Piše: Slavko Krstović – Boka News
II dio
„Radosni smo što i ovom prilikom možemo naglasiti, da je lijep broj naših školovanih Bokelja stekao visoke naučne i činovničke položaje, i to samo zahvaljujući svome trudu, volji i marljivosti!“
Što u daljoj prošlosti, što u skorije vrijeme o pomorcima sa područja današnje tivatske opštine ispisane su divne, antologijske priče; nisu, a i ne treba da budu zaboravljeni vrhunski meštri „Arsenala“; popisani su i sportisti grada i u vremenu kada boljih u Crnoj Gori nije bilo i kada su bili iza drugih; slikari su dobili svoju monografiju, ali ljudi od nauke i pera s kraja 19. i u prvoj polovini 20. vijeka nekako su skrajnuti. Kao da nisu sticali diplome u Beču, Gracu, Frankfurtu, Cirihu, Zagrebu, Beogradu, kao da im savremenici nisu ukazivali ogromno poštovanje, kao da se nisu bavili poezijom i prozom, prevodilačkim radom, kao da … Zato ovi redovi.
Čisto da se zna koga smo to imali, a sve sa nadom da će čitaoci portala „Boka News“ produžiti spisak koji slijedi.
Dr Ilija Sindik (1888-1958.g.)
Nova studija o Dubrovniku
„U 28. svesku ‘Etnografskog Zbornika’ srpske akademije nauka u Beogradu izašla je prošlih dana opširna i svestrana studija pod naslovom ‘Dubrovnik i okolina’ iz pera radišnog i vrijednog stručnjaka g. Dra. Ilije Sindika, koji je poslije rata za nekoliko godina bio profesor geografije i povijesti u dubrovačkoj realnoj gimnaziji, a sada u istom svojstvu radi u Beogradu, te je desna ruka uvaženog geografa g. Jovana Cvijića, universitetskog profesora u Beogradu i predsjednika srpske akademije nauka. Uz stručno znanje g. pisca i njegovu neumornu radinost puno je doprinijelo lijepom uspjehu ove radnje to, što je on rodom Bokelj (iz Tivta), a više je godina živio u Dubrovniku i dugo vremena obilazio pojedina sela i varoši dubrovačke okolice, da na licu mjesta ispita i provjeri sve što ima da uđe u studiju. Iz ovog se djela razabire, da je najstarije selo dubrovačke okolice Ošlje (kod Stona), koje spominje i Konstantin Porfirogenet u polovini X vijeka.“’
„Narodna Svijest“, br. 2, str. 3, 11.01.1927.g.
Bez svake sumnje, da se spozna veličina dr Sindika, koji se bavio istorijskom geografijom, kartografijom i arhivistikom, dovoljan je tek samo jedan dio rečenice iz navedene vijesti: „ … desna ruka uvaženog geografa g. Jovana Cvijića, universitetskog profesora u Beogradu i predsjednika srpske akademije nauka“. Jasno je da je pomenuti upit: „Znamo li koga smo imali?“, postavljen s punim pravom.
Godina rođenja dr Sindika je 1888., gimnaziju je učio u Kotoru, a od 1908. je na studijama u Beču, gdje i doktorira 1912. godine.
Gotovo tri decenije radio je kao srednjoškolski profesor, najprije u Zadru, potom u Dubrovniku i Beogradu, pa u Kikindi, gdje je bio i direktor škole.
Za vrijeme službovanja u Dubrovniku bio je jedan od osnivača „Dubrovačkog učenog društva sv. Vlaho“, a u prvoj upravi je obavljao poslove sekretara. Predanim radom u gradu čijom se prošlošću mnogo bavio, dr Sindik je zavrijedio da mu se 1932. godine dodijeli orden Sv. Save V. reda.
U četvrtoj deceniji 20. vijeka đaci u školama širom Kraljevine Jugoslavije uče iz udžbenika koje je dr Sindik napisao sa kolegom, dr Simom Milojevićem: „Osnovi zemljopisa za I razred građanskih škola“, „Zemljopis za II razred građanskih škola“, „Evropa za II razred srednjih škola“, „Vanevropski kontinenti za III razred srednjih škola“, „Kraljevina Jugoslavija za IV razred srednjih škola“. U narodnim, građanskim, srednjim i srednjim stručnim školama bila je dozvoljena i upotreba njegove karte Balkanskog poluostrva.
Uz profesuru i pisanje udžbenika, dr Sindik se bavi i naučnim radom i do II svjetskog rata objavljuje više radova, a neka od njih su: „O naseljima i migracijama u Dubrovniku i okolini”, „Dubrovnik i okolina“, „Kornelijeva karta Boke kotorske (prilog istorijskoj kartografiji Balkanskog poluostrva)”, „Fiziogeografski elementi na starim kartama jugoslovenskih zemalja”, „Dubrovačka republika na kartama XVII vijeka” i „Zadatak i značaj istoriske kartografije”.
Poslije II svjetskog rata radio je, pa bio naučni saradnik u Državnom arhivu u Beogradu. Od 1954. do 1958. upravnik je Istorijskog instituta Srpske akademije nauka, od školske godine 1950/51. honorarno je predavao arhivistiku i istorijisku geografiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, a bio je i glavni urednik Istorijskog časopisa.
Od radova iz tog perioda tek neka da se pomenu: „Komunalno uređenje Kotora od druge polovine XII do početka XV stoleća“, „Dušanovo zakonodavstvo u Paštrovićima i Grblju“, „Verige, tesnac u Boki kotorskoj”.
„Prilozi toponomastici Boke kotorske” i „Odnos grada Budve prema vladarima iz dinastije Nemanjića”.
Dr Ilija Sindik je od 1950. godine bio dopisni član SANU, umro je u Beogradu 1958. g., a sahranjen je u Tivtu, na groblju Sv. Šimun.
Dr Vaso Tomanović (1896-1988.g.)
U godinama između dva svjetska rata, kako je pisala beogradska štampa, promocije doktora nauka nisu bile česte, jer su se primale doktorske teze koje su bile stvaran i ozbiljan prilog nauci. Po tim mjerilima do doktorskog je zvanja 1937. godine stigao Vaso Tomanović, tada profesor dubrovačke gimnazije.
U doktora filozofije promovisao ga je dekan Filozofskog fakulteta, Milivoje Lozanić, a na promociji je o njegovoj doktorskoj tezi „Akcenat u govoru sela Lepetana“ govorio prof. Aleksandar Belić, pretsjednik ispitne komisije.
„G. Tomanović svojom tezom odužio se ne samo Lepetanima, gdje se rodio, nego i cijeloj Boki Kotorskoj, jer se on nije ograničio samo na ispitivanje govora svog rodnog mjesta, već je obuhvatio i susjedne govore da bi podvukao razlike među njima. U radu g. Tomanovića od naročite je važnosti odjeljak o uzvicima u kome je on istakao i dokazao ulogu psihološkog momenta u mijenjaju i pomjeranju akcenta. Ovakav način gledanja, ma da se u inostranstvu u filološkim raspravama ne zanemaruje, novina je u našoj filološkoj literaturi. Da se g. Tomanović ograničio samo na govor svog rodnog mjesta, i to bi već bilo dovoljno da se njegov rad primi kao doktorska disertacija. Ali on je svoje ispitivanje protegao i na riječi romanskog porijetla, tako da taj odjeljak obuhvati polovinu njegove teze. G. Tomanović je i ovim svojim radom, kao i ranijim svojim napisima, pokazao sposobnost solidnog i savjesnog ispitivača. Uvjereni smo da će on nastaviti rad u svom pravcu i da će obogatiti nauku novim radovima“, kazivao je čuveni filolog i tadašnji predsjednik Srpske kraljevske akademije.
Po završetku rata, u Zagrebu radi kao prevodilac ruske pedagoške literature, a u novembru 1946. godine, dr. Vaso Tomanović je izabran za redovnog profesora Filozofskog fakulteta Makedonskog univerziteta u Skoplju.
Kada je osnovano Naučno društvo NR Crne Gore (oktobar 1950. g.) dr Tomanović je izabran za člana sekcije društvenih nauka.
U Zborniku radova iz nauke, kulture i umjetnosti „Boka“ mogu se pročitati radovi dr Tomanovića: „Iz leksike govora Boke Kotorske“, „Iz toponomastike Boke Kotorske“, „O bokeljskim govorima“, „O fonetici reči romanskog porekla u govorima Boke Kotorske“, „O romanskim elementima u bokeljskim govorima i njihovom odnosu prema domaćim“, „O toponimima tipova: Lepetane, Kamenare, Baošiće“, „O toponimu Herceg-Novi“ i „Iz leksike sela Lepetana“.
Dr Vicko Vuksanović (1896- 1984.g.)
Medicinski fakultet u Zagrebu završio je u studijskoj 1925/26 godini. U publikaciji „Razvoj pedijatrijske službe u Crnoj Gori“, koja je djelo prof. dr sc. Božidara Bojovića, zapisano je da je Zdravstvena stanica Kolašin osnovana 1929. godine i da je za ljekara postavljen dr Vicko Vuksanović. Na osnovu fotografija iz albuma porodice Boška Vuksanovića jasno je da posao nije obavljao samo u Zdravstvenoj stanici, već da je Kolašince liječio i po selima i katunima.
Služba ga vodi do Zagreba i zaposlenja u Higijenskom zavodu, u kome će raditi i njegova supruga Ljuba i kći Vera. Naučne radove dr Vuksanović objavljuje u „Prirodi“, popularnom, ilustrovanom časopisu Hrvatskog prirodoslovnog društva („Što su to ljekoviti serumi?“, „Biologija imuniteta“, „Što su to spore?“, „Kako suzbijamo pjegavac?“, „Poskok u zarobljeništvu“) i „Liječničkom vijesniku“, koji je izdavao Zbor liječnika Hrvatske („Problematika imunizacije“).
Kada je trebalo, svojima je uvijek bio „pri ruci“.
„Također najtoplija hvala mještaninu g. D-ru Vicku Vuksanoviću, koji je pokojnicu u Zagrebu za vrijeme liječenja ljubavlju brata i liječnika, iskreno primio, te savjetom i djelom sve moguće učinio da joj liječenje daleko od svojih milih bude što prijatnije i korisnije“, nakon smrti Jane Vuksanović rođ. Fažo u javnoj zahvali piše obitelj Krsta pk. T. Vuksanovića.
Na usluzi je dr Vicko Vuksanović bio i tamburašima iz Mrčevca. Kada se u Zagrebu 1928. godine održavala prva glavna godišnja skupština Hrvatskog Tamburaškog Saveza, Hrvatsko tamburaško društvo „Sloga“ iz Mrčevca imenovalo je svojim izaslanikom liječnika Higijenskog Zavoda g. dra Vuksanovića. On je, kako je pisala „Hrvatska tamburica“, „na skupštini iznio potrebe i želje bokeških tamburaša, te je toplo preporučio upravi Saveza što tješnju saradnju i zamolio je moralnu potporu za tamburaška društva u Boki Kotorskoj.“
Dr Vicko Vuksanović je umro u Splitu, a sahranjen je na mjesnom groblju Sv. Šimun.
Danas, u vremenu pandemije korona virusa, ne treba zaboraviti da su Tivćani imali svog imunologa i prije II svjetskog rata.
Što su to virusi?
Napisao Dr. Vicko Vuksanović (Zagreb)
Danas znamo mnogo o najjednostavnijim biljnim i životinjskim organizmima. To su bakteriji i protozoi. Iz njihovih poznatih svojstava možemo ih točno definirati. To nije slučaj kod virusa.
Riječ virus se danas upotrebljava i kod laika i kod liječnika, ali ova riječ nije uvijek na svom mjestu. Ovu su riječ spominjali još na koncu 18 vijeka. Liječnici su smatrali, da virus izaziva ljudske i kravlje boginje, jednako i ospice, ali su onda virusom smatrali i svaki infekciozni agens, za kojega su držali, da ima ulogu u širenju zaraznih bolesti.
Zahvaljujući usavršavanju mikroskopa otkriveni su razni uzročnici kožnih bolesti 40-tih godina prošloga vijeka. G. 1840 Henle je postavio pravilo, da svaku zaraznu bolest prenose biljni parasiti, koji su specifični za jednu istu bolest. Naime uvijek isti uzročnik mora izazvati istu zaraznu bolest. Idući deceniji su potvrdili njegovu tvrdnju. Koch je u drugoj polovici prošloga vijeka uveo umjetnu metodu uzgajanja bakterija i svojim radovima postavio temelj moderne bakteriologije. Poslije ovoga su izolirani mnogi uzročnici zaraznih bolesti. Ovi su mogli biti bojadisani i mogle su biti utvrđene sve njihove biološke osobine. Utvrđeno je, da svi ovi mikroskopski vidljivi nametnici ne prolaze kroz sitne pore jednoga filtra. …
„Priroda“, br. 3, str. 84-90, mart 1938.g.
Što su to antivirusi?
Napisao dr. Vicko Vuksanović (Zagreb)
Prema današnjem stanju bakteriologije virusima nazivamo one uzročnike bolesti, koji u glavnom prolaze kroz obični Berkefeldov filtar, običnim mikroskopom se teško ili uopće ne vide, a glavna im je osobina, što ih ne možemo u laboratoriju uzgajati na umjetnim podlogama, već samo u živom organskom tkivu na pr. u inkubiranom jajetu (vidi »Priroda« broj 3, 1938).
U širem i općem značenju još danas se pod pojmom virusa razumije uopće bilo koji uzročnik bolesti. I u vezi sa ovim širim pojmom nastao je i naziv antivirus, koji sa virusom u užem značenju nema nikakve veze.
Bakteriolozi imaju iskustvo, da svaka zarazna klica, čim dulje vremena stoji na umjetnoj hranljivoj podlozi u termostatu pri 37°C – tim više gubi na svojoj virulenciji. To znači, da gubi sposobnost, da se u organizmu brzo razvije virulenciju, moramo dotičnu zaraznu klicu nekoliko puta prenijeti preko umjetnog hranila i preko pokusne životinje, poslije čega opet postaje u punoj mjeri virulentnom. Besredka je zaključio, da se baš u kulturi razvija jedna specifična supstancija, koja umanjuje sposobnost rasta dotične klice. Ova supstancija ima specifični afinitet prema podlozi i stanici kao i klica (u širem značenju virus), od koje potječe, ali ima od nje protivno djelovanje, pak ju je Besredka nazvao antivirusom. Iz ovih opažanja on je pomislio, da bi se ovakav antivirus mogao dokazati i u staroj bujonskoj kulturi. Godine 1923 Besredka je načinio prvi antivirus od stafilokoka. …“
„Priroda“, br.3, str. 70-73, mart 1939.
Dr Lazo Kostić (1897-1979.g.)
Sin popa Marka, dr Lazo Kostić, gimnazijske dane provodi u Zadru, na Cetinju i u Sremskim Karlovcima, a pravni fakultet završava u Beogradu. Doktorirao je 1923. godine na univerzitetu u Frankfurtu sa tezom „Parlamentarni izbori i statistika“, a nakon povratka u Beograd radi u Glavnoj državnoj statistici, dok na Pravnom fakultetu predaje statistiku.
Vijest o izboru dr Kostića za redovnog člana Međunarodnog Statističkog Instituta u Hagu, u kome su bili svi istaknuti svjetski statističari, objavljena je u januaru 1929. godine.
Te iste godine popisano je stanovništvo Beograda, a, kako su pisale „Opštinske Novine“, u cilju izvođenja, popularisanja i uspjeha istog upotrebljeni su najmoderniji pronalasci nauke. Prvi put u Evropi, propaganda popisa obavljena je putem radio talasa.
„Poznata je stvar da popisi stanovništva mnogo bolje i sigurnije uspevaju kod kulturnih naroda; što je jedan narod kulturniji, on sve bolje shvata značaj statistike uopšte i popisa stanovništva specialno. Na zapadu se ti popisi izvode sa tačnošću i ekzaktnošću koja zapanjuje. Tu o greškama ne može biti ni reči. U našoj zemlji, proći će još mnoge godine i mnogi deceniji dok uspemo da postignemo jednu takvu ekzaktnost, jer je naš narod, u velikom delu, i nepismen i slabo svestan onih dužnosti koje on vrlo često proizvoljno označi za male i beznačajne. Ali, to je slučaj samo sa stanovnicima cele Države, uzevši ih prosečno. Beograđani su, međutim, u velikoj većini pismeni i oni nisu nikad pokazali da dužnosti dele na ‘velike’ i ‘male’. Oni će, zbog toga, u to smo savršeno ubeđeni, odazvati se pozivu i izvršiti time još jednu građansku dužnost, koja nije ni teška, ni skupa, ni zanovetna“, djelić je predavanja dr Kostića na talasima Radio Beograda.
Poslije beogradske i novosadska Opština mu povjerava organizaciju popisa stanovništva, a jedan je od glavnih organizatora popisa čitavog stanovništva Jugoslavije 1931. godine. Te i prethodne godine, kao član saradničkog odbora, učestvuje u radu na izradi „Svetske enciklopedije“, kapitalnog djela na čijoj je izradi bio okupljen krem jugoslovenske inteligencije.
Kao državni izaslanik učestvovao je na međunarodnim kongresima u Tokiju, Rimu, Berlinu i Atini.
Dr Kostić je od 1927. g. prvo vanredni, pa potom i redovni profesor Pravnog fakulteta u Subotici, a deceniju kasnije izabran je za redovnog profesora novoosnovane Visoke komercijalne škole u Beogradu na kojoj predaje statistiku i administrativno pravo.
„Radosni smo“, piše uredništvo „Glasa Boke“, „što i ovom prilikom možemo naglasiti, da je lijep broj naših školovanih Bokelja stekao visoke naučne i činovničke položaje, i to samo zahvaljujući svome trudu, volji i marljivosti, iako je mnogi od njih morao da prođe kroz sve teškoće ratnih tegoba i poslijeratnih teških uslova za školovanje!“
U periodu od 1933. do 1939. godine objavio je tri toma „Administrativnog prava Kraljevine Jugoslavije“.
Iz zemlje emigrira u Švajcarsku 1945. godine. Pored bavljenja statističkom naukom objavljuje brojne knjige, često sa tematikom srpsko-hrvatskih odnosa („Sporni predeli Srba i Hrvata“, „ Obmane i izvrtanja kao podloga narodnosti: Srpsko-hrvatski odnosi poslednjih godina“, „Nasilno prisvajanje dubrovačke kulture“, „O srpskom karakteru Boke Kotorske“, …)
Dr Kostić je umro 1979., a 2011. godine njegovi su posmrtni ostaci preneseni u Krtole i sahranjeni na mjesnom groblju.
Dr Alfred Sindik (1899-1976.g.)
Po pisanju Stipa Pilića u časopisu „AMHA- Acta medico-historica Adriatica“, koji se bavi medicinsko- istorijskim temama, Hrvatska nije imala specijalistu epidemiologa sve dok to zvanje nije stekao Tivćanin dr Alfred Sindik.
„Još kao student je radio u Higijenskom zavodu od njegova osnutka i to na različitim odjelima. Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu završio je 1929. godine. Epidemiološki zavod je dugogodišnje mjesto njegova rada, a odlaskom dr. Černozubova postaje i njegovim ravnateljem punih deset godina. Specijalizaciju iz epidemiologije završio je 23. srpnja 1949. kao naš prvi specijalist epidemiolog. Primarijat stječe 14. prosinca 1957. Veći dio svoga rada proveo je na terenu suzbijajući epidemije, a o tim svojim iskustvima objavljuje i znanstvene radove. Pored svog praktičnog i znanstvenog rada Alfred Sindik se uključuje u prosvjetno-pedagoški rad u školama i na terenu držeći tečajeve, te posebice u radu Škole za zdravstvene pomoćnike od njezinog osnutka 1930. godine. Za potrebe edukacije napisao je niz skripti za polaznike“, sažetak je napisanog u radu „Dr. Alfred Sindik- život i rad prvog specijalista epidemiologa Hrvatske sredinom XX. stoljeća“, koji je istoričar Stipo Pilić objavio 2015. godine.
U godinama poslije II svjetskog rata dr Sindik je angažovan i na organizaciji protivepidemijske službe na velikim omladinskim radilištima: prugama Brčko-Banovići i Šamac-Sarajevo, te na dionici auto pua „Bratstvo-jedinstvo“ kroz Hrvatsku.
Na zahtjev Jugoslovenskog Crvenog krsta, a na prijedlog Komiteta za zaštitu narodnog zdravlja Vlade FNRJ, dr Sindik odlazi u novembru 1949. godine u Liban. Sledećih šest mjeseci, kao stručnjak-epidemiolog, učestvuje u radu specijalne misije Međunarodne lige društava Crvenog krsta na zbrinjavanju arapskih izbjeglica.
Dvije godine ranije, Jugoslovenski Crveni krst- Glavni odbor Hrvatske, izdaje priručnik dr Sindika „Bakteriologija, s osnovama epidemiologije i dezinfekcije“, namjenjen zdravstvenim aktivistima Crvenog krsta i tvorničkim higijeničarima.
Početkom 1954. godine, kao član Savezne epidemiološke komisije pri Saveznom zavodu za narodno zdravlje u Beogradu, dr Sindik učestvuje u radu specijalne grupe stručnjaka-epidemiologa na izradi saveznog Zakona o sprečavanju i suzbijanju zaraznih bolesti.
Prvi naučni rad, „Imuniacija protiv difterije Löwenstein-ovom mašću“, objavljuje 1932. g. u „Liječničkom vjesniku“, glasilu Hrvatskoga liječničkog zbora, a poslednji, „Trahom u Hrvatskoj“, u časopisu „Zdravstvo“ 1971.g.
Dr Alfred Sindik je umro u Dubrovniku, a, kako je zaključio Pilić, iza sebe je ostavio značajan trag, veliki i nesebičan rad, potpuno posvećen zdravlju čovjeka i naroda.
Nastavlja se…