Na Tivatskim solilima, koja se nalaze na Jadransko migratornom koridoru i služe kao poslednje odmaralište i hranilište pticama selicama, na njihovom putu ka jugu, a za odredjen broj vrsta ptica predstavljaju i zimovalište, ovih dana izuzetno je živo.
Osim ptica ornitološki rezervat sa dolaskom proljeća i lijepim danima posjećuje sve veći broj izletnika i ljubitelja prirode.
Podsjetimo, rješenjem iz 2008. godine ovo područje zaštićeno je kao poseban, specijalan prirodni rezervat radi očuvanja biljnih i životinjskih vrsta, prevashodno ornitofaune.
Na Solilima je registrovano 114 vrsta ptica. No, spisak nije ni približno konačan, jer se svake godine na njima registruje po nekoliko novih za to stanište. S obzirom da je u Evropi do sada registrovano 526 ptičjih vrsta, broj prisutnih ptica na ovoj laguni čini više od 20 odsto ukupnog broja vrsta evropske ornitofaune.
Od ukupno registrovanih 342 vrste ptica u Crnoj Gori, 114 vrsta je registrovano na samim Solilima. A čak 109 primjećenih vrsta uživa neki vid zaštite. Sve ovo ukazuje upravo na to kolika je zapravo važnost samih Solila za ornitofaunu Crne Gore. Ovdje često možemo sresti vrste kao što su galebovi, patka zvizdara, divlja patka, siva čaplja, kobac, mali gnjurac i drugi.
Najvrednije vrste ptica su – javanski kormoran, šljunak, flamingo, morski jastreb.Ovo je savršeno mjesto za posmatranje ptica. Pored ptica ovdje živi oko 14 vrsta rijetkih vodozemaca i gmizavaca, od kojih 3 vrste prijeti izumiranje. Ova teritorija je proglašena područjem očuvanja u 2007. godini.
Tivatska solila kroz istoriju
Tivatska solila jedinstveni prirodni ptičji rezervat, koji se nalazi na mjestu bivšeg solane, između aerodroma Tivat i poluostrva Luštica.
Prve podatke o slanim bazenima Tivatskih solila nalazimo u srednjovjekovnim spisima, kada se opisuje njen značaj za privredu susjednog Kotora, koji je svoj prosperitet dobrim dijelom temeljio na proizvodnji i prodaji soli. Čak se i Statutom ovog grada regulisala proizvodnja, uvoz, izvoz i prodaja soli. Daleke 1683. godine, kada je ovo područje bilo pod turskom okupacijom, opisuje se da je područje na kome se danas nalaze Solila značajno za proizvodnju soli i da ona predstavlja 81% ukupnog prihoda lokalnog stanovništva.
Prema podacima iz istorijskih arhiva, rad na Solilima se uvijek odvijao pod budnim okom solara (pripremanje podloga, izgradnja nasipa, kanala, propusta), a berba soli, koja se odvijala od aprila do oktobra, uključivala je svo lokalno radno sposobno stanovništvo i tegleću stoku.
Prema istorijskim izvorama u 1425 solila je imala 109 parcela, od kojih 24 pripadali su Mitropolitu Zete, 27 – stanovništvu Luštici, 10 – stanovništvu Đuraševići , 32 – Kotoru i 16 – poznatim kotorskim porodicama. Slane močvare konstantno su bile “jabukom razdora” između susjednih zemalja. Kada su slane močvare prestale da se koriste u predviđenu svrhu, ovdje su počele dolaziti ptice.
Prostor Solila se kao solana nalazi na svim istorijskim kartama ovog područja.
Solila su ugostila, ibisa, čaplju kašikaru…
Proteklog vikenda na Solilima je odmaralo osam crnih ibisa (lat. Plegadis falcinellus, engl. Glossy ibis).
Ove ptice selice, inače poznate iz mitologije Egipta, gnijezde u Evropi i ponegdje na Balkanu, a rasprostranjenje su još i u Africi i Aziji. Ibisi su do prije par decenija bili na ivici opstanka zbog uništavanja njihovih staništa u močvarnim predjelima, međutim, zaštitom močvarnih i vlažnih područja i podizanjem ekološke svijesti danas se može reći da se populacija ibisa oporavila.
Interesantno je da je jedan od ovih osam ibisa na lijevoj nozi nosio prsten sa kombinacijom od četiri slova, po kojima ćemo uskoro saznati odakle je ova ptica doletjela.
„Možemo da se pohvalimo da su na Solilima ovog vikenda boravila jedina dva predstavnika porodice ibisa koji žive u Evropi, s obzirom da se čaplja kašikara (lat. Platalea leucorodia, engl. Common spoonbill), čije fotografije smo ranije objavlili, i dalje odmara u našem rezervatu.
Čaplja kašikara
Imali smo čast da u našem rezervatu ugostimo i prekrasnu čaplju kašikaru (lat.Platalea leucorodia, engl. Eurasian spoonbill), koja ima karakterističan kljun u obliku kašike i ćubu na glavi. Tijelo joj je prekriveno bijelim perjem, dok su joj noge i kljun crne boje. Ova čaplja pripada porodici ibisa, i može dostići visinu do 1m i težiti oko 1 kg.
Čaplje kašikare žive u vlažnim područjima gdje se hrane malim ribama, žabama, rakovima, a ponekad i vodenim biljkama. Gnijezde se u šašu, grmlju i u gnijezdima nisko nad vodom, a prema informacijama Centra za zaštitu i proučavanje ptica, u Crnoj Gori se gnijezdi samo na ostrvu Paratuk na rijeci Bojani gdje je registrovano 32 para, poručuju iz rezervata Solila.
