoloženje i puno dobre energije, po kojoj je ovaj hor za nešto više od godinu dana postao prepoznat ne samo u Crnoj Gori, već i u regionu.
Organizator koncerta je Turistička organizacija Tivat.
Načelnik Odsjeka za nadzor državne granice u MUP-u Crne Gore Vojislav Dragović rekao je da bi na granici sa Albanijom mogla da bude postavljena bodljikava žica u slučaju većeg priliva migranata.
Dragović kaže da je u ovom slučaju važan faktor Sporazum o readmisiji sa Albanijom, ali da postoji nerazumijevanje Tirane kada je riječ o vraćanja migranata.
“Oni se često pravdaju da ne postoje dokazi da su migranti koje mi pronađemo bili na teritoriji Albanije”, rekao je Dragović za Televiziju Crne Gore.
On je ocijenio da uz talas migranata dolazi i problem njihovog krijumčarenja.
Crna Gora bilježi povećanje priliva migranata u posljednjih 10 mjeseci.
Vlada Mađarske ranije najavila da će u slučaju migrantske krize donirati Crnoj Gori bodljikavu žicu za pokrivanje 25 kilometara državne granice prema Albaniji.
Trećeg i poslijednjeg dana manifestacije „Dani Kotora u Novom Sadu“, u nedelju, 20. maja 2018. godine, u klubu “Tribina mladih” Kulturnog centra Novog Sada, otvorena je izložba fotografija “Pola milenijuma Kotorskog zimskog karnevala”.
Na izložbi je predstavljeno 28 fotografija i portreta raznih generacija umjetnika. Najstarija slika potiče iz 1961. godine, a postavka obuhvata i one nastale februara ove godine, tokom poslijednjeg karnevala.
Goste iz Kotora i novosadsku publiku, u ime domaćina, pozdravila je Miljana Kozarov, pomoćnik direktora Kulturnog centra Novog Sada. Ona je podsjetila da je ovih dana potpisan sporazum o saradnji između KCNS-a i kotorskog KC-a „Nikola Đurković“, te da je ovo samo jedna od manifestacija koje će dvije ustanove ubuduće zajednički organizovati.
Govoreći o zimskom karnevalu koji ove godine bilježi pet vijekova postojanja, direktorka KC-a iz Kotora, Marija Bernard, kazala je da je ta manifestacija utkana u mentalitet grada Kotora i njegovih žitelja.
Dani Kotora u Novom Sadu
– Kulturni centar „Nikola Đurković“ pokrenuo je ove godine inicijativu da se Kotorski zimski karneval proglasi nematerijalnim kulturnim dobrom. Vjerujemo da će nadležne institucije prepoznati značaj ove manifestacije i da ćemo dobiti pozitivan odgovor – rekla je direktorka kotorskog Kulturnog centra i proglasila izložbu otvorenom.
Objašnjavajući istorijat karnevala, Dušan Davidović, predsjednik Savjeta Kulturnog centra “Nikola Đurković” rekao je da ova manifestacija potiče iz srednjeg vijeka, a naslonjena je na stari običaj paljenja proljećnjih vatri u očekivanju duhovnog pročišćenja i ispraćaja zime,a uoči vaskršnjeg posta.
Dani Kotora u Novom Sadu
Upravnica Gradske biblioteke i čitaonice u Kotoru, Marija Starčević, zahvalila se Kulturnom centru Novog Sada na prilici da predstave kotorski karneval u Novom Sadu i osvrnula se na humorističko-satirični list „Karampana“, koji tokom zimskih karnevalskih svečanosti u Kotoru izlazi još od davne 1926. godine.
Skupština akcionara „Luka Kotor“ A.D. Kotor u čijem radu je lično ili preko punomoćnika učestvovalo rekordnih 94% akcionara, u petak je usvojila Izvještaj o poslovanju sa finansijskim i izvještajem revizora za 2017. Kako je juče saopšteno iz menadžmenta te komapnije u većinspom vlasništvu Opštine Kotor, Skupštuni akcionara je u ime većinsog vlasnika, prisustvovao i kotorski gradonačelnik Vladimir Jokić.
„Akcionari su iskazali zadovoljstvo ostvarenim poslovnim rezultatom Luke Kotor, koji predstavljaju potvrdu uspješnog i domaćinskog upravljanja, a posebno interesovanje pokazali su za planirani budući razvoj, prioritete u poslovanju, s naglaskom na planirane investicije kojima će se značajno povećati kapacitet i kvalitet pružanja usluga u luci Kotor. Akcionari su dali punu podršku aktivnostima koje se preduzimaju u pripremi dokumentacije za podnošenje zahtjeva za dodjelu prvenstvene koncesije, a obavještenje Ministarstva saobraćaja i pomorstva upućeno „Luci Kotor“ da su se stekli uslovi da podnese zahtjev za dodjelu koncesije ocijenjeno je kao izuzetno dobra vijest, i za vlasnike kapitala, za kompaniju, ali i za Opštinu Kotor i državu Crnu Goru, jer će se dobijanje koncesije doprinijeti ubrzanom razvoju luke Kotor kao rastuće kruzing destinacije“- stoji u saopštenju.
Iz menadžmenta kažu da je nezavisna revizorka „pohvalila preduzete radnje na ispunjavanju preporuka revizora koje su date prethodne godine“ i konstatovala da „finansijski iskazi prikazuju istinito i objektivno finansijsko stanje “Luka Kotor” a.d. Kotor na dan 31. decembra 2017. godine, kao i rezultate poslovanja, promjene na kapitalu i novčane tokove za godinu koja se završava na taj dan u skladu sa računovodstvenim standardima i propisima koji se primjenjuju u Crnoj Gori.”
SKUPSTIN AKCIONARA
„Akcionari su ukazali na to da Odbor direktora i izvršni menadžment treba da preduzmu sve mjere kako bi se suzbilo objavljivanje u javnosti netačnih i neistinih podataka o poslovanju Društva i na taj način stvorila mogućnost da kroz prenošenje takvih navoda u medijima akcionari budu stavljeni u zabludu o stvarnoj vrijednosti njihovog kapitala i na osnovu toga donesu pogrešne odluke.“- piše u saoptenju uz napomenu da je Skupština jednoglasno donijela odluke o raspodjeli dobiti, o pretvaranju rezervi u akcionarski kapital, kao i odluku o emisiji akcija po osnovu pretvaranja rezervi u akcionarski kapital.
Na osnovu tih odluka akcionarski kapital „Luka Kotor“ A.D. Kotor uvećan je sa 993.483,36 € na 3.312.369,85 € , a broj akcija uvećan je sa 413.383 na 1.378.259 akcija.
U 2017.godini ostvarena je neto dobit 0,92 miliona eura, podijeljena dividenda akcionarima, uvećana imovina kompanije kroz reprocjenu za 1,2 milona eura, uvećan akcionarski kapital, tako da se svakom akcionaru utrostručio broj akcija koje posjeduje.
Na predlog Odbora direktora, Skupština akcionara je donijela i odluku kojom se smanjuju nadoknade članovima Odbora direktora. Izabran je novi Odbor direktora u sastavu dr Branko Ivanović, Branimir Maslovar i Slađana Živković kao predstavnici Opštine, Radomir Rudanović, kao predstavnik manjnskih akcionara i Stanislava Subotić kao predstavnik Fonda PIO. Nakon Skupštine održana je i konstitutivna sjednica Odbora direktora na kojoj je jednoglasno za predsjednika Odbora izabran dr Branko Ivanović.
Tridesetogodišnji Tivćanin J. Č. teško je povrijeđen u saobraćajnoj nesreći koja se sinoć oko 23.15 sati dogodila na Jadranoj magistrali u mjestu Lovanja, blizu tivatskog aerodroma.
Prema nezvaničnim informacijama, J.Č. je upravljajući motociklom „yamaha“ (KO AN 085) i krećući se iz pravca kotorske raskrnice prema Tivtu, iz za sada zvanično još neutvrđenih razloga, ostvario kontakt sa automobilom „golf V“ (BR BV 791) kojim se u suprotnom pravcu kretao Z. V. (19) iz Tivta.
U sudaru sa automobilom koji se desio pri velikoj brzini jer je J.Č,. po svemu sudeći, pretičući vozilo ispred sebe, na trenutak prešao na suprotnu kolovoznu traku, motociklisti je teško povrijeđeno stopalo lijeve noge. Iako mu je automobil koji je očešao, praktično otkinuo stopalo, J.Č. se nije zausitavio već se nastavio kretati skoro kilometar dalje od mjesta udesa, i tek je kod benzinske pumpe na ulazu u Tivat u Kukuljini pao sa motora. Povrijeđenom motociklisti prvu pomoć je ukazala ekipa Hitne medicinske pomoći iz Tivta koja ga je prebacila u kotorsku bolnicu. On je nakon toga prebačen na dalje liječenje u bolnicu u Risnu i kako saznajemo, nije u životnoj opasnosti.
Tivatska policija privela je dežurnom tužiocu vozača „golfa“, a Z.V. je nakon saslušanja, pušten da se u daljem postupku brani sa slobode.
