“Volimo govoriti da imamo najljepše more na svijetu, ali ‘ajmo ga sačuvati”, kaže Dalibor Mezulić, pasionirani udičar iz Pule. On i njegovi prijatelji, rekreativni ribolovci, planiraju osnovati udrugu za zaštitu prirodnih resursa u moru. Tko bolje zna za stanje u moru od onih koji svakodnevno točaju tunje u njemu. A stanje je, upozoravaju, crno da crnje gotovo i ne može. Na osnivanje udruge potaknuo ih je i nedavno objavljen članak u Novom listu o velikom izlovu orada plivarice Poletuša.

– Nevjerojatno je da netko u jednu noć ulovi 20 i više tona orada ribolovnim alatima koji nisu za to predviđeni. Slažem se da je to čisti krivolov. A kazne, ako ih uopće netko i uhvati, su smiješne. U početku je to, prije nekoliko godina, radio možda jedan brod, jedna plivarica, a sad tko zna koliko njih. Priča se da plivarice iz Dalmacije dolaze do južne Istre samo zbog orada, uopće ne pomišljaju loviti srdele. Navodno, čak i kad ulove srdelu, nju bacaju u more da bi privukli orade. Nažalost, postalo je općeprihvatljivo kršiti zakone. Gleda se samo profit, a ovo zatvoreno more to neće izdržati. Resursi nisu neograničeni, kaže Mezulić.

Riba – nema

Upozorava da nekih ribljih vrsta više uopće nema, nestale su, ne love se na tunju. Mola nema već dugo, baraji su sitni, teško je uloviti validnog, riboni narastu maksimalno do deset dekagrama, škrpina je postala ugrožena vrsta, kantari su minijaturni, jedino se orada u sezoni mrijesta može nešto malo više upecati. No, i to je sad postalo upitno. Mezulić, koji je specijalist za lov orada na udicu, tvrdi da se do 27. listopada još ponešto lovilo na pozicijama oko Brijuna – na Penedi, Grongeri, u Fažanskom kanalu. Prolaskom plivarica ostalo je jedno veliko – ništa.

– Odvukli su jata na pučinu i tamo ih polovili. Nepovratno su uništili ta jata. Ona će se teško ili se nikad neće oporaviti. Kažu da orada ima puno, ali na ovaj ih način uskoro sigurno više uopće neće biti. Sve skupa neće dobro završiti. Još mi je moj nonić govorio da se morsko dno nekad crnilo od riba. Na moru sam od svoje treće godine, vidim da je iz godine u godinu sve manje živog svijeta u dubinama. Zaroniš i vidiš da nema ničega, tu i tamo koji barajčić, poneka očada, ali sve u svemu – pustinja. Dosta je toga. Ovo more mora biti i za buduće generacije, da i naša djeca mogu baciti udicu i uloviti nešto za svoj gušt. Treba razmišljati o budućim generacijama. Uostalom, i od turizma živimo. Tko će dolaziti kod nas ako u restoranu bude morao plaćati jadranskog jastoga više od tisuću kuna za kilogram, kaže.

Nameće se pitanje – što učiniti.

– Treba početi raditi na osvješćivanju ljudi, ribara. Ceh ribara bi to morao činiti. Jer sutra neće biti ribarstva, neće biti ribe. Nama rekreativcima je to stil života, mi jedva čekamo sezonu orada da nešto ulovimo, da guštamo. Bilo bi žalosno da se uvede lovostaj za orade zbog neodgovornih ribara, ali to je sigurno jedna od opcija kad orada više ne bude. Jer nitko ništa ne kontrolira, kaže Mezulić.

Ističe još jednu činjenicu – u šumama ne manjka divljači, a ribe u moru nema, što znači da lovci brinu o ravnoteži, dok na moru nikoga nije briga. Udrugom žele upozoriti nadležne institucije na navedene probleme, jer sadašnje stanje je – neodrživo.

Upitali smo znanstvenike što oni kažu na intenzivan izlov orada, je li on koristan, kako to neki žele prikazati. Jednoznačan odgovor nismo dobili. Dr. Jakov Dulčić s Instituta za oceanografiju i ribarstvo smatra da plivarice to ne bi smjele činiti, bez obzira što je, na neki način, orada u Jadranu postala “korov”.

– Bolje bi bilo da se izlovljava jedna druga vrsta – strijelka, kao što to čine u Turskoj, upozorava Dulčić na puno gori problem koji prijeti Jadranu.

U Istri najgore

Njegov kolega dr. Leon Grubišić kaže da u našem moru nikad nije bilo toliko orada.

– Nismo mogli ni sanjati da ćemo u posljednjih pet godina imati ovoliko komarči. Još uvijek istražujemo uzroke. Postoje tri moguća razloga za to – jedan je globalno zatopljenje koje je podignulo temperaturu mora, što je pak produžilo sezonu mrijesta, drugi je mrijest koji završi u moru iz uzgoja, a treći to što je u talijanskim lagunama zabranjen izlov oradela, kaže Grubišić.

Problem u uzgoju su, u manjoj mjeri, i bjegovi iz kaveza, no veći predstavlja mrijest koji se, naravno, ne može zadržati unutar kaveza. Naime, dio se orada, prije nego što ih se stavi na tržište, uspije izmrijestiti. Grubišić to objašnjava činjenicom da su uzgajivači svojevremeno mlađ nabavljali iz Francuske, jer je bila nestašica domaćih orada. Ta komarča, koja je navikla na hladnije more, kod nas se hrani cijele zime i brže raste. Zbog toga se u kavezima počela i mrijestiti. Isti problem nije se, međutim, dogodio s brancinom.

– Njega je u “divljini” vjerojatno izgurala strijelka, dok je orada pravi oportunist, hrani se svime na što naiđe, radi ogromne štete školjkarima. Problem je velik uzduž cijele naše obale, ali najveći je u Istri. Valja pritom napomenuti da orade jedu i druge vrste. E, sad, pitanje je možemo li na njen masovni izlov gledati pozitivno ili negativno. Jedna struja kaže da ih se izlovom treba dovesti u red, dok su drugi protiv takvih mjera. Znam za slučajeve velikih ulova plivarica u Istri. U Dalmaciji nisu toliko veliki, jer je dublje more. Kod nas se udičari sad oštre, jer orade polako putuju prema jugu, kaže Grubišić. Podsjeća da prije 30-ak godina orada gotovo da više nije bilo. U 90-ima je čak bio uveden i lovostaj.