Dok su nekada davno, pogotovo u doba Austro–Ugarske, svjetioničari bili prava gospoda, danas o ovom poslu sanjanju avanturisti i ljudi željni robinzonskog života. No, maštajući o romantičnoj izolaciji, mnogi odustanu već nakon dvije sedmice boravka na kamenoj hridi koju priroda ne štedi.
– Za posao lanternista čovjek treba biti iznimno psihički jak i prilično svestran, jer ste osuđeni na život na kamenoj stijeni okruženoj morem, gdje vam nema tko pomoći kada nešto zapne. Evo, dok mi razgovaramo, vani puše orkanska bura. Ne može se do susjednog otoka, a kamoli do udaljenih svjetionika. Možemo samo zamisliti kakvu izoliranost sada osjećaju ljudi na svjetionicima.
Osobno nikad ne bih mogao raditi taj posao! – priznaje Šibenčanin Jurica Gašpar, novinar i profesor povijesti i geografije kojem su svjetionici odredili život još od djetinjstva, dio kojega je proveo na svjetionicima, najviše na otočiću Sv. Andrija pokraj Dubrovnika, gdje mu je radio otac Ivan. Iako nije postao svjetioničar, Jurica je oca slijedio drugim putem, istražujući povijest i sadašnjost hrvatskih svjetionika. Čak je i diplomirao na Sveučilištu u Zadru s temom nastanka svjetionika i njihova razvoja do današnjih dana.
Prije dvije godine upustio se u jedinstven projekt obilaska svih 48 svjetionika diljem Jadrana i prikupljanja priča posljednjih čuvara jadranskog svjetla, u suradnji sa školom jedrenja ANA iz Jezera, “Plovputom” iz Splita, te Igorom Goićem, zadarskim redateljem i snimateljem.
Legende svjetla
Riječ je o projektu “Avantura svjetionika”, u sklopu kojega pripremamo knjigu “Legende svjetla”, kao i istoimeni dokumentarac, koji bi trebali biti dovršeni do ljeta. Legende su, naravno, svjetioničari, ljudi koji žive teško i osamljeno i koji nemaju kome ispričati svoju priču osim kolegama. Novinari se tu i tamo uhvate neke pojedinačne priče, no krenuo sam u ovo kako bih istražio kakav je posao svjetioničara danas i kakav je nekada bio, što zapravo znači život na lanterni, kako se snalaze za hranu, kako podnose izolaciju, krize, koje ih brige tište i koliko snažan u sebi trebaš biti da bi se upustio u ovakvu profesiju.
Ovo je zanimanje danas pred gašenjem, a htio bih pokazati kako svjetioničari nisu domari u službi automatizacije, nego ljudi s dostojanstvom koji imaju što ispričati – objašnjava nam Jurica, koji je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu priredio izložbu fotografija uz prezentaciju projekta “Avantura svjetionika”, koji je već pozvan i u Bruxelles.
Knjiga, odnosno monografija “Legende svjetla”, sadržavat će priče današnjih svjetioničara i onih umirovljenih, crtice iz života na lanterni, povijesne crtice, kao i dojmove s putovanja jedrilicom do svjetionika koje se odvijalo u zimskim mjesecima, kad nema turizma i kada su milje do kamenih hridi bile još veće. Na tom tragu priprema se dokumentarac redatelja i snimatelja Igora Goića.
Stare jadranske svjetionike u ostavštinu nam je ostavila bivša država Austro-Ugarska Monarhija, koja se brinula o sigurnosti pomorskih putova, a na Jadranu postoji oko tisuću ferala, koji su većinom automatizirani.
– Nakon svih ovih iskustava uvjeren sam da stroj nipošto ne može zamijeniti čovjeka. Tamo gdje više nema ljudi, objekti su osuđeni na propast. Svjetioničar čuva svjetionik, održava ga, diše s njim. Evo, veseli me svijetli primjer na najistočnijem otoku lastovskog arhipelaga, Glavatu, gdje je svjetionik ponovno dobio svjetioničara, i to nakon 20 godina – kaže Gašpar, čiji se projekt može pratiti na web-stranici www.luxmeditteraneum.org.
Merien Ilić
