Nova pozorišna predstava „Hasanaginica“ u produkciji Centra za kulturu Tivat premijerno je sinoć izvedena na sceni u atrijumu srednjevjekovnog ljetnjikovca Buća-Luković u Tivtu. Predstavu je po tekstu Ljubomira Simovića režirao Jagoš Marković koji „potpisuje“ i adaptaciju teksta, scenografiju, izbor muzike i scenski pokret, dok je kostime uradila Marija Marković, a dizajn svjetla Radomir Stamenković.
Vizuelno upečatljiv komad koji na najbolji mogući način koristi sve prednosti inspirativnog ambijenta atrijuma starog srednjevjekovnog ljetnjikovca kotorske vlastele, u sebi nosi za Markovića karakteristične atraktivne, gotovo magične elemente. Jednostavna scenografija koju karakteriše pijesak na sceni i iznad nje, jer pješčana zrnca i dim manje-više konstantno sipe iz vazduha i simbolizuju kako protok vremena, tako i maglovitost i nejasnoću životnih situacija u kojima akteri moraju izabrati najbolji put, možda je i „otela“ predstavi ono što bi je prvenstveno trebalo karakterisati – odlična gluma ansambla gdje, u pravom smislu te riječi, briljiraju samo dvoje aktera – sjajni Branimir Popović kao Hasanaga i impresivna Anita Mančić koja u nevelikoj, ali genijalno odigranoj ulozi majke Pintorović, opravdava svoj renome jedne od najcjenjenijih glumica regiona.
Među četvoricom Hasanaginih askera koji, valjajući se u pijesku, posipajući se njime i kopajući, istovremeno predstavljaju i „Vox Populi“ koji prati i komentariše dešavanja u životu njihovog gazde i njegove supruge, odličnom rolom istakao se Momčilo Otašević čiji je monolog na početku predstave upravo impresivan. Ništa manje dobar je i Miloše Pejović što se baš i ne može reći za ostalu dvojicu askera- Emira Ćatovića i pogotovo Stevana Kapičića. Ipak, njima četvorici valja odati priznanje jer su im uloge fizički izuzetno naporne zato što su askeri gotovo stalno na sceni, pritom se dugo zadržavajući u vrlo neudobnim položajima. Vrlo dobar u ulozi beskrupuloznog i surovog bega Pintorovića je beogradski glumac Aleksandar Srećković-Kubura čija je scena monologa jedna od najupečatljivijih u predstavi.
Generalno, tekst Ljubomira Simovića je jedna od najjačih strana ovog komada jer bukvalno svaka deseta rečenica može biti izvučena kao simbol, sentenca koja definiše nečiji život, kredo ili djelovanje. Popović, Mančićeva i Srećković to znalački glumački eksploatišu i naglašavaju, što se ne može reći za Kristinu Stevović kojoj naslovna uloga Hasanaginice „nije legla“ u mjeri da interpretacijom sve tragike žene kojoj su oteli najveće blago u životu – dijete, te njeno bitisanje sveli samo na „monetu za potkusurivanje“ uvrijeđenih begovskih časti i političkih ambicija, izazove iskrenu i jaku emociju kod publike.
Razlika kako se to može i treba učiniti vidi se u dvije u suštini jednake scene – neprimjereno flegmatičnoj Stevovićki kao Hasanaginici u monentu kada joj oduzimaju njeno tek rođeno dijete i fascinatnoj, energičnoj i bez izgovorene riječi, mnogo ekspresivnijoj interpretaciji bola majke koja gubi dijete, oličene u Mančićevoj majci Pintorović. u momentu kada ova svoju kćer –Hasanaginicu , ispraća u svatove što je neće odvesti nigdje bez u smrt.
Mnogo bolje od Hasanaginice, svoju životnu nesreću i tragediju koju su prouzrokovali njegovi sosptveni izbori, na auditorijum je prenio sam Hasanaga – Branimir Popović, dok Nebojša Kundačina, utisak je, nije najbolje sublimirao svu beskrupuloznost i proračunatost lika efendije Jusufa. Pri tome mu je „olakšavajuća okolnost“ činjenica što se u njoj nenadano našao samo tri dana pred premijer, jer je zbog razmimoilaženja sa rediteljem , iz nje izašao Meto Jovanovski, pa će Kundačina sigurno u narednim igranjima sigurno imati bolji učinak.
Najveće razočarenje predstave svakako je nastup veteranke YU-glumišta Radmile Živkovića koja sa desetak izgovorenih replika i statičnim stavom na sceni, na žalost, nije otišla dalje od učinka koji bi mogao napraviti bilo koji naturščik. Muzika je nerijetko neprimjereno jaka i prigušuje dijalog na sceni koji je i inače, zbog ambijenta u kome se predstava igra, ponekad jako teško čuti. Generani utisak je da je reditelj Marković, imajući u rukama sjajan tekst, previše pažnje usmjerio na ostvarivanje zaista impresivnog vizuelnog dijela predstave i „specijalnih efekata“, nauštrb rada sa samim glumcima, pa je predstava u prenošenju emocija na auditorijum, ostala blago nedorečena. Osnova je ipak, više nego dobra, pa je za očekivati da će se vremenom, i ti glumački „propusti“ ispraviti.
