Pišu: Božidar Proročić, i Ana Uskoković
Kroz mnoge istorijske epohe Lovćen se naseljavao, razvijao svoju posebnu istoriju, običaje, preko Lovćena su išli brojni trgovački, karavanski, istraživački pa i ratni putevi. Na tom putu se Lovćen izdizao kao svetionik slobode koji izranja iz mora u vremenu i prostoru, a njegove padine su naseljavane još od ilirskog perioda. Najstarije selo Njeguškog podvršja je i Mirac. Odlučili smo se da 18. 10. 2021. godine posjetimo ovo živopisno selo koje se nalazi na raskršću vremena. Krenuli smo sopstvenim vozilom putem koji nas vodi od Ivanovih Korita preko Međuvršja i katuna Kuk pa sve do planinskog prevoja Krstac. Od Krsca se pruža panoramski pogled ka Bokokotorskom zalivu ali i ka poluostrvu Vrmac. Dok gledate nestvarno lijepe pejzaže, ne možede da ne osjetite miješanje planinskog i primorskog vazduha. Prolazimo pored skretnice za selo Žanjev Do, a odatele preko 25 vijugavih serpentina. U podnožju, na samo 7 km od Kotora ,nalazi se skretnica za Mirac. Put vijugav, prolazimo pored tvrdjave Goražda, jedne je od ukupno četiri tzv. oklopljena fora u sastavu nekadašnje austrougarske ,,Primorske tvrđave Boka” kako se zvao kompleksan sistem od preko 100 raznovrsnih vojnih objekata u širem reonu Boke Kotorske. Izvandredno atraktivna građevina završena je 1886. na uzvišenju u blizini prevoja Trojica, blizu nekadašnje austrougarsko- crnogorske granice, a činila je okosnicu odbrane Boke od napada sa crnogorske strane. Tvrđava je bila zaštićena rovom, a njene baterije imale su oklopljene osmatračnice. Pred Prvi svjetski rat tvrđava Goražda je bila naoružana baterijom od 4 haubice kalibra 120 mm u kazamatima sa metalnim kalotama i 2 haubice istog kalibra u čeličnoj kupoli, a na drugim djelovima tvrđave bila su raspoređena još 4 topa kalibra 120 mm i tri teška mitraljeza.
Nastavljamo naš put ka selu Mirac, prolazimo pored vodoizvorišta i istoimenog zaseoka Pipoljevac. Zaseok Pipoljevac nalazi se sjeverozapadno od sela, udaljen oko 2 km, ispod brda Solar. Gradnjom kuće 1878. godine porodica Zeka Filipova Ševaljevića postala je prvo domaćinstvo stalno naseljeno na ovom prostoru. Nakon zemljotresa 1979. godine pet domaćinstava je izgradilo nove kuće u podnožju naselja pored puta Goražda – Mirac. Danas u starom dijelu naselja stalno živi samo dvočlano domaćinstvo Đoka Ševaljevića, uz još dva domaćinstva koja u njemu borave povremeno. Mještani Pipoljevca se snabdijevaju vodom sa izvora Ljeskovac, sa kojeg su je prije pola vijeka improvizovanim vodovodom doveli do svojih kuća, i sa izdašnog, 1889. godine, kaptiranog izvora Pipoljevac, po kojem je naselje i dobilo ime. U starom dijelu naselja nalazi se jedno kameno gumno.Vjerske obrede Ševaljevići sa Pipoljevca obavljaju u crkvi Sv. Đorđija na Mircu, a njihov katun je Kuk. Nastavljamo naš put dalje i stižemo u Mirac do lokaliteta (toponima) Krimalj đe je bratstvo Kuševija izradilo niz kuća u pravilnom nizu. Prema južnim padinama gusto zbijene kuće novije izrade, neke čak toliko masivne i prostrane da odskaču i ,,štrče” od ambijenta. Poneka rijetka kuća, izrađena od grubog ili pravilno klesanog kamena, pokazuje nam svu ljepotu i skormnost nekadašnjeg graditeljstva, kada je u kućama živjelo po 10-12 članova iste porodice. Topografska pozicija Mirca je znatno povoljnija nego kod Poda, Čavora i Koložunja. Uža lokacija mu je na pregibnoj i izvjesno zapođenoj zoni od koje se naviše i naniže sležu dosta okomite strane. Mirac je zajedno sa Podima, Čavorima i Koložunjom po položaju istovjetan; podignut na najvišem flišnom podu, sa kojeg se u prošlosti nije dobijalo dovoljno proizvoda za prehranu, pa su ova podlovćenska sela više od bilo kojih iz podgorine Lovćena bila upućena na šume, pašnjake i katune na samom Lovćenu. Granice atara sela Mirca idu od Žunjeva lokve u pravcu sjeveroistoka, te prelazi kolski put Mirac – Poda (krak prema Čavorima) Koložunj i izlazi na vrh brda Grabova prodo (1452 mnv). Odatle produžava u pravcu sjeverozapada, vrhom brda Debela greda (1385 mnv) do mjesta Zvjerinjak, odakle istoimenim potokom skreće na jugozapad i dalje preko brda Troljeze (555 mnv) i izlazi na oko 300 m zapadno od izvora Pipoljevca. Zatim produžava prema jugoistoku (300 m niže od crkve svetog Đorđija i 200 m ispod kolskog puta Mirac-Poda) i završava se na Žunjevoj lokvi. Tako uokviren atar je dug 2,7 i širok 2 km te zahvata 5,49 km2 površine i nalazi se na nadmorskoj visini od 620 m.
Selo Mirac ima bogatu istoriju. Još 1351. godine pominje se u povelji cara Dušana, to je najstariji pisani dokument koji govori o Mircu u tom istorijskom periodu. Granice sela se kreću: Dolovi-istok, Dub-zapad, Kuk-sjever, Lovćenske serpentine-sjeverozapad, Nalježići-jugozapad, Čavori i Poda-jugoistok. Kroz svoju istoriju Mirac pamti neke od svojih najslavnjih dana. Mirac, granica između Stare Crne Gore i Boke. Istorija bilježi mnoge pregovore i sporazume, ali onaj sklopljen u Mircu u junu 1812. godine ponajbolje govori o prilikama na granici dvije države, ali i šire. O tome je opširno pisao nekadašnji francuski oficir, a kasnije putopisac Vijala de Somijer, jedan od trojice Francuza koji je ostavio prvo veliko djelo o Crnoj Gori na stranom jeziku. Dio zapisa Vijale (i dvojice drugih Francuza) „De Larija i Le Normana štampani su polovinom prošlog vijeka u knjizi („Tri Francuza u Crnoj Gori“, koju je pripremio Andrija V. Lainović a priredio dr. Đorđe Lopičić 2008). Granica u Mircu, kao i drugdje, uostalom, nije predstavljala nikakvu čvrstu garanciju Francuzima da će je Crnogorci poštovati. Smatrajući Boku svojom, često bi imali sukobe dolje u Kotoru, ali i u Budvi nerijetko, zaboravljajući zapovijesti svojih vladara pa i samog vladike. U toj situaciji moćnim susjedima preostajalo je jedino da u razgovorima na najvišem nivou obezbijede mir sa Crnogorcima. „General Gotje”, zapisao je Somijer, “pod pritiskom svakodnevnih optužbi o upadima Crnogoraca na francusku teritoriju, našao je za shodno da o svemu obavijesti vladiku. Gotje je u to vrijeme bio zapovjednik albanske divizije i zbog nemilih događaja na granici lično je došao iz Dubrovnika u Kotor da govori susret sa vladikom. Preko svojih oficira zatražio je od njega da što prije odredi vrijeme održavanja konferencije, na kojoj bi se izravnale sve pojavljene teškoće.“ Crnogorski vladika je veoma rado pristao na to i odredio selo Mirac i granicu koja je tuda prolazila za mjesto pregovora, a datum je jun 1812. Visoki francuski oficir spremao se za susret sa predstavnikom jednog njemu nepoznatog naroda o kojem je, ipak, znao da sve daje za očuvanje nezavisnosti i da je iznad svega hrabar. Ko zna šta se još vrzmalo u glavi francuskog generala, ali je poslije susreta u Mircu otišao sa mnogo više saznanja o Crnoj Gori i Crnogorcima nego kad je došao.
„Na četrdeset koraka od Mirca”, piše Somijer, “nalazi se jedna ogromna stijena. Ona dijeli granicu. Iza nje je mala pravoslavna kapela u kojoj je trebalo održati konferenciju…Dolazak generala, vladika je pozdravio plotunom čete, a zatim mu je pošao u susret. Stupajući desnom nogom na teritoriju Kotora, prihvatio je generalovu ruku i pozvao ga da mu učini čast i dodirne zemlju crnogorskog naroda.Uslijedilo je zatim predstavljanje predsjednika crnogorske skupštine, glavara i guvernadura od skupa crnogorskoga, predstavljanje tri vladičina brata. Sav ovaj protokol pratilo je iznenađenje gosta iz Francuske, koji se očigledno uvjerio da pred sobom ima pravog predstavnika jedne države (a ne poglavicu plemena). Gotje je, za sve ovo vrijeme, čvrsto držao vladičinu ruku u svojoj. Kad je izvršio smotru oko 800 Crnogoraca i čuo njihovo klicanje, skoro je zanijemio. Za sve to vrijeme njegova pratnja, ostala je „na našoj granici“. Slijedi opis kapele ukrašene ćilimima i ruskim zastavama, zajedničkog ručka, na kojem je vladika jeo ribu iz svoje već poznate kutije. Poslije toga se obratio gostu na ilirskom, sa željom da Crna Gora živi u miru sa francuskom nacijom. Neko je primijetio da bi bilo dobro da vladika govori na francuskom ili italijanskom na šta je ovaj uzvratio da će da govori na jeziku koji razumiju njegovi ljudi a „vi generale možete naći tumača“. Konferencija je trajala kratko vrijeme, ali je na njoj utvrđen ugovor o miru, uz dodatak četiri odredbe. U jednoj Francuzi su tražili „da vladika u slučaju ako bi dobio naredbu od ruskog cara da napadne Francusku, bude obavezan o tome izvijestiti generala dva mjeseca unaprijed“. S tokom razgovora vladika je upoznao i svoju pratnju i goste, a zatim se obratio generalu Gotjeu i rekao: „Gospodine, veoma sam zadovoljan načinom shvatanja i izražavanja mojih riječi. Hoću da budem vaš prijatelj. Ne zaboravite da ste i vi moj.“ „Pucanje iz pušaka od strane Crnogoraca pratilo nas je do dolaska u Kotor, gdje su nas svi oduševljeno pozdravili zbog utvrđenog sporazuma koji je donio svima spokojstvo“, piše Somijer. Sem table sa natpisom „Zakonom zaštićeno“ na crkvi u Mircu danas ne postoji nikakav simbol ovog istorijskog događaja, koji se zbio na padinama Lovćena daleke 1812. godine.
Selo Mirac, najstarije, i po broju domaćinstava i stanovnika najveće naselje Njeguškog podvršja, nalazi se na jugozapadnim padinama Lovćena, iznad dijela gornjogrbaljskih sela. Glavnina sela, od kuća grupisanih po bratstveničkoj i užerodbinskoj osnovi, smještena je u nekoliko lučnih redova ispod strmih lovćenskih strana, a poviše blago nagnutih i suhomeđom podzidanih dolina, koje se terasasto spuštaju prema Gornjem Grblju. Kuće u ovom dijelu sela podignute su pri dosta strmoj i krševitoj strani zvanoj Gaj, u kojoj je, dogovorom seljana, a radi rizika od mogućeg obrušavanja, od davnina, zabranjena sječa šume i ispaša. Starije kuće sagrađene su u suhomeđi ili krečnom i betonskom malteru, od grubo i finog obrađenog kamena. Podignute su uglavnom na konobu sa jednom uzdužnom stranom naslonjenom na čvrsti – stjenoviti teren. Osim u ovom, ovakve kuće sagrađene su i u manjem dijelu sela zvanom Zakrš. Poslije zemljotresa 1979. godine nekoliko domaćinstava je umjesto 24 porušenih, svoje nove kuće sagradilo na lokaciji „ispod crkve“, pri istočnoj strani brda Krimalj, pored puta Goražda-Mirac. Na Mircu su tokom 20. vijeka živjela domaćinstva Kašćelan, Maroš, Milaš, Vujaš, Peraš, Kuševija, Perović, i Ćorović. Danas, u oko 40 lijepo renoviranih, obnovljenih i novosagrađenih kuća, stalno živi oko 20 domaćinstava. Još toliko domaćinstava u selu boravi vikendom, sezonski, ili veći dio godine.
GOSTOPRIMSTVO RADA I ZORKE KUŠEVIJE
Naš domaćin ovog puta je Rade Kuševija i njegova majka Zorka. Rade je sa svojom braćom Mirkom i Pavlom na lokalitetu Krimalj podigao (svako za sebe) lijepu porodičnu kuću koju krase lijepi voćnjaci. Svesrdan, vedar, toplog osmjeha, velike širokogrudosti prima nas u svoj lijepo uređeni dom u kome je bogato opremljena biblioteka sa brojnim naslovima iz montenegristike, a posebno je ponosan na knjige koje govore o rodnom kraju. Pregledamo brojne knjige u kojima se pominje selo Mirac dok nas naš domaćin poslužuje tradicionalnim suvim pršutom uz sir iz ulja. U mnoštvu knjiga nalazimo jedan zanimljiv podatak iz popisa iz čak 1879. godine. Te godine Mirac je imao 32 doma sa 142 stanovnika (66 muških i 76 ženskih), a u popisima iz 1883. i 1903. 34 odnosno 40 domova i pripadalo je Njeguškoj kapetaniji. Daljom pretragom arhivskih dokumenata stižemo do podatka da je Mirac dobio električnu energiju 1955. godine, a da su mještani nakon jedne decenije od oslobođenja imali: 3 električna šporeta, 6 frižidera, 22 radio-prijemnika i 16 gramofona. Ipak, i pored evidentnog napretka, stanovništvo Mirca je u prošlom vijeku, u njegovoj drugoj polovini, u većini kuća, imalo ognjišta na kojima se ispod sača pekao hleb ali se i sušilo meso dok su i kuće i pomoćni objekti bili gusto zbijeni jedni uz druge. Intresantno je napomenuti da su se pojedini Mirčani, pored bavljenja stočarstvom i zemljoradnjom, bavili i vinogradarstvom i iz svojih vinograda odlivali čak do 1.200 litara vina. Mirački katuni su (planine), Koložunj, Dolovi i Kuk. Ostalo je zapisano da su Pero Mitrov Kašćelan i Nikica Bogdanov Kašćelan imali stada sa po 70 ovaca 30 koza, ali i volove i konje. Takođe, u dokumentima je ostalo zapisano da je 1971. godine Stevo Kašćelan odlio 750 litara vina i ispekao 70 litara rakije, dok su druga Miračka domaćinstva odlivala između 200-400 litara vina.
Dok listamo brojne knjige i priloge o Mircu, nešto od svoje bogate porodične istorije priča nam Rade Kuševija: ,,Prađed Marko je bio oženjen od Kašćelana, imao je četri sina i tri šćeri i to: Jošo, Niko, Krsto i Savo – moj đed, a ćerka Joke udata za Miloševiće u Cetinje, Stane udata u Lušticu za Jovanoviće i Rumica udata u Cuce, za Markoviće. Niko je bio u Ameriku i vratio se kao dobrovoljac, oženio se sestrom Toma Miloševoića, sa Cetinja Ljubicom. U Americi je bilo društvo ,,Crnogorac do smrti“. Članovi društva su bili Niko i Ljubica mu supruga, tamo im se rodilo i četvoro đece. Prađred Marko Jokov Kuševija poginuo je na Ratkovu goru u odbrani Lovćena u Njeguško-Ćeklićki bataljon 1915. godine. Prije toga je bio na Skadar sa četri sina i teško ranjen u glavu 29. 03. 1912. Jošo i Krsto su umrli vrlo mladi od španjolice. Jošo je dobio ćerkicu 1918. 31. decembra, a supruga je umrla nedugo nakon muža. Đed Savo je vodio brigu o čitavoj porodici i bio je najmlađi, imao je tri sina i tri šćeri. Milicu, Marka, Savicu, Jova, Rumicu i Đura. Đed Savo je imao težak život, držali smo veliku stoku na planinu i kupovali smo posjede. Otac Jovo je rođen 1929. godine, radili su kao zemljoradnici. Tri godine je odslužio ratne mornarice u Pulu, imao je čin vodnika, mogao je ostati u mornarici, ali nije želio. Želja za rodnim Mircem i roditeljskim ognjištem bila je jača”, sa sjetom u očima priča Rade. “Vratio se na Mirac đe se bavio zemljoradnjom, uzgajali smo šest krava, dva vola, dva konja i između 30 i 40 ovaca. Uz naše uzimali smo i grbaljske ovce na ispašu. Otac je u poznim četrdesetim godinama počeo je da radi kao čuvar u ,,Autortemontu“ u Kotoru, pješke je putovao svaki dan na posao. Najsretnije dane moga djetinjstva sam proveo na padinama koje vode ka Lovćenu, svako jutro kao dječak bih ovce ćerao na ispašu gore uz samu planinu ka katunima dok bi moj pogled bio uprt ka zracima sunca prema poluostrvu Vrmac i Jadranskom moru. Moje djetinjstvo, kao i većine djece sa Mirca i iz sela Gornjeg Grblja, bilo je upravo takvo. Odrastali smo na Mircu na kamenu đe se i najmanja obradiva površina radila, a mnogobrojne posjede krasili vinogradi sa starom sortom vranca. Nikada današnje generacije možda neće na pravi način razumjeti naš život, naše odrastanje, a ni ljubav prema prađedovskim ognjištima na kojima sam, kao već pismeni dječak ,u dugim zimskim noćima starijima čitao mnogobrojne istorijske knjige pa i sam zavolio istoriju Crne Gore.“
Poslije manjeg odmora i predaha odlučujemo se da posjetimo 86-godišnu Zorku Kuševiju, majku Radovu, staricu koja živi sama u omanjoj kamenoj kući pored koje su brojni pomoćni objekti. Prolazimo pješice pored crkve Svetog Đorđa koja datira još iz XIV vijeka na kojoj se nalazi nekada prepoznatljivi plavi znak koji dugo vremena nijesam video ,,Zaštićeno zakonom“. Groblje lijepo uređeno, a pored njega jaki izvor Sutić čiju vodu u svojim kućama koriste mještani. Ispred izvora je nezgrapna i neskladna ,,pečurka “ koja ruži ambijentalnu cjelinu. U toj ,,pečurci“ je smještena pumpa za vodu koja bi se vjerovatno mogla i izmjestiti. Podlovćenske vode i izvori zahtijevaju ozbiljnu sanaciju i istraživanja kako ne bi i one otišle u nepovrat (Studiozni autorski projekat i knjigu o vodama i hidrologiji Lovćena radi grupa autora među kojima je i sam pisac ovih redova). Sami put do kuća na Mircu je ručno rađen zajedničkim mobama i pregalaštvom mještana. Osnovna škola na Mircu, koja je iznjedrila mnogobrojne generacije podlovćenskih đaka iz ovog sela i zaseoka Pipoljevac, a prema potrebi i za učenike iz okolnih naselja: Majstora, Poda, Koložunja, Čavora, Lozice, i Goražde, skoro 50 godina je radila (1936-1985) kao četvorogodišnja osnovna škola. Iz ove škole su potekli kasnji inžinjeri, pravnici, ekonomisti, pomorski oficiri, a sada izgleda napušteno, sablasno, tužno i urušeno, obrasla u visoko rastinje, a mogla bi biti uz malo truda lijepo uređena. Uvijek boli kada vidite kako imamo loš odnos prema sopstvenoj istoriji.
Stižemo pred kuću Jova Kuševije. Ulazi prvo Rade, pozdravlja se sa svojom majkom sa velikim poštovanjem. Majka, eh majka, koja je svima nama dala život i koja je u Staroj Crnoj Gori bila i ostala kult poštovanja i stub porodice. Starica vedrog lica, obučena kao sve stare Crnogorke, nas dočekuje sa štapom u rukama, pita se s nama. Na njenom čelu ispisane bore i teret godina i života. Dok je gledam, prolaze mi kroz glavu sve priče o svim našim majkama i babama koje su u teškim vremenima odgajale svoje sinove i šćeri na ovim ljutim kršima. Nakon malenog predaha započinjemo razgovor sa ovom staricom krepkog uma. Zorka nam započinje svoju životnu priču: ,,Dijete moje, što da ti kažem, pregazila sam ljedan gotovo ljucki vijek preko svojih pleća i prošla mnoge životne borbe, prilike i neprilike. Danas sve s mirom gledam, i ako mogu, po neku životnu mudrost podijelim s mlađima, a mlađi kao mlađi, imaju svoj svijet, svoje običaje. Udala sam se 1953. godine za supruga Jova. U ona davna vremena išlo se na kola po svih sela Katunske nahije. Na jedno od tih kola (došao je sa Blažom Krivokapićem tada mlađani) Jovo me prvi put vidio i ja njega. Poslije par dana Jovo je došao u Lipu Cucku sa Blažom Krivokapićem i isprosio me, takva su to vremena bila, imala sam samo 17 godina. Roditelji su me pozvali i pitali su me sviđa li li se. Ja sam samo klimnula glavom. Takva su to vremena bila, riječ se poštovala. Došla sam u prodicu koja je imala veliku imovinu s puno stoke, sve se obrađivalo a stoka čuvala. Tokom ljeta bi se svo sijeno u bremenima, s Lovćenskih katuna, spuštalo na Mirac. Hrane smo imali dovoljno, a sir koji se pravio, prodavo se u Tivat i Kotor. Glavni prehrambeni, ali i prodajni proizvod je bio krtola i bijelo zelje. Jednostavno si se borio u životu. Sjećam se, išla bih na Riječki pazar u trgovinu preko Bukovice, Bajica pa niz Tocilo bajičko u Cetinje i preko Cetinja na Rijeku Crnojevića. Na Rijeku se noćilo, a nakon povratka s Rijeke, i nakon kupovine ili prodaje, išla bih kroz Grbalj, Krimovicu, Lušticu, Tivat, pa preko catare u Lepetane za Bijelu, sve do sela u okolini Igala. Jedne prilike konj se toliko bio uplašio prelaska preko catare i uznemirio, da bismo umirili životinju preko glave smo mu stavili kapot i tako ga prevezli preko catare. Bogami mi nije bilo lako no sam imala dobru svekrvu, Maricu, koja mi je pomagala oko đece i bila posvećena svim poslovima u domaćinstvu. Rade je imao tri mjeseca kada sam sa suprugom Jovom pošla u planinu Njegalicu da beremo drva na pogođeno. Napravili smo malu štalu đe smo tri mjeseca boravili i ja i on, brali drva, tri mjeseca nijesam Rada viđela, a moja dobra svekrva ga je na kravlje mlijeko hranila. Jovo je bio neumoran radnik, svaki dan je sjekirom brao 10 do 11 metara drva, ja ih krasttila, a posle zajednički slagali. Ko nije radio u drva i s drvima ne zna koliko je to težak posao. U ona teška vremena podizala sam đecu, pa ranom zorom spremi ručak, pa opet u polje na rabotu ili na katun na Lovćen. Na Koložunj, takođe, imamo imanje koje smo radili i koje je trebalo čuvati i održavati. Danas, kada pogledam kroz što sam sve prošla i ja i pokojni mi suprug Jovo i koliko smo radili, ne samo mi, sve porodice na Mirac su bile takve. Đeca su nam puno pomagala, to je bilo vrijeme čim se dohvati dijete noga daš mu da čuva jarad ili jagnjad. Miračke staze prema Lovćenu su teške pa smo išli stazama preko Poda. Naše porodice su naše blago, a teško ih je bilo podići. Što bih mladima rekla posle toliko decenija, mladi kao mladi – da ih sve u životu sreća prati i da ih Bog čuva. Isto bih im poručila da rade, da stvaraju, da podižu i svoju đecu kako treba, da se ne stide ni oni ni njihova đeca kada nastanu. Da se pošteno muče, ali da ničije ne diraju. Mirac je moj raj i moj mir, naša kuća je bila i ostala otovrena za sve prijatelje“, završava svoju ispovjest Zorka čija zrnca mudrosti mogu biti putokaz mnogima.
Rade Kuševija o svom odrastanju i djetinsjtvu nam govori: ,,Još od ranog djetinjstva svi smo pomagali u seoskim poslovima, a ljeti smo bili na planini, uveče bi učili. Kod nas su se kupili zimi na sjednicima. Nas tri brata: ja, Mirko i Pavle osnovnu školu do četvrtog razreda smo završili na Mircu, a potom osmogodišnu u Kotor dok je Mirko završio u Tivat. Ja sam završio srednju industrijsku školu Ratne mornarice. Potom sam se zaposlio i radio u “Arsenalu” tivatskom do početka 1992. kada prelazim u privatni sektor. Mirko i Pavle su radili prvo u ,,Autoremont“ a kasnije su prešli u “Arsenal” tivatski. Neumorno se radilo i stvaralo. Mirčani su sve radili da budu složni u zajedničkim mobama. Od početka osamdesetih godina prošlog vijeka osjetio se izvjesni pomak i ekonomski preporod. Otac nam Jovo u periodu 1989-1990 odlazi u zasluženu penziju. Mirac mu je bio sve i sve mu je značio u životu. Ja sam rođen 1954. godine, a braća mi Mirko 1955. i Pavle 1960. Ponosan sam na svoju djecu Zoricu, Vasilija i Nikolu. Brat mi Mirko ima sinove Zorana i Sava, a Pavle Jelenu, Tanju i Miodraga. Dolaze često na Mirac. Ja sam stalno na Mirac, prodao sam svoj stan u Tivtu, a braća i dalje žive tamo. U mome životu je sveto trojstvo Mirac-Lovćen i Cetinje. Mladima bih rekao da poslušaju da na pošten način dođu do kore hleba i da po cijenu života brane Crnu Goru i svoje ognjište. Trideset godina sam posvećeni Montenegrista. Mirčani su bili istaknuti borci za Crnu Goru, kako kroz svoju dugu istoriju tako i u teškom periodu od 1918. do 1945.”, završava ovaj dio razgovora sa nama Rade. Pozdravljamo se sa staricom Zorkom koja ustaje da nas isprati s kućnog praga iz poštovanja kao što je to radila prema mnogim gostima i prijateljima decenijama ranije.
NIKO KAŠĆELAN – PONOSNI OFICIR CRNE GORE
Spuštamo se do Crkve Svetog Đorđa. Obilazim lijepo uređene grobove, Rade Kuševija mi pokazuje spomenik crnogorskog oficira kapetana Nika J. Kašćelana (1889-1967) koji je zadužio Mirac, Njeguše, ali i Crnu Goru. No, Kašćelani su kao i mnogi drugi ostavili trajan pečat u crnogorskoj istoriografiji i ja ću samo dva segmenta iz bogatog opusa životnih i moralnih načela ispričati o Niku. Niko Kašćelan rođen je 10. maja 1889. godine godine u selu Mirac. Od 1918. do 1945. godine Niko Kašćelan je učesnik mnogobrojnih bitaka i borbi za slobodu domovine. Za svoje pregalaštvo junaštvo i hrabrost nosilac je najviših crnogorskih odlikovanja, imao je čin kapetana. Volio je i čuvao svoj Mirac, ali i Crnu Goru. Đe je god trebalo, u prvim redovima je bio kapetan Niko Kašćelan. Od Mirca, Mojkovca i Gaete do ljutih krša Katunske nahije. Nakon II svjetskog rata je bio osuđen na robiju 8 godina. Nakon odsluženja dijela kazne radio je do penzionisanja u organima državne uprave. Istoriji prepuštam da kaže svoju riječ, a mi smo se poklonili sjenama ovog gorskog viteza, čiji duh, junaštvo i moralna načela nam govore o istoriji jednog teškog perioda u borbi za Crnu Goru. Sa područja Mirca su i preci aktuelnog gradonačelnika Cetinja Aleksandra Kaščelana. Taj život na razmeđi mora i krša udahnuo je Mirčanima prirodnu inteligenciju koja ih sve krasi. Nastavljamo put s našim domaćinom Radom Kuševijom, a hroničar Gojko Kustudić i Lazar Božović u svojoj knjizi (,,Zapisi sa Njeguša“ izdanje 2021. Cetinje ) navode još neke pojedinosti za Mirac: ,,Uz nedavnu obnovu puta Goražda-Mirac, asfaltiranog još 1981. godine, i rekonstrukciju zastarjele elektromreže, u selu je 2015. godine postavljena javna ulična rasvjeta, a 2017.godine završena je izgradnja seoskog Doma kulture. Stanovnici su, na kvalitetan način, riješilii vodosbnabdijevanje. Sa kaptiranog seoskog izvora Sutić su 2003. godine, uz podršku američke agencije IRD, savremenim vodovodom sproveli vodu do svih kuća u selu. Danas se pojedina preduzimljiva povratnička domaćinstva i pojedinci, na organizovan i savremen način, bave proizvodnjom zdrave hrane za tržište, uz realne planove i već započete projekte za obnovu vinogradarstva i proizvodnju kvalitetnog vina, po kojem je, između ostalog, Mirac nekada bio poznat. Mirac je bio jedino njeguško selo u kojem su radila dva mlina za žito. Mlin Ćorovića, kasnije u vlasništvu porodice Kašćelan, s do danas sačuvanom jažom za vodu, radio je do kraja prve polovine 20. vijeka.“ Nastavljamo naš put dalje ka posjedima Branka Kašćelana i kod ovog ljubaznog domaćina, uz kafu i razgovor, pričam o svom projektu monografije o NP ,,Lovćen“. Ovaj uspješni privrednik me pažljivo sluša i razgovaramo o brojnim ljepotama koje krase Lovćen s njegovom podgorinom. Nakon polučasovnog odmora vraćamo se kolskim putem i pozdravljamo sa svojim ljubaznim domaćinom uz dogovor da zajedno obiđemo još jedno podlovćensko selo Čavori. U samom povratku sa Mirca putem prema Kotoru sa lijeve strabe puta stoji omanji, od pravilnog klesanog kamena, izvor na kome je isklesano : ,,1930 PODIGOŠE sinovljeve radosti žedni roditelji STANISLAVA KAŠĆELANA, Niko i Mare. Niko Kašćelan, koga smo već gore pomenuli, je kada mu se jako razbolio sin Stanislav, brzo s njim krenuo ka bolnici u Kotoru. Nažalost, smrt je bila brža. Na mjestu đe mu je sin umro, podigao je od kamena izvor na kom je uklesan ovaj natpis. Kako se ovaj teren pod teretom vremena sliježe, tako bi trebalo od urušavanja spasiti ovaj izvor. Kako smo proveli više sati na Mircu, a stalno se susrećući sa mnogobrojnim Njegušima, razumio sam koliko im znači rodni kraj, istorija davno prohujalih vremena i borba za Mirac. Mir sa nama mir u Mircu.
Toponimi Mirca su: Borovi-šuma zapadno od sela uz Lovćenske serpentine, Đeronjački kaljak-kamenjar, Đeronjački potok-potok, Vučetina katuništa- kamenjar, Travni doci-pašnjak, Do Jola Mićova-pašnjak, Pločica-kamenjar, Duplja-šuma, Odrica-pašnjak, Dabove zgrade-livada, Pećine-pašnjak, Žuke-pašnjak i šuma, Lazina-pašnjak i šuma, Skala-pašnjak, Donja skala-put, Gornja skala-put, Počelin-pašnjak, Dionica-pašnjak, Starešina-pašnjak, Drenov tor-šuma kamenjar, Babina pećina-kamenjar, Rudine-pašnjak, Kruške-pašnjak, Dugi doli-pašnjak, Mrki krši-šuma, Zli potok- put od Mirca prema Dolova, Donji mramor-kamenjar, Gornji mramor- kamenjar, Grbova prodo- šuma, Vuksanov brijeg- šuma, Greda od Plazala- pašnjački kamenjar, Grabort- šuma, Oštri krš-kamenjar, Greben-kamenjar, Branjevine- šuma, pašnjak iznad sela pripada djelimično i opštini Kotor i opštini Cetinje, Velji krš-kamenjar iznad crkve, Visoka glavica- šumovito uzvišenje, Podždrijelo-naselje, Vodica-voda, Na vrh ždrijela-put, Gaj-šuma, Grabova prodo 1402 mnv- šumovito uzvišenje, Grede – kamenito uzvišenje, Gusti grm-šuma, Dio potoka-njiva, livada, Domaćinov krš-šumoviti pašnjak, Ždrijelo – kamenito uzvišenje, Pod Krimalj-pašnjak, Iznad Pipoljevca-kamenjar i pašnjak, Iznad puta-šuma, Iznad Troljeze-šuma i pašnjak, Ispod ploča- livada i pašnjak, Ispod stijena-šuma, Jagnjilišta-šuma, Kaljak-kamenito uzvišenje, Marin krš-livade i pašnjak, Markov krš-livade i pašnjak, Miračko groblje oko crkve -oko crkve Svetog Đorđa, Niz Pipoljevac put, Niz Tičevu glavicu- puteljak, Niz Troljezu-put, Orašje-njiva, livada, Orlica- uzvišenje, šuma i pašnjak, Oštri krš,-kamenjar Pipoljevac-naselje Ševaljevića, Pod gaj-pašnjak, Pod Ljeskovac-voda, Tičeva glava-njiva livada, Podkunjice-njiva livada, Prodo-livada šuma, Razvoj-pašnjak, Rupe-pašnjak, Saraorovo kućište-kamenjar (naziv nastao po starom brastvu Saraori), Siljevica-dio šume, Solar-uzvišenje, pašnjak, Spila- Spile-prolaz u selo, Poda Spile-put i kamenjar, Stijene-kamenjar, Sutić izvorska voda, Troljeza-uzvišenje, pašnjak, Duplje-pašnjak, puteljak, Galvica kod škole- šuma, Međuglavice- pašnjak njiva, U Ljeskovac-pašnjak puteljak, Na Peline- pašnjak, Bijeli pijesak-livada pašnjak, Bjeloško počivalo, pašnjak-kamenjar, Mrki krši-kamenjar, Za krš-dio sela, Pod crkvom, Torjun-krivina na puti za Mirac, Žuke-pašnjaci, Pećine-pašnjaci, Za gredom-pašnjak, Čeline-kamenjar, Pod Čeline-pašnjaci, Kudova šuma-šuma, Brežine-šuma, Barine-pašnjak Gibovine-pašnjak, Stara branjevina-šuma, Dubrava-šuma, Velja njiva-njiva, Arapovina-pašnjak, Dubrava za krš-šuma, Greda na Mirac-kamenjar, Donji prijevodi-put, Gornji prijevodi-put, Presjeka-šuma, Radočino guvno-šuma, Pod Siljevicu-šuma, Brštanovica-pašnjak, Njive-pašnjak, Osredak-pašnjak, Dionice- pašnjak, Putine-pašnjak, Grohot-krš, kamenjar, Orasi-šuma. pašnjak, Pečati dolac-njiva, Pod krš-kamenjar, Tocilo-pašnjački kamenjar, Lazina-šuma, Kotarina-put,Potočac-kamenjar i potok.
Izvori i literatura:
Pavle Radusinović, Naselja stare Crne Gore-posebni dio, SANU, 1985, Beograd; Risto Kovijanić, Pomeni crnogorskih plemena u Kotorskim spomenicima, (XIV-XVI vijek), Cetinje 1963.; Vasko Radusinović Mir u Mircu, Pobjeda, 1996; dr. Dušan Otašević, Njeguši kroz vrijeme, Podgorica 1999.; dr Miomir Maroš, Zapisana Crna Gora, Cetinje, 2021. ; Gojko Kustudić i Lazar Božović, Zapisi sa Njeguša 2021, Cetinje.
