Vlastimir Vekarić (77), potomak stare brodovlasničke obitelji iz Orebića, cijeli je život posvetio prikupljanju dokumenata, očuvanju starih priča i izradi maketa jedrenjaka iz zlatnog doba orebićkih moreplovaca.

Ova priča počinje davno, u 15. st., kad je ikona Gospe od Anđela sasvim slučajno doplutala na obale Orebića koji je tada nosio naziv Trstenica. Vekarić kaže da je sve u orebićkoj povijesti pa i naš, novinarski razgovor s njim, uvjetovano tom ikonom koju su valovi tko zna kako namjerili baš tu. U to vrijeme Pelješki kanal bio je granica između dva ljuta neprijatelja: Dubrovačke Republike koja je nadzirala Orebić, i Mletačke Republike koja je vladala Korčulom. Budući da su Korčulani oduvijek bili vrsni brodograditelji, Dubrovčanima je trebala izlika pomoću koje bi ispod Sv. Ilije, najvećeg vrha Pelješca, izgradili osmatračnicu gdje bi mogli na miru špijunirati korčulansku brodogradnju i nadzirati plovidbu u kanalu.

I onda je doplutala ikona Gospe. Djeca su Gospu odnijela u planinsku špilju gdje su živjeli fratri, a Senat Dubrovačke Republike žurno je donio dekret o financiranju i izgradnji samostana Gospe od Anđela. Danas se iz tog samostana s puškarnicama, što je rijetkost za crkve na Jadranu, pruža nevjerojatan pogled na otok i grad Korčulu i na cijeli kanal. Dubrovčani su pomoću vatrenih i dimnih signala s vrha Sv. Ilije (961m) stoljećima primali najnovije informacije o aktivnostima u Kanalu. U 16. st. kupuju cijeli Pelješac, stanovnike proglašavaju kmetovima, a zemlju dijele plemstvu.

Flota oplovila svijet

Istodobno počinje priča o pelješkoj floti koja je oplovila svijet i o orebićkim brodovlasničkim obiteljima čiji su životi tema interesa Vlastimira Vekarića još od djetinjstva. Budući da sam dolazi iz ugledne, brodovlasničke obitelji, Vekariću su plovili pradjed, djed i otac, a on je 50 godina posvetio istraživanju povijesti pomorstva. Danas pukovnik Hrvatske vojske, kao mladić je završio brodostrojarsku školu i plovidbom neko vrijeme zarađivao kruh. U međuvremenu se oženio i dobio dva sina, završio pravo i radio kao pravnik prije rata. Cijelu je građu pronalazio u starim knjigama, razgovorima s ljudima te u dubrovačkom arhivu. Zahvaljujući Vlastimiru, danas je temeljito istražena povijest orebićke flote i brodovlasničkih obitelji, ali i više od toga – stvarne ljubavne priče iz njihovih života koje su uglavnom bile tragične, no svakako zanimljive i autentične.

– Dubrovačka Republika bila je blaga prema kmetovima jer nije imala vojsku i pazila je na zadovoljstvo i mir podanika, zato su kmetovi potajice trgovali s Korčulom i odlazili na more ploviti i zarađivati, pa su se do kraja 16. st. gotovo svi oslobodili kmetstva. U to vrijeme počinje uspon orebićkih brodovlasničkih obitelji, brodove su naručivali od vrsnih korčulanskih brodograditelja, ali pod talijanskim imenima, jer je Dubrovačka Republika zabranjivala kupnju. Uskoro orebićki gripovi plove kanalom, a prvi veći brod grip koji je oplovio Mediteran bio je u vlasništvu obitelji Orebić, po kojima je naselje preimenovano. Uskoro je Mediteranom plovilo mnogo orebićkih gripova, prevozili su uglavnom sol, slane srdele, cijenjeno crno vino dingač, žito, čak i stoku Sulejmana Veličanstvenog kad je pripremao napad na Beč, budući da je Dubrovačka Republika koketirala i trgovala s Turcima, za razliku od Venecije – priča nam Vlastimir.

Sve počelo od Gospe od Anđela

Do 19. st. brodovlasničke obitelji iz Orebića poput Orebića, Fiskovića, Mimbelija, Vekarića, Župe, postale su nevjerojatno bogate, s flotom od 90 najvećih i najljepših jedrenjaka koji su plovili cijelim svijetom. No, obitelji nikad nisu zaboravile svoje početke – Gospu od Anđela u čijem su samostanu pokapali svoje najmilije i kojoj su se uvijek vraćali. Tijekom njihovih plovidbi događale su se tragične smrti, oluje i sukobi, nakon čega bi preživjeli darivali Gospi zavjetne umjetničke slike, pa danas na zidovima samostana visi najveća zavjetna zbirka u Hrvatskoj. Osnutkom Pelješkog pomorskog društva koje je imalo zadaću upravljati golemim kapitalom brodovlasničkih obitelji, počinje njihov pad. Brodovlasnici su bili konzervativni s nimalo vizionarskog dara, nisu se obazirali na industrijsku revoluciju, inzistirali su na plovidbi pomoću vjetra, tvrdeći da je to jeftinije, nisu koristili Sueski kanal pa su njihove plovidbe bile šest i više mjeseci duže, te se njihovo bogatstvo pomalo topilo i propadalo, kako Vlastimir Vekarić navodi – pregazilo ih je vrijeme. Danas su gotovo sve obitelji izumrle i raselile se, ostavivši za sobom dragocjene predmete, slike, zapise i priče.

U šetnji kamenim podovima samostana, ispod kojih su označeni grobovi brojnih moreplovaca, Vekarić nam otkriva dosta i o svojoj velikoj ljubavi – maketarstvu. Zadnjih desetljeća posvetio se izradi maketa karakterističnih brodova u vlasništvu orebićkih obitelji. Brodovi su napravljeni od drva i raznih materijala, prikupljao je detalje i slike brodova, napravio bi skice, pa nacrt i tek onda krenuo u izradu broda. Uskoro se njegov sin, tada dječak, zainteresirao za makete i odlučio je pomagati ocu izradom nacrta. Za svaki brod trebalo je godinu dana, sličnost s originalom je impresivnih 95 posto. U muzeju samostana Gospe od Anđela izloženo je 18 njegovih maketa, zajedno sa zbirkom zavjetnih slika, dokumentima, slikama, fotografijama, pismima i osobnim predmetima kapetana i njihovih obitelji.

/D.M./