Podijelili ručak uz obalu Ostrva cvijeća – u akvatoriju Tivatskog zaliva labud je našao prijatelje i već niz godina tokom septembra im se vraća…
More je zbližilo ljude i ptice, obično galebove, golubove, ali od prije pet godina i jednoga labuda. U akvatoriju Tivatskog zaliva labud-samotnjak našao je prijatelje i već niz godina tokom septembra im se vraća. Stanovnici Ostrva cvijeća, Nedeljko-Bato i Željko, prijatelji i komšije koji rano jutrom često isplove barkom sa Miholjske prevlake i otisnu se morem sa udicama u potrazi za ribom, doživljavaju labuda kao druga sa kojim će rado podijeliti dio ulova, na obostrano zadovoljstvo. Prava radost je gledati predivnu pticu, simbol ljepote, plemenitosti, prirodne gracioznosti, smirenosti i harmonije dok, maltene iz ljudske ruke, uzima zalogaje hrane.
-Morali smo da filetiramo ribu, kako bi naš labud mogao da je proguta. Uvijek nam se pridruži kad krenemo u ribanje barkom. Već mjesec dana ga viđamo oko Specijalnog rezervata prirode Solila, gdje je njegovo prirodno stanište. Nismo vidjeli druge labudove, izgleda da je ovaj ostao bez partnera/ke.
Inače, već pet godina uvijek ga srijećemo u ovom periodu u Tivatskom zalivu. Čuvamo fotografiju iz 2019. godine, kada smo ga slikali pored čamca, pretpostavljamo da je to isti taj, kaže Željko za Boka News.
Bato i Željko su nerazdvojni drugovi i prijatelji preko 30 godina, otkada su se, silom prilika, sa porodicama doselili u Tivat, na Ostrvo cvijeća. Život pored mora, uprkos surovoj stvarnosti, donio im je mnoge lijepe trenutke ispunjene mirom i radošću.
-Pravo je zadovoljstvo da se probudiš rano, ljeti oko 4 sata, a sada oko 6 ujutru, da na moru, u miru i tišini doživiš svitanje, taj čarobni prelaz iz tame ka svjetlu, dok se sunčevi zraci lagano pojavljuju iznad Lovćena. Za nas u ovim godinama, kada svaki dan živimo „punim plućima“, to izgleda kao prava nagrada, dodaje Željko.
Ističu važnost povezanosti čovjeka i prirode, te da nije svejedno da li se riba lovi „za ručak“ ili radi dobiti.
-Mi ribamo za ručak, a ne za eure, i uživamo u svakom trenutku provedenom sa udicom na moru. Pecanje traje sve dok ne ulovimo dovoljno za objed, nekada to traje kraće, nekada duže, a kada osjetimo da je dovoljno, vraćamo se i spremamo je „na gradele“. Bude tu ame, barbuna, po koja orada, ili trlja, kako kad. Primjećujemo da je ribe sve manje, da nam sada treba više vremena za ulov u odnosu na raniji period, ali nam to ne pada teško – milina je kada na talasima nađeš svoj mir i uživaš u onome što radiš, poručuju Bato i Željko.
Većina bijelih jedinki labuda su ptice selice, koje zimi u jatu lete na topli jug. Obično su smješteni u obalama Sredozemlja, Kaspijskog mora i Južne Azije, gdje su prisutne i druge ptice selice. Zanimljiva osobina bijelih labudova je da oni postoje kao bračni par, koji obitava na jednom mjestu. Labud i labudica se izgledom ne razlikuju. Moguće je da je ovaj “tivatski” primjerak – labud ili labudica ostao/la bez partnera/ke i da čeka ostale jedinke iz jata kako bi im se pridružio/la na svom putu u toplije krajeve. Za sada je i ovdje dovoljno toplo i ugodno, a što je najvažnije – ima i prijatelje na koje može da računa.
/M.D.P. – Boka News/
