“Mediteranski brevijar” Predraga Matvejevića, za koji stručnjaci kažu da je najslavnija hrvatska knjiga danas u svijetu, napunila je 2017-e trideset godina od prvog izdanja, ali se “doma” još nije nametnula kao nacionalno važna tema.

U Hrvatskoj nema nacionalne institucije koja bi po najosnovnijim bibliometrijskim kriterijima “izmjerila” tu slavu, pa se za te potrebe najčešće koriste podaci iz novinarskih tekstova. Ne postoje ažurni podaci o broju prijevoda, izdanja i tiražu knjige za koju poznavatelji smatraju da je najprevođenije hrvatsko djelo.

I o njezinu porijeklu postoje dvije priče. Leksikograf Velimir Visković ističe da je književni zametak Brevijara vezan za Zagrebačke književne razgovore 1973. posvećene mediteranskoj tematici, koje je izlaganje Matvejević objavio u knjizi “Prema novom kulturnom stvaralaštvu”.

Drugi za početak uzimaju članak koji je Matvejević 1975. objavio u Slobodnoj Dalmaciji. Prema njima urednik u Slobodnoj Dalmaciji Bože V. Žigo zamolio je Matvejevića da napiše tekst o Mediteranu, ili da je tekst nastao kao reakcija na anketu Slobodne o Mediteranu.

Dugo je govorio da želi napisati nešto o moru. Neretva iz Mostara vodi prema moru i razmišljao je o tome dok nije došao na ideju da to bude Mediteran. Najprije je napisao osam, pa 12 kartica teksta, pa ga je proširivao na 22 pa 32 do 100, sjeća se supruga Mirjana Matvejević.

Želio je napisati i Jadranski brevijar, ali nije, dodaje.

Talijanistica Sanja Roić Mediteranski brevijar vidi kao Matvejevićevo traženje svojevrsne “obećane zemlje”. Matvejević je ostavio trag u mnogim kulturama ali ni jednoj od njih nije mogao u potpunosti pripadati, što ga je navelo na pisanje o Mediteranu i njegovoj civilizaciji i kulturi. Matvejević je u svom životu bio svojevrstan intelektualni moreplovac, odnosno prenosio je međusobne poruke različitih i često u sebe zatvorenih svjetova.

“Najgore je ako vas zavede erudicija”

Brojni kritičari ističu golemi trud koji je Matvejević uložio u knjigu, erudiciju i iznimno znanje koje je u njoj sakupio. U intervjuu za Mladinu 2000. Matvejević je kazao da je zbog knjige tri puta putovao po Mediteranu.

Prvo sam putovao sam i opisao ono što sam vidio. Ulagao sam svu svoju ušteđevinu na putovanja, a također sam imao veliku korist od nesvrstane Jugoslavije, koja me je poslala kao intelektualca u bratske države Tunis, Alžir i Egipat.

Drugi put Matvejević je napravio po starim kartama, pregledavajući kako su nazivali rijeke i stare gradove, a treći kada je pročitao knjige o Mediteranu, posebno glosare, rječnike, stare dnevnike i putopise.

Godinu dana učio sam arapski da bih mogao čitati što piše na zemljopisnim kartama, napomenuo je Matvejević u intervjuu s Bernardom Nežmahom.

Ne zaboravite da je “Brevijar” pisan u trenutku kad sam bio isključen iz Partije, kad sam bio oštro napadan od strane partijskih ljudi zato što sam branio ljude koji su došli sedamdesetih i osamdesetih godina u sukob, što sam branio ideju socijalizma s ljudskim licem, na ljevici, koja nije bila usklađena s političkim trendom koji nije bio spreman na takve ustupke, izjavio je Matvejević za “Kulturni intervju” Radija 101 prije ravno petnaest godina.

To je sve skupa napučilo moj svijet, i tada, kada sam bio odbačen, odgurnut, većina zagrebačkih listova nije htjela moje tekstove, pa sam ih tada većinom objavljivao u Ljubljani i Beogradu. Povukao sam se tada na Cres gdje je obitelj moje žene imala lijepu, mirnu kuću, i tu sam, kompenzacijom, u samoći pisao “Brevijar”, kazao je Matvejević.

U bilješkama sam imao 2000 stranica priča i anegdota. Zatim sam ih sjeckao i izrezao da bi konačno došao na 250 stranica brevijara, kazao je za Mladinu Matvejević. Da je knjiga ostala veća, bila bi monografija. U takvim knjigama je najgore ako vas zavede erudicija. Tada izgubiš narativnost i utopiš se u sreći da sve znaš, kako si npr. našao nepoznatu Kantovu raspravu o magarcima. Htio sam da tekst teče, kazao je Matvejeveć.

Knjiga između znanosti i književnosti

Prvo izdanje pojavilo se 1987. u Grafičkom zavodu Hrvatske. Imalo je 145 stranica formata 24×17.5 cm, u tvrdom uvezu s omotom. Dizajnirala ga je najpoznatija suvremena hrvatska umjetnica Sanja Iveković.

Urednik knjige Nenad Popović prisjetio se tih dana: “Osamdesetih Berti Goldstein i ja sjedili smo u uredništvu Grafičkog zavoda Hrvatske. Doslovno jednog lijepog dana osvanuo je Predrag Matvejević i donio rukopis s naslovom Mediteranski brevijar. Nekih sto kucanih stranica. Ne znam kako Berti Goldstein, ali ja nisam vjerovao što čitam. Od Predraga Matvejevića, koji je tada bio u punom zamahu kulturnih i političkih debata u dramatičnim osamdesetim, jedan poetski, inspiriran, dobrim dijelom lirski esej. Putopis, imaginarni i stvarni, znanje i snatrenje nad starim kartama i portulanima, lične rečenice poput one Mediteran seže do tamo gdje rastu masline. Mislio sam, to je jedna literarna eskapada”, kazao je Popović.

Postao sam urednik knjige, odjednom su se nizale naklade za nakladom, počeli su prijevodi. Danas znam da je to u stvari bio moj profesionalni zvjezdani trenutak, a zamalo sam ga prespavao. Našu najprevođeniju knjigu ikad, ocjenjuje Popović.

Od prvog dana njezine pojave do danas, oko Mediteranskog brevijara nije postignuta jedinstvena ocjena o kakvoj se zapravo vrsti knjige radi. Jan Hicks u Sidney Morning Heraldu naglašava da se u njoj se spajaju filozofija i imaginacija s enciklopedijskim znanjem, a Jonathan Levi u Los Angeles Timesu tvrdi da Mediteranski brevijar nije ni zbirka priča ni almanah činjenica. “On je kudikamo više destiliran od takvih djela”, kaže Levi.

Stanko Lasić kaže da se mnogo govori da je taj tekst pisan lirski, esejistički, intimno. “Ja to neću poreći ali ću dodati: da, ali s jedne racionalne i meditativne distance i upravo to je ona komponenta koja čini njegovu glavnu vrijednost”, napisao je Lasić.

Velimir Visković u Hrvatskoj književnoj enciklopediji kaže da je to esejistička zbirka, nastala u vremenu romana-leksikona. To je trodjelno komponirana knjiga, s različitim tipovima stilizacije iskaza i znanja iz raznih znanstvenih i umjetničkih područja. U njoj se prepliću ispovjedni, autobiografsko-memoarski ton kazivanja s filološkim, etnografskim, geografskim, historiografskim, antropološkim i drugim znanjima i pristupima. Unatoč erudiciji i velikom broju različitih činjenica, pripovijedanje je tečno, beletristički efektno, pa su brojni kritičari kao posebnu vrijednost knjige isticali nadilaženje žanrovskih granica i spajanje znanstvene strogosti s umjetničkom fantazijom, ističe se u Hrvatskoj književnoj enciklopediji.

Sam autor rezimira te ocjene: “Ako mene pitate, to je most između znanosti i književnosti”.

Što kažu nacionalne institucije?

O nakladničkim dosezima Mediteranskog brevijara i njegovu prevođenju u hrvatskoj javnosti nema cjelovitih podataka. Polazni podaci za pisanje ovog teksta govorili su da se pojavilo više od 20 njegovih izdanja. Mediji su spominjali do 23 njegova izdanja.

Provjera kod hrvatskog izdavača nije se posrećila. Iz VBZ-a je nakon sedam dana umjesto odgovora stigao tekst koji se poslovično objavljuje na koricama knjige: “Mediteranski brevijar doživio je je brojne prijevode na razne europske jezike, a također i na arapski, hebrejski, turski, japanski i esperanto…”

Nacionalna i sveučilišna knjižnica na upit je odgovorila popisom bibliografskih jedinica čijim se zbrajanjem dolazi do ukupno 16 izdanja, od kojih pet hrvatskih i 11 inozemnih. Goranka Mitrović iz NSK-a je priložila nekoliko poveznica s radovima posvećenim Matvejeviću i napomenu da NSK ima one podatke koje joj dostave izdavači na temelju obaveznog primjerka, ili na druge načine. Još nekoliko pokušaja s posebnim službama NSK nije bitno popravilo našu informiranost.

Zatim smo kontaktirali nekoliko službi u Leksikografskom zavodu, ali smo dobili odgovor da Matvejevićeva bibliografija još nije urađena. Zvali smo nekoliko istaknutih članova Društva hrvatskih pisaca, čiji je bio član, pa Hrvatski centar P.E.N-a, ali oni su upućivali na službene institucije.

Mila Telenta-Tomljenović iz odjela za humanistiku NSK pretraživala je internetske baze izvan NSK, prema kojima se, uz one ranije poznate iz NSK, pojavilo ukupno 30 izdanja Mediteranskog brevijara. Pet ih se pojavilo u Hrvatskoj (GZH 1987, 1990, 1991; VBZ 2006, 2007), tri u Milanu (1987, 2004, 2015), po dva u Parizu (1992, 1995) i Lisabonu (1994 i 2009), te po jedan u Zuerichu (1993), Leuvenu (Belgija) (1994), Sarajevu i Ateni (1998), Istanbulu, Los Angelosu / Londonu, Tokiju i Maroku (1999), Skopju i Tel Avivu (2001), Pragu (2002), Podgorici, Sejnyiju (Poljska) i Helsinkiju (2003), Budimpešti (2006), Ljubljani i Barceloni (2008) i Vilniusu (2011).

Još uvijek me muči da li je taj popis konačan, zaključila je mail Mila Telenta-Tomljenović.

“Mediteranski brevijar je knjiga rekorda”

I nije. Novinar Inoslav Bešker još 2007. navodi talijanska izdanja koja naš popis nije evidentirao. Spominje osmo Garzantijevo talijansko izdanje Mediteranskog brevijara koje se pojavilo niti godinu dana poslije prethodnoga, tiskanoga u 50.000 primjeraka. Očito je to postala knjiga koja se traži stalno i koju ne treba reklamirati. Sedam prethodnih Garzantijevih izdanja imalo je ukupnu nakladu od 310.000 – i ona je sva rasprodana, ističe Bešker i zaključuje: “Mediteranski brevijar je knjiga rekorda”.

I Sanja Roić u svom radu koristi podatak o velikom broju izdanja i nakladama u stotinama tisuća primjeraka. Mailom nam je dostavila fotografiju izdanja koje joj je autor poklonio 2008. godine. “Prema ovitku koji rado stavljaju na uspješne knjige talijanski izdavači, vidi se da je riječ o desetom izdanju (decima edizione). Ako ubrojite ono prvo izdanje kod male izdavačke kuće Hefti iz Milana, to je već 11 izdanja do te godine!”. Ljetos je u Trstu kulturna udruga Cizerouno na ljetnoj pozornici kod Katedrale svetog Justa organizirala čitanje fragmenata iz Brevijara na svim jezicima na koje je preveden.

Nenad Popović pretpostavio je da bi se točni podaci mogli naći jedino u autorovoj ostavštini gdje su vjerojatno primjerci pojedinih prijevoda. “On se sam brinuo o autorskim pravima. Mene bi uvijek telefonom ili već nekako izvijestio da je izašao neki prijevod. Ja sam kao urednik u GZH doživio samo talijanski prijevod s Magrisovim predgovorom kod Edizioni Hefti. Sjećam se da je bio posebno uzbuđen kad mu je izašao korejski i japanski prijevod”, odgovorio je Nenad Popović.

Popović se prisjeća da su se u redakciji GZH-a upoznali Predrag Matvejević i i vrsni germanist, književnik i kritičar Claudio Magris, koji je potom napisao predgovor talijanskom Brevijaru, a “taj je predgovor sigurno gurnuo Brevijar u fokus interesa i drugih izdavača”.

Sanja Roić također kaže da je taj predgovor, ponovljen i ažuriran u svim kasnijim izdanjima, postao nedjeljiv dio knjige: “Upravo je taj Magrisov predgovor pokazao smjer u kojem će se kretati Matvejevićeva europska i svjetska recepcija”. Međutim, dodaje da je frankofona komponenta u recepciji Brevijara bila jako važna; kad je Matvejević prihvaćen u Francuskoj, koja je barometar i drugima, bio mu je otvoren put na sve strane, kaže Sanja Roić koja nam je također sugerirala da pretražimo izdanja koja se nalaze u Matvejevićevoj ostavštini.

U policama kućne biblioteke

Posjetili smo suprugu Mirjanu Matvejević, koja nam je ljubazno omogućila da pregledamo police kućne biblioteke s izdanjima Mediteranskog brevijara, Druge Venecije, Kruha našeg…  Većini njih na vrhu viri samoljepivi papirić na kojem je Matvejević napisao zemlju i godinu izdanja. Arapska i japanska izdanja imaju je okrenutu unatrag. Tu su dva primjerka prvog talijanskog izdanja; jedno ima korice greškom okrenute naopako.

Izbrojali smo 39 različitih izdanja. Među njima je po pet hrvatskih i talijanskih. No, prema podacima koji se mogu naći u impresumima, na talijanskom je tiskano ukupno 12 izdanja – ne računajući ono iz 2015. – a neka su dotiskivana i po četiri puta. Po dva izdanja pojavila su na francuskom (kod čuvenog Payot et Rivagesa), španjolskom (kastiljanskom) u Barceloni, portugalskom, turskom, slovenskom, rumunjskom i arapskom (Maroko i Egipat), te po jedan na njemačkom (Zürich), grčkom, engleskom, japanskom, hebrejskom, makedonskom, češkom, albanskom, finskom, poljskom, mađarskom, na esperantu, bugarskom i litavskom, te u Podgorici.

Neka izdanja pojavila su se bez znanja autora. “Za rumunjsko izdanje Predrag je saznao tako što mu ga je dao jedan njegov bivši student”, kaže Mirjana Matvejević i dodaje da je Predrag doznao i za jedno “divlje” izdanje na njemačkom. Jednom izdanju, kaže, ne može ući u trag nakon što ju je posjetio jedan bibliofil.

Kad se objedine svi podaci iz autorove ostavštine, oni za koje postoje materijalne potvrde ili samo informacije o njima, ukupno se pojavilo najmanje 48 izdanja Mediteranskog brevijara.

Nenad Popović naziva je zbog toga “našom najprevođenijom knjigom ikad”, a i Sanja Roić kaže da ne vidi knjigu koja ju je u tome nadmašila.

Međutim Danilo Kiš, prijatelj Predraga Metvejevića, proglasio je Mediteranski brevijar knjigom “neuspjeha”.

“Tvoj brevijar je knjiga velikog neuspjeha. Najprije napišeš puno stranica, a zatim počneš s bijelog, praznog lista. Nakon toga kratiš i kratiš. Tvoj ideal knjige je bio da na kraju odrežeš sve, da dođeš do početne prazne stranice. A opet ti nešto ostane: neuspjeh da dođeš do bijele strane. To je tvoja literatura.”, kazao je prema Matvejeviću Kiš.

Naravno, Kiš se veselio uspjehu Brevijara i, prema drugom izvoru, kazao je Matvejeviću: “Ubo si knjigu!”.

Tražili smo odgovor na pitanje: kako to da o najpoznatijoj hrvatskoj knjizi, pored institucija koje se bave nacionalno važnim kulturnim pojavama, na njezinom matičnom jeziku nema potrebnih podataka. No, nismo ga čuli.

U susjednoj Italiji Mediteranski brevijar je doživio najveće počasti. Šezdesetak uglednih talijanskih umjetnika, među kojima i Umberto Eco, pokrenulo je inicijativu da se Predragu Matvejeviću dodijeli Nobelova nagrada za književnost za to djelo. U Zagrebu je planetarno važna Matvejevećeva ostavština pala na pleća književnikove udovice.

Piše: Ivo Lučić