Mađ – tradicija Perasta

0

 

Stari običaj Peraštana je Mađ koji se slavi rano ujutro svakog 1. maja. Mještani kite stablo mladog brijesta kao znak veselja radi početka najlijepšeg proljetnog mjeseca, a znači i nadu u bolje sutra. Običaj je da posljednji mladoženja bere stablo brijesta i postavi ga na centralni peraški trg ispred crkve Svetog Nikole. Stablo mještani  okite flašicama mlijeka, vina, suvim kolačima i raznobojnim trakicama. Običaj je da stablo uz zvuke tamburica podize posljednji oženjen u mjestu. Nakon toga mještani i gosti obilazi grad uz zvuke tamburica i pjesmu te svi zajedno odlaze u kafanu na bijelu kafu sa suvim kolačima – koromanima.

Društvo prijatelja Perasta je običaj ponovo pokrenulo i mnogi zaljubljenici u Perast 1. maja rano ujutro dolaze na taj obred da zajedno sa mještanima proslave stari običaj.

Zanimljivo da je obred bio zabranjen za vrijeme vladavine komunista

Prvog maja kroz Boku na pontama mandraća postavili bi se velike grane okićene sa komadićima robe raznih boja, a u 5 sati ujutro glazba bi svirala-okolo grada. To je bio običaj jer je to bio početak dobrog doba.“

  1. Fiorelli /Arh. Brajk.V (Kotor),37.

Malo je dokumentacije koja obrađuje ovaj običaj. Jedan od rijetkih je dokument kojim se opat – nadžupnik don Ante Rosa ispred Općinskog-nadžupnog ureda u Perastu obraća Kraljevskom srezkom načelstvu u Kotoru 27. aprila 1930. u kome se kaže –

” Slavnom,

Kr. Srezkom Načelstvu u Kotoru

Prastari je običaj u Perastu, da omladina svake godine na 1. maja proslavi početak mjeseca Bl.Gospi posvećena.

Toga dana nakiti se pred crkvom hrastova grana uz pucnjavu iz pušaka, iza toga omladina sluša sv. misu, iza koje imaju zajednički zajutrak, na koji može, da pristupi svaki gradjanin.

Proslava svršava pjevanjem uobičajnih narodnih pjesama. Mlijeko za zajutrak u dužnosti su da nose svih mješćani, koji imaju stoke. Pišući došao je do znanja, da je ove godine zabranjena svaka radnička proslava 1.maja.

Pošto gore spomenuta omladinska proslava nema nikakove veze ni odnosa sa nikakovom radničkom proslavom dana l.maja koja u obće u Perastu nije bila nit je u običaju te radnici kao takovi ne učestvuju, molim se taj Slav. Kr. Naslov, da bi i ove godine mogla ne smetano obaviti rečena omladinska proslava da se ne prekine starodrevni narodni običaj.

O riješenju moli se da bi taj Kr. Naslov obavijestio mjestnu žandarmerijsku postaju.DSC_1414_resize

Opat – Nadžupnik

Don Ante Rosa

Među rijetkim dokumentima je zapis – Opširno i važno o “Magju” S.Vulović, Tko su bili starosjedioci Boke kotorske. /25/

“Općinsko vijeće grada Perasta biralo je pred mjesecom, april, barjaktara i časnike peraške mornarice.

Običaj je bio da se na 1 svibnja podigne na obali stablo kojeg se kitilo sa kolačima (dvopek), sa punjenim flašama vina ili mlijeka, a na stablu bi se vješale kao zastave, papirići isječci raznih boja.

Brigu oko donosa stabla iresa vodio je vojvoda i časnik peraske mornarice, a općina je davala stablo i sve potrebito. Rano Jutrom okupila bi se omladina i svej pripremila, zatim bi peraški tamburaši obišli grad, svirajući i pjevajući, pucajući iz poznatih štuceva.

Slijedila Je zatim služba Božja, kojoj su svi prisustvovali sa gradonačelnikom nakon koje su svi čašćeni od općine sa bijelom kafom u gradskoj kafani. Potom bi to potrajalo neko vrijeme veselja i pjevanja, pa bi se svi razišli svojim kućama.

Mlijeko za kavu tog dana, po običaju, dali su vlasnici stoke u gradu.

Ha dan 14 maja skidao se tzv. magj kojeg je odnosio poslužnik općine, jer je to bilo njegovo uobičajeno pravo.”

Ovu staru tradicionalnu manifestaciju u zadnjih petaestak godina ponovo je oživjelo i održava se pod okriljem Društva prijatelja grada Perasta.

Prčanj – Stara župna crkva zaboravljena ostavljena vandalima i zubu vremena

0

Stara župna crkva, ili kako je mještani Prčanja zovu Gornja crkva, predstavlja cjelovit kompleks crkve s malom kapelom, zvonikom, grobljem te ogradnim zidom s puškarnicama.

Riječ je o jedinstvenom i značajnom spomeniku kulture Boke Kotorske koji je u potpunosti devastiran. Crkva, i nadležne državne institucije, do sada nisu pronašle način kako sačuvati i obnoviti ovaj važan kompleks. Zub vremena, potresi i loša finansijska situacija uzrok su lošeg stanja u kojem se ovaj spomenik kulture danas nalazi.

U potrazi za zlatom i drugim vrijednostima nepoznati počinitelji, vandali, već dugi niz godina skrnave grobnice ispred Stare župne crkve, ali također i samu crkvu. Pred glavnim se oltarom nalaze grobnice od crvenog (veroneškog), zelenog i žutog mramora obitelji Mihanića, Florio i Lukovića koje su danas gotovo u potpunosti uništene.

Ne zna se pouzdano kada je crkva podignuta, ali se ona u dokumentima spominje već 1399. godine. Prepravljena je i proširena 1672. godine, dok joj je oko godine 1740. dograđena osmougaona kapela s kupolom. Kotorski biskup Marin Drago posvetio je crkvu 1705. godine.

Uspomena na posvećenje sačuvana je u natpisu nad vratima. “Templum iátud in honorem Nativitatis S. D. G. Marinus Drago epus. Catharensis benedixit consecravit: ncavitque sub cura admodum reverendi domini Nicolai — covich parochi comunitatis Parzagni die II julii a. 1705, mentis XI pontificatus anno quinto.” (Ovaj hram na čast rođenja Sv. Bogorodice Marije posvetio je Marin Drago, Kotorski biskup, za vrijeme dušobrižništva mnogopoštovanog gospodina Nikole Lukovića, župnika općine prčanjske, dana 2. jula 1705., pete godine vladanja Klementa XI.

[quote_box_left]

Vandali na djelu

U potrazi za zlatom i drugim vrijednostima nepoznati počinitelji, vandali, već dugi niz godina skrnave grobnice ispred Stare župne crkve, ali također i samu crkvu. Pred glavnim se oltarom nalaze grobnice od crvenog (veroneškog), zelenog i žutog mramora obitelji Mihanića, Florio i Lukovića koje su danas gotovo u potpunosti uništene.[/quote_box_left]

Nad vratima crkve prema sjeveru uklesan je natpis “Rećtus corde eccipiet” (pravedan bit će nagrađen). Don Niko Luković u svojoj knjizi “Prčanj” piše ”Sve do 1827. mrtvaci su se sahranjivali ponajviše u ovoj crkvi i groblju oko crkve. U ovom groblju počivaju mnogobrojni znameniti i zaslužni Prčanjani, junaci ratova s Turcima, čuveni pomorski kapetani, među kojima je najveći glas stekao Ivo Visin, skoro svi prčanjski župnici i učeni svećenici.

Tu je pokopan i kontraadmiral Marko Eugen Florio, 1906. godine, junak Viške bitke“.

Prilikom pokopa kontraadmirala Floria brodovi Ratne mornarice Austro-Ugarske u njegovu su čast ispalili pozdravne plotune. Kontraadmiral je krajem 19. stoljeća umirovljen i svoje je posljednje godine života proveo u rodnom Prčanju.

Na satu zvonika stoji natpis “Otačestvu Spiro Visin 1840”. U zvoniku su, do I. svjetskog rata, bila četiri velika zvona, od kojih je ono teško 620 kg bilo zadužbina kap. Joza Verone (1886.), dobrotvora župne crkve, a drugo teško 330 kg pobožni prilog Petra Ivova Lukovića (1742.).DSC_1955_resize

„Zid oko crkve sa sjeverne i južne strane sagrađen je s puškarnicama za obranu. U bur­nim vremenima crkvu su noću čuvali naoružani ljudi. U prošlosti je mnogo ljudi posjećivalo ovo svetište, dok se u njemu nalazila slika Bogorodice, tako da je na dan Marijina Porođenja polovicom XIX. stoljeća crkvu posjetilo pet do šešt hiljada ljudi iz mjesta i okolice. Počevši živjeti u sjeni ovog svetišta, Prčanj se domogao blagostanja, kulture i slave. Na ovoj je crkvi uklesana povijest mjesta duga pet stoljeća. Uz crkvu je i kuća koju je sagradio župnik don Brno Petkić za uporabu prčanjskih paroha” – opisuje crkvu don Niko Luković u svojoj knjizi „Prčanj“.

Izgradnjom donje crkve u Prčanju, centru mjesta, Bogorodičinog hrama Blažene Djevice Marije, preseljen je oltar kao i ostale vrijedne znamenitosti. Duhovni život i središte okupljanja primaklo se moru i mjestu a Stara je župna crkva zaboravljena, ostavljena na milost i nemilost zubu vremena, potresima, vandalima…