Piše: Prof. dr Miomir Abović
U ovom radu pokušaćemo rasvijetliti i riješiti porijeklo i smisao tivatskog (mikro)toponima Dumidran. Zbog svog, danas prilično neobičnog, naziva ovaj tivatski (mikro)toponim predstavlja tvrd orah za jednog jezikoslovca. Utoliko će i rješavanje porijekla i smisla istog biti zanimljivije i izazovnije.
U lingvističkoj nauci već je bilo pokušajâ da se riješi porijeklo i smisao (mikro)toponima Dumidran. Tako prof. Gracijela Čulić kaže da „ (…) Dumidran pominje i K. Jireček kao „neki brežuljak“ u XIV i XV vijeku. Toponimski lik Dumidran složenica je od antroponima i apelativa sa semantizmom „caseno Dimitre“- Dimitrijev dom. Antroponim je grčke provenijencije od skraćenice ghé– zemlja (ghéa), polje i méter– mati“ (Čulić 2009: 71-72).
Hipoteza uvažene profesorice Čulić, nažalost, daleko je od naučne istine i ni na koji način ne može se prihvatiti. Zbog čega? Prije svega, etimologija grčkog Δημήτηρ f. nije pouzdana. Niz lingvistâ (Krečmer, Erlih, Pizani, Georgijev, Krae, Demiraj itd.) iznosili su različite pretpostavke o porijeklu i smislu imena Δημήτηρ, ali nijedna od tih pretpostavki nije sasvim ubjedljiva i pouzdana (Beekes, van Beek 2010: 324-325). Sa druge strane, i što je najbitnije, sintagma domus Demetrii– kako bi u romanskoj fazi razvoja morala glasiti sintagma Dimitrijev dom, za koju prof. Čulić pretpostavlja da je u podlozi (mikro)toponima Dumidran– ni na koji način u prajužnoslavenskom ne može dati glasovni lik Dumidran. Ta sintagma u prajužnoslavenskom dala bi formu *dumъdьmitrь, što bi u savremenom jeziku prešlo u *dumdmitar. [„ (…) U slučajevima ẹ > i, ọ > u, o > u, ē͎ > ī riječ je o pravim zamjenama romanskih samoglasnika drukčije artikuliranim slavenskim samoglasnicima. Primjeri za to su lat. Dēmē̲trius > rom. *Dẹmē͎tr’u > slav. *Dimī̲trju > hrv. Dmitar, lat. u̲rceus > rom. *̲ọrtsu > slav.*ur·ču > hrv. vr̲č, lat. ho̲rtus > rom. *o̲rtu > slav. *u̲r·tu > hrv. vr̲t, lat. Saracē̲nus > rom. *Sark̲ē͎͎nu > slav. *Sarkī̲·nu > hrv. Sracin” (Holzer 2011: 36]. Dakle, da je hipoteza prof. Čulić tačna, aktuelni naziv ovog tivatskog lokaliteta bio bi *Dumdmitar. Budući da, međutim, svi znamo da nije tako, odgovor na pitanje o porijeklu i smislu (mikro)toponima Dumidran moramo potražiti u drugom pravcu.
U jednom je (doduše nesvjesno i nehotično) prof. Čulić ipak bila blizu istine: (mikro)toponim Dumidran primarno zaista vodi porijeklo iz (staro)grčkog jezika. I da ne okolišim: po meni, Dumidran je složenica/sraslica iz starogrčkog jezika nastala u spoju dva leksema: θύμα „offering, victim, sacrifice“ (Montanari 2015: 953) i δράνος „action, effort“ (Montanari 2015: 553). Srastanjem ove dvije riječi dobili smo sraslicu/složenicu *θύμαδράνος [thumodranos], čiji se smisao može fiksirati kao kao „radnja u vezi sa žrtvovanjem“, „žrtvoprinošenje“. Fonetski razvoj ove sraslice, po nama, bio je sljedeći: najvjerovatnije već u (staro)grčkom periodu došlo je do (regresivne) asimilacije θ → δ, pa je *θύμαδράνος prešlo u *δύμαδράνος. U toj glasovnoj formi pomenuta sraslica dočekala je romansku fazu, tj. fazu dominacije latinskog jezika na ovom prostoru. U latinskom jeziku, kad je obrazovanje složenica u pitanju, važila su neka posebna pravila, a jedno od najbitnijih bilo je da „ (…) правила соединительных гласных проявляют фонологическую зависимость: если вторая основа начинается с согласного, первая основа присоединяется к ней с помощью гласного –i-. Исторически он может совпадать как с окончанием первой основы, так и с падежным окончанием первого компонента (artifex, septicollis, raribarbius)“ (Новодранова 2008: 159). U mom prevodu:“ (Kad je obrazovanje složenica u latinskom jeziku u pitanju), pravila spojnih vokala ispoljavaju fonološku zavisnost: ako druga osnova počinje suglasnikom, prva osnova joj se prisajedinjuje pomoću vokala –i-. Istorijski, on se može podudarati kako sa nastavkom prve osnove tako i sa padežnim nastavkom prve komponente (artifex, septicollis, raribarbius)“. To znači da je u romanskoj fazi razvoja sraslice *δύμαδράνος došlo do supstitucije vokala a na kraju prvog leksema vokalom i, pa smo na taj način dobili glasovni lik *dumidranos. To romansko *dumidranos će u prajužnoslovenskom- kada dočetno –s po zakonu otvorenog sloga otpadne i kada o > u, a onda to u > ъ– dati oblik *dumidranъ. Konačno, kada se poluglasnik u slabom položaju na kraju riječi izgubi, dobijamo današnji glasovni lik ovog tivatskog (mikro)toponima: Dumidran.
Ako je naša pretpostavka tačna- a sa jakim razlozima mislimo da jest- onda je prostor današnjeg Dumidrana u vrijeme antičkih Grkâ bio mjesto prinošenja žrtve, žrtvoprinošenja nekom olimpskom božanstvu (ili božanstvima). Danas možemo samo pretpostavljati o kojem bogu/boginji ili božanstvima se radilo. A, budući da je Dumidran danas premrežen privatnim kućama i nekretninama, nije, nažalost, moguće sprovesti ni neko temeljno arheološko istraživanje ovog terena, koje bi (eventualno) otkrilo ostatke žrtvenika ili nekih drugih artefakatâ iz antičkog doba. Ipak, jezično svjedočanstvo neumoljivo je i jasno. I, slobodni smo reći, čudesno. Jer, činjenica da je jedan toponim (danas) neobičnog glasovnog lika stigao do nas, poslije više od dva milenija, gotovo neizmijenjen, tj. sa relativno minimalnim fonološko-morfološkim promjenama- i sa apsolutnim zaboravom njegovog prvotnog smisla- nesumnjivo je fascinantna. Fascinantnija od toga jedino je još naša posvemašnja nezainteresovanost za istraživanje ogromnog kulturnog bogatstva koje posjedujemo. Rekli bismo, nažalost, kulturnog bogatstva koje posjedujemo uzalud.
LITERATURA:
- Robert Beekes, Lucien van Beek, Etymological Dictionary of Greek, Leiden • Boston 2010.
- Gracijela Čulić, Ime- znak života, Pomorski muzej Crne Gore, Kotor 2009.
- Georg Holzer, Glasovni razvoj hrvatskoga jezika, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 2011.
- Franco Montanari, The Brill Dictionary of Ancient Greek, Leiden • Boston 2015.
- В.Ф. Новодранова, Именное словообразование в латинском языке и его отражение в терминологии, Языки славянских культур, Москва 2008.
