Škojić će, krizi unatoč, sljedećeg ljeta najvjerojatnije i zaploviti! S tom lijepom viješću dočekao nas je Kamilo Čuljak, kapetan fregate u miru, te predsjednik Hrvatskog ronilačkog saveza, no za ovu priču u ulozi čelnika Ronilačko-ekološkog kluba Hvidra Split, kluba koji minulih godina u život vraća jedan stari drveni brod.

Plovilo s dušom, mnogi bi rekli, budući da je riječ o ljepotanu izgrađenom daleke 1946. godine. Tip broda je admiralitetsko motorno ribarsko plovilo, a u Drugom svjetskom ratu ovakvi brodovi su se koristili za opskrbu, dok je ovaj model izgrađen prije 68 godina u škveru u Velikoj Britaniji.

– Zanimljiva je ta priča o brodu čija su rebra složena daleke 1946. godine u brodogradilištu “J Bolson & Son” u mjestu Pooleu u Engleskoj. Poslije je plovio pod imenom “Don Andrei” i luka upisa bila mu je grčki Pirej, a na naše prostore uplovljava 1974. godine, kad mijenja ime u “Škojić” i luku upisa Split. Od 1996. plovi u sastavu flote Hrvatske ratne mornarice, no 2003. godine, zbog prodiranja mora u potpalublje, biva potopljen te “otpisan”, i tada se već rodila ideja kako ćemo sačuvati toga drvenog ljepotana – kazuje Čuljak dok nam s ponosom pokazuje brod dug 15,5 metara i širok 4,95 metara. Trenutno doduše na “coketima”, na suhom u “Malom škveru” u Murteru, no treba se vratiti i na početak priče.

– S obzirom na kvalitetu i iskoristivost ovih brodova te njihovu povijest, a mi smo imali taj jedan iz “game”, sada jedini u Hrvatskoj, odlučili smo ga temeljito rekonstruirati, vratiti mu plovnost. Srećom, MORH je prepoznao našu ideju kako bi sutra upravo ovaj brod služio za još bolji rad kluba, za razne ekološke akcije u podmorju. Redoviti smo sudionici brojnih ekoloških akcija, ukupno 302 do sada, znači dvadesetak godišnje, koje organiziramo ili sudjelujemo u njima. U akcijama smo čišćenja podmorja duž jadranske obale, ali i rijeka i jezera na kontinentu.

Plan je brodom obavljati i edukaciju te odlaziti na zarone umirovljenih branitelja, čime se kroz program rekreiraju i rehabilitiraju, poglavito invalidne osobe, jer spuštanje u dubinu briše sve granice. Pod morem smo svi jednaki, nema osobe koja ne može zaroniti, bez obzira je li invalid, ima li jednu ili dvije ruke ili noge – s grubom stvarnošću nas je na tren upoznao Čuljak, ujedno još jednom zahvaljujući MORH-u koji je prepoznao njihovu plemenitu nakanu, pa je 2005. darovnicom klub REK Hvidra Split i postao vlasnik broda “Škojić”.

Možda je bolje reći olupine “Škojić”, koju je trebalo kompletno renovirati. Najvjerojatnije bi ovaj brod doživio sudbinu lomače za Svetoga Nikolu da se nisu drznuli udahnuti mu nov život. I novac su za to “oživljavanje”, tijekom proteklog razdoblja, sami osigurali.

– S današnjim danom, nakon što smo i motore reparirali, utrošeno je točno 736.300 kuna, a ne 1,3 milijuna, kako su neki zločesti glasovi podmetali. Manje od sto tisuća eura, a razlog zašto smo se odlučili na ovakav model vrlo je jednostavan. Nitko, amo baš nitko, ne bi nam u startu osigurao cjelokupan iznos od minimalno 150.000 eura da kupimo plovilo za rad kluba. No ovako, zrno po zrno pogača. Uspijevamo godišnje iz raznih izvora, iz apliciranja natječajima, donacijama, pribaviti novac koji ulažemo u popravke.

Tako je od 2006. godine brod u “Malom škveru”, tvrtki za tradicionalnu drvenu brodogradnju, pa su se, mic po mic, najprije mijenjala drvena rebra. Pazilo se na sve što se može iskoristiti, no drvo ko drvo! Zbog truljenja uspješno je sačuvano tek “kvarat” prove i “kvarat” rebara. Sve ostalo je novo složeno, murterski kalafati su dio po dio mijenjali, gradili…

– Sada među madire stavljam stupu – dok radi drvenim čekićem, odnosno “macolom”, te dlijetom, odnosno po murterski “litom”, govori nam Miljenko Juroš, poznatiji kao Buba, kalafat iz Betine s 35-godišnjim iskustvom u restauriranju drvenih ljepotana.

Sređuje što prije Buba “Škojića”, jer stigli su na red napokon i motori, dvije godine se radilo kako bi ih se nanovo vratilo u funkciju.

– Sve radimo pod nadzorom restauratora, ali i Hrvatskog registra brodova budući da želimo imati pravi brod jer, kako nam stoji i u ocjeni Pomorskog muzeja, ovaj tip broda, a jedini je ovakav u Hrvatskoj, je raritet i baštinska vrijednost – ističe Čuljak dok nam pokazuje i uređene motore.

I s njima su imali pravu malu muku!

– Trebaju se u unutrašnjost broda vratiti originalni motori, pa smo dva motora FAP Famos, jakosti po 130 KS, trebali rastaviti, očistiti i pronaći iste originalne dijelove kako bismo zamijenili oštećene. Potrajalo je to više od dvije godine. Sad smo spremni za uređenje utrobe broda, ugradnju osovina, skrokova, kormila te šminkanje nadgrađa.

Još ‘šminkanje’

Kriza je usporila donacije, no nije se zaustavilo. Kabina je zamijenjena novim drvetom, a sada kormilarnicu treba opremiti, kao i palubu na kojoj će se kočoperiti i originalno vitlo za sidro napravljeno davne 1946. godine.

– Donirale su nam i Hrvatske šume hrastove trupce te smo sada, kad podvučemo crtu, za drveni dio broda izdvojili 614.300 kuna, dok je za motore, nove rezervoare i druge sklopove utrošen preostali dio. Čeka nas “šminkanje” unutrašnjosti, trebat će nam još i novca, procjena je oko 300.000 kuna, te se nadamo da će naš “Škojić” i zaploviti sljedeće sezone. Najveći posao na brodu je obavljen. Nadamo se kako će pomoći svi oni koji drže do pomorske, povijesne i kulturne baštine, koju ovaj brod simbolizira, u što skorijem završetku rekonstrukcije – rezimira Kamilo Čuljak.